Pod blještavim blagdanskim svjetlima alternativna je kultura tek kreativniji krak parade katoličkog kiča, sitni ukras potrošačkog Božića
Adventska okupacija hrvatskih gradova napokon je gotova, pa period postblagdanske depresije koristimo za svođenje računa: što nam ostaje nakon drvenih kućica, kuhanog vina i kobasica? Ne baš mnogo toga, čini se: mali interval kupovnog optimizma, kratka promocija sezonskog turizma… Svjetlucava potrošačka priča u žanru katoličkog kiča: nešto između adventa i eventa, ukratko; nešto kao adventajzing. Možda baš zato ogledni primjer sajamskog asortimana prepoznajemo tamo gdje se činilo da je ponuda najoriginalnija, najpomaknutija, najiščašenija: projekt ‘Market u Martićevoj’, zimsko izdanje Design District Zagreb festivala, ove je godine premijerno predstavio drukčije lice elitne gradske ulice. Pa smo na skromnom potezu između Trga hrvatskih velikana i Smičiklasove dobili privremenu ‘kreativnu zonu’: igraonice i radionice, DJ-setove i indie koncerte, nomadsku pekarnu i bistro-gastro ponudu, craft pivo i rakiju od konoplje. Sve vrlo urbano, sve vrlo cool, sve vrlo hip i sve vrlo hop. I sve bi bilo u redu da nije sitnog problema: nema, naime, nikakvih problema. Ili ih, barem, nema ako vjerujemo domaćim medijima: ‘Prvi dojam – wow!’ oduševila se urednica dizajnerskih priloga Jutarnjeg lista. ‘Najkreativniji advent u gradu’, prenio je dojmove T-portal. ‘Mjesto za sve koji traže originalnost’, promovirao je priču Poslovni dnevnik. I tako dalje, i tako bolje: piarovski cvrkut, bez disonantnih tonova, samo entuzijazam i dobra zabava. Jer drukčije i ne može izgledati kultura pripitomljena paradigmom tzv. kreativnih industrija, pretvorena u party mix sitnog poduzetništva, ‘inovativnih praksi’ i opuštenog provoda. Tu više nema mjesta za medijsku kritiku, tu nema propitivanja i nema konflikta: to je sada prostor bez spora i otpora. Nekada, u vrijeme komunističkog mraka, sistem je gradio pogone omladinskih klubova iz kojih se kotrljala kultura koja je potom isti taj sistem izazivala, prozivala, ismijavala: sada, pod blještavim blagdanskim svjetlima, alternativna je kultura tek kreativniji krak parade katoličkog kiča, sitni ukras potrošačkog Božića. Perfektno uklopljena u religijski i ekonomski mainstream tako što se od njega u potpunosti razlikuje, svedena na vlastitu dizajnersku distinkciju, ona je glasna, slasna i bezopasna. Zgodna subkulturna igračka od pliša: simpatična mala tržišna niša.
Dobra vijest za prekarne radnike u kulturi i medijima: postnovogodišnje otrežnjenje ubrzat će im porezna reforma koja je stupila na snagu 1. januara, a prihode najugroženijih trebala bi, prema procjenama, srozati za četiri do sedam posto. Najviše plaće istodobno rastu za tisuću-dvije kuna: bilježimo dakle jedinstven slučaj triježnjenja Superhik-metodom. Resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek je, podsjećamo, u Saboru otvoreno govorila protiv ovakvog poreza na poraz, a rezultat je bio takav da je reforma potom glatko prošla glasanje. Odmah nakon toga ministrica je pozvala poslodavce u kulturi da preuzmu na sebe novonastale troškove i rasterete ugrožene radnike: pred rezultatima tog apela tek strepimo.
I u ovu novu godinu spustili smo se beskrajnim medijskim ljestvicama najboljih filmova, knjiga i albuma iz one prošle; na sreću, nisu baš sve liste iste. Portal Hyperallergic, recimo, nedavno je donio popis najzanimljivijih ‘Umjetnika, izložbi i djela cenzuriranih u 2016.’, nama posebno interesantan zato što među 15 imena vrijednih zabrane nalazimo čak tri s postjugoslavenskog prostora. Sjajan prosjek! Kronološki, prvi su drugovi iz fotografskog kolektiva Kamerades, koji su u martu otkazali izložbu u Kulturnom centru Beograda nakon što je vodstvo galerije – uoči otvaranja i bez prethodnih konzultacija – sa zida uklonilo agresivno prebojane predizborne plakate četvorice srbijanskih političara. Dva mjeseca kasnije, s izložbe u bukureštanskoj Galeriji Nikodim odstranjen je rad Darje Bajagić, podgoričke umjetnice nastanjene u New Yorku: ‘Bucharest Molly’ je prikazivao ženu koja u krilu drži crvenog medvjedića s velikom svastikom nacrtanom preko trbuščića, a kurator izložbe je svoju odluku predstavio kao uobičajen dio ‘uređivačkog procesa’. Konačno, u julu su se na cenzuru požalili umjetnici Tanja Ostojić i Alexander Nikolić. Oni su u okviru velike bečke izložbe o gastarbajterima pod naslovom ‘AJNHAJTCLUB’ pripremili poseban program za niz gradskih izložbenih prostora. Ideja se sastojala u organizaciji posebnih tura za posjetitelje, vođenih na srpsko-hrvatskom i drugim jezicima većih imigrantskih skupina u Austriji, koje jezična barijera drži izvan muzeja. Ali im je organizator, tvrde, uskratio ozbiljniju financijsku pomoć i neophodan oglasni prostor, pa je i taj projekt neslavno propao…
Neke su borbe veće od prizora iz novogodišnjeg retrovizora, neke nadilaze jednokratnu logiku kalendarskog spektakla: globalna mreža umjetnika Gulf Labor Coalition (GLC) još od 2011. nadzire izgradnju kontroverznog muzeja Guggenheim u Abu Dabiju koji bi, nakon brojnih odgoda, napokon trebao biti otvoren ove godine. Zahtijevajući ostvarenje osnovnih radničkih prava za imigrante-bauštelce – koje je artistička megakorporacija Guggenheim, prema medijskim izvještajima, ondje tretirala tek malo bolje od roblja – GLC je ušao u iscrpljujući sukob pun uspjeha i poraza, intenzivnih akcija i privremenih primirja, ofanziva i kompromisa. U tekstu ‘Usamljenost dugotrajne kampanje: o radu u Zaljevu i zapadnim muzejima na Bliskom istoku’ jedan od angažiranijih članova internacionalne inicijative, bangladeški povjesničar i aktivist Naeem Mohaiemen, sada rekapitulira bitku. Tekst je objavljen u magazinu Walker i dostupan je na internetu, pa čitanje preporučujemo, a ovaj odlomak podcrtavamo: ‘Jedan od radikalnih poteza koje umjetnici mogu povući je da dovedu u pitanje uvjete pod kojima institucije izlažu njihov rad. Ali zašto tako opipljivi zahtjevi redovito bivaju stavljeni u zagrade kao ‘pozerski’, dok se metaforičke konfrontacije slave? Prkos je dobrodošao samo onda kada je potvrđen i uprizoren kao umjetnost. Probuši krater u podu, poplavi galeriju, balzamiraj životinju, razbij neki objekt, insceniraj sažaljenja vrijednu smrt – kritičari će reći kako te geste imaju moć da ‘oblikuju svjetove’. Ali kada umjetnici sjednu za konferencijski stol s administratorima muzeja i pročitaju listu zahtijeva za ostvarenje radničkih prava, taj rad – koji uključuje razgovore, pregovore, istraživanje, prosvjede – iznenada postaje neprihvatljiv istom tom muzeju. Umjetnici čiji su projekti prethodno slavljeni zbog toga što pomiču granice sada su samo odmetnici koji krše pravila…’
Otišao je, u devedesetoj i prvoj godini, čovjek od kojeg smo učili. Pamtit ćemo ga kao slikara, pisca, kritičara, esejista, aktivista… Pamtit ćemo ga po antologijskom BBC-jevom serijalu ‘Ways of Seeing’ i popratnoj knjizi, po ideološkom raskrinkavanju zapadnjačkog kanona, po otvaranju feminističkog rakursa. Pamtit ćemo ga po romanu ‘G.’ i po tome kako je polovicu iznosa Bookerove nagrade, koju je za njega dobio, darovao londonskim Crnim panterama. Pamtit ćemo ga po više toga nešto može stati u kratki novinski In memoriam, pamtit ćemo ga po odgovornosti kojoj nas je učio: odgovornosti da pamtimo. ‘Čovjekova smrt čini sve u vezi njega izvjesnim’, pisao je John Berger. ‘Zbog toga što je neki čovjek umro, o njemu ne znamo ništa više od onoga što smo ionako znali prije. Ali ono što znamo sada se učvrstilo i postalo konačno. Ne možemo se nadati da će se nejasnoće razjasniti, ne možemo se nadati promjeni, ne možemo se nadati ničemu novom. Sada smo mi protagonisti, sada mi moramo zauzeti stav.’
portalnovosti
Wow!
Adventska okupacija hrvatskih gradova napokon je gotova, pa period postblagdanske depresije koristimo za svođenje računa: što nam ostaje nakon drvenih kućica, kuhanog vina i kobasica? Ne baš mnogo toga, čini se: mali interval kupovnog optimizma, kratka promocija sezonskog turizma… Svjetlucava potrošačka priča u žanru katoličkog kiča: nešto između adventa i eventa, ukratko; nešto kao adventajzing. Možda baš zato ogledni primjer sajamskog asortimana prepoznajemo tamo gdje se činilo da je ponuda najoriginalnija, najpomaknutija, najiščašenija: projekt ‘Market u Martićevoj’, zimsko izdanje Design District Zagreb festivala, ove je godine premijerno predstavio drukčije lice elitne gradske ulice. Pa smo na skromnom potezu između Trga hrvatskih velikana i Smičiklasove dobili privremenu ‘kreativnu zonu’: igraonice i radionice, DJ-setove i indie koncerte, nomadsku pekarnu i bistro-gastro ponudu, craft pivo i rakiju od konoplje. Sve vrlo urbano, sve vrlo cool, sve vrlo hip i sve vrlo hop. I sve bi bilo u redu da nije sitnog problema: nema, naime, nikakvih problema. Ili ih, barem, nema ako vjerujemo domaćim medijima: ‘Prvi dojam – wow!’ oduševila se urednica dizajnerskih priloga Jutarnjeg lista. ‘Najkreativniji advent u gradu’, prenio je dojmove T-portal. ‘Mjesto za sve koji traže originalnost’, promovirao je priču Poslovni dnevnik. I tako dalje, i tako bolje: piarovski cvrkut, bez disonantnih tonova, samo entuzijazam i dobra zabava. Jer drukčije i ne može izgledati kultura pripitomljena paradigmom tzv. kreativnih industrija, pretvorena u party mix sitnog poduzetništva, ‘inovativnih praksi’ i opuštenog provoda. Tu više nema mjesta za medijsku kritiku, tu nema propitivanja i nema konflikta: to je sada prostor bez spora i otpora. Nekada, u vrijeme komunističkog mraka, sistem je gradio pogone omladinskih klubova iz kojih se kotrljala kultura koja je potom isti taj sistem izazivala, prozivala, ismijavala: sada, pod blještavim blagdanskim svjetlima, alternativna je kultura tek kreativniji krak parade katoličkog kiča, sitni ukras potrošačkog Božića. Perfektno uklopljena u religijski i ekonomski mainstream tako što se od njega u potpunosti razlikuje, svedena na vlastitu dizajnersku distinkciju, ona je glasna, slasna i bezopasna. Zgodna subkulturna igračka od pliša: simpatična mala tržišna niša.
Porez na poraz
Dobra vijest za prekarne radnike u kulturi i medijima: postnovogodišnje otrežnjenje ubrzat će im porezna reforma koja je stupila na snagu 1. januara, a prihode najugroženijih trebala bi, prema procjenama, srozati za četiri do sedam posto. Najviše plaće istodobno rastu za tisuću-dvije kuna: bilježimo dakle jedinstven slučaj triježnjenja Superhik-metodom. Resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek je, podsjećamo, u Saboru otvoreno govorila protiv ovakvog poreza na poraz, a rezultat je bio takav da je reforma potom glatko prošla glasanje. Odmah nakon toga ministrica je pozvala poslodavce u kulturi da preuzmu na sebe novonastale troškove i rasterete ugrožene radnike: pred rezultatima tog apela tek strepimo.
Tri od petnaest
I u ovu novu godinu spustili smo se beskrajnim medijskim ljestvicama najboljih filmova, knjiga i albuma iz one prošle; na sreću, nisu baš sve liste iste. Portal Hyperallergic, recimo, nedavno je donio popis najzanimljivijih ‘Umjetnika, izložbi i djela cenzuriranih u 2016.’, nama posebno interesantan zato što među 15 imena vrijednih zabrane nalazimo čak tri s postjugoslavenskog prostora. Sjajan prosjek! Kronološki, prvi su drugovi iz fotografskog kolektiva Kamerades, koji su u martu otkazali izložbu u Kulturnom centru Beograda nakon što je vodstvo galerije – uoči otvaranja i bez prethodnih konzultacija – sa zida uklonilo agresivno prebojane predizborne plakate četvorice srbijanskih političara. Dva mjeseca kasnije, s izložbe u bukureštanskoj Galeriji Nikodim odstranjen je rad Darje Bajagić, podgoričke umjetnice nastanjene u New Yorku: ‘Bucharest Molly’ je prikazivao ženu koja u krilu drži crvenog medvjedića s velikom svastikom nacrtanom preko trbuščića, a kurator izložbe je svoju odluku predstavio kao uobičajen dio ‘uređivačkog procesa’. Konačno, u julu su se na cenzuru požalili umjetnici Tanja Ostojić i Alexander Nikolić. Oni su u okviru velike bečke izložbe o gastarbajterima pod naslovom ‘AJNHAJTCLUB’ pripremili poseban program za niz gradskih izložbenih prostora. Ideja se sastojala u organizaciji posebnih tura za posjetitelje, vođenih na srpsko-hrvatskom i drugim jezicima većih imigrantskih skupina u Austriji, koje jezična barijera drži izvan muzeja. Ali im je organizator, tvrde, uskratio ozbiljniju financijsku pomoć i neophodan oglasni prostor, pa je i taj projekt neslavno propao…
Umjetnici protiv Guggenheima
Neke su borbe veće od prizora iz novogodišnjeg retrovizora, neke nadilaze jednokratnu logiku kalendarskog spektakla: globalna mreža umjetnika Gulf Labor Coalition (GLC) još od 2011. nadzire izgradnju kontroverznog muzeja Guggenheim u Abu Dabiju koji bi, nakon brojnih odgoda, napokon trebao biti otvoren ove godine. Zahtijevajući ostvarenje osnovnih radničkih prava za imigrante-bauštelce – koje je artistička megakorporacija Guggenheim, prema medijskim izvještajima, ondje tretirala tek malo bolje od roblja – GLC je ušao u iscrpljujući sukob pun uspjeha i poraza, intenzivnih akcija i privremenih primirja, ofanziva i kompromisa. U tekstu ‘Usamljenost dugotrajne kampanje: o radu u Zaljevu i zapadnim muzejima na Bliskom istoku’ jedan od angažiranijih članova internacionalne inicijative, bangladeški povjesničar i aktivist Naeem Mohaiemen, sada rekapitulira bitku. Tekst je objavljen u magazinu Walker i dostupan je na internetu, pa čitanje preporučujemo, a ovaj odlomak podcrtavamo: ‘Jedan od radikalnih poteza koje umjetnici mogu povući je da dovedu u pitanje uvjete pod kojima institucije izlažu njihov rad. Ali zašto tako opipljivi zahtjevi redovito bivaju stavljeni u zagrade kao ‘pozerski’, dok se metaforičke konfrontacije slave? Prkos je dobrodošao samo onda kada je potvrđen i uprizoren kao umjetnost. Probuši krater u podu, poplavi galeriju, balzamiraj životinju, razbij neki objekt, insceniraj sažaljenja vrijednu smrt – kritičari će reći kako te geste imaju moć da ‘oblikuju svjetove’. Ali kada umjetnici sjednu za konferencijski stol s administratorima muzeja i pročitaju listu zahtijeva za ostvarenje radničkih prava, taj rad – koji uključuje razgovore, pregovore, istraživanje, prosvjede – iznenada postaje neprihvatljiv istom tom muzeju. Umjetnici čiji su projekti prethodno slavljeni zbog toga što pomiču granice sada su samo odmetnici koji krše pravila…’
In memoriam: John Berger
Otišao je, u devedesetoj i prvoj godini, čovjek od kojeg smo učili. Pamtit ćemo ga kao slikara, pisca, kritičara, esejista, aktivista… Pamtit ćemo ga po antologijskom BBC-jevom serijalu ‘Ways of Seeing’ i popratnoj knjizi, po ideološkom raskrinkavanju zapadnjačkog kanona, po otvaranju feminističkog rakursa. Pamtit ćemo ga po romanu ‘G.’ i po tome kako je polovicu iznosa Bookerove nagrade, koju je za njega dobio, darovao londonskim Crnim panterama. Pamtit ćemo ga po više toga nešto može stati u kratki novinski In memoriam, pamtit ćemo ga po odgovornosti kojoj nas je učio: odgovornosti da pamtimo. ‘Čovjekova smrt čini sve u vezi njega izvjesnim’, pisao je John Berger. ‘Zbog toga što je neki čovjek umro, o njemu ne znamo ništa više od onoga što smo ionako znali prije. Ali ono što znamo sada se učvrstilo i postalo konačno. Ne možemo se nadati da će se nejasnoće razjasniti, ne možemo se nadati promjeni, ne možemo se nadati ničemu novom. Sada smo mi protagonisti, sada mi moramo zauzeti stav.’
portalnovosti
