Točno mjesec dana nakon sramotnog marša Torcide uoči utakmice s Ajaxom, kada su središtem Splita odjekivali nacistički i antisemitski povici na račun Židova i Adolfa Hitlera koji su zgrozili europsku javnost, nizozemske medije i izraelsko veleposlanstvo, a zbog kojih je barem pred medijima morao službeno pocrvenjeti i sam premijer Andrej Plenković, grad pod Marjanom ponovno je poslužio kao poligon za neoustaške marševe.
U subotu, 14. studenoga, skupina mladića odjevenih u crno, s navučenim kapuljačama i maramama preko lica, s bakljama, hrvatskim zastavama s prvim bijelim poljem i obilježjima ekstremističke organizacije Prevrat marširale su od Prokurativa prema Marjanu u čast Frane Tenta, nekadašnjeg pripadnika Ustaške mladeži osuđenog zbog crtanja lika Ante Pavelića i slova “U” te propagande za rušenje poslijeratne države. Da su organizatori nakon Torcidinog dozivanja Hitlera i policijskih tjeralica bili itekako svjesni zakonskih granica, ali i svojih istinskih namjera i društvenih zadaća, svjedoče i pisane upute koje su prije polaska dijelili prisutnima.
Propisali su “12 pravila ponašanja” i popis dopuštenih parola poput “Mučenik Frane Tente – s nama je” i “Smrt komunizmu”, pravila su se disciplinirano i pridržavali tijekom crne povorke, izbjegavajući eksplicitne ustaške pozdrave kako bi se nakon skupa moglo utvrditi da “nije bilo kršenja zakona”, što je policija na koncu i potvrdila. No sama činjenica da su, odavajući počast pripadniku Ustaške mladeži, gradskim ulicama hodali pokrivenih lica, skrivajući svoj identitet, pokazuje da dva splitska događaja u razmaku od samo mjesec dana nisu izolirani incidenti, već isti obrazac ekstremizma. Poruka mladih iz crne povorke u čast mladog ustaškog aktiviste iz najmračnijeg razdoblja hrvatske povijesti je jasna: da njih uopće ne zanimaju osude iz svijeta, protokolarno zgražanje premijera i jalove policijske najave i da je njihov put politički otvoren i blagoslovljen.
Za povjesničara Hrvoja Klasića ovaj splitski “komemorativni” marš tek je još jedan pokazatelj dublje društvene tolerancije prema ustaškom nasljeđu.
– U Hrvatskoj već jako dugo nije problem otkriti je li nešto ustaško ili nije, nego kolikom broju hrvatskih građana ta činjenica uopće ne smeta, čak naprotiv, smatraju to pozitivnim. Određen broj ljudi sigurno ne zna puno o ustaštvu, nažalost i zbog javnog mnijenja i zbog obrazovnog sustava, ali oni koje čujemo u javnosti, koji maskirani skandiraju da su ustaše, da vole Adolfa Hitlera, da je Anne Frank “židovska kurva” i uzvikuju “Za dom spremni”, ti itekako dobro znaju o čemu se radi. I baš zato što znaju, baš zato to i veličaju. Ima mladih ljudi koji ne znaju povijest, ali takvi ne marširaju ulicama pod kapuljačama, ne nose baklje i ne skandiraju Hitleru i “mi smo ustaše” – ističe Klasić za Novosti.
Dodaje kako ekstremizma ima i u državama poput Njemačke, Austrije ili SAD-a, ali se tamo takvi ispadi u javnosti strogo kažnjavaju. Prema njegovu mišljenju, kratkotrajna uhićenja bez ozbiljnih posljedica samo stvaraju lažne heroje.
– Postavimo suprotnu situaciju: da netko po centru Splita ili bilo kojeg drugog grada Hrvatske ide i uzvikuje da su četnici i pjeva četničke pjesme. Bi li policija i tada rekla: “Maskirani su, nismo im mogli ništa napraviti?” Naravno da ne bi. To su ti dvostruki aršini. Mi se kao društvo jednostavno moramo složiti je li to što oni rade zlo i je li to sramota i šteta za Hrvatsku ili nije. Ako jest, onda policija vrlo lako može naći načina kako se tome oduprijeti, kao što bi našla i u svim drugim situacijama – naglašava Klasić, upozoravajući na selektivnu primjenu zakona.
Smatra da kazne moraju biti znatno strože, prije svega novčane, jer udarac po džepu najbolje mijenja ponašanje. Kao primjer navodi slučaj s Bleiburga, gdje je muškarac koji je uzvikivao “Za dom spremni” na sudu počeo plakati i moliti za oprost čim je vidio kolika mu kazna prijeti.
O samom Frani Tentu Klasić zaključuje da nema nikakve filozofije niti mitologizacije, objašnjavajući kako je riječ o simpatizeru ustaškog pokreta koji je nakon Drugog svjetskog rata, u državi nastaloj pobjedom nad tim režimom, veličao Antu Pavelića i ustaštvo.
– Pa što je mogao očekivati? Kako bi Hrvatska i 1995., ali i danas, reagirala da netko ide pjevati po Hrvatskoj četničke pjesme, vješati slike Draže Mihailovića, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića i veličati velikosrpsku ideologiju? I tu se opet vraćamo na iste dvostruke aršine našeg društva – kaže Klasić, uspoređujući odnos prema poraženim režimima nekad i sad i odbacujući pokušaje da se Tentino djelovanje prikaže kao bezazlen čin.
Ukazuje pritom na apsurdan trend naknadnog “pranja” biografija u službi povijesnog revizionizma, u ovom slučaju Frane Tenta, povlačeći povijesno bližu paralelu s HOS-om. Dok su njegovi osnivači devedesetih ponosno isticali ustaško nasljeđe, crne uniforme i nazive postrojbi po ustaškim zapovjednicima, danas oni koji s tim nemaju veze tvrde da je riječ o starom hrvatskom pozdravu – što je isti obrazac koji se sada primjenjuje i na ovog pripadnika Ustaške mladeži.
Uzrok normalizacije ekstremizma na hrvatskim ulicama Klasić vidi u sustavnom licemjerju ključnih društvenih i političkih institucija, države i Katoličke crkve, u suočavanju s prošlošću, ističući kako se u javnom prostoru deklarativno osuđuju svi totalitarizmi, ali iz te osude u praksi uvijek ispadne ustaštvo.
– Obilježavat ćemo Dan sjećanja na holokaust jer su Židovi ubijani u Auschwitzu, ali kada treba reći da su Hrvati sudjelovali u genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u NDH – tu onda neće. Sramotna je i uloga Katoličke crkve, koja drugima upire prstom da se ne mogu suočiti s prošlošću, a sama nema hrabrosti priznati da je velika većina svećenika za vrijeme NDH aktivno ili pasivno surađivala s ustaškim režimom, a neki su to nastavili činiti i nakon 1945. godine – zaključuje Klasić.