Oksfordski rječnik je nedavno za riječ godine proglasio ragebait. Prošle, 2024., titulu je uzeo brainrot. I ciljano stvaranje bijesa na društvenim mrežama i “truljenje mozga” zbog besciljnog skrolanja odlični su izbori: oko toga su se mnogi složili. Pritom, ekipa iz Oxforda nije bila jedina koja je u potrazi za najvažnijim pojmovima današnjice došla do zaključka da s internetom nešto ne valja. Cijenjeni kolege iz Cambridgea, recimo, odlučili su se ove godine za parasocial ili, kako su objasnili, “jednostrani odnos u koji ljudi stupaju sa celebrityjima, influencerima i AI chatbotima“.
Australski rječnik Macquarie izabrao je AI slop, poplavu fascinantno glupih slika i videa kojima nas zasipa umjetna inteligencija. Merriam-Webster Dictionary prošle je godine titulu dao “polarizaciji”, na kojoj možemo zahvaliti prvenstveno TikToku, Twitteru i ostalim fejsbucima.
I tako sve od 2016. godine kada je, nakon Trumpove izborne pobjede, skoro svaki svjetski natječaj proglasio za riječ godine neku od varijacija na temu fake newsa, bio to oksfordski post-truth ili Postfaktisch uglednog Društva za njemački jezik iz Wiesbadena. Dobrih deset godina nižu se tako, uz rijetke iznimke, doomscrollovi, “halucinacije” umjetne inteligencije i ostala terminološka strašila iz svijeta s one strane naših ekrana. S internetom, rekosmo, nešto ozbiljno ne valja.
U redu, možda su ovakvi izbori samo usputna medijska zabava, možda u njima ne treba tražiti dijagnozu epohe ni ključ Zeitgeista. Ali pomama za stvaranjem pojmova čija tutnjava najavljuje skoru internetsku apokalipsu ne jenjava ni mimo simpatičnih jezičnih natječaja. Glavni TV-kritičar New York Timesa James Poniewozik objavio je, recimo, još prije godinu i po da smo nakon četvrt vijeka “zlatnog doba televizije” na streaming platformama ušli u eru “mid TV-a”: filmova i serija koje nisu ni posebno loše, ni naročito dobre, ni jeftino producirane, ni ambiciozno planirane, ni nebitne, ni relevantne. Zbog hiperprodukcije sadržaja, eliminacije kreativnog rizika i prilagođavanja disperziranoj pažnji publike sve su, ukratko, nekako… meh.
Bloger Cory Doctorow skovao je popularni pojam enshittification – preveli bismo ga, ako baš moramo, otprilike kao “zagovnjavanje” – kako bi opisao tri faze neminovnog srozavanja kvalitete internetskih platformi. Svaka platforma, kaže on, u početku je dobra prema svojim korisnicima, zatim ih počne zlostavljati algoritmima ne bi li postala dobra poslovnim klijentima, a na kraju zlostavlja i klijente i korisnike kako bi pokupila prihode.
Sve je više znakova, dakle, da nam internet nije dobro. A opet, kompulzivna proizvodnja flashy pojmova koji bi trebali objasniti šta se to događa kao da prikriva najjednostavniji odgovor. Mislim, jasno – isprike zbog staromodnog diskursa – na logiku profita
Sličnim će putem, po svemu sudeći, uskoro krenuti i chatboti, a pomoćna urednica Atlantica Lila Shroff već je smislila pojam koji opisuje njihovu naviku da svaki odgovor na postavljeno pitanje završe tako što nas uvlače u nastavak razgovora: chatbait. Mid-TV, enshittification, chatbait, sve su to, naravno, tek neki od brojnih primjera. Novinari i influenceri svakodnevno lansiraju nove termine nadajući se da će postati viralni, a onlajn inflacija neologizama postaje začudno ironična: želeći nam što bolje dočarati kako se internet pretvorio u prostor potrošnih informacija, zatupljujućeg sadržaja i brzoprolaznih trendova, tvorci svih tih catchy labela igraju, zapravo, po njegovim pravilima.
Ali nije riječ samo o riječima. Tamo gdje Poniewozik govori o novom dobu streaming mediokriteta Netflix već najavljuje akviziciju studijskog giganta Warner Bros., koja ne može voditi ničemu drugom nego daljnjoj standardizaciji sadržaja. Tamo gdje Doctorow spominje enšitifikaciju platformi, australska vlada zakonom zabranjuje pristup društvenim mrežama mlađima od 16 godina. A tamo gdje Shroff spominje chatbait, pumpa se burzovni balon investicija u umjetnu inteligenciju, dok najave nove recesije pune svjetske ekonomske rubrike.
Sve je više znakova, dakle, da nam internet nije dobro. A opet, kompulzivna proizvodnja flashy pojmova koji bi trebali objasniti šta se to događa kao da prikriva najjednostavniji odgovor. Mislim, jasno – isprike zbog staromodnog diskursa – na logiku profita. Jer dok mi doomscrollamo, dok rejdžamo i brainrotamo, dok se polariziramo i navlačimo na baitove, čekirajući liste novih riječi godine, na samom vrhu liste najbogatijih ljudi svijeta bubre sumanute cifre uz imena Muska, Zuckerberga, Bezosa i ostalih vlasnika internetskih platformi.
Što je nama internet gori, njima je bolji: to je barem svima jasno. Pa ipak, postoji neobična potreba da se ono što je svima jasno prešuti. Dobar primjer daje praotac svih rage-, chat- i ostalih baitova, slavni klikbejt. Nitko, naravno, nije tako glup da bi mislio kako su vlasnici internetskih portala ustvari uvrnuti kolekcionari koji se nađu na kraju radnog dana pa uspoređuju tko je skupio više klikova.
Svatko, još naravnije, zna da su klikovi samo sredstvo kojim se mjeri cijena oglasnog prostora i da na internetskom tržištu o broju klikova ovisi zarada. A opet – najnaravnije – nikada nećemo reći da portali skupljaju novce, nego da skupljaju klikove. Kao da sam diskurs diktira kolektivno prešućivanje onoga što znamo da mislimo. Ili onoga što mislimo da znamo? Tko će znati.
Dobro, a otkada onda internet propada? Otprije par godina, kada se podigla plima apokaliptičnih pojmova? Otprije jedne decenije, kada smo prateći Trumpa počeli govoriti o lažnim vijestima? Ili još ranije? Hot tejk: propada otkad znamo za njega. A znamo, po svoj prilici, tamo negdje od devedesetih. Zapravo, baš će se iduće godine napuniti 30 godina od događaja koji nas je presudno usmjerio prema ovome što imamo danas. Početkom februara te 1996. predsjednik SAD-a Bill Clinton, naime, potpisao je novi Zakon o telekomunikacijama.
Znam, tema je dosadna – nema ovdje verbalnog spektakla ni cathy riječi, samo suhoparni članci i stavci – ali tim je zakonom u osnovi trasiran put prema privatizaciji mreže koja se još od šezdesetih razvijala javnim sredstvima, u okviru vodećih američkih sveučilišta i vojne industrije. E da, bile su to lude devedesete, živjelo se na kraju povijesti i na početku kapitalističke utopije, pa nikome nije palo na pamet da bi se cijela stvar s internetom mogla organizirati nekako drukčije.
I točno je da nam je mreža svih mreža u međuvremenu dala mnogo toga sjajnog, od lakše komunikacije do bržih informacija, od Creative Commonsa do open sourcea, od Wikipedije do najskrivenijeg bloga, ali još je točnije da ukupni dojam – vidjeli smo – sve više vuče prema negativnom. I upravo zato vrijedi pamtiti da ovakav internet nije nastao sam od sebe, čudotvornim dodirom nevidljive ruke tržišta, nego je oblikovan sasvim konkretnim zakonima, političkim odlukama i lobiranjem megakorporacija.
A ukoliko vam nekim slučajem priča o zločestim korporacijama i slična naivna antikapitalistička mudrovanja idu na živce, predlažem da proguglate ime Tima Berners-Leeja. Čovjek je pradavne 1989. osmislio World Wide Web, što otprilike znači da bismo mu trebali zahvaliti svaki put kada otvorimo bilo koju internetsku stranicu, a nedavno je objavio knjigu znakovitog naslova “This is For Everyone”.
U njoj prepričava kako je uspio uvjeriti tadašnje šefove u Cernu, Evropskoj organizaciji za nuklearna istraživanja, da mu omoguće rad na projektu koji im se činio “pomalo ekscentričnim”, a zatim i da rezultat rada, World Wide Web, naprosto daruju čovječanstvu, umjesto da ga pretvore u proizvod koji se naplaćuje. To je, kaže, bilo moguće isključivo zato što je posao obavljen unutar javno financirane agencije.
I gdje nas je to na kraju odvelo? “Danas gledam svoj izum i moram se zapitati: je li web slobodan?” govori Berners-Lee za Guardian. “Ne, barem ne sav. Vidim šačicu velikih platformi koje skupljaju privatne podatke korisnika kako bi ih podijelile s komercijalnim posrednicima ili čak s represivnim vladama. Vidim sveprisutne algoritme koji su namjerno dizajnirani tako da izazivaju ovisnost i koji štete mentalnom zdravlju naših tinejdžera.
Trgovanje osobnim podacima sigurno se ne uklapa u moju viziju slobodnog weba…”. Neki bolji internet – pravednije reguliran, na usluzi korisnicima, a ne multimilijarderima – još uvijek je moguć, uvjerava nas pritom dragi Berners-Lee. Mada, teško da će se većina s njim složiti. Prije će biti da se priča o propasti nastavlja. Ali eto barem prilike za nove viralne pojmove i kandidate za riječ godine. I dogodine, i godinu nakon nje.
