Ako je gromoglasno hrvatstvo Konzuma oduvijek bilo samo šifra za profit Ivice Todorića, i ako sveprisutni crveni kvadratići ne znače više od poslovne strategije Borisa Ljubičića, onda smo o hrvatskom dizajnerskom identitetu čuli sve što treba znati
Boris Ljubičić – najpoznatiji među hrvatskim i najhrvatskiji među poznatim dizajnerima – nije zadovoljan. ‘Ma to je sve smiješno’, komentira novinaru Indexa novu reklamnu kampanju Konzuma: ‘I taj logotip i to sve skupa. Neozbiljno je to!’ Ono što je Ljubičiću smiješno – sasvim prikladno – mali je smajlić. U Konzumu su ga nacrtali ispod svoga slogana; na Indexu primijetili da smajlić neobično podsjeća na logo moćnog Amazona. Nazvali su zatim stručnjake za vizualno komuniciranje; stručnjaci su potvrdili da je u pitanju plagiranje. Da stvar bude gora, Ljubičić im je povjerio još i da se reklamnu sramotu moglo lako izbjeći; upravitelj Agrokora Ante Ramljak samo ga je trebao ranije slušati. ‘Ponudio sam Ramljaku ideju povratka Konzuma Hrvatskoj te sam mu na kraju poslao svoj prijedlog’, objašnjava Ljubičić, koji je osmislio novi, ‘kroatizirani’ logo kako bi naglasio čvrstu vezu trgovačkog lanca s hrvatskim proizvodima. A ukoliko je uprava u startu odbila njegovu originalnu, nacionalno osviještenu ponudu, onda ima neke pravde u tome što je na kraju dobila banalnu međunarodnu kopiju: tako nekako bi, valjda, mogla glasiti poanta malog lokalnog reklamnog skandala.
Mogla bi, kada ne bismo znali da je Ljubičićeva ideja ‘povratka Konzuma Hrvatskoj’ originalna točno koliko i ovaj novi, plagirani Konzumov logo. Jer Konzum se od Hrvatske nikada nije ni odmaknuo: od marketinške kampanje ‘Konzumirajmo hrvatsko!’ prije desetak godina do TV spotova u kojima crveno-zeleni dostavni kamioni krstare s kraja na kraj domovine, od maloprodajnog navijačkog ludila uoči svakog većeg međunarodnog takmičenja na kojem nastupa hrvatska reprezentacija do nekadašnjih medijskih proslava poslovnih pobjeda domaćeg Gazde na inozemnom tržištu, nacionalni ponos i zanos oduvijek su bili glavna dimenzija trgovačkog brenda. Pa zašto ga onda Ljubičić ponovno predlaže? Jednostavno, zato što mu je nacionalna mistifikacija uža specijalizacija. Otkako je početkom devedesetih dizajnirao i autorski zaštitio ona dva stilizirana kvadratića, koja bi trebala vizualno simbolizirati hrvatski identitet, uspješno ih gura svaki svoj projekt koji radi s državnim i javnim firmama. Hrvatski autoklub? Kvadratići. Hrvatska radiotelevizija? Kvadratići. Hrvatska turistička zajednica? Kvadratići. Ministarstvo kulture? Kvadratići. Croatia Airlines? Kvadratići… Sada, kada je propali Konzum također dopala državna uprava, nije bilo nikakvog razloga da i njemu ne pokuša poturiti kroatizirano-kvadratiziranu ponudu. Ovoga puta, eto, nije prošlo: nama je ipak dovoljno da iz malog reklamnog skandala iscijedimo nešto drukčiji, dalekosežniji zaključak. Ako je, naime, gromoglasno hrvatstvo Konzuma oduvijek bilo samo šifra za profit Ivice Todorića, i ako sveprisutni crveni kvadratići ne znače više od poslovne strategije Borisa Ljubičića, onda smo o hrvatskom identitetu čuli sve što treba znati: ono što skriva sveti nacionalni dres uvijek je nečiji privatni interes.
Zato u Srbiji nemaju problema s viškom nacionalnog ponosa na međunarodnom tržištu: tamo sam predsjednik države radi PR kampanju za inozemnu konkurenciju. ‘Zašto je važna Ikea?’ pita se Aleksandar Vučić u autorskom tekstu objavljenom u tabloidu ‘Alo’, kojim je proslavio otvaranje beogradske ispostave švedske kompanije. Pa spremno odgovara: ne samo zato što otvara radna mjesta, nego i zato što ‘menja način razmišljanja’, zato što udara na ‘zastarele i prevaziđene delove mentaliteta’, na ‘kolektivnu lenjost i nepomerljivost’, zato što donosi protestantski duh u Srbiju, zato što demonstrira vrijednost štednje i profita, zato što uči da su ‘biznis i društvo’ zapravo ista stvar, ‘ono što važi za jedno, važi i za drugo’… Skupa s pristupačnim montažnim komodama i jeftinim policama od iverice u Srbiju je tako stigla formula socijalne transformacije, ‘uputstvo za izgradnju velike, uspešne kompanije i velikog, uspešnog društva’. Na onome što zovemo ovim prostorima već smo se nagledali i naslušali autokolonijalnog prezira, snishodljivosti prema međunarodnim firmama, bulažnjenja o neuhvatljivom kolektivnom mentalitetu koji nas misteriozno koči u razvoju; autorski prilog Aleksandra Vučića cijeli je taj žanr ipak podigao na ranije neslućeni nivo. Tekst u kojem predsjednik države glorificira dolazak strane kompanije – dok paralelno kudi zaostale domoroce – doista djeluje kao razglednica iz banana republike. ‘Koliko jadna mora biti zemlja čiji predsednik otvaranje jedne prodavnice proglašava potvrdom svog uspeha i uspeha čitave nacije?’ pita se komentator Dejan Ilić na portalu Peščanik, podsjećajući kako je jednakim oduševljenjem prije tridesetak godina u Beogradu bilo dočekano otvaranje prvog McDonald’sa na Balkanu. Nešto se u međuvremenu ipak promijenilo: ‘Ako je u osamdesetima Beograd imao prvi u okruženju McDonald’s, danas među poslednjima otvara prodavnicu IKEA.’ Ali je zato nešto drugo ostalo isto: Vučićev ‘podanički karakter obeležen osećanjem niže vrednosti prema svakome ko makar prividno ima više novca ili političke moći’, zaključuje Ilić, a mi potpisujemo.
Ako postkomunistički vlastodršci bolju kapitalističku budućnost čekaju gledajući prema Zapadu, mi ondje idemo po bolju socijalističku prošlost. Našli smo je u ‘New York Timesu’, koji je prije nekoliko dana objavio esej Kirsten R. Ghodsee, američke profesorice ruskih i istočnoevropskih studija, pod naslovom ‘Zašto su žene imale bolji seksualni život za vrijeme socijalizma?’. Veliko seksološko istraživanje provedeno nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine pokazalo je – podsjeća Ghodsee – da su žene s pogrešne strane željezne zavjese doživljavale dvostruko više orgazama od zapadnih Njemica. Jasno je i zašto: komunistička politika itekako je vrednovala žensku emancipaciju, poticala zapošljavanje drugarica i njihovu ekonomsku samostalnost, osiguravala snažnu socijalnu i materijalnu podršku brizi za djecu. ‘Žene u komunizmu postigle su razinu samodostatnosti kakvu je vrlo malo zapadnjakinja moglo zamisliti. Socijalistička država osiguravala im je osnovne potrebe, a zemlje poput Bugarske, Poljske, Mađarske, Čehoslovačke i Istočne Njemačke odvajale su posebna sredstva kako bi pomogle samohranim majkama, onima razvedenima i udovicama. Većina istočnoevropskih država garantirala je pristup seksualnom obrazovanju…’ A što je od svega toga ostalo danas, mogli smo čuti u dokumentarnoj emisiji ‘Crossing Continents’ Četvrtog programa BBC-jevog radija, posvećenoj aktualnom webcamboomu u Rumunjskoj: deseci tisuća djevojaka ondje rade u internetskoj porno-industriji, skidajući se uživo pred kamerama kako bi zaradile iznose desetak puta veće od tamošnjih mizernih plaća. I nije pritom čudno što žene u razorenoj ekonomiji traže šansu za bilo kakvu zaradu; zanimljivije je kako same vide svoje kvalifikacije za takav posao. Jedna sugovornica britanskoj reporterki spominje tako školski sustav koji još uvijek osigurava široko opće obrazovanje, pa striperice s onlajn voajerima imaju o čemu i razgovarati. Druga podsjeća da im je omogućeno dobro znanje engleskog jezika. Treća govori o komunističkom nasljeđu, koje im nalaže da budu neovisne i da se same pobrinu za svoje prihode, umjesto da ostaju kod kuće… U zbroju, čini se da su se na to svele decenije socijalističke ženske emancipacije: set komparativnih prednosti na tržištu seksualnog rada, solidne streaptease kompetencije.
Od pornografske industrije drugo nismo ni očekivali, ali čini se da je sada i književna scena postala opscena. Skupina znanstvenika sa sveučilišta u San Diegu otvorila je na Google Booksu kompletan korpus američke literature nastale između 1950. i 2008. godine, pa u tražilicu ukucala sedam riječi koje se – prema poznatoj definiciji komičara Georgea Carlina iz ranih sedamdesetih – ‘ne smiju reći na televiziji’. I ustanovila da ih ima sve više: udio knjiga koje sadrže psovke narastao je u posljednje tri godine obuhvaćene istraživanjem skoro trideset puta u odnosu na rane pedesete. Na listi, inače, vodi ‘motherfucker’, koji se koristi ravno 678 puta češće. ‘Piss’, ‘fuck’, ‘cunt’, ‘cocksucker’ i ‘tits’ napredovali su nešto skromnije, a na začelju je sranje: frekvencija riječi ‘shit’ porasla je jedva sedamdesetorostruko. Istraživači u zaključku psovački entuzijazam povezuju sa sve snažnijim društvenim vrednovanjem individualnosti, pobune, kršenja zadanih normi. Mi se ipak držimo priručne hipoteze uredništva portala Electric Literature, koji vijest prenosi: ‘Književnost pokušava reflektirati i interpretirati stvarnost, a ovih je dana sranje jednostavno puno sjebanije.’
portalnovosti
Kvadratići i smajlići
Boris Ljubičić – najpoznatiji među hrvatskim i najhrvatskiji među poznatim dizajnerima – nije zadovoljan. ‘Ma to je sve smiješno’, komentira novinaru Indexa novu reklamnu kampanju Konzuma: ‘I taj logotip i to sve skupa. Neozbiljno je to!’ Ono što je Ljubičiću smiješno – sasvim prikladno – mali je smajlić. U Konzumu su ga nacrtali ispod svoga slogana; na Indexu primijetili da smajlić neobično podsjeća na logo moćnog Amazona. Nazvali su zatim stručnjake za vizualno komuniciranje; stručnjaci su potvrdili da je u pitanju plagiranje. Da stvar bude gora, Ljubičić im je povjerio još i da se reklamnu sramotu moglo lako izbjeći; upravitelj Agrokora Ante Ramljak samo ga je trebao ranije slušati. ‘Ponudio sam Ramljaku ideju povratka Konzuma Hrvatskoj te sam mu na kraju poslao svoj prijedlog’, objašnjava Ljubičić, koji je osmislio novi, ‘kroatizirani’ logo kako bi naglasio čvrstu vezu trgovačkog lanca s hrvatskim proizvodima. A ukoliko je uprava u startu odbila njegovu originalnu, nacionalno osviještenu ponudu, onda ima neke pravde u tome što je na kraju dobila banalnu međunarodnu kopiju: tako nekako bi, valjda, mogla glasiti poanta malog lokalnog reklamnog skandala.
Mogla bi, kada ne bismo znali da je Ljubičićeva ideja ‘povratka Konzuma Hrvatskoj’ originalna točno koliko i ovaj novi, plagirani Konzumov logo. Jer Konzum se od Hrvatske nikada nije ni odmaknuo: od marketinške kampanje ‘Konzumirajmo hrvatsko!’ prije desetak godina do TV spotova u kojima crveno-zeleni dostavni kamioni krstare s kraja na kraj domovine, od maloprodajnog navijačkog ludila uoči svakog većeg međunarodnog takmičenja na kojem nastupa hrvatska reprezentacija do nekadašnjih medijskih proslava poslovnih pobjeda domaćeg Gazde na inozemnom tržištu, nacionalni ponos i zanos oduvijek su bili glavna dimenzija trgovačkog brenda. Pa zašto ga onda Ljubičić ponovno predlaže? Jednostavno, zato što mu je nacionalna mistifikacija uža specijalizacija. Otkako je početkom devedesetih dizajnirao i autorski zaštitio ona dva stilizirana kvadratića, koja bi trebala vizualno simbolizirati hrvatski identitet, uspješno ih gura svaki svoj projekt koji radi s državnim i javnim firmama. Hrvatski autoklub? Kvadratići. Hrvatska radiotelevizija? Kvadratići. Hrvatska turistička zajednica? Kvadratići. Ministarstvo kulture? Kvadratići. Croatia Airlines? Kvadratići… Sada, kada je propali Konzum također dopala državna uprava, nije bilo nikakvog razloga da i njemu ne pokuša poturiti kroatizirano-kvadratiziranu ponudu. Ovoga puta, eto, nije prošlo: nama je ipak dovoljno da iz malog reklamnog skandala iscijedimo nešto drukčiji, dalekosežniji zaključak. Ako je, naime, gromoglasno hrvatstvo Konzuma oduvijek bilo samo šifra za profit Ivice Todorića, i ako sveprisutni crveni kvadratići ne znače više od poslovne strategije Borisa Ljubičića, onda smo o hrvatskom identitetu čuli sve što treba znati: ono što skriva sveti nacionalni dres uvijek je nečiji privatni interes.
PR predsjednik
Zato u Srbiji nemaju problema s viškom nacionalnog ponosa na međunarodnom tržištu: tamo sam predsjednik države radi PR kampanju za inozemnu konkurenciju. ‘Zašto je važna Ikea?’ pita se Aleksandar Vučić u autorskom tekstu objavljenom u tabloidu ‘Alo’, kojim je proslavio otvaranje beogradske ispostave švedske kompanije. Pa spremno odgovara: ne samo zato što otvara radna mjesta, nego i zato što ‘menja način razmišljanja’, zato što udara na ‘zastarele i prevaziđene delove mentaliteta’, na ‘kolektivnu lenjost i nepomerljivost’, zato što donosi protestantski duh u Srbiju, zato što demonstrira vrijednost štednje i profita, zato što uči da su ‘biznis i društvo’ zapravo ista stvar, ‘ono što važi za jedno, važi i za drugo’… Skupa s pristupačnim montažnim komodama i jeftinim policama od iverice u Srbiju je tako stigla formula socijalne transformacije, ‘uputstvo za izgradnju velike, uspešne kompanije i velikog, uspešnog društva’. Na onome što zovemo ovim prostorima već smo se nagledali i naslušali autokolonijalnog prezira, snishodljivosti prema međunarodnim firmama, bulažnjenja o neuhvatljivom kolektivnom mentalitetu koji nas misteriozno koči u razvoju; autorski prilog Aleksandra Vučića cijeli je taj žanr ipak podigao na ranije neslućeni nivo. Tekst u kojem predsjednik države glorificira dolazak strane kompanije – dok paralelno kudi zaostale domoroce – doista djeluje kao razglednica iz banana republike. ‘Koliko jadna mora biti zemlja čiji predsednik otvaranje jedne prodavnice proglašava potvrdom svog uspeha i uspeha čitave nacije?’ pita se komentator Dejan Ilić na portalu Peščanik, podsjećajući kako je jednakim oduševljenjem prije tridesetak godina u Beogradu bilo dočekano otvaranje prvog McDonald’sa na Balkanu. Nešto se u međuvremenu ipak promijenilo: ‘Ako je u osamdesetima Beograd imao prvi u okruženju McDonald’s, danas među poslednjima otvara prodavnicu IKEA.’ Ali je zato nešto drugo ostalo isto: Vučićev ‘podanički karakter obeležen osećanjem niže vrednosti prema svakome ko makar prividno ima više novca ili političke moći’, zaključuje Ilić, a mi potpisujemo.
Seks i socijalizam
Ako postkomunistički vlastodršci bolju kapitalističku budućnost čekaju gledajući prema Zapadu, mi ondje idemo po bolju socijalističku prošlost. Našli smo je u ‘New York Timesu’, koji je prije nekoliko dana objavio esej Kirsten R. Ghodsee, američke profesorice ruskih i istočnoevropskih studija, pod naslovom ‘Zašto su žene imale bolji seksualni život za vrijeme socijalizma?’. Veliko seksološko istraživanje provedeno nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine pokazalo je – podsjeća Ghodsee – da su žene s pogrešne strane željezne zavjese doživljavale dvostruko više orgazama od zapadnih Njemica. Jasno je i zašto: komunistička politika itekako je vrednovala žensku emancipaciju, poticala zapošljavanje drugarica i njihovu ekonomsku samostalnost, osiguravala snažnu socijalnu i materijalnu podršku brizi za djecu. ‘Žene u komunizmu postigle su razinu samodostatnosti kakvu je vrlo malo zapadnjakinja moglo zamisliti. Socijalistička država osiguravala im je osnovne potrebe, a zemlje poput Bugarske, Poljske, Mađarske, Čehoslovačke i Istočne Njemačke odvajale su posebna sredstva kako bi pomogle samohranim majkama, onima razvedenima i udovicama. Većina istočnoevropskih država garantirala je pristup seksualnom obrazovanju…’ A što je od svega toga ostalo danas, mogli smo čuti u dokumentarnoj emisiji ‘Crossing Continents’ Četvrtog programa BBC-jevog radija, posvećenoj aktualnom webcamboomu u Rumunjskoj: deseci tisuća djevojaka ondje rade u internetskoj porno-industriji, skidajući se uživo pred kamerama kako bi zaradile iznose desetak puta veće od tamošnjih mizernih plaća. I nije pritom čudno što žene u razorenoj ekonomiji traže šansu za bilo kakvu zaradu; zanimljivije je kako same vide svoje kvalifikacije za takav posao. Jedna sugovornica britanskoj reporterki spominje tako školski sustav koji još uvijek osigurava široko opće obrazovanje, pa striperice s onlajn voajerima imaju o čemu i razgovarati. Druga podsjeća da im je omogućeno dobro znanje engleskog jezika. Treća govori o komunističkom nasljeđu, koje im nalaže da budu neovisne i da se same pobrinu za svoje prihode, umjesto da ostaju kod kuće… U zbroju, čini se da su se na to svele decenije socijalističke ženske emancipacije: set komparativnih prednosti na tržištu seksualnog rada, solidne streaptease kompetencije.
Književne psovke
Od pornografske industrije drugo nismo ni očekivali, ali čini se da je sada i književna scena postala opscena. Skupina znanstvenika sa sveučilišta u San Diegu otvorila je na Google Booksu kompletan korpus američke literature nastale između 1950. i 2008. godine, pa u tražilicu ukucala sedam riječi koje se – prema poznatoj definiciji komičara Georgea Carlina iz ranih sedamdesetih – ‘ne smiju reći na televiziji’. I ustanovila da ih ima sve više: udio knjiga koje sadrže psovke narastao je u posljednje tri godine obuhvaćene istraživanjem skoro trideset puta u odnosu na rane pedesete. Na listi, inače, vodi ‘motherfucker’, koji se koristi ravno 678 puta češće. ‘Piss’, ‘fuck’, ‘cunt’, ‘cocksucker’ i ‘tits’ napredovali su nešto skromnije, a na začelju je sranje: frekvencija riječi ‘shit’ porasla je jedva sedamdesetorostruko. Istraživači u zaključku psovački entuzijazam povezuju sa sve snažnijim društvenim vrednovanjem individualnosti, pobune, kršenja zadanih normi. Mi se ipak držimo priručne hipoteze uredništva portala Electric Literature, koji vijest prenosi: ‘Književnost pokušava reflektirati i interpretirati stvarnost, a ovih je dana sranje jednostavno puno sjebanije.’
portalnovosti
