Pitanje nije je li Milanović zaista ukrao vizualni identitet stranke Zlatka Hasanbegovića. Pravo je pitanje: kakav je to identitet koji ova dvojica uopće mogu jedan drugom ukrasti? Što je to što spaja uvjerenog desničara i umjerenog liberala, ljutog suverenista i pukog oportunista, jednog koji nas uvjerava da nije ustaša i drugog koji tumači da nije ljevičar?7
Jedan je umjereni liberal, drugi je uvjereni desničar. Jedan se vraća iz političke kome, drugi u nju polako tone. Jedan tvrdi da nije kandidat ljevice, ali bi volio da ljevičari glasaju za njega: drugi poriče da je ustaša, iako za njega glasaju oni koji ne poriču. Nema, ukratko, baš nikakvih sličnosti između Zorana Milanovića i Zlatka Hasanbegovića: možda zato ovog drugog nitko nije shvatio ozbiljno kada je našeg novog predsjedničkog kandidata optužio za ‘krađu vizualnog identiteta’. A možda i zato što je podudarnost banalna: Milanovićev slogan ‘Predsjednik s karakterom’, s kojim je upravo krenuo u kampanju, naprosto je, poput loga Hasanbegovićevih Neovisnih za Hrvatsku, napisan u bojama hrvatske zastave. A možda i zato, napokon, što politički marketing ionako nikad nije bio prostor pretjerane kreativnosti. Prije samo četiri godine, recimo, baš je Milanović uoči parlamentarnih izbora – na nagovor PR-maga Alexa Brauna – testirao slogan ‘Naprijed, a ne nazad’, pa ga povukao u posljednji tren, nakon što mu je netko dojavio da je s potpuno istim sloganom na američke izbore izišao Barack Obama. Još gore je u HDZ-u: kada je Ivo Sanader 2007. lansirao onaj čuveni ‘Idemo dalje!’, prvo ga je za plagijat optužio IDS-ovac Valter Flego, a onda je netko upućeniji objasnio obojici da su poruku ‘Idemo dalje!’ prvi, još 2000. godine, čuli glasači Slobodana Miloševića. U HDZ-u je, zapravo, toliko loše da ponekad kradu sami od sebe: nema ni godina dana otkako su se u Bosni i Hercegovini gadno posvađali HDZ BiH i HDZ 1990 oko slogana koji – evo što je marketinški smisao za ironiju – glasi ‘Hrvatsko zajedništvo’. Krade se, ne biste vjerovali, i na razvijenom Zapadu: notorni ‘Make America Great Again’, recimo, davno je prije Donalda Trumpa u predsjedničkoj kampanji koristio Ronald Reagan. I tako dalje, i tako dalje: povijest političkog marketinga povijest je kopija i falsifikata, sabirni centar općih mjesta, niz izlizanih i dosadnih fraza. Odlagalište jednih te istih riječi, dokaz da političari nemaju puno toga za reći. Nije dakle problem u tome što su lopovi: problem je što jedni drugima nemaju što ukrasti.
Možda zato, dok ozbiljniji analitičari pažljivo važu Milanovićeve šanse i prognoziraju njegove naredne poteze, nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’ za oko zapinje baš ova blentava Hasanbegovićeva optužba. Jer pitanje ionako nije je li mu Milanović zaista ukrao vizualni identitet. Pravo je pitanje: kakav je to identitet – pa makar i vizualni – koji ova dvojica uopće mogu jedan drugom ukrasti? Što je to što spaja uvjerenog desničara i umjerenog liberala, ljutog suverenista i pukog oportunista, jednog koji nas uvjerava da nije ustaša i drugog koji tumači da nije ljevičar? Odgovor se – jasno – piše crvenom, bijelom i plavom: dobrodošli u Hrvatsku, zemlju u kojoj je domoljublje postalo zamjena za politiku, pa i oni što se ni u čemu ne slažu na kraju samo njime raspolažu. Izvana, kao, država: iznutra samo niz dosadnih fraza, falsifikat i kopija.
S nacionalnog filmskog festivala u Puli odlaze oni koji stvaraju nacionalnu kinematografiju i filmsku kulturu: uoči ovogodišnjeg izdanja, prvo je Društvo hrvatskih filmskih redatelja objavilo da dodjelu Nagrade Fabijan Šovagović premješta u program Vukovarskog filmskog festivala, zatim je Hrvatsko društvo filmskih kritičara povuklo svoju nagradu Oktavijan, da bi se naposljetku Nagrada Vedran Šamanović – koju skupa s DHFR-om i HDFK-om dodjeljuju Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih djelatnika – preselila u Split, na Festival mediteranskog filma. Društvo redatelja još je i povuklo svoje predstavnike iz tijela pulskog festivala, a članovima su savjetovali da tamo ne šalju svoje filmove: ove godine publika u Areni neće gledati ‘Zoru’ Dalibora Matanića ni ‘Terezu 37’ Danila Šerbedžije, pa centralni događaj ostaje premijera ‘Generala’ Antuna Vrdoljaka. Službeno obrazloženje DHFR-a govori o ‘nezadovoljavajućem odnosu Pulskog filmskog festivala prema hrvatskim filmskim autorima, stvaraocima i profesionalcima’, manje službeno tiče se reizbora Zlatka Vidačkovića, čijim radom veći dio filmske zajednice nije zadovoljan, na poziciju umjetničkog ravnatelja. ‘Podržavam sve tri odluke i želim im puno sreće s novim domaćinima, a Pulski festival ide dalje sa svojim vlastitim nagradama starim šest i pol desetljeća – Zlatnim Arenama’, Vidačković se ne uzbuđuje. Službeno priopćenje medijima poslala je i ravnateljica festivala Gordana Restović, jedan njegov dio citiramo točno onako kako smo ga dobili: ‘Pula je oduvijek bila nešto posebno i tradicionalno se oko nje diže prašina već desetljećima zbog ovog ili onog, ali poput rimske Arene stoljećima i ona na tom tragu već 66. godina postoji i vrlo je vjerojatno da će i dalje postojati. Sigurna sam da je izmještanje navedenih nagrada dobro jer su se na Puli stapale sa ostalima ali mi je zao dobitnika (…)’ Tu nedostaju neke točke, kvačice, padeži i zarezi, ali zato korporacijsko-komunikacijskog fraziranja i friziranja ima više nego dovoljno. Kao da je Pulu, skupa s režiserima i kritičarima, napustio i kompletan PR-tim. Šteta, trebat će im.
Ostajemo još kratko u Puli jer su u Areni – dva dana zaredom, na koncertima rasprodanima u točno dvije minute – svirali Foo Fighters. Prvi nastup završava baš nekako dok mi privodimo kraju ovaj tekst pa ne znamo ništa o tome kako je prošao, ali Daveu Grohlu i ekipi svejedno pišemo velike pohvale. Prihvatili su ponudu istarskih likovnjaka Aleksandra Živanova i Andree Rosar da im dizajniraju specijalne promo-plakate, tiskane u ograničenoj nakladi i prodavane uoči koncerta, a kompletna zarada – odlučio je bend – ide porodicama otpuštenih radnika Uljanika. Baš je uljanička varilačka maska centralni motiv Živanovljevog postera. Kao bonus, koncerti Fightersa bili su prvi u Hrvatskoj na kojima nisu razbacane hrpe jednokratne plastike jer se piće točilo u posebno dizajnirane, perive čaše: svaki posjetitelj dobio je svoju, napunio je onoliko puta koliko je htio i mogao, pa je na kraju odnio kući. Za Uljanik je, naravno, kasno, ni s planetom ne stojimo najbolje, ali na ovim stranicama uvijek podržavamo fajtere koji se bore na pravoj strani. Čak i onda kada su bitke izgubljene.
Inicijativa ‘STOP neprimjerenoj lektiri!’ posljednja je šansa za spas čitalačkih navika naših školaraca: svaki put kada se oglase, djeca dobiju neodoljiv poriv da potraže poneku knjigu koja bi im inače promakla. ‘To su pedofilski, pornografski, morbidni, brutalno nasilni i ostali nastrani sadržaji’, upozoravaju iz inicijative u najnovijem medijskom istupu izvan okvira zdravog razuma. ‘Učenici se poistovjećuju s izgubljenim, buntovnim, ciničnim i bezosjećajnim likovima vulgarnog izražavanja, životinjskih nagona i morbidnih sklonosti…’ Koji normalan srednjoškolac i srednjoškolka neće nakon ovakve reklame baciti pogled na priče i romane Zorana Ferića, Olje Savičević Ivančević, Slavenke Drakulić, Kristiana Novaka, Harukija Murakamija i ostalih pisaca s ultrakonzervativne liste za lektirni odstrel? Nejasno je samo zašto bismo se zaustavili na njima. Jer evo kakve se još gadarije čitaju u školskim klupama: ‘Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite.’ (Postanak 19:8) Ili ovo: ‘A kad mu je pružila da jede, on je uhvati rukom i reče joj: ‘Dođi, sestro moja, lezi sa mnom! (…) Ali je on ne htjede poslušati, nego je svlada i silova je.’ (2. Samuelova 13: 11-14) A tek ovo: ‘Ohola se bludu odala, iako je meni pripadala, i uspaljivala se za ljubavnicima svojim, za Asircima, s kojima se zbližila (…) Bludničila je s njima, sve samim ljepotanima među sinovima asirskim, i okaljala se sa svima za kojima se uspaljivala…’ (Ezekijel 23: 5-7) Perverzije, promiskuitet, incest, pedofilija: sodoma i gomora! Ne, ozbiljno, Sodoma i Gomora: ‘Starija reče mlađoj: ‘Otac nam ostarje, a muža na zemlji nema da bude s nama, kako je običaj po svem svijetu. Hajdemo oca opiti vinom, pa s njime leći: tako ćemo s ocem očuvati potomstvo.’ One noći opiju oca vinom i starija ode te legne sa svojim ocem, a on nije znao kad je legla ni kad je ustala (…) Opiju oca vinom i one noći te mlađa ode i s njim legne, a on nije znao kad je legla ni kad je ustala. Tako obje Lotove kćeri zanesu s ocem.’ (Knjiga Postanka 19: 33-36) Njih je troje – Lota, stariju i mlađu – Jahve, usput, spasio iz Sodome i Gomore. Kakvu to poruku Svevišnji šalje našoj djeci? Dokad ćemo ih trovati Biblijom? Postaje li lektira primjerena samo onda kada je privjerena? Odgovore na ova i brojna druga pitanja očekujemo uskoro, jer inicijativa ‘STOP neprimjerenoj lektiri!’, kako stvari stoje, ne namjerava stati. Unaprijed se radujemo novim epizodama ludila.
portalnovosti
Kopija
Jedan je umjereni liberal, drugi je uvjereni desničar. Jedan se vraća iz političke kome, drugi u nju polako tone. Jedan tvrdi da nije kandidat ljevice, ali bi volio da ljevičari glasaju za njega: drugi poriče da je ustaša, iako za njega glasaju oni koji ne poriču. Nema, ukratko, baš nikakvih sličnosti između Zorana Milanovića i Zlatka Hasanbegovića: možda zato ovog drugog nitko nije shvatio ozbiljno kada je našeg novog predsjedničkog kandidata optužio za ‘krađu vizualnog identiteta’. A možda i zato što je podudarnost banalna: Milanovićev slogan ‘Predsjednik s karakterom’, s kojim je upravo krenuo u kampanju, naprosto je, poput loga Hasanbegovićevih Neovisnih za Hrvatsku, napisan u bojama hrvatske zastave. A možda i zato, napokon, što politički marketing ionako nikad nije bio prostor pretjerane kreativnosti. Prije samo četiri godine, recimo, baš je Milanović uoči parlamentarnih izbora – na nagovor PR-maga Alexa Brauna – testirao slogan ‘Naprijed, a ne nazad’, pa ga povukao u posljednji tren, nakon što mu je netko dojavio da je s potpuno istim sloganom na američke izbore izišao Barack Obama. Još gore je u HDZ-u: kada je Ivo Sanader 2007. lansirao onaj čuveni ‘Idemo dalje!’, prvo ga je za plagijat optužio IDS-ovac Valter Flego, a onda je netko upućeniji objasnio obojici da su poruku ‘Idemo dalje!’ prvi, još 2000. godine, čuli glasači Slobodana Miloševića. U HDZ-u je, zapravo, toliko loše da ponekad kradu sami od sebe: nema ni godina dana otkako su se u Bosni i Hercegovini gadno posvađali HDZ BiH i HDZ 1990 oko slogana koji – evo što je marketinški smisao za ironiju – glasi ‘Hrvatsko zajedništvo’. Krade se, ne biste vjerovali, i na razvijenom Zapadu: notorni ‘Make America Great Again’, recimo, davno je prije Donalda Trumpa u predsjedničkoj kampanji koristio Ronald Reagan. I tako dalje, i tako dalje: povijest političkog marketinga povijest je kopija i falsifikata, sabirni centar općih mjesta, niz izlizanih i dosadnih fraza. Odlagalište jednih te istih riječi, dokaz da političari nemaju puno toga za reći. Nije dakle problem u tome što su lopovi: problem je što jedni drugima nemaju što ukrasti.
Možda zato, dok ozbiljniji analitičari pažljivo važu Milanovićeve šanse i prognoziraju njegove naredne poteze, nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’ za oko zapinje baš ova blentava Hasanbegovićeva optužba. Jer pitanje ionako nije je li mu Milanović zaista ukrao vizualni identitet. Pravo je pitanje: kakav je to identitet – pa makar i vizualni – koji ova dvojica uopće mogu jedan drugom ukrasti? Što je to što spaja uvjerenog desničara i umjerenog liberala, ljutog suverenista i pukog oportunista, jednog koji nas uvjerava da nije ustaša i drugog koji tumači da nije ljevičar? Odgovor se – jasno – piše crvenom, bijelom i plavom: dobrodošli u Hrvatsku, zemlju u kojoj je domoljublje postalo zamjena za politiku, pa i oni što se ni u čemu ne slažu na kraju samo njime raspolažu. Izvana, kao, država: iznutra samo niz dosadnih fraza, falsifikat i kopija.
Nagrade
S nacionalnog filmskog festivala u Puli odlaze oni koji stvaraju nacionalnu kinematografiju i filmsku kulturu: uoči ovogodišnjeg izdanja, prvo je Društvo hrvatskih filmskih redatelja objavilo da dodjelu Nagrade Fabijan Šovagović premješta u program Vukovarskog filmskog festivala, zatim je Hrvatsko društvo filmskih kritičara povuklo svoju nagradu Oktavijan, da bi se naposljetku Nagrada Vedran Šamanović – koju skupa s DHFR-om i HDFK-om dodjeljuju Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih djelatnika – preselila u Split, na Festival mediteranskog filma. Društvo redatelja još je i povuklo svoje predstavnike iz tijela pulskog festivala, a članovima su savjetovali da tamo ne šalju svoje filmove: ove godine publika u Areni neće gledati ‘Zoru’ Dalibora Matanića ni ‘Terezu 37’ Danila Šerbedžije, pa centralni događaj ostaje premijera ‘Generala’ Antuna Vrdoljaka. Službeno obrazloženje DHFR-a govori o ‘nezadovoljavajućem odnosu Pulskog filmskog festivala prema hrvatskim filmskim autorima, stvaraocima i profesionalcima’, manje službeno tiče se reizbora Zlatka Vidačkovića, čijim radom veći dio filmske zajednice nije zadovoljan, na poziciju umjetničkog ravnatelja. ‘Podržavam sve tri odluke i želim im puno sreće s novim domaćinima, a Pulski festival ide dalje sa svojim vlastitim nagradama starim šest i pol desetljeća – Zlatnim Arenama’, Vidačković se ne uzbuđuje. Službeno priopćenje medijima poslala je i ravnateljica festivala Gordana Restović, jedan njegov dio citiramo točno onako kako smo ga dobili: ‘Pula je oduvijek bila nešto posebno i tradicionalno se oko nje diže prašina već desetljećima zbog ovog ili onog, ali poput rimske Arene stoljećima i ona na tom tragu već 66. godina postoji i vrlo je vjerojatno da će i dalje postojati. Sigurna sam da je izmještanje navedenih nagrada dobro jer su se na Puli stapale sa ostalima ali mi je zao dobitnika (…)’ Tu nedostaju neke točke, kvačice, padeži i zarezi, ali zato korporacijsko-komunikacijskog fraziranja i friziranja ima više nego dovoljno. Kao da je Pulu, skupa s režiserima i kritičarima, napustio i kompletan PR-tim. Šteta, trebat će im.
Fajteri
Ostajemo još kratko u Puli jer su u Areni – dva dana zaredom, na koncertima rasprodanima u točno dvije minute – svirali Foo Fighters. Prvi nastup završava baš nekako dok mi privodimo kraju ovaj tekst pa ne znamo ništa o tome kako je prošao, ali Daveu Grohlu i ekipi svejedno pišemo velike pohvale. Prihvatili su ponudu istarskih likovnjaka Aleksandra Živanova i Andree Rosar da im dizajniraju specijalne promo-plakate, tiskane u ograničenoj nakladi i prodavane uoči koncerta, a kompletna zarada – odlučio je bend – ide porodicama otpuštenih radnika Uljanika. Baš je uljanička varilačka maska centralni motiv Živanovljevog postera. Kao bonus, koncerti Fightersa bili su prvi u Hrvatskoj na kojima nisu razbacane hrpe jednokratne plastike jer se piće točilo u posebno dizajnirane, perive čaše: svaki posjetitelj dobio je svoju, napunio je onoliko puta koliko je htio i mogao, pa je na kraju odnio kući. Za Uljanik je, naravno, kasno, ni s planetom ne stojimo najbolje, ali na ovim stranicama uvijek podržavamo fajtere koji se bore na pravoj strani. Čak i onda kada su bitke izgubljene.
Lektira
Inicijativa ‘STOP neprimjerenoj lektiri!’ posljednja je šansa za spas čitalačkih navika naših školaraca: svaki put kada se oglase, djeca dobiju neodoljiv poriv da potraže poneku knjigu koja bi im inače promakla. ‘To su pedofilski, pornografski, morbidni, brutalno nasilni i ostali nastrani sadržaji’, upozoravaju iz inicijative u najnovijem medijskom istupu izvan okvira zdravog razuma. ‘Učenici se poistovjećuju s izgubljenim, buntovnim, ciničnim i bezosjećajnim likovima vulgarnog izražavanja, životinjskih nagona i morbidnih sklonosti…’ Koji normalan srednjoškolac i srednjoškolka neće nakon ovakve reklame baciti pogled na priče i romane Zorana Ferića, Olje Savičević Ivančević, Slavenke Drakulić, Kristiana Novaka, Harukija Murakamija i ostalih pisaca s ultrakonzervativne liste za lektirni odstrel? Nejasno je samo zašto bismo se zaustavili na njima. Jer evo kakve se još gadarije čitaju u školskim klupama: ‘Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite.’ (Postanak 19:8) Ili ovo: ‘A kad mu je pružila da jede, on je uhvati rukom i reče joj: ‘Dođi, sestro moja, lezi sa mnom! (…) Ali je on ne htjede poslušati, nego je svlada i silova je.’ (2. Samuelova 13: 11-14) A tek ovo: ‘Ohola se bludu odala, iako je meni pripadala, i uspaljivala se za ljubavnicima svojim, za Asircima, s kojima se zbližila (…) Bludničila je s njima, sve samim ljepotanima među sinovima asirskim, i okaljala se sa svima za kojima se uspaljivala…’ (Ezekijel 23: 5-7) Perverzije, promiskuitet, incest, pedofilija: sodoma i gomora! Ne, ozbiljno, Sodoma i Gomora: ‘Starija reče mlađoj: ‘Otac nam ostarje, a muža na zemlji nema da bude s nama, kako je običaj po svem svijetu. Hajdemo oca opiti vinom, pa s njime leći: tako ćemo s ocem očuvati potomstvo.’ One noći opiju oca vinom i starija ode te legne sa svojim ocem, a on nije znao kad je legla ni kad je ustala (…) Opiju oca vinom i one noći te mlađa ode i s njim legne, a on nije znao kad je legla ni kad je ustala. Tako obje Lotove kćeri zanesu s ocem.’ (Knjiga Postanka 19: 33-36) Njih je troje – Lota, stariju i mlađu – Jahve, usput, spasio iz Sodome i Gomore. Kakvu to poruku Svevišnji šalje našoj djeci? Dokad ćemo ih trovati Biblijom? Postaje li lektira primjerena samo onda kada je privjerena? Odgovore na ova i brojna druga pitanja očekujemo uskoro, jer inicijativa ‘STOP neprimjerenoj lektiri!’, kako stvari stoje, ne namjerava stati. Unaprijed se radujemo novim epizodama ludila.
portalnovosti
