Priča o pismu kojim je Darko Polšek upozorio širu javnost na crvenu opasnost s Filozofskog fakulteta nije tek još jedna priča o liberalnom borcu za slobodu izbora što se, ratujući protiv ljevičarskih aveti, nekim čudom najednom zatekao u istom rovu s ultrakonzervativcima. Ne: ova priča je samoskrivljena tragikomedija
‘Slobodno proslijedite mail svima za koje mislite da su zainteresirani’, završava Darko Polšek, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, opširno pismo koje je poslao kolegicama i kolegama u internoj raspravi o reformi studija. Netko od njih ga je poslušao i mejl proslijedio, a zainteresirane su – do trenutka nastanka ovoga teksta – bile samo dvije medijske adrese. ‘Zašto dramatično opada interes za upis na Filozofski fakultet? Pročitajte apel protiv retrogradne ideologizacije nekad vodećega društveno-humanističkoga učilišta’, najavljuje Polšekovo pismo predapokaliptičnim naslovom Narod.hr, portal udruge U ime obitelji Željke Markić. Na stranicama ‘Universitasa’, priloga ‘Jutarnjeg’ i ‘Slobodne Dalmacije’ koji redovnim ritmom servisira propagandne potrebe rektora Damira Borasa i vodstva zagrebačkog Sveučilišta, ponestalo je mjesta, pa su od kolega s Narod.hr-a prepisali samo drugu rečenicu naslova. Profesorova razmišljanja sada su, tako, u domeni takozvane šire javnosti, a ondje, jasno, vladaju drukčija pravila nego u internim fakultetskim raspravama: nikoga pretjerano ne zanima to što je on diskusiju o reformi kompletnog studija sveo na pitanje jednog nastavnog predmeta, nikoga to što demonstrira otužno nepoznavanje suvremenih teorija, nikoga to što promašeno citira filozofa Edmunda Husserla.
Tamo gdje se javnost širi u skladu s uredničkim politikama desničarskih portala i paražurnalističkih novinskih priloga perspektiva se neumitno sužava, pa u vidnom polju ostaje samo osnovna linija Polšekova napada. A ona ide otprilike ovako. Aktualna uprava Filozofskog fakulteta želi baš svim studentima prve godine – budućim germanistima i povjesničarima, sociolozima i psiholozima, kroatistima i ostalima – nametnuti obavezan predmet ‘Uvod u društveno-humanističke znanosti’ koji bi ih trebao osposobiti da ‘kritički misle o društvenim fenomenima’ i ‘relevantnim društvenim problemima’, ali se na popisu literature pritom ne nudi ‘nijedan tekst koji o tim ‘fenomenima’ i ‘problemima’ ne bi pristupao s politički lijevih ili izrazito lijevih ideoloških perspektiva’. Samo knjige Marxa i Engelsa, Foucaulta i Žižeka, Eagletona i Althussera, užasnut je Polšek: nigdje naslova napisanih ‘iz neke druge perspektive, recimo liberalne ili konzervativne, ili zašto ne? one politički neutralne’. Potresenog profesora sve to podsjeća na olovne osamdesete kada je, kao mladi student, bio izložen teroru kojekakvih ‘Marksizama’, ‘Predvojničkih obuka’ i sličnih obaveznih predmeta odavno propalog političkog sistema: ovo što danas imamo na sreću je demokracija, a ‘u vrijeme demokracije, student mora moći birati svoje sadržaje, pa ako hoćete i – ideologije’. Ima u Polšekovom pismu raznoraznih uvida – od žalosnog nepoznavanja psihoanalize koju proglašava pseudoznanošću do još žalosnije najave dolaska ‘Talibana’ – ali sve to ionako nije naročito važno. Jer opet: nikoga pretjerano ne zanima to što, recimo, naprosto nije točna tvrdnja da na popisu literature nema nijednog ‘ne-lijevog’ naslova, nikoga to što je zamisao ‘politički neutralne’ perspektive već decenijama upokojena iluzija, nikoga to što je slika studenta koji s police ideološkog šoping-centra slobodno bira svoju poziciju i sama duboko ideološka.
U internetskim prostranstvima obiteljaško-desničarske klikabilnosti, gdje se njegov tekst sada nalazi, odjeknut će naime samo završni apel, sam klimaks zgroženosti prijedlogom novoga predmeta, vrhunac profesorove indignacije: ‘Riječ je o skandalu i smijemo se samo nadati da neće doprijeti do šire javnosti koja o našem Fakultetu ionako misli kao o ‘Crvenoj utvrdi’, čime bi se takav stereotip javnosti – zbog kojeg nam dramatično padaju upisne kvote – još dodatno zacementirao!’ I dobro je što će odjeknuti, jer tako ćemo bolje čuti kakve sve besmislice profesor govori. Do šire javnosti je dakle, uz njegov jasni blagoslov, doprlo pismo u kojem izražava nadu da sadržaj pisma neće doprijeti do šire javnosti; ta šira javnost Filozofski vidi kroz ‘stereotip’ o ‘Crvenoj utvrdi’, a sadržaj pisma će joj žaljenja vrijedan ‘stereotip’ zauzvrat uslužno potvrditi; zbog stereotipa koji joj potvrđuje, godinama padaju upisne kvote. Zašto kvote padaju baš zbog blesavih javnih stereotipa – a ne zbog odluka nadležnog Sveučilišta, demografskog kolapsa, rasta broja sličnih studija po Hrvatskoj, agresivne promocije STEM-obrazovanja s najviših političkih pozicija ili bilo kojeg drugog razloga koji bi nam pao na um prije naklapanja o ‘Crvenoj utvrdi’ – Polšek ne objašnjava. Onaj strogi znanstvenik koji se kroz čitavo pismo mukotrpno hrvao s argumentima, pseudo-disciplinama i ukrivo plasiranim citatima najednom je nestao: ostaje banalni skandalmaher koji široj javnosti, bez ijednog dokaza ili pojašnjenja, servira priču o propasti Filozofskog pod diktaturom crvene nemani, sasvim u skladu sa stereotipima koje pritom cinično pripisuje toj istoj javnosti. I zato priča o Polšekovom pismu nije tek još jedna priča o liberalnom borcu za slobodu izbora koji se, ratujući protiv ljevičarskih aveti, nekim čudom najednom zatekao u istom rovu s ultrakonzervativcima. Ne: ova priča je samoskrivljena tragikomedija. A da tragikomedija bude potpuna, baš ove jeseni – dok se stereotipi šire širom šire javnosti, a Polšekovim pismom palacaju ljevičarski užasi – upisna kvota na Filozofskom će, prvi put nakon višegodišnjeg srozavanja, narasti.
Hoće li studentice i studenti koji tada upišu fakultet doista slušati obavezni predmet ‘Uvod u društveno-humanističke znanosti’ ili će ih totalitarna prijetnja zaobići ionako u međuvremenu odlučuju – prema propisima – nastavnici Filozofskog. A u ‘Neprijateljskoj propagandi’ znamo barem jednog među njima kojem ne bi škodilo da takav predmet odsluša.
‘Harry Potter je globalni dugoročni projekt usmjeren na promjenu kulture’, odgovara zagrebački studentski kapelan don Damir Stojić mlađahnom vjerniku koji ga je na portalu Bitno.net priupitao je li čitanje knjiga o malom čarobnjaku iz Little Whinginga grijeh. Naravno da jest: taj serijal kod mlađih generacija ‘uništava zadršku prema magiji i okultnom’, nameće im ‘zatvoren svijet nasilja i horora’ i ‘ozračje kontinuirane prijetnje’, tamo je ‘nadnaravno u potpunosti demonsko’. Zato, jedva koji tjedan nakon što smo vidjeli fotografije njegovog poljskog kolege po halji Rafała Jarosiewicza kako u Gdanjsku pred okupljenom djecom na lomači spaljuje romane J. K. Rowling, don Stojić zaključuje: ‘Oni koji cijene pluralizam mišljenja trebali bi se oduprijeti gotovo preplavljujućoj snazi pritiska vršnjaka, koji se postiže preko akcije velikih korporacija i multimedije koja pokazuje elemente totalitarnog ispiranja mozga.’
Ponekad je fascinantno koliko Katolička crkva može biti nazadna. Dok je svjetska TV-publika prošloga tjedna napeto pratila bitku za Winterfell, dok je vladar tame jednim pokretom ruke podizao čitave armije mrtvih a crvena vještica Melisandra okultnim formulama palila požare, dok su nebom glavinjali trooki gavranovi i zombi-zmajevi, zagrebački kapelan se, evo, uhvatio onog klinca s malo većom dioptrijom koji je posljednji put bio u središtu zanimanja još prije osam godina, u doba kada je Noćni kralj po šumama s druge strane Zida tek okupljao prve čete lumpen-zombijata. Punih osam godina vrti se na malim ekranima ‘Igra prijestolja’, punih osam godina traju pripreme za veliki okršaj živih i mrtvih, punih osam godina publika živi u ‘ozračju kontinuirane prijetnje’, punih osam godina provela je u ‘zatvorenom svijetu nasilja i horora’, punih osam godina Melisandra, Noćni kralj i ostali uporno ‘uništavaju zadršku prema magiji i okultnom’, ali don Stojić, Rafał Jarosiewicz i njima slični nikako da odmaknu dalje od J. K. Rowling. Jao zagrebačkim studentima i poljskim dječacima s ovakvim zaštitnicima: dok ih oni izbave iz ralja Harryja Pottera, duše će im nepopravljivo okaljati ‘Igra prijestolja’. Ponekad je, rekosmo, fascinantno koliko Katolička crkva može biti nazadna: ako vam se čini da kasni nekoliko vjekova, budite sigurni da je usput zaostala barem još par godina.
Kad smo već kod paralela Poljske i Hrvatske, evo i blic-vijest iz Varšave. Ondje se neka zabrinuta anonimna majka pismom požalila direktoru Nacionalnog muzeja jer je njen maleni sin doživio ‘traumatično iskustvo’ razgledajući tamošnju zbirku, a traumu su prouzrokovala djela četiri feminističke autorice. Najpoznatiji među njima je videorad Natalije LL ‘Consumer Art’ (1971.) koji prikazuje umjetnicu kako lascivno guta banane, poigravajući se istodobno faličkom simbolikom i subverzivnom slikom potrošačkog obilja što ga je egzotično voće predstavljalo u onodobnoj komunističkoj državi. ‘Protiv sam izlaganja djela koja bi mogla iritirati osjetljive mlade ljude’, složio se ravnatelj i radovi su odmah uklonjeni. Ali mu se zato pred vratima muzeja uskoro pojavila vojska od nekoliko stotina demonstranata oboružanih bananama: umjetnici su se pobunili, razaslana su otvorena pisma, na varšavskoj kulturnoj sceni izbila je mala banana-revolucija. Otprilike onako kao kad je kod nas, prošle godine, iz osječkog Muzeja likovnih umjetnosti na zahtjev ćudoredne publike odstranjena fotografija Ane Petrović ‘Pičkin dim’. Kada smo kod paralela Poljske i Hrvatske, dakle, zgodno je provjeriti što nam je točno donijela dugoočekivana era postkomunističkog obilja. Jednima i dalje smetaju pičke, drugima falusoidi: malograđanski teror ostao je isti, dobro je da su isti i otpori.
U prošlom broju zasmetala nam je žurba Emmanuela Macrona koji najavljuje da će u roku od pet godina podići ‘još ljepši’ Notre-Dame, do ovog broja s nama se složilo 1169 ljudi. Točno toliko arhitekata, konzervatora i kustosa iz cijelog svijeta potpisalo je otvoreno pismo u ‘Le Figarou’ kojim francuskog predsjednika pozivaju da uspori i sasluša struku. ‘Rekli ste, gospodine Predsjedniče, da želite obnoviti Notre-Dame. To je i naša želja, ali kada ga budemo obnavljali, nemojmo zaobići kompleksna promišljanja koja takav projekt podrazumijeva’, stoji u pismu. ‘Uzmimo vremena da procijenimo opcije. Izvršna vlast trebala bi slušati eksperte. A u Francuskoj rade neki od najboljih svjetskih eksperata u ovom području.’ Zvuči razumno, opravdano i argumentirano, pa utoliko ne vjerujemo da će Macron poslušati. On ima drukčije kriterije: dok mu popularnost postojano pada, a broj prosvjednika na ulicama raste, Parizu se bliže Olimpijske igre 2024. godine. Bilo bi nezgodno da glavni grad dočeka turiste bez obnovljene katedrale. Zato je već napisan izvanredni zakon kojim će se zaobići uobičajena pravila i procedure, zato je već spreman natječaj. Nizozemska dizajnerska kompanija Conc3rde javila se na njega i prije nego što je raspisan: ideja im je da oštećene ostatke građevine samelju u prah, propuste kroz 3D printer i gotičku katedralu jednostavno nanovo isprintaju. Već su izbacili repliku jedne od uništenih notrdamskih vodoriga i poslali je u Pariz. Ovakva vrsta proaktivnosti, asertivnosti i nezainteresiranosti za raspravu sa širom strukom, slutimo, Macronu bi se mogla svidjeti.
portalnovosti
Pismo
‘Slobodno proslijedite mail svima za koje mislite da su zainteresirani’, završava Darko Polšek, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, opširno pismo koje je poslao kolegicama i kolegama u internoj raspravi o reformi studija. Netko od njih ga je poslušao i mejl proslijedio, a zainteresirane su – do trenutka nastanka ovoga teksta – bile samo dvije medijske adrese. ‘Zašto dramatično opada interes za upis na Filozofski fakultet? Pročitajte apel protiv retrogradne ideologizacije nekad vodećega društveno-humanističkoga učilišta’, najavljuje Polšekovo pismo predapokaliptičnim naslovom Narod.hr, portal udruge U ime obitelji Željke Markić. Na stranicama ‘Universitasa’, priloga ‘Jutarnjeg’ i ‘Slobodne Dalmacije’ koji redovnim ritmom servisira propagandne potrebe rektora Damira Borasa i vodstva zagrebačkog Sveučilišta, ponestalo je mjesta, pa su od kolega s Narod.hr-a prepisali samo drugu rečenicu naslova. Profesorova razmišljanja sada su, tako, u domeni takozvane šire javnosti, a ondje, jasno, vladaju drukčija pravila nego u internim fakultetskim raspravama: nikoga pretjerano ne zanima to što je on diskusiju o reformi kompletnog studija sveo na pitanje jednog nastavnog predmeta, nikoga to što demonstrira otužno nepoznavanje suvremenih teorija, nikoga to što promašeno citira filozofa Edmunda Husserla.
Tamo gdje se javnost širi u skladu s uredničkim politikama desničarskih portala i paražurnalističkih novinskih priloga perspektiva se neumitno sužava, pa u vidnom polju ostaje samo osnovna linija Polšekova napada. A ona ide otprilike ovako. Aktualna uprava Filozofskog fakulteta želi baš svim studentima prve godine – budućim germanistima i povjesničarima, sociolozima i psiholozima, kroatistima i ostalima – nametnuti obavezan predmet ‘Uvod u društveno-humanističke znanosti’ koji bi ih trebao osposobiti da ‘kritički misle o društvenim fenomenima’ i ‘relevantnim društvenim problemima’, ali se na popisu literature pritom ne nudi ‘nijedan tekst koji o tim ‘fenomenima’ i ‘problemima’ ne bi pristupao s politički lijevih ili izrazito lijevih ideoloških perspektiva’. Samo knjige Marxa i Engelsa, Foucaulta i Žižeka, Eagletona i Althussera, užasnut je Polšek: nigdje naslova napisanih ‘iz neke druge perspektive, recimo liberalne ili konzervativne, ili zašto ne? one politički neutralne’. Potresenog profesora sve to podsjeća na olovne osamdesete kada je, kao mladi student, bio izložen teroru kojekakvih ‘Marksizama’, ‘Predvojničkih obuka’ i sličnih obaveznih predmeta odavno propalog političkog sistema: ovo što danas imamo na sreću je demokracija, a ‘u vrijeme demokracije, student mora moći birati svoje sadržaje, pa ako hoćete i – ideologije’. Ima u Polšekovom pismu raznoraznih uvida – od žalosnog nepoznavanja psihoanalize koju proglašava pseudoznanošću do još žalosnije najave dolaska ‘Talibana’ – ali sve to ionako nije naročito važno. Jer opet: nikoga pretjerano ne zanima to što, recimo, naprosto nije točna tvrdnja da na popisu literature nema nijednog ‘ne-lijevog’ naslova, nikoga to što je zamisao ‘politički neutralne’ perspektive već decenijama upokojena iluzija, nikoga to što je slika studenta koji s police ideološkog šoping-centra slobodno bira svoju poziciju i sama duboko ideološka.
U internetskim prostranstvima obiteljaško-desničarske klikabilnosti, gdje se njegov tekst sada nalazi, odjeknut će naime samo završni apel, sam klimaks zgroženosti prijedlogom novoga predmeta, vrhunac profesorove indignacije: ‘Riječ je o skandalu i smijemo se samo nadati da neće doprijeti do šire javnosti koja o našem Fakultetu ionako misli kao o ‘Crvenoj utvrdi’, čime bi se takav stereotip javnosti – zbog kojeg nam dramatično padaju upisne kvote – još dodatno zacementirao!’ I dobro je što će odjeknuti, jer tako ćemo bolje čuti kakve sve besmislice profesor govori. Do šire javnosti je dakle, uz njegov jasni blagoslov, doprlo pismo u kojem izražava nadu da sadržaj pisma neće doprijeti do šire javnosti; ta šira javnost Filozofski vidi kroz ‘stereotip’ o ‘Crvenoj utvrdi’, a sadržaj pisma će joj žaljenja vrijedan ‘stereotip’ zauzvrat uslužno potvrditi; zbog stereotipa koji joj potvrđuje, godinama padaju upisne kvote. Zašto kvote padaju baš zbog blesavih javnih stereotipa – a ne zbog odluka nadležnog Sveučilišta, demografskog kolapsa, rasta broja sličnih studija po Hrvatskoj, agresivne promocije STEM-obrazovanja s najviših političkih pozicija ili bilo kojeg drugog razloga koji bi nam pao na um prije naklapanja o ‘Crvenoj utvrdi’ – Polšek ne objašnjava. Onaj strogi znanstvenik koji se kroz čitavo pismo mukotrpno hrvao s argumentima, pseudo-disciplinama i ukrivo plasiranim citatima najednom je nestao: ostaje banalni skandalmaher koji široj javnosti, bez ijednog dokaza ili pojašnjenja, servira priču o propasti Filozofskog pod diktaturom crvene nemani, sasvim u skladu sa stereotipima koje pritom cinično pripisuje toj istoj javnosti. I zato priča o Polšekovom pismu nije tek još jedna priča o liberalnom borcu za slobodu izbora koji se, ratujući protiv ljevičarskih aveti, nekim čudom najednom zatekao u istom rovu s ultrakonzervativcima. Ne: ova priča je samoskrivljena tragikomedija. A da tragikomedija bude potpuna, baš ove jeseni – dok se stereotipi šire širom šire javnosti, a Polšekovim pismom palacaju ljevičarski užasi – upisna kvota na Filozofskom će, prvi put nakon višegodišnjeg srozavanja, narasti.
Hoće li studentice i studenti koji tada upišu fakultet doista slušati obavezni predmet ‘Uvod u društveno-humanističke znanosti’ ili će ih totalitarna prijetnja zaobići ionako u međuvremenu odlučuju – prema propisima – nastavnici Filozofskog. A u ‘Neprijateljskoj propagandi’ znamo barem jednog među njima kojem ne bi škodilo da takav predmet odsluša.
Stari Potter
‘Harry Potter je globalni dugoročni projekt usmjeren na promjenu kulture’, odgovara zagrebački studentski kapelan don Damir Stojić mlađahnom vjerniku koji ga je na portalu Bitno.net priupitao je li čitanje knjiga o malom čarobnjaku iz Little Whinginga grijeh. Naravno da jest: taj serijal kod mlađih generacija ‘uništava zadršku prema magiji i okultnom’, nameće im ‘zatvoren svijet nasilja i horora’ i ‘ozračje kontinuirane prijetnje’, tamo je ‘nadnaravno u potpunosti demonsko’. Zato, jedva koji tjedan nakon što smo vidjeli fotografije njegovog poljskog kolege po halji Rafała Jarosiewicza kako u Gdanjsku pred okupljenom djecom na lomači spaljuje romane J. K. Rowling, don Stojić zaključuje: ‘Oni koji cijene pluralizam mišljenja trebali bi se oduprijeti gotovo preplavljujućoj snazi pritiska vršnjaka, koji se postiže preko akcije velikih korporacija i multimedije koja pokazuje elemente totalitarnog ispiranja mozga.’
Ponekad je fascinantno koliko Katolička crkva može biti nazadna. Dok je svjetska TV-publika prošloga tjedna napeto pratila bitku za Winterfell, dok je vladar tame jednim pokretom ruke podizao čitave armije mrtvih a crvena vještica Melisandra okultnim formulama palila požare, dok su nebom glavinjali trooki gavranovi i zombi-zmajevi, zagrebački kapelan se, evo, uhvatio onog klinca s malo većom dioptrijom koji je posljednji put bio u središtu zanimanja još prije osam godina, u doba kada je Noćni kralj po šumama s druge strane Zida tek okupljao prve čete lumpen-zombijata. Punih osam godina vrti se na malim ekranima ‘Igra prijestolja’, punih osam godina traju pripreme za veliki okršaj živih i mrtvih, punih osam godina publika živi u ‘ozračju kontinuirane prijetnje’, punih osam godina provela je u ‘zatvorenom svijetu nasilja i horora’, punih osam godina Melisandra, Noćni kralj i ostali uporno ‘uništavaju zadršku prema magiji i okultnom’, ali don Stojić, Rafał Jarosiewicz i njima slični nikako da odmaknu dalje od J. K. Rowling. Jao zagrebačkim studentima i poljskim dječacima s ovakvim zaštitnicima: dok ih oni izbave iz ralja Harryja Pottera, duše će im nepopravljivo okaljati ‘Igra prijestolja’. Ponekad je, rekosmo, fascinantno koliko Katolička crkva može biti nazadna: ako vam se čini da kasni nekoliko vjekova, budite sigurni da je usput zaostala barem još par godina.
Banane
Kad smo već kod paralela Poljske i Hrvatske, evo i blic-vijest iz Varšave. Ondje se neka zabrinuta anonimna majka pismom požalila direktoru Nacionalnog muzeja jer je njen maleni sin doživio ‘traumatično iskustvo’ razgledajući tamošnju zbirku, a traumu su prouzrokovala djela četiri feminističke autorice. Najpoznatiji među njima je videorad Natalije LL ‘Consumer Art’ (1971.) koji prikazuje umjetnicu kako lascivno guta banane, poigravajući se istodobno faličkom simbolikom i subverzivnom slikom potrošačkog obilja što ga je egzotično voće predstavljalo u onodobnoj komunističkoj državi. ‘Protiv sam izlaganja djela koja bi mogla iritirati osjetljive mlade ljude’, složio se ravnatelj i radovi su odmah uklonjeni. Ali mu se zato pred vratima muzeja uskoro pojavila vojska od nekoliko stotina demonstranata oboružanih bananama: umjetnici su se pobunili, razaslana su otvorena pisma, na varšavskoj kulturnoj sceni izbila je mala banana-revolucija. Otprilike onako kao kad je kod nas, prošle godine, iz osječkog Muzeja likovnih umjetnosti na zahtjev ćudoredne publike odstranjena fotografija Ane Petrović ‘Pičkin dim’. Kada smo kod paralela Poljske i Hrvatske, dakle, zgodno je provjeriti što nam je točno donijela dugoočekivana era postkomunističkog obilja. Jednima i dalje smetaju pičke, drugima falusoidi: malograđanski teror ostao je isti, dobro je da su isti i otpori.
No3-Dame
U prošlom broju zasmetala nam je žurba Emmanuela Macrona koji najavljuje da će u roku od pet godina podići ‘još ljepši’ Notre-Dame, do ovog broja s nama se složilo 1169 ljudi. Točno toliko arhitekata, konzervatora i kustosa iz cijelog svijeta potpisalo je otvoreno pismo u ‘Le Figarou’ kojim francuskog predsjednika pozivaju da uspori i sasluša struku. ‘Rekli ste, gospodine Predsjedniče, da želite obnoviti Notre-Dame. To je i naša želja, ali kada ga budemo obnavljali, nemojmo zaobići kompleksna promišljanja koja takav projekt podrazumijeva’, stoji u pismu. ‘Uzmimo vremena da procijenimo opcije. Izvršna vlast trebala bi slušati eksperte. A u Francuskoj rade neki od najboljih svjetskih eksperata u ovom području.’ Zvuči razumno, opravdano i argumentirano, pa utoliko ne vjerujemo da će Macron poslušati. On ima drukčije kriterije: dok mu popularnost postojano pada, a broj prosvjednika na ulicama raste, Parizu se bliže Olimpijske igre 2024. godine. Bilo bi nezgodno da glavni grad dočeka turiste bez obnovljene katedrale. Zato je već napisan izvanredni zakon kojim će se zaobići uobičajena pravila i procedure, zato je već spreman natječaj. Nizozemska dizajnerska kompanija Conc3rde javila se na njega i prije nego što je raspisan: ideja im je da oštećene ostatke građevine samelju u prah, propuste kroz 3D printer i gotičku katedralu jednostavno nanovo isprintaju. Već su izbacili repliku jedne od uništenih notrdamskih vodoriga i poslali je u Pariz. Ovakva vrsta proaktivnosti, asertivnosti i nezainteresiranosti za raspravu sa širom strukom, slutimo, Macronu bi se mogla svidjeti.
portalnovosti
