Kad spomeneš ime Dražen, podsvijest odmah priključi prezime Petrović. Danas je 27 godina kako nas je Mozart napustio.
Bogogrđe bi bilo reći ''već''. Ne želim pisati o tome što je bog europske košarke bio, postigao, kako je poginuo. Svi to znamo i pamtimo. ''Pamte'' i oni koji su se tek rodili nakon njegove pogibije.
Nedavno me prijatelj Mauro iz Italije pitao neke detalje oko Dražena. Gledao je dokumentarac ''Nekoć braća''. U trenu sam se dislocirao, maknuo od teških vremena rata, trenutka fizičkog odlaska i spoznaje da ga nema. Vratio sam se u vrijeme kada je Dražen bio sve. Početak osamdesetih i njegovi počeci kao petnaestogodišnjeg igrača Šibenke. Pun Baldekin, šibenska kapa u navijača, ludilo i kovrčavi dječak koji svojim prvim koševima ispisuje povijest vječnog sjaja.
Tad se stvorila Ljubav u kojoj tadašnja mladež bivše Jugoslavije nije više vidjela klub nego Dražena. Mozart je preko noći postao idolom svima. Zidovi oblijepljeni njegovim posterima, masovni odlasci djevojaka na utakmice, ''dežuranja'' pred Saloonom da bi se bar na tren ugledalo Dražena. Dražen koji nas je sve učio disciplini, predanosti, posvećenosti, radu i samouvjerenosti.
Bio je uzor svojom hrabrošću da ni pred kim ''ne skida gaće''. Možeš izgubiti, ali predati se, to nikako. Bio je posebna emocija koja je okupljala fanove u rijeku budućih ostvarenih ljudi koji će na temeljima njegova svjetonazora graditi svoje živote ne odustajući ni onda kad se sve već čini nemogućim. Tih osamdesetih, kod cura si imao velike šanse ukoliko si bio nalik Draženu. Na igralištu bi po nekoliko sati čekao da dobiješ red za hakl. Košarka je bila ''in'', '85., '86. prvak Europe s Cibonom, Univerzijada, Eurobasket '89.
Na tom valu nastavljena je vrhunska košarka s Jugoplastikom, Zadrom. Danas, 27 godina kasnije, s tugom se prisjećamo slavnih košarkaških dana koje su upropastili neki drugi ljudi bez entuzijazma, ljubavi i smislom za košarku. Draženova posebnost, bogomdani talent, i danas je veliki motivator mladim ljudima da sate i sate posvete predanom radu postižući velike sportske i osobne uspjehe.
Opet flashback s All – Star vikenda '92. u Orlandu. Natjecanje u tricama. Po završetku, kadar gdje kraj Dražena sjedi četverogodišnji budući velikan NBA – Stephen Curry. Vjerojatno mu je Dražen samim prisustvom prenio tu zaraznu energiju pobjednika. Finale u Barceloni i zadnja momčad snova hrvatske košarke. Posljednji Draženov koš protiv Slovenije u Wroclawu. Nije trica, već slobodno bacanje. Prekršaj Romana Horvata. I kraj.
Autoput i bizarna nesreća koja je Dražena odvela u vječnu slavu. Godine 2002. postaje zasluženo dio Košarkaške Kuće slavnih. Nakon Dražena ostaje samo Dražen. Neponovljiv talent koji je mogao još puno. Ta, tek mu je bilo 28. Taj usud posljednjeg koša protiv Slovenije ostavlja mi dojam znakovitosti.
Danas u Dallas Mavericksima, a nakon Reala, mladi, nestvarni talent istovjetnih radnih, sportskih, životnih navika, Slovenac Luka Dončić, oživio je duh Dražena Petrovića na poseban način ukazujući na podneblje koje je rasadnik vrhunskih svjetskih sportskih talenata. Dončić, Jokić, Šarić, Bogdanović i Bojan i Bogdan, Vučević tek su primjeri dugog niza košarkaša koji su uspješno prezentirali europsku košarku u svijetu kroz svoje nastupe u NBA-u. Gledam Luku i vidim Dražena.
Neponovljivo, a istovjetno. Život leti, kapetane!
