Prava je šteta što u medijske reportaže s mostarskog dočeka srebrnih rukometaša nije stalo nekoliko detalja muzičkog programa. Na primjer, Thompsonova ‘Lijepa li si’ s poznatom strofom koja Hercegovinu lirskim sredstvima pripaja matici zemlji. Ili ‘Tiho, tiho teče Neretva’ koja završava stihovima ‘Herceg-Bosna, Herceg-Bosna, moja država’
Izgleda da je ishod finalne utakmice evropskog rukometnog prvenstva bio poznat već od prvih minuta, čim je kamera zumirala Kolindu Grabar-Kitarović na tribinama: kad god predsjednica dođe na neko finale, krenula je zajebancija odmah nakon odlučujućeg španjolskog gola Alexa Dušebajeva, Hrvatska gubi. Izgubili su tako tenisači u finalu Davis Cupa 2016., izgubili su nogometaši u finalu Svjetskog prvenstva prošle godine, izgubili su sada, evo, i rukometaši. Nema dugo, uostalom, otkako je Kolinda Grabar-Kitarović viđena u finalu predsjedničkih izbora: i tamo je izgubila. Baš zato, treba cijeniti ustrajnost još uvijek aktualne predsjednice države. Čak i nakon tog, najtežeg, izbornog poraza – sjećamo se – pozvala je svoj narod na zajedništvo i poručila da će ostati naša ‘najvjernija navijačica’.
Ako je predsjednica najvjernija navijačica, nema razloga da se izbornik ne ponaša kao predsjednik: dan nakon štokholmskog finala, na masovnom i veličanstvenom dočeku u Zagrebu, gdje je desetak hiljada ljudi slavilo još jedno drugo mjesto, Lino Červar održao je govor kao prepisan iz Kolindine predizborne bilježnice. Pričao je o Domovini i obitelji, o mentalitetu i natalitetu, o tome kako smo ‘dobili državu’, ali ‘gubimo ljude’, pozvavši naposljetku – jasno – svoj narod na zajedništvo. Baš to – hrvatsko zajedništvo – nešto je što bi nas, izgleda, trebalo presudno razlikovati od ostalih. Recimo od onih blesavih Španjolaca, kojima ni evropska titula nije dovoljna da se ujedine: iako su postali rukometni prvaci, iako su trijumfirali mimo svih predviđanja, Alexa Dušebajeva i ekipu pred vratima madridskog aerodroma dočekala je, naime, samo uža rodbina.
I dok nekima, eto, ni zlatna medalja nije dovoljna za masovno i veličanstveno slavlje, mi svoju srebrnu slavimo čak u dvije države. Jer samo par sati nakon zagrebačkog dočeka, još masovniji i veličanstveniji organiziran je u Mostaru, gdje su sletjela četvorica od sedmorice tamošnjih igrača koji, umjesto za Bosnu i Hercegovinu, radije nastupaju za Hrvatsku. Bilo je ‘čudesno’, javljaju Sportske novosti, bilo je ‘fantastično’, dodaje Večernji, bila je ‘ludnica’, zaključuje Index: više od deset hiljada ljudi okupilo se da pozdravi viceprvake, skandirali su svojim junacima i vitlali hrvatskim zastavama, a za muzički dio programa, čitamo, bio je zadužen neki lokalni bend. I prava je šteta što se ni u Sportskim novostima ni u Večernjem listu ni na Indexu nije našlo mjesta za detalj ili dva iz tog muzičkog programa. Mjesta nije bilo ni u udarnim minutama ovdašnjih TV-dnevnika, ni u euforičnim reportažama najčitanijih portala, ni na naslovnicama dnevnih novina koje su sve, bez iznimke, slavile srebrne heroje. Prava šteta, rekosmo, jer bez soundtracka hercegovačkog dočeka slika hrvatskog zajedništva ipak nije potpuna.
Nedostaje joj, na primjer, Thompsonova ‘Lijepa li si’ koja se orila Mostarom, skupa s poznatom strofom u kojoj Hercegovina lirskim sredstvima biva pripojena matici zemlji. Ili ‘Tiho, tiho teče Neretva’ Mate Bulića u interpretaciji onog lokalnog benda. Ili činjenica da je lokalni bend Bulićevu pjesmu, na oduševljenje publike, izveo u alternativnoj i ponešto popularnijoj verziji, onoj koja završava stihovima ‘Herceg-Bosna, Herceg-Bosna, moja država…’
To da se, u ime hrvatskog zajedništva, u susjednoj zemlji izvode ode davno propaloj paradržavnoj krimotvorini ili da iz Thompsonovih stihova provaljuju duboko zadomljeni nacionalni osjećaji za ovdašnje medije, međutim, nije i ne može biti vijest. Nad time su se, više reda radi, zgražali neki sarajevski portali, a onda je – kao što i inače biva – vijest potonula, a da do nas nije ni doprla.
Neobična stvar, zaista, to hrvatsko zajedništvo: istodobno jako prostrano i tako klaustrofobično. Dovoljno široko da u rukometnu reprezentaciju primi sedmoricu igrača iz druge države: nedovoljno da nas makar na trenutak zainteresira za ono što se u drugoj državi pritom događa. Dovoljno široko da u njega stanu i izbornik i predsjednica, i sport i politika: nedovoljno da registrira novu epizodu prikrivenog estradnog ustašluka. Dovoljno široko da okupi deset hiljada ljudi u Zagrebu i još deset hiljada u Mostaru: nedovoljno da se bilo tko od tih ljudi makar na trenutak zapita zašto, dovraga, u zemlji evropskih rukometnih prvaka za prvenstvo Evrope u rukometu nikoga nije briga.
Jer takvo je, vajda, hrvatsko zajedništvo: široko je dovoljno da bude samo sebi dovoljno. Taman toliko da ga nimalo ne zanima što se zbiva izvan njegovih granica. Taman toliko da u redovnom ritmu evropskih i svjetskih prvenstava puni gradske trgove, udarne TV-minute i nabrijane novinske naslove. I tako iz poraza u poraz, do iduće proslave.
Plemenitom idejom hrvatskog zajedništva vođen je i natječaj za ‘likovno rješenje spomen-obilježja za groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’. O natječaju smo već izvještavali pa samo podsjećamo: raspisalo ga je Ministarstvo branitelja u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, cilj je simboličkim glajhšaltungom ustaških i partizanskih žrtava postaviti vizualni znak jednakosti između ‘dva totalitarizma’, a pobjednik je Nikola Bašić, široj javnosti poznat kao autor razvikanih zadarskih Morskih orgulja. Evo kako smo izabrani rad – masivni kvadrat s kružnim isječkom od inoksa – čitaocima opisali prije dva tjedna: ‘Bašićev spomenik žrtvama ‘svih totalitarnih režima’ znači doslovce svašta kako ne bi morao značiti apsolutno ništa. A možda je i obratno: on ne znači ništa kako bismo, već prema potrebi, u njega mogli utrpati svašta. I partizane i ustaše, i komunizam i nacizam, i žrtve i zlotvore, i borce za slobodu i čuvare konclogora…’
Ako vam se kojim slučajem učinilo da pretjerujemo, moramo vas razočarati: čini se da nije bilo dovoljno. Jer prošloga tjedna novinarka Jutarnjeg lista Patricia Kiš prva je shvatila da Bašićev spomenik neobično podsjeća – štoviše, praktično je identičan – umjetničkoj atrakciji ‘East West Gate’ koja već skoro pola vijeka stoji na Wall Streetu, služeći uglavnom kao dekor za turističke selfije. Da stvar bude gora, kineski kipar Yuyu Yang, autor njujorške skulpture, objasnio je kako je njome želio dočarati ‘jedinstvo čovjeka i prirode’.
Nedokučivo je, doista, hrvatsko zajedništvo. Ne samo što obuhvaća oba totalitarizma i desetke hiljada žrtava, ne samo što združuje partizane i ustaše, nego, izgleda, usput spaja prirodu i čovjeka, izjednačuje hrvatske masovne grobnice i američke turističke atrakcije, povezuje Nikolu Bašića i pokojnog kineskog kipara… ‘Onima koji će pomisliti da se radi o plagijatu želim reći da ne sumnjaju u moju inteligenciju’, procijedio je Bašić kada su mu novinari pokazali njegov vlastiti rad, nekim čudom nastao skoro pola vijeka prije nego što ga je sam završio. ‘Bio bih zaista glup da u današnjem svijetu konvergentnih ideja, misli i informacija, za predložak svojem natječajnom rješenju uzmem skulpturu izvedenu u javnom prostoru najznačajnije svjetske metropole.’
U Bašićevu inteligenciju ovdje nećemo sumnjati. Ali što ako problem uopće nije u plagiranju? Što ako pitanje ne glasi: da li je pobjednik natječaja za ‘spomen-obilježje žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’ ustvari kopirao poznatu turističku atrakciju? Što ako je pravo pitanje: kakav to mora biti natječaj posvećen ljudskim žrtvama, ako na njemu može pobijediti rad koji evidentno izgleda kao obična turistička atrakcija? Jer u prvom slučaju – da je Bašić kojim slučajem doista plagirao njujoršku skulpturu – to bi značilo samo da je jedan umjetnik falsificirao jedno umjetničko djelo. U drugom slučaju ispada da je čitav natječaj – skupa s idejom izjednačavanja totalitarizama, skupa s desecima hiljada žrtava i skupa s masovnim grobnicama svedenima na dekor turističkog selfija – zapravo obična falsifikacija.
Nakon kulturnih vijesti iz Hrvatske, evo malo utjehe: ipak može i gore. Dojučerašnji ministar kulture Brazila Roberto Alvim, recimo, odlučio je u specijalnom promo-spotu osobno obavijestiti sugrađane kako će ‘brazilska kultura u narednih deset godina biti herojska i nacionalno osviještena, obilježena snažnim emocijama i podjednako stroga, duboko vezana s neodložnim težnjama našega naroda – ili je neće biti’. Naizgled ništa neobično za ministra u radikalno desnoj vladi Jaira Bolsonara: samo, netko je ubrzo iz arhiva iščeprkao davni govor Josepha Goebbelsa koji nalikuje Alvimovom kao, hm, njujorška turistička atrakcija hrvatskim spomen-obilježjima. ‘Njemačka kultura u narednih deset godina bit će herojska, čelična, ali romantična’, grmio je Hitlerov ministar propagande 1933. godine. ‘Bit će nacionalistička i obilježena dubokim osjećajima, povezivat će i ujedinjavati – ili je neće biti.’ Previše sličnosti, pokazalo se, čak i za deklariranog borca protiv ‘kulturnog marksizma’, feminizma i sličnih pošasti suvremenog vremena kao što je Bolsonaro: Alvima je smijenio već idućeg dana. Kakva god dakle bila brazilska kultura u narednih deset godina, barem je, eto, neće voditi prikriveni fan Josepha Goebbelsa.
A tek što je Alvimo izišao iz brazilskog ministarstva kulture, u rusko je, nakon promjene kompletne vlade, ušla Olga Ljubimova. Relativno nepoznata bivša novinarka medijima je bila nezanimljiva sve dok netko nije nabasao na njen blog otprije deset godina: tamo se, tada još 29-godišnjakinja, jadala kako ‘ne može podnijeti izložbe, muzeje, operu’ i da je ‘prokleta kultura uopće ne zanima’. Eto malog medijskog skandala: o Ljubimovoj su se odmah raspisali zapadni mediji, vrludajući između zgražanja i ismijavanja. Što, na kraju krajeva, možda ipak govori više o zapadnim medijima nego o njoj. Onom brazilskom gebelsoidu, uostalom, u pozadini promo-spota kojim je najavio deceniju nazionalno osviještene kulture treštao je Wagnerov ‘Lohengrin’. Čovjek, očito, obožava operu. A nije najbolje završilo.
portalnovosti
Doček
Izgleda da je ishod finalne utakmice evropskog rukometnog prvenstva bio poznat već od prvih minuta, čim je kamera zumirala Kolindu Grabar-Kitarović na tribinama: kad god predsjednica dođe na neko finale, krenula je zajebancija odmah nakon odlučujućeg španjolskog gola Alexa Dušebajeva, Hrvatska gubi. Izgubili su tako tenisači u finalu Davis Cupa 2016., izgubili su nogometaši u finalu Svjetskog prvenstva prošle godine, izgubili su sada, evo, i rukometaši. Nema dugo, uostalom, otkako je Kolinda Grabar-Kitarović viđena u finalu predsjedničkih izbora: i tamo je izgubila. Baš zato, treba cijeniti ustrajnost još uvijek aktualne predsjednice države. Čak i nakon tog, najtežeg, izbornog poraza – sjećamo se – pozvala je svoj narod na zajedništvo i poručila da će ostati naša ‘najvjernija navijačica’.
Ako je predsjednica najvjernija navijačica, nema razloga da se izbornik ne ponaša kao predsjednik: dan nakon štokholmskog finala, na masovnom i veličanstvenom dočeku u Zagrebu, gdje je desetak hiljada ljudi slavilo još jedno drugo mjesto, Lino Červar održao je govor kao prepisan iz Kolindine predizborne bilježnice. Pričao je o Domovini i obitelji, o mentalitetu i natalitetu, o tome kako smo ‘dobili državu’, ali ‘gubimo ljude’, pozvavši naposljetku – jasno – svoj narod na zajedništvo. Baš to – hrvatsko zajedništvo – nešto je što bi nas, izgleda, trebalo presudno razlikovati od ostalih. Recimo od onih blesavih Španjolaca, kojima ni evropska titula nije dovoljna da se ujedine: iako su postali rukometni prvaci, iako su trijumfirali mimo svih predviđanja, Alexa Dušebajeva i ekipu pred vratima madridskog aerodroma dočekala je, naime, samo uža rodbina.
I dok nekima, eto, ni zlatna medalja nije dovoljna za masovno i veličanstveno slavlje, mi svoju srebrnu slavimo čak u dvije države. Jer samo par sati nakon zagrebačkog dočeka, još masovniji i veličanstveniji organiziran je u Mostaru, gdje su sletjela četvorica od sedmorice tamošnjih igrača koji, umjesto za Bosnu i Hercegovinu, radije nastupaju za Hrvatsku. Bilo je ‘čudesno’, javljaju Sportske novosti, bilo je ‘fantastično’, dodaje Večernji, bila je ‘ludnica’, zaključuje Index: više od deset hiljada ljudi okupilo se da pozdravi viceprvake, skandirali su svojim junacima i vitlali hrvatskim zastavama, a za muzički dio programa, čitamo, bio je zadužen neki lokalni bend. I prava je šteta što se ni u Sportskim novostima ni u Večernjem listu ni na Indexu nije našlo mjesta za detalj ili dva iz tog muzičkog programa. Mjesta nije bilo ni u udarnim minutama ovdašnjih TV-dnevnika, ni u euforičnim reportažama najčitanijih portala, ni na naslovnicama dnevnih novina koje su sve, bez iznimke, slavile srebrne heroje. Prava šteta, rekosmo, jer bez soundtracka hercegovačkog dočeka slika hrvatskog zajedništva ipak nije potpuna.
Nedostaje joj, na primjer, Thompsonova ‘Lijepa li si’ koja se orila Mostarom, skupa s poznatom strofom u kojoj Hercegovina lirskim sredstvima biva pripojena matici zemlji. Ili ‘Tiho, tiho teče Neretva’ Mate Bulića u interpretaciji onog lokalnog benda. Ili činjenica da je lokalni bend Bulićevu pjesmu, na oduševljenje publike, izveo u alternativnoj i ponešto popularnijoj verziji, onoj koja završava stihovima ‘Herceg-Bosna, Herceg-Bosna, moja država…’
To da se, u ime hrvatskog zajedništva, u susjednoj zemlji izvode ode davno propaloj paradržavnoj krimotvorini ili da iz Thompsonovih stihova provaljuju duboko zadomljeni nacionalni osjećaji za ovdašnje medije, međutim, nije i ne može biti vijest. Nad time su se, više reda radi, zgražali neki sarajevski portali, a onda je – kao što i inače biva – vijest potonula, a da do nas nije ni doprla.
Neobična stvar, zaista, to hrvatsko zajedništvo: istodobno jako prostrano i tako klaustrofobično. Dovoljno široko da u rukometnu reprezentaciju primi sedmoricu igrača iz druge države: nedovoljno da nas makar na trenutak zainteresira za ono što se u drugoj državi pritom događa. Dovoljno široko da u njega stanu i izbornik i predsjednica, i sport i politika: nedovoljno da registrira novu epizodu prikrivenog estradnog ustašluka. Dovoljno široko da okupi deset hiljada ljudi u Zagrebu i još deset hiljada u Mostaru: nedovoljno da se bilo tko od tih ljudi makar na trenutak zapita zašto, dovraga, u zemlji evropskih rukometnih prvaka za prvenstvo Evrope u rukometu nikoga nije briga.
Jer takvo je, vajda, hrvatsko zajedništvo: široko je dovoljno da bude samo sebi dovoljno. Taman toliko da ga nimalo ne zanima što se zbiva izvan njegovih granica. Taman toliko da u redovnom ritmu evropskih i svjetskih prvenstava puni gradske trgove, udarne TV-minute i nabrijane novinske naslove. I tako iz poraza u poraz, do iduće proslave.
Falsifikat
Plemenitom idejom hrvatskog zajedništva vođen je i natječaj za ‘likovno rješenje spomen-obilježja za groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’. O natječaju smo već izvještavali pa samo podsjećamo: raspisalo ga je Ministarstvo branitelja u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, cilj je simboličkim glajhšaltungom ustaških i partizanskih žrtava postaviti vizualni znak jednakosti između ‘dva totalitarizma’, a pobjednik je Nikola Bašić, široj javnosti poznat kao autor razvikanih zadarskih Morskih orgulja. Evo kako smo izabrani rad – masivni kvadrat s kružnim isječkom od inoksa – čitaocima opisali prije dva tjedna: ‘Bašićev spomenik žrtvama ‘svih totalitarnih režima’ znači doslovce svašta kako ne bi morao značiti apsolutno ništa. A možda je i obratno: on ne znači ništa kako bismo, već prema potrebi, u njega mogli utrpati svašta. I partizane i ustaše, i komunizam i nacizam, i žrtve i zlotvore, i borce za slobodu i čuvare konclogora…’
Ako vam se kojim slučajem učinilo da pretjerujemo, moramo vas razočarati: čini se da nije bilo dovoljno. Jer prošloga tjedna novinarka Jutarnjeg lista Patricia Kiš prva je shvatila da Bašićev spomenik neobično podsjeća – štoviše, praktično je identičan – umjetničkoj atrakciji ‘East West Gate’ koja već skoro pola vijeka stoji na Wall Streetu, služeći uglavnom kao dekor za turističke selfije. Da stvar bude gora, kineski kipar Yuyu Yang, autor njujorške skulpture, objasnio je kako je njome želio dočarati ‘jedinstvo čovjeka i prirode’.
Nedokučivo je, doista, hrvatsko zajedništvo. Ne samo što obuhvaća oba totalitarizma i desetke hiljada žrtava, ne samo što združuje partizane i ustaše, nego, izgleda, usput spaja prirodu i čovjeka, izjednačuje hrvatske masovne grobnice i američke turističke atrakcije, povezuje Nikolu Bašića i pokojnog kineskog kipara… ‘Onima koji će pomisliti da se radi o plagijatu želim reći da ne sumnjaju u moju inteligenciju’, procijedio je Bašić kada su mu novinari pokazali njegov vlastiti rad, nekim čudom nastao skoro pola vijeka prije nego što ga je sam završio. ‘Bio bih zaista glup da u današnjem svijetu konvergentnih ideja, misli i informacija, za predložak svojem natječajnom rješenju uzmem skulpturu izvedenu u javnom prostoru najznačajnije svjetske metropole.’
U Bašićevu inteligenciju ovdje nećemo sumnjati. Ali što ako problem uopće nije u plagiranju? Što ako pitanje ne glasi: da li je pobjednik natječaja za ‘spomen-obilježje žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’ ustvari kopirao poznatu turističku atrakciju? Što ako je pravo pitanje: kakav to mora biti natječaj posvećen ljudskim žrtvama, ako na njemu može pobijediti rad koji evidentno izgleda kao obična turistička atrakcija? Jer u prvom slučaju – da je Bašić kojim slučajem doista plagirao njujoršku skulpturu – to bi značilo samo da je jedan umjetnik falsificirao jedno umjetničko djelo. U drugom slučaju ispada da je čitav natječaj – skupa s idejom izjednačavanja totalitarizama, skupa s desecima hiljada žrtava i skupa s masovnim grobnicama svedenima na dekor turističkog selfija – zapravo obična falsifikacija.
Ministar
Nakon kulturnih vijesti iz Hrvatske, evo malo utjehe: ipak može i gore. Dojučerašnji ministar kulture Brazila Roberto Alvim, recimo, odlučio je u specijalnom promo-spotu osobno obavijestiti sugrađane kako će ‘brazilska kultura u narednih deset godina biti herojska i nacionalno osviještena, obilježena snažnim emocijama i podjednako stroga, duboko vezana s neodložnim težnjama našega naroda – ili je neće biti’. Naizgled ništa neobično za ministra u radikalno desnoj vladi Jaira Bolsonara: samo, netko je ubrzo iz arhiva iščeprkao davni govor Josepha Goebbelsa koji nalikuje Alvimovom kao, hm, njujorška turistička atrakcija hrvatskim spomen-obilježjima. ‘Njemačka kultura u narednih deset godina bit će herojska, čelična, ali romantična’, grmio je Hitlerov ministar propagande 1933. godine. ‘Bit će nacionalistička i obilježena dubokim osjećajima, povezivat će i ujedinjavati – ili je neće biti.’ Previše sličnosti, pokazalo se, čak i za deklariranog borca protiv ‘kulturnog marksizma’, feminizma i sličnih pošasti suvremenog vremena kao što je Bolsonaro: Alvima je smijenio već idućeg dana. Kakva god dakle bila brazilska kultura u narednih deset godina, barem je, eto, neće voditi prikriveni fan Josepha Goebbelsa.
Ministrica
A tek što je Alvimo izišao iz brazilskog ministarstva kulture, u rusko je, nakon promjene kompletne vlade, ušla Olga Ljubimova. Relativno nepoznata bivša novinarka medijima je bila nezanimljiva sve dok netko nije nabasao na njen blog otprije deset godina: tamo se, tada još 29-godišnjakinja, jadala kako ‘ne može podnijeti izložbe, muzeje, operu’ i da je ‘prokleta kultura uopće ne zanima’. Eto malog medijskog skandala: o Ljubimovoj su se odmah raspisali zapadni mediji, vrludajući između zgražanja i ismijavanja. Što, na kraju krajeva, možda ipak govori više o zapadnim medijima nego o njoj. Onom brazilskom gebelsoidu, uostalom, u pozadini promo-spota kojim je najavio deceniju nazionalno osviještene kulture treštao je Wagnerov ‘Lohengrin’. Čovjek, očito, obožava operu. A nije najbolje završilo.
portalnovosti
