Borba protiv Bandića je i borba protiv sistema u kojem se spas od sudskih tužbi osigurava političkim vezama. Izvjesno je, dakle, da će Bandić zatvoriti Kino Europa kakvo smo poznavali, samo ako tako odluči, ma koliko se mi borili. Ali ako se danas ne budemo borili, još je izvjesnije da sutra nitko neće zatvoriti Bandića
Zašto se boriti protiv Milana Bandića ako je bitka unaprijed izgubljena? Jer Bandić će zatvoriti Kino Europa – ili barem onakvo kino kakvo je nastalo u posljednjih desetak godina, pretvorivši se u reper zagrebačkog kulturnog života – ma što mi o tome mislili. Zatvorit će ga – samo ako poželi – usprkos teškoj retoričkoj artiljeriji medijskih komentatora, usprkos bijesu 2000 prosvjednika, usprkos neizvjesnim sudbinama 40-ak čistačica i konobara koji u Kinu Europa još uvijek rade. Baš kao što ga, uostalom, daleko masovnije demonstracije nisu omele da preko puta Europe postavi luksuznu stambeno-poslovnu igračku svoga prijatelja Tomislava Horvatinčića, baš kao što ga neće omesti da na južnoj obali Save instalira sumanuto megalomanski ‘zagrebački Manhattan’. Napokon, ovoga puta na njegovoj su strani i vlasničko pravo i zakoni, a nasuprot samo revolt ljudi koji za njega ionako neće glasati.
Na Bandićevoj strani je, međutim, i nešto mnogo važnije: zazorna politička vještina sklapanja koalicija sa svima koji to požele, od onih 12 saborskih zastupnika koji su prešli u njegovu stranku do premijera Andreja Plenkovića, od Zlatka Hasanbegovića i Neovisnih za Hrvatsku do rektora Zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa, od Crkve do ratnih veterana, od šatoraša do obiteljaša. Zato – naizgled paradoksalno – danas i nije toliko važno to što je zakon na njegovoj strani, jer zakon je uvijek na strani Milana Bandića: sve dok svoju vladavinu učvršćuje gustom interesnom armaturom i dok drugima pomaže da zadrže vlast, gradonačelnik kojem o vratu vise optužnice teške stotine milijuna kuna ne treba se bojati zakona.
U jednoj od bizarnijih epizoda iz bogate povijesti njegovih neočekivanih savezništava, sjećamo se, Bandićevu je kandidaturu za predsjednika Republike prije skoro deset godina otvorenim pismom podržao složni odred uglednih kulturnjaka, među kojima bi danas mnogi – od Rade Šerbedžije do Paola Magellija – vjerojatno bili sretniji da se ta epizoda zaboravi. Nitko ipak ne bi bio sretan poput Borisa T. Matića, filmskog poduzetnika i voditelja Kina Europa: njemu sada mediji mogu izvlačiti činjenicu da je i sam nekada, eto, javno podupirao gradonačelnika.
Postoji, jasno, velika razlika u onome što su ljudi koji su s Bandićem surađivali pomoću te suradnje napravili. Zlatko Hasanbegović je, recimo, svoju veliku koaliciju upotrijebio da promijeni ime jednog gradskog trga, dok je Boris T. Matić svoju malu podršku iskoristio da promijeni način na koji centar grada živi. Postoje, doduše, i sličnosti: obojica su, kao i toliki prije njih, na vlastitoj koži naučili zašto se s ideološkim shapeshifterom ne isplati surađivati.
I baš se zato – da se napokon vratimo na pitanje s početka teksta – protiv Milana Bandića treba boriti. Jer borba protiv Bandića, ma koliko se uzaludnom činila, borba je za gradsku kulturu u kojoj sposobni ljudi svoje projekte neće morati plaćati sitnim ustupcima, niti će ti projekti propasti kada ustupci gradonačelniku postanu nezanimljivi. Borba protiv Bandića je borba protiv političkog ruleta u kojem svaki projekt ovisi o trenutnom rasporedu gradonačelnikovih saveznika. Borba protiv Bandića je borba protiv sistema u kojem se spas od sudskih tužbi i ostanak na slobodi osigurava političkim vezama. Izvjesno je, dakle, da će Bandić zatvoriti Kino Europa kakvo smo poznavali, samo ako tako odluči, ma koliko se mi borili. Ali ako se danas ne budemo borili, još je izvjesnije da sutra nitko neće zatvoriti Bandića.
U debeloj medijskoj sjeni Kina Europa, središnja adresa domaće kinematografije – Hrvatski audiovizualni centar – traži novog ravnatelja. Prethodni, Daniel Rafaelić, ostavku je u pola mandata podnio preko novina, a od njegovih potencijalnih nasljednika HAVC sada traži samo životopise, ne i program upravljanja: tako nekako izgleda donedavno uspješna institucija nakon što su je pregazile desničarske bulumente. Dobra je zato vijest što među osmero kandidata pronalazimo ime Hrvoja Hribara, čovjeka koji je pod žestokim pritiskom veteranskih udruga mjesto ravnatelja napustio prije nešto više od dvije godine. Iako to od njega nitko nije tražio, Upravnom odboru koji odlučuje o izboru uputio je pismo pod naslovom ‘Je li moguće rekonstruirati HAVC?’. Izlaganje, nejasno je zašto, započinje prisjećanjem na cenzorske užase jugoslavenskih vremena – lijepih 30 godina nakon kolapsa socijalizma kod nas se, valjda, u javni prostor još uvijek ulazi isključivo uz ritualno brisanje nogu o davno propali poredak – ali kako pismo odmiče, dojam se bitno popravlja. Evo kako Hribar prepričava period svoga mandata: ‘HAVC je doveden do svoje pune funkcije zahvaljujući timu radišnih osoba koje su bile obrazovane, osposobljene i obdarene za dužnosti koje su im bile dodijeljene. To jednako vrijedi za (tehnički rečeno) stalno zaposlene ili one, manje sretne, koje je sila autoriteta nadležnog Ministarstva prisilila da korijenske funkcije institucije obnašaju iz pozicije vanjskih suradnika. Strukturiran kao ‘project management team’, s modelom planiranja i realizacije preuzetim iz audiovizualne djelatnosti, koristeći talent, energiju i akademsko znanje angažiranih audiovizualnih profesionalaca, HAVC se uspio nametnuti kao najučinkovitija i najpropulzivnija kulturna ustanova u RH.’ Potpisujemo, i nadamo se da će Hribar dobiti šansu da ponovno posloži takav Centar. Njemu bi to bila dobrodošla satisfakcija nakon neutemeljenih medijskih proganjanja, hrvatskoj kinematografiji prilika da se vrati ondje odakle ju je desničarska kamarila survala. Protukandidati su mu, redom, redateljica Nikolina Barić, kritičari Josip Grozdanić i Višnja Vukašinović, snimatelj Thomas Krstulović i producenti Damir Primorac, Fran Juraj Prižmić i Chris Marcich. Ovog posljednjeg mediji favoriziraju zbog raskošne međunarodne profesionalne biografije. A Upravno vijeće, već smo rekli, gleda samo životopise.
Fortenova, koncern koji smo prije 1. aprila zvali Agrokor, predstavlja naokolo svoje novo ime, vizualni identitet, tržišnu strategiju, poslovnu filozofiju i ostalu bižuteriju iz korporativnog asesoara, pa su od Native Ad studija Jutarnjeg lista naručili posebni, opširni novinarski prilog posvećen kompaniji. Native advertising je, znamo, posljednja u nizu zaumnih marketinških perverzija, reklamna disciplina zamišljena tako da stvarni novinari pišu stvarne novinarske tekstove o stvarnim temama, samo što im i teme i stavove i novinarski stil određuje firma koja je tekstove naručila. Nešto kao neprikriveno prikriveno oglašavanje ili konačna istina novinarskog posla koji ionako odavno ovisi o oglašivačima, kako se već uzme. A ono čega se Fortenova dosjetila već sada spada u buduće antologije native advertisinga koje će, valjda, nastati ako ih neka korporacija jednog dana naruči. Od Jutarnjeg su zatražili i dobili veliki ‘Ultimativni vodič kroz rebrendiranje malih i srednjih poduzetnika’: tvrtka se, dakle, rebrandira tako što plaća novinare da nam objasne koliko je rebrandiranje tvrtki važno. Ako vam se od ovakvog marketinškog spinanja ne vrti u glavi, na portalu Jutarnjeg možete proskrolati kroz poduke o značaju rebrandinga iz tipkovnice neizbježnog Davora Brukete i svjetskih reklamnih stručnjaka, kroz reportaže o raznoraznim poduzetnicima koji su se uspješno rebrandirali, kroz natječaj za rebranding vaše tvrtke i kroz standardna naklapanja o jedinstvenosti, prepoznatljivosti i inovativnosti brandova koja ovdje nema smisla prenositi. Ono što nam upada u oči jest da se u ovoj opširnoj vježbi iz potplaćenog novinarstva čitavo vrijeme koristi riječ ‘rebrending’ koja, nažalost, ne postoji: možemo se naime držati engleskog ‘rebrandinga’, možemo ga transkribirati u naš ‘ribrending’, ali bastardni ‘rebrending’ nećemo naći ni u jednom poznatom jeziku. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ nismo pravopisne picajzle ni zatucani jezični puristi, daleko od toga, ali ako se kompletan prilog bavi isključivo rebrandingom i ako služi samo tome da bi se rebrandirao bivši Agrokor, onda ne bi bilo loše da novinari umiju napisati što ustvari rade. Kada već dovoljno dobro znaju kome služe.
Članovi njemačke umjetničke grupe Centar za političku ljepotu u posljednjih su desetak godina prodavali kancelarku Angelu Merkel na eBayu, premještali križeve koji obilježavaju živote izgubljene pri prelasku Berlinskog zida na vanjske granice Evropske unije i podigli umanjenu repliku berlinskog spomenika holokaustu ispred kuće Björna Höckea, jednog od lidera ekstremno desničarske Alternative für Deutschland koji zaziva promjenu njemačke političke sjećanja, ali su tek posljednjih dana u fokusu svjetskih medija. Razlog: otkriće Die Linkea, najljevije njemačke parlamentarne stranke, da Centar nadziru tajne službe zadužene za praćene terorističkih skupina. A nadziru ih upravo zbog prijave Höckea, koji je umjetnike javno povezao s terorizmom nakon što su se okupili oko njegove kuće maskirani u stereotipne filmske špijune, u bež balonerima i s dalekozorima u rukama, objasnivši da tako proučavaju djelovanje radikalnih desničara. Priča, međutim, više nije smiješna: stvarni špijun koji je bio zadužen da nadzire njih odbija govoriti za medije, novinari spekuliraju o nevidljivim vezama ekstremne desnice s državnim obavještajnim aparatom, a u Tiringiji, pokrajini u kojoj se slučaj dogodio, Alternative für Deutschland bi na jesenskim izborima prema sadašnjim procjenama mogla dobiti 20 posto glasova.
portalnovosti
Kino
Zašto se boriti protiv Milana Bandića ako je bitka unaprijed izgubljena? Jer Bandić će zatvoriti Kino Europa – ili barem onakvo kino kakvo je nastalo u posljednjih desetak godina, pretvorivši se u reper zagrebačkog kulturnog života – ma što mi o tome mislili. Zatvorit će ga – samo ako poželi – usprkos teškoj retoričkoj artiljeriji medijskih komentatora, usprkos bijesu 2000 prosvjednika, usprkos neizvjesnim sudbinama 40-ak čistačica i konobara koji u Kinu Europa još uvijek rade. Baš kao što ga, uostalom, daleko masovnije demonstracije nisu omele da preko puta Europe postavi luksuznu stambeno-poslovnu igračku svoga prijatelja Tomislava Horvatinčića, baš kao što ga neće omesti da na južnoj obali Save instalira sumanuto megalomanski ‘zagrebački Manhattan’. Napokon, ovoga puta na njegovoj su strani i vlasničko pravo i zakoni, a nasuprot samo revolt ljudi koji za njega ionako neće glasati.
Na Bandićevoj strani je, međutim, i nešto mnogo važnije: zazorna politička vještina sklapanja koalicija sa svima koji to požele, od onih 12 saborskih zastupnika koji su prešli u njegovu stranku do premijera Andreja Plenkovića, od Zlatka Hasanbegovića i Neovisnih za Hrvatsku do rektora Zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa, od Crkve do ratnih veterana, od šatoraša do obiteljaša. Zato – naizgled paradoksalno – danas i nije toliko važno to što je zakon na njegovoj strani, jer zakon je uvijek na strani Milana Bandića: sve dok svoju vladavinu učvršćuje gustom interesnom armaturom i dok drugima pomaže da zadrže vlast, gradonačelnik kojem o vratu vise optužnice teške stotine milijuna kuna ne treba se bojati zakona.
U jednoj od bizarnijih epizoda iz bogate povijesti njegovih neočekivanih savezništava, sjećamo se, Bandićevu je kandidaturu za predsjednika Republike prije skoro deset godina otvorenim pismom podržao složni odred uglednih kulturnjaka, među kojima bi danas mnogi – od Rade Šerbedžije do Paola Magellija – vjerojatno bili sretniji da se ta epizoda zaboravi. Nitko ipak ne bi bio sretan poput Borisa T. Matića, filmskog poduzetnika i voditelja Kina Europa: njemu sada mediji mogu izvlačiti činjenicu da je i sam nekada, eto, javno podupirao gradonačelnika.
Postoji, jasno, velika razlika u onome što su ljudi koji su s Bandićem surađivali pomoću te suradnje napravili. Zlatko Hasanbegović je, recimo, svoju veliku koaliciju upotrijebio da promijeni ime jednog gradskog trga, dok je Boris T. Matić svoju malu podršku iskoristio da promijeni način na koji centar grada živi. Postoje, doduše, i sličnosti: obojica su, kao i toliki prije njih, na vlastitoj koži naučili zašto se s ideološkim shapeshifterom ne isplati surađivati.
I baš se zato – da se napokon vratimo na pitanje s početka teksta – protiv Milana Bandića treba boriti. Jer borba protiv Bandića, ma koliko se uzaludnom činila, borba je za gradsku kulturu u kojoj sposobni ljudi svoje projekte neće morati plaćati sitnim ustupcima, niti će ti projekti propasti kada ustupci gradonačelniku postanu nezanimljivi. Borba protiv Bandića je borba protiv političkog ruleta u kojem svaki projekt ovisi o trenutnom rasporedu gradonačelnikovih saveznika. Borba protiv Bandića je borba protiv sistema u kojem se spas od sudskih tužbi i ostanak na slobodi osigurava političkim vezama. Izvjesno je, dakle, da će Bandić zatvoriti Kino Europa kakvo smo poznavali, samo ako tako odluči, ma koliko se mi borili. Ali ako se danas ne budemo borili, još je izvjesnije da sutra nitko neće zatvoriti Bandića.
HAVC
U debeloj medijskoj sjeni Kina Europa, središnja adresa domaće kinematografije – Hrvatski audiovizualni centar – traži novog ravnatelja. Prethodni, Daniel Rafaelić, ostavku je u pola mandata podnio preko novina, a od njegovih potencijalnih nasljednika HAVC sada traži samo životopise, ne i program upravljanja: tako nekako izgleda donedavno uspješna institucija nakon što su je pregazile desničarske bulumente. Dobra je zato vijest što među osmero kandidata pronalazimo ime Hrvoja Hribara, čovjeka koji je pod žestokim pritiskom veteranskih udruga mjesto ravnatelja napustio prije nešto više od dvije godine. Iako to od njega nitko nije tražio, Upravnom odboru koji odlučuje o izboru uputio je pismo pod naslovom ‘Je li moguće rekonstruirati HAVC?’. Izlaganje, nejasno je zašto, započinje prisjećanjem na cenzorske užase jugoslavenskih vremena – lijepih 30 godina nakon kolapsa socijalizma kod nas se, valjda, u javni prostor još uvijek ulazi isključivo uz ritualno brisanje nogu o davno propali poredak – ali kako pismo odmiče, dojam se bitno popravlja. Evo kako Hribar prepričava period svoga mandata: ‘HAVC je doveden do svoje pune funkcije zahvaljujući timu radišnih osoba koje su bile obrazovane, osposobljene i obdarene za dužnosti koje su im bile dodijeljene. To jednako vrijedi za (tehnički rečeno) stalno zaposlene ili one, manje sretne, koje je sila autoriteta nadležnog Ministarstva prisilila da korijenske funkcije institucije obnašaju iz pozicije vanjskih suradnika. Strukturiran kao ‘project management team’, s modelom planiranja i realizacije preuzetim iz audiovizualne djelatnosti, koristeći talent, energiju i akademsko znanje angažiranih audiovizualnih profesionalaca, HAVC se uspio nametnuti kao najučinkovitija i najpropulzivnija kulturna ustanova u RH.’ Potpisujemo, i nadamo se da će Hribar dobiti šansu da ponovno posloži takav Centar. Njemu bi to bila dobrodošla satisfakcija nakon neutemeljenih medijskih proganjanja, hrvatskoj kinematografiji prilika da se vrati ondje odakle ju je desničarska kamarila survala. Protukandidati su mu, redom, redateljica Nikolina Barić, kritičari Josip Grozdanić i Višnja Vukašinović, snimatelj Thomas Krstulović i producenti Damir Primorac, Fran Juraj Prižmić i Chris Marcich. Ovog posljednjeg mediji favoriziraju zbog raskošne međunarodne profesionalne biografije. A Upravno vijeće, već smo rekli, gleda samo životopise.
Rebrending
Fortenova, koncern koji smo prije 1. aprila zvali Agrokor, predstavlja naokolo svoje novo ime, vizualni identitet, tržišnu strategiju, poslovnu filozofiju i ostalu bižuteriju iz korporativnog asesoara, pa su od Native Ad studija Jutarnjeg lista naručili posebni, opširni novinarski prilog posvećen kompaniji. Native advertising je, znamo, posljednja u nizu zaumnih marketinških perverzija, reklamna disciplina zamišljena tako da stvarni novinari pišu stvarne novinarske tekstove o stvarnim temama, samo što im i teme i stavove i novinarski stil određuje firma koja je tekstove naručila. Nešto kao neprikriveno prikriveno oglašavanje ili konačna istina novinarskog posla koji ionako odavno ovisi o oglašivačima, kako se već uzme. A ono čega se Fortenova dosjetila već sada spada u buduće antologije native advertisinga koje će, valjda, nastati ako ih neka korporacija jednog dana naruči. Od Jutarnjeg su zatražili i dobili veliki ‘Ultimativni vodič kroz rebrendiranje malih i srednjih poduzetnika’: tvrtka se, dakle, rebrandira tako što plaća novinare da nam objasne koliko je rebrandiranje tvrtki važno. Ako vam se od ovakvog marketinškog spinanja ne vrti u glavi, na portalu Jutarnjeg možete proskrolati kroz poduke o značaju rebrandinga iz tipkovnice neizbježnog Davora Brukete i svjetskih reklamnih stručnjaka, kroz reportaže o raznoraznim poduzetnicima koji su se uspješno rebrandirali, kroz natječaj za rebranding vaše tvrtke i kroz standardna naklapanja o jedinstvenosti, prepoznatljivosti i inovativnosti brandova koja ovdje nema smisla prenositi. Ono što nam upada u oči jest da se u ovoj opširnoj vježbi iz potplaćenog novinarstva čitavo vrijeme koristi riječ ‘rebrending’ koja, nažalost, ne postoji: možemo se naime držati engleskog ‘rebrandinga’, možemo ga transkribirati u naš ‘ribrending’, ali bastardni ‘rebrending’ nećemo naći ni u jednom poznatom jeziku. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ nismo pravopisne picajzle ni zatucani jezični puristi, daleko od toga, ali ako se kompletan prilog bavi isključivo rebrandingom i ako služi samo tome da bi se rebrandirao bivši Agrokor, onda ne bi bilo loše da novinari umiju napisati što ustvari rade. Kada već dovoljno dobro znaju kome služe.
Špijuni
Članovi njemačke umjetničke grupe Centar za političku ljepotu u posljednjih su desetak godina prodavali kancelarku Angelu Merkel na eBayu, premještali križeve koji obilježavaju živote izgubljene pri prelasku Berlinskog zida na vanjske granice Evropske unije i podigli umanjenu repliku berlinskog spomenika holokaustu ispred kuće Björna Höckea, jednog od lidera ekstremno desničarske Alternative für Deutschland koji zaziva promjenu njemačke političke sjećanja, ali su tek posljednjih dana u fokusu svjetskih medija. Razlog: otkriće Die Linkea, najljevije njemačke parlamentarne stranke, da Centar nadziru tajne službe zadužene za praćene terorističkih skupina. A nadziru ih upravo zbog prijave Höckea, koji je umjetnike javno povezao s terorizmom nakon što su se okupili oko njegove kuće maskirani u stereotipne filmske špijune, u bež balonerima i s dalekozorima u rukama, objasnivši da tako proučavaju djelovanje radikalnih desničara. Priča, međutim, više nije smiješna: stvarni špijun koji je bio zadužen da nadzire njih odbija govoriti za medije, novinari spekuliraju o nevidljivim vezama ekstremne desnice s državnim obavještajnim aparatom, a u Tiringiji, pokrajini u kojoj se slučaj dogodio, Alternative für Deutschland bi na jesenskim izborima prema sadašnjim procjenama mogla dobiti 20 posto glasova.
portalnovosti
