Ničemu drugom ne služi logički sunovrat niz kolumnu Ivana Miklenića u ‘Glasu Koncila’ nego tome da pomjeri okvir rasprave: da ono što se jučer činilo nepobitno najednom postane upitno
Ivan Miklenić žrtva je dugogodišnjeg sekularnog uznemiravanja: izlaz je potražio kroz rupu u Ustavu. Tamo uopće ne piše da je Hrvatska ‘sekularna država’, razotkrio nam je glavni urednik ‘Glasa Koncila’ u posljednjem broju koncilijantnog glasila: javna se rasprava od tada nije smirila. ‘Sekularizam je suvremena ideologija’, zavapio je traumatiziran dugotrajnim sekularnim nasiljem, ‘te se može i mora svrstati uz bok religijama!’ A uzdignemo li ga iznad njih, posljedice će biti strašne: ‘Brisanje državne neutralnosti i stvaranje države u kojoj su sekularisti građani prvoga, a pripadnici religija građani drugoga reda.’ Spomenuo je Miklenić još i Donalda Trumpa, veliku komunističku prijetnju, male hrvatske mljekare; te ćemo živopisne detalje, za svaki slučaj, ovdje ipak ostaviti po strani.
Po strani možemo ostaviti i temeljno pitanje kako bi to sekularizam – koncept razdvajanja crkve i države, jednak za sve građane – bilo koga gurao u ‘prve’ i ‘druge’ redove. Po strani možemo ostaviti i interpretacije pravnih stručnjaka, koji su Mikleniću brzo objasnili da je sekularnost Republike upisana u Ustav kao neizrečeno, ali zato ne i manje važno načelo. Po strani, konačno, možemo ostaviti i krajnje nezgodne posljedice koje bi Miklenićevo tumačenje moglo imati po neka značajna državna tijela: nije valjda sam Ustavni sud još prije desetak godina zaprimio prvi od tri zahtjeva za provjerom ustavnosti predsjedničke zakletve koja završava riječima ‘Tako mi Bog pomogao!’, nije valjda potom puno desetljeće mukotrpno vijećao i nije valjda naposljetku zaključio kako prizivanje Svevišnjeg ‘ne dovodi u pitanje sekularni karakter Republike Hrvatske’, e da bi sada – jedva mjesec dana poslije mudre presude – sa stranica ‘Glasa Koncila’ bio obaviješten kako je Republika Hrvatska, što se sekularnosti tiče, ipak zemlja bez karaktera?
Sve to, rekosmo, možemo ostaviti po strani, iako je u pitanju sam meritum stvari: možemo, jer je kod Miklenića stvar u tome da se meritum pomjeri. Ničemu drugom ne služi kaskadni logički sunovrat niz njegovu kolumnu – sve do završnog zazivanja prijeteće komunističke ideologije – nego tome da promijeni okvir rasprave: da ono što se jučer činilo nepobitno najednom postane upitno. Nije li identičan manevar, uostalom, nešto ranije izveo i Zlatko Hasanbegović, podučivši nas da se u Ustavu nigdje doslovno ne spominje ‘antifašizam’ kao temeljna vrijednost države? Nismo li i nakon toga raspravljali o naizgled odavno apsolviranim temama? Nije li u oba slučaja taktika ista: simulacija terora manjine nad ugroženom većinom, razmetljivo preuzimanje uloge žrtve, uvjeravanje duboko klerikaliziranih i rubno fašiziranih skupina da su im prava uskraćena krivim tumačenjima Ustava? Pokretanje hrvatskog naroda protiv komunističkih izroda: okretanje katolika protiv nevjernika. Postoji, doduše, i jedna bitna razlika. Hasanbegović je tražio rupe u Ustavu kako bi prikrio rupe u vlastitom programu; Mikleniću trebaju samo zato da potvrdi ono što svi već dobro znaju. Jer što je više rupa u dokumentu na kojem se temelji država, prije ćemo shvatiti da nam je država ionako odavno crkvljiva.
Eurostat, službena agencija za statistiku Evropske unije, objavila je nedavno podatke o posjećenosti kulturnih događanja u zemljama članicama, a domaći su mediji dobili priliku za novu usputnu vježbu iz autokolonijalnog samoprezira. ‘Hrvati dramatično zaostaju za razvijenijim europskim zemljama’, zgraža se ‘Večernji list’ nad skromnom desetpostotnom zainteresiranošću hrvatskih građana za koncerte, izložbe i predstave, mada ona i nije pretjerano niža od ukupnog prosjeka Unije, zaustavljenog na stidljivih 13,6 posto. Tamo su ga, tumači ‘Večernjak’, srušile ‘slabije razvijene zemlje poput Bugarske te ekonomije opterećene krizom kao što su nekadašnje kolijevke europske kulture Grčka i Italija’. Nije sasvim netočno – pri vrhu liste doista su ekonomski moćnije sjeverozapadne zemlje Beneluksa, Finska, Austrija, a na dnu Rumunjska, Grčka, Poljska – ali nama su, iz te perspektive, znatno interesantnije neočekivane iznimke. Slovenija, recimo – iako ozbiljno izmrcvarena krizom – apsolutna je pobjednica s više od 28 posto građana koji su u godinu dana posjetili najmanje četiri kulturna događanja, dok su Švedska, Irska i Njemačka jedva koji postotak iznad prosjeka, a bogata Danska za njim kaska pola postotnog koraka. Najzanimljiviji dio Eurostatovog istraživanje ipak je onaj koji se odnosi na evropske države izvan Unije: u Švicarskoj se kulturni entuzijazam mjeri s čak 37 posto posjeta, na Islandu s golemih 35, a i Norveška se, sa 23,4 posto, sjajno plasirala. Ili, drugim riječima: ako netko dramatično zaostaje za razvijenim evropskim zemljama, onda to ipak nisu samo Hrvati. Za razvijenim evropskim državama zaostaje kompletna Unija.
‘Igra prijestolja’ se ne zaustavlja: premijeru posljednje epizode pretposljednje sezone u nedjelju navečer je gledalo 16,5 milijuna ljudi, broj ilegalnih downloada sigurno će obilno prebaciti preko 100 milijuna, gledanost je u odnosu na prošlu godinu skočila otprilike za trećinu. Trijumfalni pohod serije ništa ne može omesti: ni hakerska leakanja epizoda i scenarija, ni evidentan zamor narativnog materijala, ni sve rezerviranije kritike. ‘Bila je to politička fantazija epskih razmjera inspirirana srednjovjekovnim temama, koja je izgradila golem, koherentan svijet i nastanila ga uvjerljivim, nijansiranim likovima, sklonima pogrešnim, sasvim ljudskim odlukama’, sažima mehanizme dramaturškog uspjeha kritičar portala Screen Rant Alex Leadbeater. ‘Serija koju sada gledamo samo je sjena toga: žanrovski, malo čime se razlikuje od tipičnog fantasy spektakla koji je nekada subvertirala; njen je svijet postao nalik mapi video-igrice kojom priča nasumično teleportira likove; sudionici su svedeni na arhetipove i povlače nelogične poteze…’ Matt Zoller Seitz je na portalu Vulture još sažetiji: ‘’Igra prijestolja’ nije što je nekada bila, ali, iako su brojni fanovi time razočarani, neće je prestati gledati.’ Ili, kako je to još nakon prošle sezone na Jezebelu elegantno objasnila Kate Dries: serija je postala ‘skoro negledljiva, što ne znači da će je ljudi prestati gledati’. Neobično malo kritičarki i kritičara ističe, međutim, ono što se čini kao glavni razlog recentnog pripovjednog teturanja: u najnovije dvije sezone – a posebno u posljednjoj – radnja se odlijepila od svoga književnog predloška, jer producenti nisu mogli čekati da George R. R. Martin napokon završi godinama najavljivani šesti i sedmi dio svoje ‘Pjesme leda i vatre’. ‘Igra prijestolja’, dakle, igra na sigurno: iole dulja pauza ispuhala bi hype i zaustavila uzlaznu spiralu uspjeha, a s njom, jasno, i HBO-ov priljev prihoda. Sasvim je prikladno, zato, što je u posljednjoj epizodi centralna antagonistkinja Cercei najavila da ćemo u idućoj, završnoj, gledati itekako važnu ulogu Željezne banke, tamošnjeg analogona ovdašnjim barclaysima i goldman sachsima. A još je prikladnije priču o ‘Igri prijestolja’ privremeno zaključio Guardianov Archie Bland: ‘Baš kao i u slučaju naših ‘stvarnih’ Željeznih banaka, nešto duboko nezdravo, ali, istodobno, čudnovato otporno dogodilo se i ovoj priči: čini se da je postala too big to fail.’
Ako je ‘Igra prijestolja’ prevelika da propadne, ‘Twin Peaks’ je, čini se, suviše bizaran da uspije: bliži hermetičnijim, snažnije nadrealistički inspiriranim filmovima Davida Lyncha poput ‘Mulholland Drivea’ ili ‘Inland Empirea’ nego prvim dvjema sezonama serije, najiščekivaniji televizijski come back godine očekivano se – možemo ustvrditi sada, kada je emitiranje pri kraju – nije probio do masovnije publike. Tko se na seriju ipak zakačio, može ovih dana navratiti do Beograda: tamo je, u Kulturnom centru, kroz cijeli septembar postavljena izložba Lynchovih fotografija pod naslovom ‘Male priče’, uz niz popratnih radionica i predavanja. ‘Postavku čini 56 crno-belih fotografija velikog formata koje manifestuju sve odlike Lynchovih filmova – čudesno preplitanje realnih referenata i fantazmagoričnih intervencija i kompozicija’, objašnjavaju organizatori, a mi preporučujemo posjetu, s obzirom na to da izložba, osim u Beogradu, neće gostovati nigdje drugdje u regiji.
Rupe u Ustavu
Ivan Miklenić žrtva je dugogodišnjeg sekularnog uznemiravanja: izlaz je potražio kroz rupu u Ustavu. Tamo uopće ne piše da je Hrvatska ‘sekularna država’, razotkrio nam je glavni urednik ‘Glasa Koncila’ u posljednjem broju koncilijantnog glasila: javna se rasprava od tada nije smirila. ‘Sekularizam je suvremena ideologija’, zavapio je traumatiziran dugotrajnim sekularnim nasiljem, ‘te se može i mora svrstati uz bok religijama!’ A uzdignemo li ga iznad njih, posljedice će biti strašne: ‘Brisanje državne neutralnosti i stvaranje države u kojoj su sekularisti građani prvoga, a pripadnici religija građani drugoga reda.’ Spomenuo je Miklenić još i Donalda Trumpa, veliku komunističku prijetnju, male hrvatske mljekare; te ćemo živopisne detalje, za svaki slučaj, ovdje ipak ostaviti po strani.
Po strani možemo ostaviti i temeljno pitanje kako bi to sekularizam – koncept razdvajanja crkve i države, jednak za sve građane – bilo koga gurao u ‘prve’ i ‘druge’ redove. Po strani možemo ostaviti i interpretacije pravnih stručnjaka, koji su Mikleniću brzo objasnili da je sekularnost Republike upisana u Ustav kao neizrečeno, ali zato ne i manje važno načelo. Po strani, konačno, možemo ostaviti i krajnje nezgodne posljedice koje bi Miklenićevo tumačenje moglo imati po neka značajna državna tijela: nije valjda sam Ustavni sud još prije desetak godina zaprimio prvi od tri zahtjeva za provjerom ustavnosti predsjedničke zakletve koja završava riječima ‘Tako mi Bog pomogao!’, nije valjda potom puno desetljeće mukotrpno vijećao i nije valjda naposljetku zaključio kako prizivanje Svevišnjeg ‘ne dovodi u pitanje sekularni karakter Republike Hrvatske’, e da bi sada – jedva mjesec dana poslije mudre presude – sa stranica ‘Glasa Koncila’ bio obaviješten kako je Republika Hrvatska, što se sekularnosti tiče, ipak zemlja bez karaktera?
Sve to, rekosmo, možemo ostaviti po strani, iako je u pitanju sam meritum stvari: možemo, jer je kod Miklenića stvar u tome da se meritum pomjeri. Ničemu drugom ne služi kaskadni logički sunovrat niz njegovu kolumnu – sve do završnog zazivanja prijeteće komunističke ideologije – nego tome da promijeni okvir rasprave: da ono što se jučer činilo nepobitno najednom postane upitno. Nije li identičan manevar, uostalom, nešto ranije izveo i Zlatko Hasanbegović, podučivši nas da se u Ustavu nigdje doslovno ne spominje ‘antifašizam’ kao temeljna vrijednost države? Nismo li i nakon toga raspravljali o naizgled odavno apsolviranim temama? Nije li u oba slučaja taktika ista: simulacija terora manjine nad ugroženom većinom, razmetljivo preuzimanje uloge žrtve, uvjeravanje duboko klerikaliziranih i rubno fašiziranih skupina da su im prava uskraćena krivim tumačenjima Ustava? Pokretanje hrvatskog naroda protiv komunističkih izroda: okretanje katolika protiv nevjernika. Postoji, doduše, i jedna bitna razlika. Hasanbegović je tražio rupe u Ustavu kako bi prikrio rupe u vlastitom programu; Mikleniću trebaju samo zato da potvrdi ono što svi već dobro znaju. Jer što je više rupa u dokumentu na kojem se temelji država, prije ćemo shvatiti da nam je država ionako odavno crkvljiva.
Statistička drama
Eurostat, službena agencija za statistiku Evropske unije, objavila je nedavno podatke o posjećenosti kulturnih događanja u zemljama članicama, a domaći su mediji dobili priliku za novu usputnu vježbu iz autokolonijalnog samoprezira. ‘Hrvati dramatično zaostaju za razvijenijim europskim zemljama’, zgraža se ‘Večernji list’ nad skromnom desetpostotnom zainteresiranošću hrvatskih građana za koncerte, izložbe i predstave, mada ona i nije pretjerano niža od ukupnog prosjeka Unije, zaustavljenog na stidljivih 13,6 posto. Tamo su ga, tumači ‘Večernjak’, srušile ‘slabije razvijene zemlje poput Bugarske te ekonomije opterećene krizom kao što su nekadašnje kolijevke europske kulture Grčka i Italija’. Nije sasvim netočno – pri vrhu liste doista su ekonomski moćnije sjeverozapadne zemlje Beneluksa, Finska, Austrija, a na dnu Rumunjska, Grčka, Poljska – ali nama su, iz te perspektive, znatno interesantnije neočekivane iznimke. Slovenija, recimo – iako ozbiljno izmrcvarena krizom – apsolutna je pobjednica s više od 28 posto građana koji su u godinu dana posjetili najmanje četiri kulturna događanja, dok su Švedska, Irska i Njemačka jedva koji postotak iznad prosjeka, a bogata Danska za njim kaska pola postotnog koraka. Najzanimljiviji dio Eurostatovog istraživanje ipak je onaj koji se odnosi na evropske države izvan Unije: u Švicarskoj se kulturni entuzijazam mjeri s čak 37 posto posjeta, na Islandu s golemih 35, a i Norveška se, sa 23,4 posto, sjajno plasirala. Ili, drugim riječima: ako netko dramatično zaostaje za razvijenim evropskim zemljama, onda to ipak nisu samo Hrvati. Za razvijenim evropskim državama zaostaje kompletna Unija.
Igra na sigurno
‘Igra prijestolja’ se ne zaustavlja: premijeru posljednje epizode pretposljednje sezone u nedjelju navečer je gledalo 16,5 milijuna ljudi, broj ilegalnih downloada sigurno će obilno prebaciti preko 100 milijuna, gledanost je u odnosu na prošlu godinu skočila otprilike za trećinu. Trijumfalni pohod serije ništa ne može omesti: ni hakerska leakanja epizoda i scenarija, ni evidentan zamor narativnog materijala, ni sve rezerviranije kritike. ‘Bila je to politička fantazija epskih razmjera inspirirana srednjovjekovnim temama, koja je izgradila golem, koherentan svijet i nastanila ga uvjerljivim, nijansiranim likovima, sklonima pogrešnim, sasvim ljudskim odlukama’, sažima mehanizme dramaturškog uspjeha kritičar portala Screen Rant Alex Leadbeater. ‘Serija koju sada gledamo samo je sjena toga: žanrovski, malo čime se razlikuje od tipičnog fantasy spektakla koji je nekada subvertirala; njen je svijet postao nalik mapi video-igrice kojom priča nasumično teleportira likove; sudionici su svedeni na arhetipove i povlače nelogične poteze…’ Matt Zoller Seitz je na portalu Vulture još sažetiji: ‘’Igra prijestolja’ nije što je nekada bila, ali, iako su brojni fanovi time razočarani, neće je prestati gledati.’ Ili, kako je to još nakon prošle sezone na Jezebelu elegantno objasnila Kate Dries: serija je postala ‘skoro negledljiva, što ne znači da će je ljudi prestati gledati’. Neobično malo kritičarki i kritičara ističe, međutim, ono što se čini kao glavni razlog recentnog pripovjednog teturanja: u najnovije dvije sezone – a posebno u posljednjoj – radnja se odlijepila od svoga književnog predloška, jer producenti nisu mogli čekati da George R. R. Martin napokon završi godinama najavljivani šesti i sedmi dio svoje ‘Pjesme leda i vatre’. ‘Igra prijestolja’, dakle, igra na sigurno: iole dulja pauza ispuhala bi hype i zaustavila uzlaznu spiralu uspjeha, a s njom, jasno, i HBO-ov priljev prihoda. Sasvim je prikladno, zato, što je u posljednjoj epizodi centralna antagonistkinja Cercei najavila da ćemo u idućoj, završnoj, gledati itekako važnu ulogu Željezne banke, tamošnjeg analogona ovdašnjim barclaysima i goldman sachsima. A još je prikladnije priču o ‘Igri prijestolja’ privremeno zaključio Guardianov Archie Bland: ‘Baš kao i u slučaju naših ‘stvarnih’ Željeznih banaka, nešto duboko nezdravo, ali, istodobno, čudnovato otporno dogodilo se i ovoj priči: čini se da je postala too big to fail.’
Lynch u Beogradu
Ako je ‘Igra prijestolja’ prevelika da propadne, ‘Twin Peaks’ je, čini se, suviše bizaran da uspije: bliži hermetičnijim, snažnije nadrealistički inspiriranim filmovima Davida Lyncha poput ‘Mulholland Drivea’ ili ‘Inland Empirea’ nego prvim dvjema sezonama serije, najiščekivaniji televizijski come back godine očekivano se – možemo ustvrditi sada, kada je emitiranje pri kraju – nije probio do masovnije publike. Tko se na seriju ipak zakačio, može ovih dana navratiti do Beograda: tamo je, u Kulturnom centru, kroz cijeli septembar postavljena izložba Lynchovih fotografija pod naslovom ‘Male priče’, uz niz popratnih radionica i predavanja. ‘Postavku čini 56 crno-belih fotografija velikog formata koje manifestuju sve odlike Lynchovih filmova – čudesno preplitanje realnih referenata i fantazmagoričnih intervencija i kompozicija’, objašnjavaju organizatori, a mi preporučujemo posjetu, s obzirom na to da izložba, osim u Beogradu, neće gostovati nigdje drugdje u regiji.
