Velika igra odličan je primjer kako potencijalno zanimljivu priču učiniti neinteresantnom, pa čak i banalnom: tako što odlučite igrati prema sladunjavim holivudskim pravilima igre. Kraljica pokera je Molly Bloom, mlada žena iz američke provincije koja nakon neslavnoga kraja obećavajuće skijaške karijere igrom slučaja postaje organizatorica pokeraških partija. Prvo se odvijaju u luksuznim hotelima Los Angelesa, a potom i New Yorka, dok joj na vrata iznenada ne pokuca FBI. Molly zapravo nije činila ništa ilegalno, osim što je tek posljednjih šest mjeseci poslovanja uzimala provizije, što zakonom nije dozvoljeno. No nije znala da, za razliku od blaziranih filmskih zvijezda i drugih dokonih bogataša iz Los Angelesa koji su hodočastili njezin salon, u New Yorku njezina klijentela uključuje opasne i mrke ruske mafijaše.
Redateljski prvijenac uglednoga scenarista i dramatičara Aarona Sorkina (Malo dobrih ljudi, Pakost, Rat Charlieja Wilsona, Društvena mreža) jednim ga dijelom vraća u okrilje njegovih sudskih početaka jer je gledatelj suočen s nedoumicom hoće li junakinja biti osuđena ili oslobođena, a njezin odnos s odvjetnikom uokviruje priču. U narativnom i stilskom segmentu uočljivo je da se redatelj nadahnuo filmom Oklada stoljeća (The Big Short, 2015) Adama McKayja, samo što je radnja iz miljea trgovanja nekretninama premještena u kockarsko-pokraško okruženje. Cjelina je razgovorljiva i dinamična, što je potencirano Mollynim voice-overima kako bi se naglasilo da je ovo njezina priča i perspektiva, kojom želi iznijeti svoje viđenje događaja.
Prosječnom i pokeru nesklonom gledatelju nastoje se dati light-instrukcije tijekom radnje, slično objašnjenjima u McKayevu djelu, kako bi mogli pratiti što se u protagonističinu kružoku zbiva. Pritom Sorkin podosta nekoncizno slaže naraciju, koja predstavlja splet Mollyna pripovijedanja o događajima koji su prethodili aktualnoj radnji te njezinih druženja s elitističkim odvjetnikom Charliejem Jaffeyem (Idris Elba) kako bi pretresli strategiju obrane. Film ipak odaje dojam da Sorkin nije bio sasvim siguran koja mu je strana priče primamljivija pa je nastojao balansirati između njih, ne uspjevši ih uvijek skladno ispremrežiti. Da je film lišen melodramatičnog praznog hoda, mogao je trajati pola sata manje umjesto sto i četrdeset minuta, a to bi pridonijelo ujednačenijem ritmu.
Prilikom čekanja u čekaonici odvjetnikova ureda Molly upoznaje njegovu maloljetnu kćer koju je otac prisilio da čita Millerove Vještice iz Salema, što nas izravno uvodi u kontekst javnog demoniziranja protagonistice. Kontrapunkt Millerovoj drami upravo je bestseler Molly u kojem je nastojala javnosti objasniti, uz pokoju pikanteriju, što je činila i čime se bavila, no za Jaffeya to je lako i trivijalno, zaglupljujuće štivo koje je u ruke njegove kćeri došlo posredstvom njezine majke, do čijega ukusa njezin očito bivši suprug ne drži mnogo. Naoko beznačajna epizoda imat će bitne reperkusije po daljnji razvoj radnje jer junakinji nesklon odvjetnik ipak prihvaća slučaj zbog grižnje savjesti – prestrog je prema kćeri kojoj je Molly uzor, kao što je njezin otac, sveučilišni profesor i psihijatar Larry (Kevin Costner) bio prestrog i prezahtijevan naspram Molly. Time se već predvidljivo naznačuje obiteljska katarza, koja će biti eksplicirana u posljednjoj trećini filma prilikom večernjeg susreta Molly i Larryja u parku. Njihov melodramatičan razgovor traje predugo i testira granice izdržljivosti gledatelja, no bio je nužan kako ništa ne bi ostalo visjeti u zraku te da bi protagonisti mogli spokojno nastaviti sa svojim životima.
Kraljica pokera izmještena je priča o postizanju američkoga sna, njegovim stranputicama, obiteljskim frustracijama te naposljetku osobnoj katarzi i iskupljenju. Dobra i ambiciozna djevojka skreće s pravoga puta, dolazi u iskušenje, posrće te naposljetku uspijeva izaći kao pobjednica iz životne bitke, pritom naučivši pokoju lekciju. Iskušenje, sagriješenje, pokajanje tri su segmenta Sorkinova filma, neujednačena ritma i dinamike. Prva trećina, koja otpada na upoznavanje s Mollynom pozadinom, vrckava je i dinamična, ponajprije zbog razigrane glumačke kreacije Jessice Chastain. Iako je zbog podcrtavanja obiteljskih kompleksa njezin odnos s odvjetnikom ponešto tendenciozan, ipak ga spašava dinamika u glumačkoj međuigri Idrisa Elbe i Chastain. Najproblematičnijim se čini treći čin, koji nažalost najviše šteti filmu te ga potkopava. Prvi problem leži u činjenici da neopravdano usporava ritam cjeline te ga nepotrebno dovodi u melodramatično okrilje osobnog iskupljenja i popravljanja narušenih obiteljskih odnosa.
Drugi problem proizlazi iz poprilično bljutavog naglašavanja moralne superiornosti junakinje. Ona se može riješiti dugova i potencijalne zakonske kazne ako pristane surađivati s organima vlasti, no to iziskuje podatke o ljudima s kojima je poslovala. Spomenuto znači da će u zamjenu za svoju dobrobit morati uništiti niz života, na što ne može pristati. Molly od početka do kraja ostaje moralno nadmoćna - kako ljudima s kojima posluje, tako i državnim institucijama pa stoga, sugerira logika priče, koliko-toliko u konačnici biva nagrađena. Vrhunac patetike je scena u sudnici prilikom izricanja presude kada sudac kaže da Wall Street, koji je od sudnice toliko udaljen da može na njega pljunuti i često bi ga poželio pljunuti, okuplja ljude koji na dnevoj bazi nekažnjeno počine niz zločina pa njegova savijest ne dopušta da Molly strogo kazni. Ne znam vjeruje li Sorkin da je time zaista postao borac za društvenu pravdu. Nije li njegov film, financiran novcem multinacionalnoga koncerna, produkt jednog takvog sustava?
filmovi
Redateljski prvijenac uglednoga scenarista i dramatičara Aarona Sorkina (Malo dobrih ljudi, Pakost, Rat Charlieja Wilsona, Društvena mreža) jednim ga dijelom vraća u okrilje njegovih sudskih početaka jer je gledatelj suočen s nedoumicom hoće li junakinja biti osuđena ili oslobođena, a njezin odnos s odvjetnikom uokviruje priču. U narativnom i stilskom segmentu uočljivo je da se redatelj nadahnuo filmom Oklada stoljeća (The Big Short, 2015) Adama McKayja, samo što je radnja iz miljea trgovanja nekretninama premještena u kockarsko-pokraško okruženje. Cjelina je razgovorljiva i dinamična, što je potencirano Mollynim voice-overima kako bi se naglasilo da je ovo njezina priča i perspektiva, kojom želi iznijeti svoje viđenje događaja.
Prosječnom i pokeru nesklonom gledatelju nastoje se dati light-instrukcije tijekom radnje, slično objašnjenjima u McKayevu djelu, kako bi mogli pratiti što se u protagonističinu kružoku zbiva. Pritom Sorkin podosta nekoncizno slaže naraciju, koja predstavlja splet Mollyna pripovijedanja o događajima koji su prethodili aktualnoj radnji te njezinih druženja s elitističkim odvjetnikom Charliejem Jaffeyem (Idris Elba) kako bi pretresli strategiju obrane. Film ipak odaje dojam da Sorkin nije bio sasvim siguran koja mu je strana priče primamljivija pa je nastojao balansirati između njih, ne uspjevši ih uvijek skladno ispremrežiti. Da je film lišen melodramatičnog praznog hoda, mogao je trajati pola sata manje umjesto sto i četrdeset minuta, a to bi pridonijelo ujednačenijem ritmu.
Prilikom čekanja u čekaonici odvjetnikova ureda Molly upoznaje njegovu maloljetnu kćer koju je otac prisilio da čita Millerove Vještice iz Salema, što nas izravno uvodi u kontekst javnog demoniziranja protagonistice. Kontrapunkt Millerovoj drami upravo je bestseler Molly u kojem je nastojala javnosti objasniti, uz pokoju pikanteriju, što je činila i čime se bavila, no za Jaffeya to je lako i trivijalno, zaglupljujuće štivo koje je u ruke njegove kćeri došlo posredstvom njezine majke, do čijega ukusa njezin očito bivši suprug ne drži mnogo. Naoko beznačajna epizoda imat će bitne reperkusije po daljnji razvoj radnje jer junakinji nesklon odvjetnik ipak prihvaća slučaj zbog grižnje savjesti – prestrog je prema kćeri kojoj je Molly uzor, kao što je njezin otac, sveučilišni profesor i psihijatar Larry (Kevin Costner) bio prestrog i prezahtijevan naspram Molly. Time se već predvidljivo naznačuje obiteljska katarza, koja će biti eksplicirana u posljednjoj trećini filma prilikom večernjeg susreta Molly i Larryja u parku. Njihov melodramatičan razgovor traje predugo i testira granice izdržljivosti gledatelja, no bio je nužan kako ništa ne bi ostalo visjeti u zraku te da bi protagonisti mogli spokojno nastaviti sa svojim životima.
Kraljica pokera izmještena je priča o postizanju američkoga sna, njegovim stranputicama, obiteljskim frustracijama te naposljetku osobnoj katarzi i iskupljenju. Dobra i ambiciozna djevojka skreće s pravoga puta, dolazi u iskušenje, posrće te naposljetku uspijeva izaći kao pobjednica iz životne bitke, pritom naučivši pokoju lekciju. Iskušenje, sagriješenje, pokajanje tri su segmenta Sorkinova filma, neujednačena ritma i dinamike. Prva trećina, koja otpada na upoznavanje s Mollynom pozadinom, vrckava je i dinamična, ponajprije zbog razigrane glumačke kreacije Jessice Chastain. Iako je zbog podcrtavanja obiteljskih kompleksa njezin odnos s odvjetnikom ponešto tendenciozan, ipak ga spašava dinamika u glumačkoj međuigri Idrisa Elbe i Chastain. Najproblematičnijim se čini treći čin, koji nažalost najviše šteti filmu te ga potkopava. Prvi problem leži u činjenici da neopravdano usporava ritam cjeline te ga nepotrebno dovodi u melodramatično okrilje osobnog iskupljenja i popravljanja narušenih obiteljskih odnosa.
Drugi problem proizlazi iz poprilično bljutavog naglašavanja moralne superiornosti junakinje. Ona se može riješiti dugova i potencijalne zakonske kazne ako pristane surađivati s organima vlasti, no to iziskuje podatke o ljudima s kojima je poslovala. Spomenuto znači da će u zamjenu za svoju dobrobit morati uništiti niz života, na što ne može pristati. Molly od početka do kraja ostaje moralno nadmoćna - kako ljudima s kojima posluje, tako i državnim institucijama pa stoga, sugerira logika priče, koliko-toliko u konačnici biva nagrađena. Vrhunac patetike je scena u sudnici prilikom izricanja presude kada sudac kaže da Wall Street, koji je od sudnice toliko udaljen da može na njega pljunuti i često bi ga poželio pljunuti, okuplja ljude koji na dnevoj bazi nekažnjeno počine niz zločina pa njegova savijest ne dopušta da Molly strogo kazni. Ne znam vjeruje li Sorkin da je time zaista postao borac za društvenu pravdu. Nije li njegov film, financiran novcem multinacionalnoga koncerna, produkt jednog takvog sustava?
filmovi
