Sanda Ham (foto Marko Mrkonjić/PIXSELL)
Pošlica
"Pošlica je pogodila sve, pa tako i darovatelje nagrada", ispričali su se organizatori tradicionalnog natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ, objašnjavajući zašto će dobitnicima Nagrade dr. Ivan Šreter ove godine pripasti nešto manji novčani iznosi. Ako vam njihovo objašnjenje nije najjasnije i ako se pitate koji je đavo (hrv. koji je vrag) ta "pošlica", to je zato što ste i nepismeni i neusmeni. Pošlica – reći će vam svaki izvorni govornik hrvatskog – zapravo je epidemija, a epidemiji – nadodat će – valja stati na kraj, baš kao i svim drugim bjelosvjetskim tuđicama što se poput pošlice šire našim lijepim jezikom. Zato već skoro 30 godina, s duljim i kraćim pauzama (hrv. stankama), znanstveni časopis "Jezik" provodi natječaj za izbor najboljih novih riječi kojima ćemo, korak po korak, zamijeniti suvišne anglizme, germanizme, latinizme i ostale srbizme. U ovom smo razdoblju tako dobili odgovarajuće istovrijednike za opuštaonicu, oznak i nekapnicu – vi biste, nepismeni kakvi jeste, rekli da smo dobili "ekvivalente" za "wellness", "brand" i "napravu za grlić boce koja sprječava kapanja tekućine pri lijevanju iz boce" – a od brojnih frankroatenštajnovskih kovanica (hrv. hrvatskih riječi) javnost je koliko-toliko upamtila tek poneku, poput onog famoznog "zatipka", pobjednika iz 2011., koji bi trebao značiti "tipfeler" (hrv. zatipak). To je ujedno i najsažetiji opis dometa tradicionalnog natječaja: nakon tri desetljeća sustavnog rada na čišćenju hrvatskog jezika od pogrešnih riječi, do svijesti prosječnog govornika hrvatskog jezika doprla je, eventualno, riječ koja označava pogrešku.
Ali nema veze, naši lingvotvori ne odustaju. Posebno otkako je uređivanje časopisa "Jezik" preuzela ugledna jezikoslovka Sanda Ham – među hrvatskijim govornicima hrvatskog poznata po izjavi da srpski poznaje samo pasivno – natječaj iz godine u godinu privlači pozornost medija. I nema u tome ničeg neobičnog: slični izbori za riječ godine pune redovnim ritmom kulturne rubrike širom svijeta, od Velike Britanije i SAD-a do Japana i Rusije. Ali ima, ipak, jedna bitna razlika između svjetskih izbora i ovog našeg, lokalnog.
Kada bacite pogled na pobjedničke liste po dalekim rusijama i amerikama, naime, one se čitaju kao suvremena povijest u natuknicama: tamo je u riječima sačuvano nešto što nam je svima bilo bitno. Tako 2012. godine, u doba globalne ekonomske krize, američki Merriam-Webster Dictionary titulu prvi put ravnopravno dijeli između dva podjednako važna pojma: capitalism (hrv. kapitalizam) i socialism (hrv. jugokomunistička diktatura). Iste godine, ugledno njemačko udruženje Gesellschaft für deutsche Sprache izabrat će Rettungsrouttine, naziv za mjere rješavanja evropske dužničke krize, dok se norveško savjetodavno vijeće Språkrådet odlučuje za nave: posprdno ime za nezaposlene, uglavnom mlade Norvežane, koji žive od socijalne pomoći što je isplaćuje državna agencija NAV. I dok se po stranim popisima u jednu riječ skupljaju olovne godine masovne nezaposlenosti, prezira prema socijalnim službama, ljuljanja kapitalizma i zazivanja socijalističkih alternativa, u maloj, dalekoj, pitoresknoj Hrvatskoj na natječaju časopisa "Jezik" 2012. godine slavi "ispraznica": nova riječ za floskulu.
Tri godine kasnije, 2015., skoro da nema liste koja neće u kolektivnu memoriju utisnuti "izbjeglice" – refugiado u izboru portugalske izdavačke kuće Porto Editora, Flüchtlinge u Njemačkoj, beženci u Rusiji – dok ovdje doznajemo kako aparat za testiranje alkohola u krvi od sada možemo zvati alkomjer. Sljedeće sezone, Donald Trump osvaja vlast retorikom koja neopozivo raskida sa činjenicama – post-truth, reći će Oxford English Dictionary, postfaktisch, složit će se uvaženi stručnjaci iz njemačkog Gesellschafta – a "Jezik" nas za to vrijeme obavještava da se metro, u zemlji koja metroa nema, zapravo zove "podzemnica". I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od stvarnosti. Tako to i mora biti tamo gdje stvarnost nije nešto što se jezikom dijeli, nego jezik postoji kako bi stvarao podjele. Tako to mora biti tamo gdje prof. dr. Sanda Ham ljutito upozorava javnost da se ne kaže Pjongčang, nego Pjongjang, e da bi joj strpljiviji među nama potom objasnili kako su olimpijski Pjongčang i sjevernokorejski Pjongjang u stvarnosti dva različita grada. Tako to, napokon, mora biti tamo gdje časopis "Jezik", ugledna i priznata znanstvena publikacija, na svojim stranicama opušteno bulazni o "jugoslavenskim sablastima", "udbaško-medijskim progonima", "zagađivanju hrvatskoga jezika naplavinama iz vremena dviju Jugoslavija"...
I tako dalje, i tako dalje: sve bliže 2020. godini. A nju ćemo, kako stvari stoje, pamtiti samo po jednom: pandemic, rekla bi ekipa iz Merriam-Webstera, Corona-Pandemie, potvrdili bi ozbiljno Nijemci, lockdown, bilježi Collins English Dictionary, mitsu hiso-ka, kimaju glavom kolege iz Japanskog kanji društva. Ustvari, pardon – pardon, isprika – dvijedvadesetu ćemo pamtiti još po nečemu. Epidemija, naime, nije šala (hrv. pošlica nije pošalica) pa je u finalu ovogodišnjeg natječaja "Jezika" ipak završila omanja hrpa riječi koje se na nju odnose, od "društvostaja" (protuhrv. lockdown) i "dišnika" (respirator) do "samoosame" (samoizolacija) i "kihobrana" (sneez protector). Nakon 30 godina lingvističkog krčenja zaraslih stranputica jedinog nam jezika, nakon tri desetljeća nasumičnog trijebljenja verbalnih uljeza, nakon slavne povijesti popločane uspornicima, pretjecajnicima i raskružjima, časopis "Jezik" dospio je tako napokon do vlastitog prezenta. Stvarno jedinstvena godina, ta dvijedvadeseta... A pouka? Čak i najhrvatskiji među hrvatskim lingvistima, ispada, umiju ići ukorak s vremenom. Ali samo pod jednim uvjetom: da bi njihov jezik uhvatio korak sa svijetom, čitav svijet prethodno mora stati.
Prijevod
Nismo samo mi izgubljeni u prijevodu, pomalo dezorijentirano djeluju i prevoditelji na Zapadu. U Nizozemskoj je, recimo, ovih dana izbio veći kulturni skandal oko prevođenja poezije Amande Gorman. Pjesnikinja mlađe generacije proslavila se na nedavnoj inauguraciji Joea Bidena, gdje je pročitala svoju pjesmu "The Hill We Climb": odmah je postala zvijezda po mjeri liberalnije, tolerantnije, posttrampovske Amerike, pojavila se na naslovnici Timea i rasprodala prijevode na brojne jezike. U Nizozemskoj, prevoditeljski zadatak je povjerila Marieki Lucas Rijneveld. Za priču pritom nije nevažno to što se Rijneveld deklarira kao nebinarna osoba (hrv. molim?), što je nekim nizozemskim medijima zasmetalo, ali ne iz razloga koji biste očekivali: problem nije što je Rijnevald nebinarna osoba, ali jest što nije žena i crnkinja, poput Gorman. Idealna prevoditeljica, barem prema mišljenju tamošnjih komentator(ic)a, trebala bi dijeliti "životno iskustvo" s autoricom koju prevodi. Kako točno netko tko živi u Nizozemskoj može dijeliti "životno iskustvo" s nekim tko je odrastao u SAD-u ostat će, doduše, do kraja nejasno. Svejedno, već je kasno: lavina se zakotrljala, po kulturnim rubrikama evropskih medija vodi se rasprava o granicama političke hiperkorektnosti, a Rijneveld zbog svega odustaje od angažmana. Uz napomenu: "Shvaćam ljude koji su osjetili povrijeđeni." Ono što je malo teže shvatiti, činjenica je da Rijneveld u jednom nedavnom intervjuu usputno spominje kako ne govori najbolje engleski jezik: ta sitnica, usred polemike oko toga treba li Amandu Gorman s engleskog prevoditi bjelkinja ili crnkinja, nikome nije posebno zasmetala.
Hasél
Ostajemo u opasnom svijetu poezije, ali skrećemo prema Španjolskoj: tamo već tri tjedna traju nasilni prosvjedi zbog zatvaranja repera Pabla Haséla, osuđenog na devet mjeseci jer je pjesmama i tweetovima slavio ljevičarske terorističke organizacije i vrijeđao bivšeg kralja. Juana Carlosa I. Hasél je nazvao "lopovom" i "mafijaškim bossom", što ne mora nužno biti netočno – Njegovo Veličanstvo osumnjičeno je naime za milijunsku korupciju, zbog čega je i abdiciralo – ali španjolska policija nije tu da hapsi kraljeve, nego one koji protiv kraljeva govore. "Znam da će me moji tekstovi odvesti zatvor", govorio je zato reper, "ali ne namjeravam zašutjeti". Nakon što ga je sud proglasio krivim, sredinom prošlog mjeseca, s pedesetak pristalica zabarikadirao se u zgradi univerziteta u rodnoj Lleidi: snage reda i mira brzo su ondje provalile i odvele ga. Pa sada red i mir zavode po ulicama Barcelone i drugih gradova gdje se masovne demonstracije ne smiruju, a zavode ga tako revno da je jedna prosvjednica u međuvremenu ostala bez oka. Osim demonstranata, Haséla, inače deklariranog komunista, podržao je niz javnih osoba: bivši bolivijski predsjednik Evo Morales, aktualni venezuelanski Nicolás Maduro, režiser Pedro Almodóvar, glumac Javier Bardem... Slična podrška, po svemu sudeći, trebat će i Valtònicu, još jednom španjolskom ljevičaru i reperu, koji je 2018. zbog sličnih razloga osuđen na tri i po godine zatvora. Čovjek od tada živi u Belgiji, koja ga odbija izručiti.
Franco
Iz Španjolske je prošloga tjedna ipak stigla i nešto ljepša vijest: tiho, bez pompe, uklonjen je i zadnji spomenik Franciscu Francu (hrv. Franji Tuđmanu). Skoro polja stoljeća nakon diktatorove smrti država je tako napokon izbrisala njegov lik iz javnog prostora, a za utjehu tamošnjim desničarima ostaje činjenica da se ista ta država – kao što smo vidjeli – još uvijek itekako uspješno obračunava s lijevim aktivistima. Možda da se zato od Generalísima oprostimo Hasélovim stihovima: "Francovi sinovi, sudite nam jer smo iskreni, ali iz sjemena koje sijem sloboda će rasti..."
portalnovosti
