Iza ideje da se parkić u zagrebačkoj Martićevoj nazove po Enveru Čolakoviću nije teško prepoznati ideološki švrakopis Zlatka Hasanbegovića, a ni kompletnu njegovu medijsku strategiju: ona se svodi na sitne provokacije srednjoklasne ljevice iz užeg gradskog centra, pa Hasanbegovićev politički život u potpunosti ovisi o onima koje najviše prezire
Ekipa iz zagrebačke Bookse predlaže da se parkić ispred njihovoga književnoga kluba nazove imenom neke od triju naših književnica – Mare Čop Marlet, Katarine Dujšin Ribar ili Božene Begović – a mi dobivamo ogledni primjer pametno skrojene građanske inicijative. Prije svega, zato što upozorava na skandaloznu činjenicu da u glavnom gradu manje od dva posto javnih površina nosi imena žena. Zatim, zato što izrasta izravno iz lokalne zajednice: poprilično je logično da do kvartova, ulica i parkića najviše drže oni koji u njima svakodnevno borave i da bi njihov glas stoga trebalo posebno pažljivo slušati. Napokon, zato što opušteno ignorira svoj neposredni povod, iako nam je on, naravno, dobro poznat: isti onaj parkić kojem buksašice i buksaši žele nadjenuti neko od imena istaknutih žena, prema nedavnoj zamisli Milana Bandića trebao bi biti nazvan po Enveru Čolakoviću, uglednom piscu i, svojedobno, kratkotrajnom kulturnom atašeu NDH u Budimpešti. A u pozadini Bandićeva prijedloga – ne samo zbog sramotne Čolakovićeve diplomatske epizode, nego i zbog njegova kompletnog, hrvatsko-bošnjačkog građanskog habitusa – nije nimalo teško prepoznati politički švrakopis gradonačelnikova koalicijskog kompanjona Zlatka Hasanbegovića.
Prepoznali su ga, uostalom, svi koji su posljednjih tjedana u komentarima, kolumnama i javnim istupima vagali koliko je Čolaković ustvari bio velik pisac, a koliko malen ustaša: koliko je bitno ono što je pisao kao književnik, koliko sitno ono što je potpisivao kao činovnik. Ekipa iz kluba u Martićevoj ulici, međutim, čitavu je tu zamornu raspravu elegantno zaobišla, ponudivši, jednostavno, bolju i smisleniju kontrainicijativu. Dovoljan razlog za čestitke: nedovoljan da proglasimo kraj bitke. Jer ljudi koji se okupljaju oko Bookse uglavnom gravitiraju lijevoj političkoj opciji, onoj kakvu u zagrebačkoj skupštini predstavlja koalicija Lijevi blok, a unutar nje prvenstveno stranka Zagreb je naš: prioriteti te opcije vezani su uz svakodnevno funkcioniranje grada, spašavanje javnih prostora, goleme probleme otpada… Danas je u Zagrebu, napokon, upravo to osnovna razlika između radikalne desnice i lokalne ljevice: one prve zanimaju isključivo table s imenima ulica i parkova, drugi se brine jesu li ulice i parkovi čisti, očuvani i dostupni svim građanima. I baš zato, kad god se ljevica zatekne u sukobu oko nekog imena – ma koliko pritom bila pametna i promišljena – bitka je unaprijed izgubljena, jer se ionako odvija duboko u terenu koji pripada Zlatku Hasanbegoviću. I baš zato – kad već drugog izbora nema – vrijedi izmjeriti dimenzije tog terena.
A on je otužno malen. Ne seže dalje – budimo precizniji – od najužeg gradskog centra. Od Trga maršala Tita, čije ime je Hasanbegović promijenio, i tamošnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, u čije Kazališno vijeće je ušao, kroz ulicu Tomáša Masaryka, koji ga također nervira, preko Zagrebačkog kazališta mladih, s čijim se glumcima brutalno obračunao, pa do, evo, nesretnog parkića ispred Bookse. Laganom šetnjom, sve skupa, jedva petnaestak minuta. A mimo lagane šetnje, ništa ga ne interesira: ni novozagrebački stambeni blokovi, ni zapušteni Jakuševac, ni Dubrava, ni ostala daleka predgrađa. Baš svi Hasanbegovićevi potezi, otkako se dokopao krajička gradske koalicijske vlasti, ciljaju isključivo na zonu strogog centra: onaj skromni prostor u kojem svakodnevno obitava srednjoklasna zagrebačka ljevica, svi ti ‘profesionalni aktivisti opće prakse’, ‘subverzivne starlete’, ‘salonski kvaziljevičari’ i kako ih sve ne naziva. Njegova je, ipak, tragedija, što bez užezagrebačke ‘navodne ljevice’ medijski skoro da i ne postoji: sve što uspijeva smisliti taktike su sitnih provokacija njezinih ključnih simboličkih točaka, neposlušnih kazališta i neprofitnih medija, malih književnih klubova i parkića pred njima. Koliko je dakle prezire, toliko o njoj ovisi: sav onaj teški ideološki teret što ga je uprtio teturajući političkom scenom – od čvrstog suverenizma do labavog antitotalitarizma, od snažno isturenog pravaštva do loše prikrivenog ustaštva, od mitologije devedesetih do kompletne Republike Hrvatske po kojoj je nazvao bivši Titov trg – ne vrijedi mu ništa ukoliko ga ne istovari pred vratima nekog donjogradskog NGO-a ili kazališta. Nesretna je to, zapravo, politička sudbina: umišljaš sebi da si svehrvatska, narodna desnica, a na političkom te životu održava navodna ljevica.
Marginama domaćih medija zakotrljala se krajnje zabrinjavajuća novinska vijest da je Hrvatska četvrta zemlja u svijetu po internetskom piratstvu. Pošto u ‘Neprijateljskoj propagandi’ zdušno podržavamo pirateriju – kako u teoriji, tako i u praksi – informaciju smo pedantnije istražili, došavši do razočaravajućih rezultata: novinska vijest da je Hrvatska četvrta zemlja u svijetu po internetskom piratstvu nije, nažalost, ni vijest, niti je novinska, niti otkriva koje mjesto Hrvatska zauzima na neslužbenoj svjetskoj tablici onlajn pirata. Ono što mjeri, samo je frekvencija pristupa piratskim stranicama, a ne količina downloadanih sadržaja. Skrojena je pritom prema PR-potrebama, kao najava velike konferencije ‘Borba protiv piratstva u regiji’ u Dubrovniku, na kojoj će, početkom juna, strategije obračuna s piratima predstaviti ključni ljudi srpske, hrvatske i slovenske telekom-industrije. Stara je, napokon, pune dvije godine: internacionalna kompanija MUSO, koja ju je tada plasirala, slična istraživanja radi doduše redovno, ali ih na nevolju solidno naplaćuje, pa se promotorima dubrovačkog skupa valjda činilo jeftinije iskoristiti neki njen stariji, besplatno dostupan podatak. Ironično, baš to rade i internetski pirati: uzimaju besplatne verzije kako ne bi trošili. Sumnjamo, ipak, da će poslovna elita okupljena u Dubrovniku uočiti tu zabavnu paralelu, baš kao što ne vjerujemo ni da će primijetiti kako su se, među evropskim državama u vrhu one zastarjele liste, nanizale isključivo zemlje sa siromašnijeg jugoistoka kontinenta: od Litve i Latvije preko Bugarske i Srbije pa do Grčke i Španjolske. Netko trezveniji zaključio bi možda da nivo siromaštva zemalja stoji u izvjesnoj vezi s izbjegavanjem plaćanja, ali pošto javni pohod protiv piraterije vode jake snage moralne policije, slične, socijalno osviještene uvide u Dubrovniku ne očekujemo. Nije im, uostalom, ni mjesto tamo gdje se druže oni koji ubiru daleko najveće profite od onlajn prodaje.
Kada smo u ‘Neprijateljskoj propagandi’ prije nekoliko tjedana – uz dosta gađenja – zabilježili vijest o skandalima oko Nobelove nagrade za književnost, učinilo nam se da jedini razuman rasplet podrazumijeva kolektivno povlačenje 18-članog žirija Švedske akademije iz bilo kakvog budućeg odlučivanja. Podsjetimo: prema čvrstim i dobro dokumentiranim optužbama, Jean-Claude Arnault – štokholmski kulturnjački superstar povezan gustom mrežom privatnih i poslovnih odnosa s Akademijom – još od osamdesetih je godina silovao i seksualno napastvovao najmanje 18 žena, a ugledne akademkinje i akademici znali su za njegove napade barem od 1996. godine. Sve je to, međutim, bilo dovoljno tek da žiri odgodi ovogodišnje proglašenje za iduću godinu, kada će proglasiti dvoje dobitnika. ‘Smatramo da je nužno odvojiti izvjesno vrijeme kako bismo vratili povjerenje javnosti’, pojasnili su u službenoj izjavi. ‘Činimo to iz poštovanja prema prošlim i budućim laureatima, Nobelovoj fondaciji i općoj javnosti.’ Žrtve, primjećujemo, nisu spomenuli: teško je, uostalom, nešto slično očekivati od žirija koji suvereno procjenjuje kako je jedna odgođena sezona literarnog spektakla sasvim dovoljna da ‘vrati povjerenje javnosti’. Preostaje nam zato tek da podsjetimo kako je u 117-godišnjoj povijesti nagrade najrazvikanije svjetsko književno priznanje dobilo samo 14 žena. Preciznije: nešto više od 12 posto ukupnog broja laureata. Još preciznije: četiri manje nego što ih je Arnault prema dosadašnjim optužbama napastvovao.
Ako je plan aktualnih švedskih akademika da ih šira javnost upamti po kontroverznoj dodjeli Nobela Bobu Dylanu pretprošle godine, kao što vidimo, jadno propao, barem je donekle prebrisao razlike između ‘niske’ i ‘visoke’ umjetnosti: možda baš zato prošlih tjedana pratimo ubrzanu kanonizaciju globalnog popa i hip hopa sredstvima elitne kulture. Sasvim neočekivano, po prvi put u 75-godišnjoj povijesti muzičkog Pulitzera, nagrada nije dodijeljena nekom djelu klasične glazbe ili jazz-albumu: dobio ju je reper i MC Kendrick Lamar za prošlogodišnji ‘DAMN.’, uz prikladno sofisticirano obrazloženje kako priznanje ide ‘virtuoznoj zbirci pjesama objedinjenih dijalektalnom autentičnošću i ritmičkim dinamizmom koji donose ganutljive vinjete, obuhvaćajući kompleksnost suvremenog afroameričkog života’. Utjecajni ‘Paris Review’ istovremeno objavljuje pomalo bizaran esej ‘On Beyoncé, Beychella, and Hairography’ kulturologinje Lauren Michele Jackson, posvećen rodnim i rasnim kulturalnim aspektima Beyoncéinih izbora frizure: ‘Zajedno s imigrantskim intertekstom prisutnim u njezinoj muzici i plesu, ono što tokom nastupa čini sa svojom kosom zaslužuje odgovarajuću pažnju’, uvjerena je autorica. A visokokulturna kanonizacija pop-glazbe, skupa sa svojim boljim i lošijim posljedicama, teško da bi se mogla odvijati bez Kanyea Westa. Fenomenalni producent, sumanuti megaloman i dežurni budalaš svjetskog hip hopa, koji se često hvali time što ne čita knjige, najavio je da će na Twitteru, u nastavcima, objaviti svoje prvo filozofsko djelo. Uvodni tweetovi kreću se negdje između poetike Paola Coelha i struje svijesti na rubu kratkog spoja, izdvajamo najupečatljivije: ‘Ljudi se ne slažu s ljudima koji se ne slažu s njima.’ ‘Život je uzbudljiviji od filma.’ ‘Širite ljubav.’ ‘Super je malo odspavati popodne.’
Table
Ekipa iz zagrebačke Bookse predlaže da se parkić ispred njihovoga književnoga kluba nazove imenom neke od triju naših književnica – Mare Čop Marlet, Katarine Dujšin Ribar ili Božene Begović – a mi dobivamo ogledni primjer pametno skrojene građanske inicijative. Prije svega, zato što upozorava na skandaloznu činjenicu da u glavnom gradu manje od dva posto javnih površina nosi imena žena. Zatim, zato što izrasta izravno iz lokalne zajednice: poprilično je logično da do kvartova, ulica i parkića najviše drže oni koji u njima svakodnevno borave i da bi njihov glas stoga trebalo posebno pažljivo slušati. Napokon, zato što opušteno ignorira svoj neposredni povod, iako nam je on, naravno, dobro poznat: isti onaj parkić kojem buksašice i buksaši žele nadjenuti neko od imena istaknutih žena, prema nedavnoj zamisli Milana Bandića trebao bi biti nazvan po Enveru Čolakoviću, uglednom piscu i, svojedobno, kratkotrajnom kulturnom atašeu NDH u Budimpešti. A u pozadini Bandićeva prijedloga – ne samo zbog sramotne Čolakovićeve diplomatske epizode, nego i zbog njegova kompletnog, hrvatsko-bošnjačkog građanskog habitusa – nije nimalo teško prepoznati politički švrakopis gradonačelnikova koalicijskog kompanjona Zlatka Hasanbegovića.
Prepoznali su ga, uostalom, svi koji su posljednjih tjedana u komentarima, kolumnama i javnim istupima vagali koliko je Čolaković ustvari bio velik pisac, a koliko malen ustaša: koliko je bitno ono što je pisao kao književnik, koliko sitno ono što je potpisivao kao činovnik. Ekipa iz kluba u Martićevoj ulici, međutim, čitavu je tu zamornu raspravu elegantno zaobišla, ponudivši, jednostavno, bolju i smisleniju kontrainicijativu. Dovoljan razlog za čestitke: nedovoljan da proglasimo kraj bitke. Jer ljudi koji se okupljaju oko Bookse uglavnom gravitiraju lijevoj političkoj opciji, onoj kakvu u zagrebačkoj skupštini predstavlja koalicija Lijevi blok, a unutar nje prvenstveno stranka Zagreb je naš: prioriteti te opcije vezani su uz svakodnevno funkcioniranje grada, spašavanje javnih prostora, goleme probleme otpada… Danas je u Zagrebu, napokon, upravo to osnovna razlika između radikalne desnice i lokalne ljevice: one prve zanimaju isključivo table s imenima ulica i parkova, drugi se brine jesu li ulice i parkovi čisti, očuvani i dostupni svim građanima. I baš zato, kad god se ljevica zatekne u sukobu oko nekog imena – ma koliko pritom bila pametna i promišljena – bitka je unaprijed izgubljena, jer se ionako odvija duboko u terenu koji pripada Zlatku Hasanbegoviću. I baš zato – kad već drugog izbora nema – vrijedi izmjeriti dimenzije tog terena.
A on je otužno malen. Ne seže dalje – budimo precizniji – od najužeg gradskog centra. Od Trga maršala Tita, čije ime je Hasanbegović promijenio, i tamošnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, u čije Kazališno vijeće je ušao, kroz ulicu Tomáša Masaryka, koji ga također nervira, preko Zagrebačkog kazališta mladih, s čijim se glumcima brutalno obračunao, pa do, evo, nesretnog parkića ispred Bookse. Laganom šetnjom, sve skupa, jedva petnaestak minuta. A mimo lagane šetnje, ništa ga ne interesira: ni novozagrebački stambeni blokovi, ni zapušteni Jakuševac, ni Dubrava, ni ostala daleka predgrađa. Baš svi Hasanbegovićevi potezi, otkako se dokopao krajička gradske koalicijske vlasti, ciljaju isključivo na zonu strogog centra: onaj skromni prostor u kojem svakodnevno obitava srednjoklasna zagrebačka ljevica, svi ti ‘profesionalni aktivisti opće prakse’, ‘subverzivne starlete’, ‘salonski kvaziljevičari’ i kako ih sve ne naziva. Njegova je, ipak, tragedija, što bez užezagrebačke ‘navodne ljevice’ medijski skoro da i ne postoji: sve što uspijeva smisliti taktike su sitnih provokacija njezinih ključnih simboličkih točaka, neposlušnih kazališta i neprofitnih medija, malih književnih klubova i parkića pred njima. Koliko je dakle prezire, toliko o njoj ovisi: sav onaj teški ideološki teret što ga je uprtio teturajući političkom scenom – od čvrstog suverenizma do labavog antitotalitarizma, od snažno isturenog pravaštva do loše prikrivenog ustaštva, od mitologije devedesetih do kompletne Republike Hrvatske po kojoj je nazvao bivši Titov trg – ne vrijedi mu ništa ukoliko ga ne istovari pred vratima nekog donjogradskog NGO-a ili kazališta. Nesretna je to, zapravo, politička sudbina: umišljaš sebi da si svehrvatska, narodna desnica, a na političkom te životu održava navodna ljevica.
Pirati
Marginama domaćih medija zakotrljala se krajnje zabrinjavajuća novinska vijest da je Hrvatska četvrta zemlja u svijetu po internetskom piratstvu. Pošto u ‘Neprijateljskoj propagandi’ zdušno podržavamo pirateriju – kako u teoriji, tako i u praksi – informaciju smo pedantnije istražili, došavši do razočaravajućih rezultata: novinska vijest da je Hrvatska četvrta zemlja u svijetu po internetskom piratstvu nije, nažalost, ni vijest, niti je novinska, niti otkriva koje mjesto Hrvatska zauzima na neslužbenoj svjetskoj tablici onlajn pirata. Ono što mjeri, samo je frekvencija pristupa piratskim stranicama, a ne količina downloadanih sadržaja. Skrojena je pritom prema PR-potrebama, kao najava velike konferencije ‘Borba protiv piratstva u regiji’ u Dubrovniku, na kojoj će, početkom juna, strategije obračuna s piratima predstaviti ključni ljudi srpske, hrvatske i slovenske telekom-industrije. Stara je, napokon, pune dvije godine: internacionalna kompanija MUSO, koja ju je tada plasirala, slična istraživanja radi doduše redovno, ali ih na nevolju solidno naplaćuje, pa se promotorima dubrovačkog skupa valjda činilo jeftinije iskoristiti neki njen stariji, besplatno dostupan podatak. Ironično, baš to rade i internetski pirati: uzimaju besplatne verzije kako ne bi trošili. Sumnjamo, ipak, da će poslovna elita okupljena u Dubrovniku uočiti tu zabavnu paralelu, baš kao što ne vjerujemo ni da će primijetiti kako su se, među evropskim državama u vrhu one zastarjele liste, nanizale isključivo zemlje sa siromašnijeg jugoistoka kontinenta: od Litve i Latvije preko Bugarske i Srbije pa do Grčke i Španjolske. Netko trezveniji zaključio bi možda da nivo siromaštva zemalja stoji u izvjesnoj vezi s izbjegavanjem plaćanja, ali pošto javni pohod protiv piraterije vode jake snage moralne policije, slične, socijalno osviještene uvide u Dubrovniku ne očekujemo. Nije im, uostalom, ni mjesto tamo gdje se druže oni koji ubiru daleko najveće profite od onlajn prodaje.
Nobel
Kada smo u ‘Neprijateljskoj propagandi’ prije nekoliko tjedana – uz dosta gađenja – zabilježili vijest o skandalima oko Nobelove nagrade za književnost, učinilo nam se da jedini razuman rasplet podrazumijeva kolektivno povlačenje 18-članog žirija Švedske akademije iz bilo kakvog budućeg odlučivanja. Podsjetimo: prema čvrstim i dobro dokumentiranim optužbama, Jean-Claude Arnault – štokholmski kulturnjački superstar povezan gustom mrežom privatnih i poslovnih odnosa s Akademijom – još od osamdesetih je godina silovao i seksualno napastvovao najmanje 18 žena, a ugledne akademkinje i akademici znali su za njegove napade barem od 1996. godine. Sve je to, međutim, bilo dovoljno tek da žiri odgodi ovogodišnje proglašenje za iduću godinu, kada će proglasiti dvoje dobitnika. ‘Smatramo da je nužno odvojiti izvjesno vrijeme kako bismo vratili povjerenje javnosti’, pojasnili su u službenoj izjavi. ‘Činimo to iz poštovanja prema prošlim i budućim laureatima, Nobelovoj fondaciji i općoj javnosti.’ Žrtve, primjećujemo, nisu spomenuli: teško je, uostalom, nešto slično očekivati od žirija koji suvereno procjenjuje kako je jedna odgođena sezona literarnog spektakla sasvim dovoljna da ‘vrati povjerenje javnosti’. Preostaje nam zato tek da podsjetimo kako je u 117-godišnjoj povijesti nagrade najrazvikanije svjetsko književno priznanje dobilo samo 14 žena. Preciznije: nešto više od 12 posto ukupnog broja laureata. Još preciznije: četiri manje nego što ih je Arnault prema dosadašnjim optužbama napastvovao.
Pop
Ako je plan aktualnih švedskih akademika da ih šira javnost upamti po kontroverznoj dodjeli Nobela Bobu Dylanu pretprošle godine, kao što vidimo, jadno propao, barem je donekle prebrisao razlike između ‘niske’ i ‘visoke’ umjetnosti: možda baš zato prošlih tjedana pratimo ubrzanu kanonizaciju globalnog popa i hip hopa sredstvima elitne kulture. Sasvim neočekivano, po prvi put u 75-godišnjoj povijesti muzičkog Pulitzera, nagrada nije dodijeljena nekom djelu klasične glazbe ili jazz-albumu: dobio ju je reper i MC Kendrick Lamar za prošlogodišnji ‘DAMN.’, uz prikladno sofisticirano obrazloženje kako priznanje ide ‘virtuoznoj zbirci pjesama objedinjenih dijalektalnom autentičnošću i ritmičkim dinamizmom koji donose ganutljive vinjete, obuhvaćajući kompleksnost suvremenog afroameričkog života’. Utjecajni ‘Paris Review’ istovremeno objavljuje pomalo bizaran esej ‘On Beyoncé, Beychella, and Hairography’ kulturologinje Lauren Michele Jackson, posvećen rodnim i rasnim kulturalnim aspektima Beyoncéinih izbora frizure: ‘Zajedno s imigrantskim intertekstom prisutnim u njezinoj muzici i plesu, ono što tokom nastupa čini sa svojom kosom zaslužuje odgovarajuću pažnju’, uvjerena je autorica. A visokokulturna kanonizacija pop-glazbe, skupa sa svojim boljim i lošijim posljedicama, teško da bi se mogla odvijati bez Kanyea Westa. Fenomenalni producent, sumanuti megaloman i dežurni budalaš svjetskog hip hopa, koji se često hvali time što ne čita knjige, najavio je da će na Twitteru, u nastavcima, objaviti svoje prvo filozofsko djelo. Uvodni tweetovi kreću se negdje između poetike Paola Coelha i struje svijesti na rubu kratkog spoja, izdvajamo najupečatljivije: ‘Ljudi se ne slažu s ljudima koji se ne slažu s njima.’ ‘Život je uzbudljiviji od filma.’ ‘Širite ljubav.’ ‘Super je malo odspavati popodne.’
