Otkud jedna malena, davno zatvorena zagrebačka izložba na stranicama The New York Review of Books? Što je to o Hrvatskoj doznala globalna publika, kako li je hrvatskoj publici ova vijest promakla? I oko čega su se točno sukobili Dubravka Ugrešić i njemački povjesničar Ulf Brunnbauer, ekspert za jugoistočnu Evropu?
Ako ste mislili da Hrvatska živi u prošlosti, evo čudne vijesti: New York kasni za nama pune dvije godine. Točno toliko je, naime, prošlo od zagrebačke izložbe "Arheologija otpora", posvećene sjećanju na mračna jugokomunistička vremena i sve one kulturne disidente, umjetnike i otpadnike koji su se borili protiv bivšeg režima: izložba je nakon Zagreba gostovala i u drugim hrvatskim gradovima, privukla je nekakvu publiku, dobila pokoju kritiku, pa onda ostala sretno zaboravljena sve do – evo – prošloga tjedna, kada se oko nje povela kratka i oštra polemika na stranicama The New York Review of Books. Otkud naša malena, davno zatvorena izložba na otvorenom poprištu velikog magazina? Što je to o Hrvatskoj doznala globalna publika, kako li je hrvatskoj publici ova vijest promakla? Oko čega su se, uostalom, sukobili Dubravka Ugrešić – nekada "vještica", danas "ugledna hrvatska književnica" – i njemački povjesničar Ulf Brunnbauer, priznati ekspert za jugoistočnu Evropu? Kako bismo stigli na početak priče, možda je najbolje da krenemo od posljednjeg pitanja.
Polemiku je inicirao jedan tekst Dubravke Ugrešić, objavljen na stranicama NYRB-a kao najava američkog izdanja njene zbirke eseja "Doba kože". Tekst svoj naslov posuđuje od one zagrebačke izložbe: zove se "Arheologija otpora", iako je sama izložba ondje samo jedan od primjera općehrvatskog falsificiranja vlastite prošlosti. Nešto, dakle, poput sitnog kamenčića u ciničnom mozaiku ovdašnjeg revizionizma: kamenčića koji se, doduše, u taj mozaik elegantno uklapa. Ugrešić precizno navodi osnovne informacije o izložbi: da je nastala unutar šireg evropskog projekta COURAGE, da ime tog projekta stoji kao akronim za "Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama", da projekt okuplja desetak evropskih znanstvenih institucija među kojima je i Hrvatski institut za povijest te, napokon, da projekt obilno financira Evropska unija. Podjednako precizno citira zatim iz kataloga zagrebačke izložbe razne kategorije koje Hrvatski institut za povijest trpa pod kapu antirežimskog otpora – a kategorije su, redom, "emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnice, feministice, cenzori, ideolozi i udbaši" – pa zaključuje da ovaj nonsensni ideološki miš-maš ne odražava ništa drugo osim želje da se prošlost nivelira, da se neusporedivo izjednači i da se različite političke pozicije svedu na ravan tupe revizionističke indiferencije. Ljevica i desnica, liberali i nacionalisti, naši i vaši: svi u istoj antikomunističkoj kaši. "Svaki je otpor prema tomu besmislen", piše zato ona, "jer svi ćemo završiti kao hrpa kostiju koju će netko od budućih ideologa nastojati pomiriti." A prema kraju eseja, komentirajući fotografiju dvoje HIP-ovih kuratora izložbe objavljenu u medijima, metaforu ideološke kosturnice razvija u karakterističan stilski krešendo: "Dok sam promatrala ta pravovjerna, glatka lica, pogodila me misao da su to oni, anđeli smrti, da su to i moji budući egzekutori, da upravo tako izgledaju, da su se infiltrirali u važne državne institucije, u državne arhive, u međunarodne networke kako bi, izdašno financirani iz brojnih komisija u kojima rade isti takvi anđeli, svojim nevidljivim krilima raščistili i pobacali u smeće sve što je za baciti, sve što ne služi ničemu, da bi sve zajedno, sve ljudske napore, pobacali na jednu hrpu."
Tamo gdje Ugrešić prepoznaje hrpu, Ulf Brunnbauer vidi crvenu krpu. Direktoru Leibnizovog instituta za istočnu i jugoistočnu Evropu iz Regensburga – jedne od institucija uključenih u projekt COURAGE – autoričina se vizija projekta nije nimalo dopala. Otporan na metaforu, NYRB-u šalje reakciju zgrožen time što Ugrešić hrvatske povjesničare naziva "anđelima smrti" i potencijalnim "egzekutorima". A zašto ona to uopće čini? Samo zato – tumači Brunnbauer – što njih dvoje ne dijele njen "nesofisticiran pogled na prošlost", zato što njihova izložba "po njenim standardima" krivotvori disidentsku scenu. Pritom se uopće nije potrudila proučiti projekt o kojem govori, jer da kojim slučajem jest, otkrila bi da COURAGE nipošto ne izjednačava totalitarizme, da se protivi jednostranim interpretacijama i da među razne oblike kulturnog otpora socijalističkim režimima uvodi brižljive distinkcije. Nasuprot "pojednostavljujućem prikazu" projekta Dubravke Ugrešić – ukratko – pravi je cilj COURAGE-a da "potakne raspravu o slobodi, otporu i ljudskim pravima".
U NYRB-u odmah izlazi i kratak autoričin odgovor. Začuđena jer Brunnbauer u čitavom eseju vidi samo jednu kraću dionicu, debatu će, kaže, radije izbjeći. Umjesto toga, nudi sliku konteksta u koji je prije dvije godine tako skladno urasla COURAGE-ova zagrebačka izložba: konteksta zemlje temeljito porušenih antifašističkih spomenika, javno toleriranog ustaškog pozdrava i generacija novih historiografa koji po institutima, arhivima i fakultetima složno prekrajaju socijalističku prošlost u skladu s nacrtima prvog među povjesničarima, Franje Tuđmana. A dok novostasala, novoustalasala hrvatska historiografija niže izložbene besmislice o kulturnom otporu nekadašnjem režimu – Ugrešić usput podsjeća – ona je, kao kulturnjakinja, vlastiti otpor režimu Franje Tuđmana itekako platila.
I to bi otprilike bilo to: polemika je, čini se, neobično brzo okončala. Nije tu bilo velikog okršaja: prije međusobna evidencija čitalačkih promašaja. Sve skupa na razočaranje prosječnog globalnog čitaoca The New York Review of Books koji se – slutimo – taman obradovao maloj intelektualnoj tarapani. Sada zatvara magazin, nervozno se meškolji, traži novu zanimaciju... Samo, tamo gdje za njega priča završava, za nas je tek počela.
Jer dok prosječan globalni čitalac NYRB-a o zagrebačkoj izložbi zna samo ono što je pročitao na stranicama svog magazina, mi se možemo prisjetiti i što je o njoj pisalo u ovdašnjim medijima. Na primjer, evo, u Novostima. "Riječ je o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj kulturno-historijskoj temi", ocijenila je prije dvije godine za ove novine "Arheologiju otpora" povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, odbacivši svođenje jugosocijalističke kulturne povijesti na opreku između "dobra" i "zla", režima i otpora. S njom se složio i povjesničar Josip Jagić, ističući "ograničenja osnovnih koncepata kojima baratamo, a u ovom slučaju to je koncept otpora". Na portalu Kulturpunkt komentator Lujo Parežanin bio je još oštriji: "Izložba 'Arheologija otpora' revizionističko je događanje", ustvrdio je, "čiji je učinak s jedne strane simplifikacija jugoslavenskog sustava i prikrivanje njegovih emancipatornih dostignuća, a s druge relativizacija ustaštva i nacizma." I nitko od njih nije govorio napamet: stavove su potkrijepili brojnim primjerima. Poput bizarnog uvrštavanja lika Brune Bušića u postav: što god mislili o Bušiću, sigurno ne mislite da je bio dio kulturnog otpora režimu. Ili poput izlaganja liste zabranjenih knjiga iz 1946. godine: tu se, kao dokaz mračne jugoslavenske represije, među ostalima našla i cenzurirana knjižica "Junačka djela Jure viteza Francetića". Ili – uostalom – poput trpanja u isti opozicijski koš Alojzija Stepinca i Johnnyja B. Štulića, Toma Gotovca i deklariranih ustaša, Praxisa i Hrvatske revije... Možda bi Ulf Brunnbauer na sve to rekao da je kompletan projekt COURAGE – skupa s nizom publikacija, izložbi i predavanja održanih po Evropi – ipak bio nijansiraniji od jedne svoje zagrebačke izvedbe. Možda bi pritom i bio u pravu: na službenim stranicama projekta doista čitamo rečenice koje govore o razlistalim tendencijama, proturječjima i ambivalencijama kulturne politike Jugoslavije. Negdje između COURAGE-ove službene stranice i njegove zagrebačke stanice – međutim – kao da je nastao kratki spoj. A to nipošto ne može biti problem onih koji su "Arheologiju otpora" pogledali i kritizirali.
Problem je, s druge strane, to što Brunnbauer sve do sada o izložbi nije rekao skoro ništa. Stručnjak za jugoistočnu Evropu koji – po službenom životopisu – poznaje naš jezik, nije reagirao dok je izložba na tom jeziku bila kritizirana. Ni onda kada su drugi, pored Dubravke Ugrešić, demonstrirali "nesofisticiran pogled na prošlost" i pružali "pojednostavljujuće prikaze projekta". Ni kada je – uostalom – tekst koji će tek u New Yorku pokrenuti polemiku izišao u izvorniku, još krajem 2018. godine, na beogradskom Peščaniku. Ni kada je taj tekst uvršten u prošlogodišnje hrvatsko izdanje zbirke eseja "Doba kože". Nije reagirao on, ali ni bilo tko drugi među brojnim kolegama s projekta: tek kada je esej preveden na engleski i predstavljen globalnoj publici, započela je polemika. Tek tada je jedna davno zatvorena i u međuvremenu zaboravljena izložba postala aktualna. Tek tada se – ispada – projekt COURAGE dosjetio onog svog osnovnog cilja: da "potakne raspravu o slobodi, otporu i ljudskim pravima".
Možda treba ukloniti zabunu: Ulf Brunnbauer pritom nipošto nije neozbiljan povjesničar i u svome je radu itekako udaljen od revizionizma. Njegovi su naučni tekstovi – koliko laički možemo procijeniti – upućeni, temeljiti i trezveni. Njihovi su hrvatski prijevodi ovdje uglavnom hvaljeni. Povremeno i gostuje u Hrvatskoj, na skupovima kao što je pulski "Socijalizam na klupi". Potpisali bismo dosta stavova koje javno zastupa. Nevolja, sve u svemu, kao da nije u njemu: ali ako nije u njemu, onda mora biti u sistemu. Jer kada Brunnbauer na esej Dubravke Ugrešić reagira s dvije godine kašnjenja, onda tom reakcijom samo obnavlja skrivenu logiku vlastitog evropskog projekta: jaz koji razdvaja razmjenu mišljenja na stranicama uglednog NYRB-a od šutnje u hrvatskim medijima isti je onaj jaz koji dijeli pristojnu službenu stranicu COURAGE-a od njegove izvitoperene zagrebačke izvedbe. S jedne strane, ukratko, široka globalna publika, nijansirani uvidi i plemeniti znanstveni ciljevi; s druge prešućeni lokalni prigovori, "Junačka djela Jure viteza Francetića" i kulturtreger Bruno Bušić. Između skoro pa ništa: jedina je točka dodira ona kroz koju hrvatski revizionizam crpi resurse evropskog projekta, a ovaj mu ih spremno prepušta.
I zato projekt koji bi se bavio poviješću kulturnog otpora na ovim prostorima šuti kada na ovim prostorima kulturni otpor dočeka njega. Cimnut će ga tek usputna kritika na svjetskoj sceni. Uvažavamo, shvaćamo, prihvaćamo: The New York Review of Books ipak je beskrajno atraktivniji od hrvatske medijske stvarnosti. Pa opet, od nečega što se zove COURAGE čovjek bi očekivao više hrabrosti.
portalnovosti
Izložba
Ako ste mislili da Hrvatska živi u prošlosti, evo čudne vijesti: New York kasni za nama pune dvije godine. Točno toliko je, naime, prošlo od zagrebačke izložbe "Arheologija otpora", posvećene sjećanju na mračna jugokomunistička vremena i sve one kulturne disidente, umjetnike i otpadnike koji su se borili protiv bivšeg režima: izložba je nakon Zagreba gostovala i u drugim hrvatskim gradovima, privukla je nekakvu publiku, dobila pokoju kritiku, pa onda ostala sretno zaboravljena sve do – evo – prošloga tjedna, kada se oko nje povela kratka i oštra polemika na stranicama The New York Review of Books. Otkud naša malena, davno zatvorena izložba na otvorenom poprištu velikog magazina? Što je to o Hrvatskoj doznala globalna publika, kako li je hrvatskoj publici ova vijest promakla? Oko čega su se, uostalom, sukobili Dubravka Ugrešić – nekada "vještica", danas "ugledna hrvatska književnica" – i njemački povjesničar Ulf Brunnbauer, priznati ekspert za jugoistočnu Evropu? Kako bismo stigli na početak priče, možda je najbolje da krenemo od posljednjeg pitanja.
Anđeli
Polemiku je inicirao jedan tekst Dubravke Ugrešić, objavljen na stranicama NYRB-a kao najava američkog izdanja njene zbirke eseja "Doba kože". Tekst svoj naslov posuđuje od one zagrebačke izložbe: zove se "Arheologija otpora", iako je sama izložba ondje samo jedan od primjera općehrvatskog falsificiranja vlastite prošlosti. Nešto, dakle, poput sitnog kamenčića u ciničnom mozaiku ovdašnjeg revizionizma: kamenčića koji se, doduše, u taj mozaik elegantno uklapa. Ugrešić precizno navodi osnovne informacije o izložbi: da je nastala unutar šireg evropskog projekta COURAGE, da ime tog projekta stoji kao akronim za "Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama", da projekt okuplja desetak evropskih znanstvenih institucija među kojima je i Hrvatski institut za povijest te, napokon, da projekt obilno financira Evropska unija. Podjednako precizno citira zatim iz kataloga zagrebačke izložbe razne kategorije koje Hrvatski institut za povijest trpa pod kapu antirežimskog otpora – a kategorije su, redom, "emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnice, feministice, cenzori, ideolozi i udbaši" – pa zaključuje da ovaj nonsensni ideološki miš-maš ne odražava ništa drugo osim želje da se prošlost nivelira, da se neusporedivo izjednači i da se različite političke pozicije svedu na ravan tupe revizionističke indiferencije. Ljevica i desnica, liberali i nacionalisti, naši i vaši: svi u istoj antikomunističkoj kaši. "Svaki je otpor prema tomu besmislen", piše zato ona, "jer svi ćemo završiti kao hrpa kostiju koju će netko od budućih ideologa nastojati pomiriti." A prema kraju eseja, komentirajući fotografiju dvoje HIP-ovih kuratora izložbe objavljenu u medijima, metaforu ideološke kosturnice razvija u karakterističan stilski krešendo: "Dok sam promatrala ta pravovjerna, glatka lica, pogodila me misao da su to oni, anđeli smrti, da su to i moji budući egzekutori, da upravo tako izgledaju, da su se infiltrirali u važne državne institucije, u državne arhive, u međunarodne networke kako bi, izdašno financirani iz brojnih komisija u kojima rade isti takvi anđeli, svojim nevidljivim krilima raščistili i pobacali u smeće sve što je za baciti, sve što ne služi ničemu, da bi sve zajedno, sve ljudske napore, pobacali na jednu hrpu."
Polemika
Tamo gdje Ugrešić prepoznaje hrpu, Ulf Brunnbauer vidi crvenu krpu. Direktoru Leibnizovog instituta za istočnu i jugoistočnu Evropu iz Regensburga – jedne od institucija uključenih u projekt COURAGE – autoričina se vizija projekta nije nimalo dopala. Otporan na metaforu, NYRB-u šalje reakciju zgrožen time što Ugrešić hrvatske povjesničare naziva "anđelima smrti" i potencijalnim "egzekutorima". A zašto ona to uopće čini? Samo zato – tumači Brunnbauer – što njih dvoje ne dijele njen "nesofisticiran pogled na prošlost", zato što njihova izložba "po njenim standardima" krivotvori disidentsku scenu. Pritom se uopće nije potrudila proučiti projekt o kojem govori, jer da kojim slučajem jest, otkrila bi da COURAGE nipošto ne izjednačava totalitarizme, da se protivi jednostranim interpretacijama i da među razne oblike kulturnog otpora socijalističkim režimima uvodi brižljive distinkcije. Nasuprot "pojednostavljujućem prikazu" projekta Dubravke Ugrešić – ukratko – pravi je cilj COURAGE-a da "potakne raspravu o slobodi, otporu i ljudskim pravima".
U NYRB-u odmah izlazi i kratak autoričin odgovor. Začuđena jer Brunnbauer u čitavom eseju vidi samo jednu kraću dionicu, debatu će, kaže, radije izbjeći. Umjesto toga, nudi sliku konteksta u koji je prije dvije godine tako skladno urasla COURAGE-ova zagrebačka izložba: konteksta zemlje temeljito porušenih antifašističkih spomenika, javno toleriranog ustaškog pozdrava i generacija novih historiografa koji po institutima, arhivima i fakultetima složno prekrajaju socijalističku prošlost u skladu s nacrtima prvog među povjesničarima, Franje Tuđmana. A dok novostasala, novoustalasala hrvatska historiografija niže izložbene besmislice o kulturnom otporu nekadašnjem režimu – Ugrešić usput podsjeća – ona je, kao kulturnjakinja, vlastiti otpor režimu Franje Tuđmana itekako platila.
I to bi otprilike bilo to: polemika je, čini se, neobično brzo okončala. Nije tu bilo velikog okršaja: prije međusobna evidencija čitalačkih promašaja. Sve skupa na razočaranje prosječnog globalnog čitaoca The New York Review of Books koji se – slutimo – taman obradovao maloj intelektualnoj tarapani. Sada zatvara magazin, nervozno se meškolji, traži novu zanimaciju... Samo, tamo gdje za njega priča završava, za nas je tek počela.
Stanica
Jer dok prosječan globalni čitalac NYRB-a o zagrebačkoj izložbi zna samo ono što je pročitao na stranicama svog magazina, mi se možemo prisjetiti i što je o njoj pisalo u ovdašnjim medijima. Na primjer, evo, u Novostima. "Riječ je o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj kulturno-historijskoj temi", ocijenila je prije dvije godine za ove novine "Arheologiju otpora" povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, odbacivši svođenje jugosocijalističke kulturne povijesti na opreku između "dobra" i "zla", režima i otpora. S njom se složio i povjesničar Josip Jagić, ističući "ograničenja osnovnih koncepata kojima baratamo, a u ovom slučaju to je koncept otpora". Na portalu Kulturpunkt komentator Lujo Parežanin bio je još oštriji: "Izložba 'Arheologija otpora' revizionističko je događanje", ustvrdio je, "čiji je učinak s jedne strane simplifikacija jugoslavenskog sustava i prikrivanje njegovih emancipatornih dostignuća, a s druge relativizacija ustaštva i nacizma." I nitko od njih nije govorio napamet: stavove su potkrijepili brojnim primjerima. Poput bizarnog uvrštavanja lika Brune Bušića u postav: što god mislili o Bušiću, sigurno ne mislite da je bio dio kulturnog otpora režimu. Ili poput izlaganja liste zabranjenih knjiga iz 1946. godine: tu se, kao dokaz mračne jugoslavenske represije, među ostalima našla i cenzurirana knjižica "Junačka djela Jure viteza Francetića". Ili – uostalom – poput trpanja u isti opozicijski koš Alojzija Stepinca i Johnnyja B. Štulića, Toma Gotovca i deklariranih ustaša, Praxisa i Hrvatske revije... Možda bi Ulf Brunnbauer na sve to rekao da je kompletan projekt COURAGE – skupa s nizom publikacija, izložbi i predavanja održanih po Evropi – ipak bio nijansiraniji od jedne svoje zagrebačke izvedbe. Možda bi pritom i bio u pravu: na službenim stranicama projekta doista čitamo rečenice koje govore o razlistalim tendencijama, proturječjima i ambivalencijama kulturne politike Jugoslavije. Negdje između COURAGE-ove službene stranice i njegove zagrebačke stanice – međutim – kao da je nastao kratki spoj. A to nipošto ne može biti problem onih koji su "Arheologiju otpora" pogledali i kritizirali.
Jaz
Problem je, s druge strane, to što Brunnbauer sve do sada o izložbi nije rekao skoro ništa. Stručnjak za jugoistočnu Evropu koji – po službenom životopisu – poznaje naš jezik, nije reagirao dok je izložba na tom jeziku bila kritizirana. Ni onda kada su drugi, pored Dubravke Ugrešić, demonstrirali "nesofisticiran pogled na prošlost" i pružali "pojednostavljujuće prikaze projekta". Ni kada je – uostalom – tekst koji će tek u New Yorku pokrenuti polemiku izišao u izvorniku, još krajem 2018. godine, na beogradskom Peščaniku. Ni kada je taj tekst uvršten u prošlogodišnje hrvatsko izdanje zbirke eseja "Doba kože". Nije reagirao on, ali ni bilo tko drugi među brojnim kolegama s projekta: tek kada je esej preveden na engleski i predstavljen globalnoj publici, započela je polemika. Tek tada je jedna davno zatvorena i u međuvremenu zaboravljena izložba postala aktualna. Tek tada se – ispada – projekt COURAGE dosjetio onog svog osnovnog cilja: da "potakne raspravu o slobodi, otporu i ljudskim pravima".
Možda treba ukloniti zabunu: Ulf Brunnbauer pritom nipošto nije neozbiljan povjesničar i u svome je radu itekako udaljen od revizionizma. Njegovi su naučni tekstovi – koliko laički možemo procijeniti – upućeni, temeljiti i trezveni. Njihovi su hrvatski prijevodi ovdje uglavnom hvaljeni. Povremeno i gostuje u Hrvatskoj, na skupovima kao što je pulski "Socijalizam na klupi". Potpisali bismo dosta stavova koje javno zastupa. Nevolja, sve u svemu, kao da nije u njemu: ali ako nije u njemu, onda mora biti u sistemu. Jer kada Brunnbauer na esej Dubravke Ugrešić reagira s dvije godine kašnjenja, onda tom reakcijom samo obnavlja skrivenu logiku vlastitog evropskog projekta: jaz koji razdvaja razmjenu mišljenja na stranicama uglednog NYRB-a od šutnje u hrvatskim medijima isti je onaj jaz koji dijeli pristojnu službenu stranicu COURAGE-a od njegove izvitoperene zagrebačke izvedbe. S jedne strane, ukratko, široka globalna publika, nijansirani uvidi i plemeniti znanstveni ciljevi; s druge prešućeni lokalni prigovori, "Junačka djela Jure viteza Francetića" i kulturtreger Bruno Bušić. Između skoro pa ništa: jedina je točka dodira ona kroz koju hrvatski revizionizam crpi resurse evropskog projekta, a ovaj mu ih spremno prepušta.
I zato projekt koji bi se bavio poviješću kulturnog otpora na ovim prostorima šuti kada na ovim prostorima kulturni otpor dočeka njega. Cimnut će ga tek usputna kritika na svjetskoj sceni. Uvažavamo, shvaćamo, prihvaćamo: The New York Review of Books ipak je beskrajno atraktivniji od hrvatske medijske stvarnosti. Pa opet, od nečega što se zove COURAGE čovjek bi očekivao više hrabrosti.
portalnovosti
