Ako propadne obnova Titovog Galeba i njegovo pretvaranje u ‘muzej tri totalitarizma’, barem će simbolika biti jasnija - umjesto priče o društvu koje se upinje da sjećanje na socijalističku prošlost prekrije mrakom totalitarizma, dobit ćemo priču o društvu koje sve ono što je u socijalizmu napravljeno više nije sposobno ni pospremiti u muzej
Trebala je to biti još jedna lijepa riječka priča. Gradonačelnik Vojko Obersnel godinama je na lučkom vezu čuvao truplo Galeba, bivše Titove ploveće rezidencije koju je početkom devedesetih kupio, pa zapustio i upropastio nekakav propali grčki milijarder, trpio je kritike opozicije zbog novca ulupanog u održavanje, objašnjavao da brod treba pretvoriti u spomenik kulture, da bi napokon, u proljeće 2017., pozvao novinare na palubu i na svečanoj presici objavio veliku vijest. Projekt obnove dobio je sredstva iz evropskih fondova: ruzinava grdosija transformirat će se u plutajuću muzejsku ljepoticu, i to najkasnije do 2020. godine, kada Rijeka postaje evropska prijestolnica kulture. Već u trenutku Obersnelovog uspjeha, međutim, konstrukcija je zaškripala. ‘To neće biti isključivo muzej Titovog Galeba niti muzej koji bi nekritički glorificirao Titovo razdoblje i njegov režim, nego muzej koji će kritički preispitivati tri totalitarizma u čijoj je službi ovaj slavni brod bio’, razjasnio je novinarima nijanse muzejskog koncepta prvi čovjek gradske kulture Ivan Šarar. Prije nego što su ga proslavile Titove ekskurzije, Galeb je naime nekoliko godina plovio pod zastavama fašističke Italije i nacističke Njemačke: u njegovoj povijesti bila je to marginalna epizoda, ali sasvim dovoljna, eto, da se pomoću nje nakaradnom naknadnom pameću plasira nova revizionistička papazjanija o izjednačavanju ‘svih totalitarizama’. I kao što s revizionističkim papazjanijama često biva, tako je i ova poslužila uglavnom tome da sakrije istinu o vremenu u kojem nastaje. Jer kada se stavlja znak jednakosti između Tita i Hitlera, između samoupravnog socijalizma i nacifašizma, između masovne modernizacije i masovne likvidacije, onda je to nerijetko zato da pod znakom upitnika ne bi završile godine današnje krnje demokracije: bez zamisli da su svi prošli sistemi bili podjednako užasni teško je sačuvati privid kako baš sada živimo u najboljem od svih mogućih. Ili, kao što glasi ista pouka na primjeru Galeba: ako je bilo neophodno da se jednim nategnutim muzejskim konceptom uz eru jugoslavenskog socijalizma prikrpa nekoliko nacifašističkih godina, onda je to vjerojatno zato da bi izvan koncepta ostala jednostavna činjenica kako brod – sve otkad nam je, evo, stigao dugoočekivani kapitalizam – truli, hrđa i propada. Ništa novo: u Hrvatskoj, toliko barem znamo, takva je i inače sudbina brodova.
Neočekivana potvrda ove teze stigla je prije nekoliko dana s lokalnog portala Fiuman, koji ekskluzivno javlja da se na međunarodni konkurs za obnovu Galeba prijavilo tek jedno domaće brodogradilište, a i ono traži dvostruko više novca od planiranog iznosa. Grad Rijeka sada panično poništava natječaj i sprema se hitno raspisati novi, nadajući se da će nekim čudom pristići duplo povoljnija ponuda i da čitav projekt ipak može okončati na vrijeme, nekad tokom iduće godine. Nije nemoguće, ali nije ni naročito vjerojatno: novinari Fiumana, za svaki slučaj, unaprijed podsjećaju na davni prijedlog da se brod naprosto potopi, ako ga se već ne može obnoviti. Ne bi nam bilo drago vidjeti ga na dnu mora, ali možda je i bolje da završi tamo nego da pluta riječkom lukom kao multitotalitarna muzejska nakaza. Tako bi, uostalom, njegova simbolika bila preciznija. Umjesto priče o društvu koje se grčevito upinje da bilo kakvo sjećanje na socijalističku prošlost prekrije mrakom totalitarizma, dobili bismo drugačiju, tužniju i točniju: priču o društvu koje sve ono što je u socijalizmu napravljeno više nije sposobno ni pospremiti u muzej.
S brodske palube selimo u zagrebačke tramvaje: ondje su Gradski ured za zdravstvo i Centar za edukaciju CEDAR zajedničkim naporima polijepili edukativne plakate koji mladima tumače raznorazne opasnosti od konzumacije alkohola. Kod muškaraca, saznali smo, ‘alkohol povećava spolnu želju, ali umanjuje spolnu moć i erekciju, što rezultira gubitkom samopouzdanja.’ Na djevojke djeluje malo drugačije: ‘Dovodi do neopreznog upuštanja u spolne odnose s nepoznatim osobama, poremećaja u menstruacijskom ciklusu i trudnoće’, a ako cure nastave cugati nakon što su naroljane zatrudnjele s nepoznatom osobom, onda ‘ulazi u krv djeteta pa može uzrokovati tjelesne nedostatke.’ S jedne strane, ukratko, promiskuitetne pijandure i loše majke, s druge ugroženi muški ponos: javnost je relativno lako zaključila da je rješenje jednadžbe tupavi seksizam, iz Gradskog ureda i CEDAR-a zamuckivali su nešto o zlonamjernim interpretacijama, plakati su naposljetku uklonjeni. A da seksizma u Zagrebu ipak ne usfali pobrinuo se gradonačelnik Milan Bandić, poručivši tek koji dan kasnije novinarkama okupljenima na presici da grakću kao vrane.
Prije nego što je izvrijeđao novinarke, Bandić je stigao maknuti Anu Lederer s čela Gradskog ureda za kulturu. Očekivan potez: koalicija s Neovisnima za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, odakle Lederer dolazi, razvrgnuta je, sada se preraspoređuje politički plijen. Mandat bivše pročelnice trajao je jedva nešto više od pola godine pa mu ne moramo, srećom, posvetiti previše prostora. Ostat će zapamćena jedino po inauguralnoj poruci da za Olivera Frljića više nema mjesta u gradskim kazalištima. Kakva pročelnica, takva ostavština.
Je li ‘Bandersnatch’ film, epizoda serije, video-igra ili nešto čemu tek treba nalijepiti etiketu? Otkako je Netflix krajem prošle godine lansirao specijalni, interaktivni spin-off ‘Black Mirrora’ u kojem gledaoci sami odlučuju o raspletu priče, birajući između ponuđenih alternativa – što će glavni lik doručkovati, kakvu će muziku slušati, hoće li biti miran ili agresivan – internetske rasprave ne prestaju. Krije li se negdje u labirintu alternativnih pripovijesti o Stefanu Butleru, mladom londonskom programeru kompjuterskih igrica, velika revolucija igranih televizijskih formata? Ili samo sitna udica za nove generacije publike koje traže drukčiju vrstu zabave? Možda bi, u skladu s razgranatim premisama ‘Bandersnatcha’, vrijedilo istražiti opcije. Ako je ovo što nam Netflix nudi ustvari video-igra, onda je uglavnom dosadna: igrač na raspolaganju ima tek niz jednostavnih izbora. Ako je film, u najboljem je slučaju prosječan. Ako je epizoda ‘Black Mirrora’, znamo da su snimljene i bolje. Ako ovako izgleda TV-revolucija, teško da je uspjela: knjige u kojima čitaoci biraju vlastite linije radnje odavno su poznate. Ako je samo dobra zabava, bez većih pretenzija, onda se valja prisjetiti da su nebrojene filmske inovacije poput uvođenja zvuka i kolora – baš poput, uostalom, kompletne kinematografije – na svojim počecima mnogima izgledale kao malo razrađenije cirkuske atrakcije… Među ponuđenim varijantama, biramo onu koja krije najviše ironije. Jedna gigantska medijska korporacija čitav je svoj multimilijunski uspjeh izgradila na interaktivnosti, na sofisticiranim algoritmima kojima prati što, gdje i kada njena publika gleda, koliko često pauzira ili ubrzava radnju filmova, kakve su joj navike i preference, pa je onda pomoću nepreglednih prikupljenih informacija dizajnirala vlastitu, perfektno prilagođenu ponudu: sve što sada zauzvrat nudi svojim gledaocima, u usporedbi s tim, izgleda kao siromašna mogućnost izbora. Nekoliko A ili B opcija, vrludanje radnjom lijevo ili desno: interakcija za nezahtjevne. I kojim god smjerom krenula, čini nam se, priča tu završava.
Ofucanu 2018. godinu već smo temeljito pretresli, izabrali najzanimljivije knjige, izložbe i serije, pa sada možemo prolistati novi kalendar: iduća bi, barem na prvi pogled, trebala biti bolja. Posebno u kinima gdje, nakon razočaravajuće sezone, stižu novi filmovi Pedra Almodovara (‘Pain & Glory’), Richarda Linklatera (‘Where’d you go, Bernadette?’), Jima Jarmuscha (‘The Dead Don’t Die’), Michaela Winterbottoma (‘Greed’)… Quentin Tarantino u ‘Once Upon a Time in Hollywood’ sprema novu verziju priče o Charlesu Mansonu, Ken Loach će se u ‘Sorry We Missed You’ baviti gig-ekonomijom, Martin Scorsese najavljuje vjerojatno najambiciozniji Netflixov projekt do sada, ‘The Irishman’, priču o mafijaško-sindikalnim uličnim ratovima sedamdesetih u kojoj igraju Robert de Niro i Al Pacino. Omanji odred glumačkih superstarova, od Helen Mirren do Georgea Clooneya, gledat ćemo ove godine i u TV-serijama, ali tamo je situacija obratna: nakon što je 2018. obilježila HBO-ova ekranizacija ‘Genijalne prijateljice’ Elene Ferrante, a prethodnu, 2017. godinu prelijepo ludilo novog ‘Twin Peaksa’ Davida Lyncha, sada kao da nema naslova koji bi se isplatilo čekati sa sličnim nestrpljenjem. Naravno, završna sezona ‘Igre prijestolja’ u četvrtom će mjesecu pokazati kako izgleda najspektakularnija TV-zabava svih vremena, ‘Fargo’ i ‘True Detective’ mogu samo pozitivno iznenaditi nakon recentnih posrtanja, a ‘Big Little Lies’ se vraća nakon odlične pretprošlogodišnje premijere. Ipak, nedostaje glavna atrakcija: televizija nas je, valjda, posljednjih godina razmazila. Pa se i ekranizacija ‘Kvake 22’ Josepha Hellera koja počinje na ljeto i ‘Black Monday’, obećavajuća crna komedija o krahu burzi 1987. godine, koja kreće već 20. januara, čine više kao business as usual.
Na svjetskoj književnoj sceni vrhunac medijskog hypea prognoziramo u devetom mjesecu, kada Margaret Atwood predstavlja nastavak ‘Sluškinjine priče’, roman pod naslovom ‘The Testaments’. Ian McEwan je u ‘Machines Like Me’ pisao o ljubavnom trokutu između dvoje ljudi i kompjuterskog programa, a Zadie Smith izdaje prvu zbirku kratkih priča ‘Grand Union’: sve su to naslovi koji bi se relativno brzo mogli pojaviti i na hrvatskom. Publika s njemačkog govornog područja za to će vrijeme čitati dva eksjugoslavenska autora, Marka Dimića kojem u februaru izlazi ‘Die Guten Tage’ i Sašu Stanišića koji idućeg mjeseca objavljuje ‘Herkunft’: oba romana, prema najavama, vrte se oko tipičnog postjugoslavenskog iskustva bijega na Zapad. Francuska je svoj književni događaj sezone već dobila: Michel Houellebecq je izdao ‘Serotonin’, prema prvim kritikama još jedan dosadno provokativan i predvidljivo politički nekorektan prozni udar na pretpostavljene tabue današnjice, od problema imigranata do evropskih elita. Velike izložbe bit će posvećene Leonardu da Vinciju (500. godišnjica smrti), Rembrandtu (350. godišnjica smrti), Bauhausu (100 godina od osnivanja), muzičke albume teško je pobrojati… Šarena, interesantna godina.
portalnovosti
Dno
Trebala je to biti još jedna lijepa riječka priča. Gradonačelnik Vojko Obersnel godinama je na lučkom vezu čuvao truplo Galeba, bivše Titove ploveće rezidencije koju je početkom devedesetih kupio, pa zapustio i upropastio nekakav propali grčki milijarder, trpio je kritike opozicije zbog novca ulupanog u održavanje, objašnjavao da brod treba pretvoriti u spomenik kulture, da bi napokon, u proljeće 2017., pozvao novinare na palubu i na svečanoj presici objavio veliku vijest. Projekt obnove dobio je sredstva iz evropskih fondova: ruzinava grdosija transformirat će se u plutajuću muzejsku ljepoticu, i to najkasnije do 2020. godine, kada Rijeka postaje evropska prijestolnica kulture. Već u trenutku Obersnelovog uspjeha, međutim, konstrukcija je zaškripala. ‘To neće biti isključivo muzej Titovog Galeba niti muzej koji bi nekritički glorificirao Titovo razdoblje i njegov režim, nego muzej koji će kritički preispitivati tri totalitarizma u čijoj je službi ovaj slavni brod bio’, razjasnio je novinarima nijanse muzejskog koncepta prvi čovjek gradske kulture Ivan Šarar. Prije nego što su ga proslavile Titove ekskurzije, Galeb je naime nekoliko godina plovio pod zastavama fašističke Italije i nacističke Njemačke: u njegovoj povijesti bila je to marginalna epizoda, ali sasvim dovoljna, eto, da se pomoću nje nakaradnom naknadnom pameću plasira nova revizionistička papazjanija o izjednačavanju ‘svih totalitarizama’. I kao što s revizionističkim papazjanijama često biva, tako je i ova poslužila uglavnom tome da sakrije istinu o vremenu u kojem nastaje. Jer kada se stavlja znak jednakosti između Tita i Hitlera, između samoupravnog socijalizma i nacifašizma, između masovne modernizacije i masovne likvidacije, onda je to nerijetko zato da pod znakom upitnika ne bi završile godine današnje krnje demokracije: bez zamisli da su svi prošli sistemi bili podjednako užasni teško je sačuvati privid kako baš sada živimo u najboljem od svih mogućih. Ili, kao što glasi ista pouka na primjeru Galeba: ako je bilo neophodno da se jednim nategnutim muzejskim konceptom uz eru jugoslavenskog socijalizma prikrpa nekoliko nacifašističkih godina, onda je to vjerojatno zato da bi izvan koncepta ostala jednostavna činjenica kako brod – sve otkad nam je, evo, stigao dugoočekivani kapitalizam – truli, hrđa i propada. Ništa novo: u Hrvatskoj, toliko barem znamo, takva je i inače sudbina brodova.
Neočekivana potvrda ove teze stigla je prije nekoliko dana s lokalnog portala Fiuman, koji ekskluzivno javlja da se na međunarodni konkurs za obnovu Galeba prijavilo tek jedno domaće brodogradilište, a i ono traži dvostruko više novca od planiranog iznosa. Grad Rijeka sada panično poništava natječaj i sprema se hitno raspisati novi, nadajući se da će nekim čudom pristići duplo povoljnija ponuda i da čitav projekt ipak može okončati na vrijeme, nekad tokom iduće godine. Nije nemoguće, ali nije ni naročito vjerojatno: novinari Fiumana, za svaki slučaj, unaprijed podsjećaju na davni prijedlog da se brod naprosto potopi, ako ga se već ne može obnoviti. Ne bi nam bilo drago vidjeti ga na dnu mora, ali možda je i bolje da završi tamo nego da pluta riječkom lukom kao multitotalitarna muzejska nakaza. Tako bi, uostalom, njegova simbolika bila preciznija. Umjesto priče o društvu koje se grčevito upinje da bilo kakvo sjećanje na socijalističku prošlost prekrije mrakom totalitarizma, dobili bismo drugačiju, tužniju i točniju: priču o društvu koje sve ono što je u socijalizmu napravljeno više nije sposobno ni pospremiti u muzej.
Alkohol
S brodske palube selimo u zagrebačke tramvaje: ondje su Gradski ured za zdravstvo i Centar za edukaciju CEDAR zajedničkim naporima polijepili edukativne plakate koji mladima tumače raznorazne opasnosti od konzumacije alkohola. Kod muškaraca, saznali smo, ‘alkohol povećava spolnu želju, ali umanjuje spolnu moć i erekciju, što rezultira gubitkom samopouzdanja.’ Na djevojke djeluje malo drugačije: ‘Dovodi do neopreznog upuštanja u spolne odnose s nepoznatim osobama, poremećaja u menstruacijskom ciklusu i trudnoće’, a ako cure nastave cugati nakon što su naroljane zatrudnjele s nepoznatom osobom, onda ‘ulazi u krv djeteta pa može uzrokovati tjelesne nedostatke.’ S jedne strane, ukratko, promiskuitetne pijandure i loše majke, s druge ugroženi muški ponos: javnost je relativno lako zaključila da je rješenje jednadžbe tupavi seksizam, iz Gradskog ureda i CEDAR-a zamuckivali su nešto o zlonamjernim interpretacijama, plakati su naposljetku uklonjeni. A da seksizma u Zagrebu ipak ne usfali pobrinuo se gradonačelnik Milan Bandić, poručivši tek koji dan kasnije novinarkama okupljenima na presici da grakću kao vrane.
Lederer
Prije nego što je izvrijeđao novinarke, Bandić je stigao maknuti Anu Lederer s čela Gradskog ureda za kulturu. Očekivan potez: koalicija s Neovisnima za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, odakle Lederer dolazi, razvrgnuta je, sada se preraspoređuje politički plijen. Mandat bivše pročelnice trajao je jedva nešto više od pola godine pa mu ne moramo, srećom, posvetiti previše prostora. Ostat će zapamćena jedino po inauguralnoj poruci da za Olivera Frljića više nema mjesta u gradskim kazalištima. Kakva pročelnica, takva ostavština.
Opcije
Je li ‘Bandersnatch’ film, epizoda serije, video-igra ili nešto čemu tek treba nalijepiti etiketu? Otkako je Netflix krajem prošle godine lansirao specijalni, interaktivni spin-off ‘Black Mirrora’ u kojem gledaoci sami odlučuju o raspletu priče, birajući između ponuđenih alternativa – što će glavni lik doručkovati, kakvu će muziku slušati, hoće li biti miran ili agresivan – internetske rasprave ne prestaju. Krije li se negdje u labirintu alternativnih pripovijesti o Stefanu Butleru, mladom londonskom programeru kompjuterskih igrica, velika revolucija igranih televizijskih formata? Ili samo sitna udica za nove generacije publike koje traže drukčiju vrstu zabave? Možda bi, u skladu s razgranatim premisama ‘Bandersnatcha’, vrijedilo istražiti opcije. Ako je ovo što nam Netflix nudi ustvari video-igra, onda je uglavnom dosadna: igrač na raspolaganju ima tek niz jednostavnih izbora. Ako je film, u najboljem je slučaju prosječan. Ako je epizoda ‘Black Mirrora’, znamo da su snimljene i bolje. Ako ovako izgleda TV-revolucija, teško da je uspjela: knjige u kojima čitaoci biraju vlastite linije radnje odavno su poznate. Ako je samo dobra zabava, bez većih pretenzija, onda se valja prisjetiti da su nebrojene filmske inovacije poput uvođenja zvuka i kolora – baš poput, uostalom, kompletne kinematografije – na svojim počecima mnogima izgledale kao malo razrađenije cirkuske atrakcije… Među ponuđenim varijantama, biramo onu koja krije najviše ironije. Jedna gigantska medijska korporacija čitav je svoj multimilijunski uspjeh izgradila na interaktivnosti, na sofisticiranim algoritmima kojima prati što, gdje i kada njena publika gleda, koliko često pauzira ili ubrzava radnju filmova, kakve su joj navike i preference, pa je onda pomoću nepreglednih prikupljenih informacija dizajnirala vlastitu, perfektno prilagođenu ponudu: sve što sada zauzvrat nudi svojim gledaocima, u usporedbi s tim, izgleda kao siromašna mogućnost izbora. Nekoliko A ili B opcija, vrludanje radnjom lijevo ili desno: interakcija za nezahtjevne. I kojim god smjerom krenula, čini nam se, priča tu završava.
Sve najbolje
Ofucanu 2018. godinu već smo temeljito pretresli, izabrali najzanimljivije knjige, izložbe i serije, pa sada možemo prolistati novi kalendar: iduća bi, barem na prvi pogled, trebala biti bolja. Posebno u kinima gdje, nakon razočaravajuće sezone, stižu novi filmovi Pedra Almodovara (‘Pain & Glory’), Richarda Linklatera (‘Where’d you go, Bernadette?’), Jima Jarmuscha (‘The Dead Don’t Die’), Michaela Winterbottoma (‘Greed’)… Quentin Tarantino u ‘Once Upon a Time in Hollywood’ sprema novu verziju priče o Charlesu Mansonu, Ken Loach će se u ‘Sorry We Missed You’ baviti gig-ekonomijom, Martin Scorsese najavljuje vjerojatno najambiciozniji Netflixov projekt do sada, ‘The Irishman’, priču o mafijaško-sindikalnim uličnim ratovima sedamdesetih u kojoj igraju Robert de Niro i Al Pacino. Omanji odred glumačkih superstarova, od Helen Mirren do Georgea Clooneya, gledat ćemo ove godine i u TV-serijama, ali tamo je situacija obratna: nakon što je 2018. obilježila HBO-ova ekranizacija ‘Genijalne prijateljice’ Elene Ferrante, a prethodnu, 2017. godinu prelijepo ludilo novog ‘Twin Peaksa’ Davida Lyncha, sada kao da nema naslova koji bi se isplatilo čekati sa sličnim nestrpljenjem. Naravno, završna sezona ‘Igre prijestolja’ u četvrtom će mjesecu pokazati kako izgleda najspektakularnija TV-zabava svih vremena, ‘Fargo’ i ‘True Detective’ mogu samo pozitivno iznenaditi nakon recentnih posrtanja, a ‘Big Little Lies’ se vraća nakon odlične pretprošlogodišnje premijere. Ipak, nedostaje glavna atrakcija: televizija nas je, valjda, posljednjih godina razmazila. Pa se i ekranizacija ‘Kvake 22’ Josepha Hellera koja počinje na ljeto i ‘Black Monday’, obećavajuća crna komedija o krahu burzi 1987. godine, koja kreće već 20. januara, čine više kao business as usual.
Na svjetskoj književnoj sceni vrhunac medijskog hypea prognoziramo u devetom mjesecu, kada Margaret Atwood predstavlja nastavak ‘Sluškinjine priče’, roman pod naslovom ‘The Testaments’. Ian McEwan je u ‘Machines Like Me’ pisao o ljubavnom trokutu između dvoje ljudi i kompjuterskog programa, a Zadie Smith izdaje prvu zbirku kratkih priča ‘Grand Union’: sve su to naslovi koji bi se relativno brzo mogli pojaviti i na hrvatskom. Publika s njemačkog govornog područja za to će vrijeme čitati dva eksjugoslavenska autora, Marka Dimića kojem u februaru izlazi ‘Die Guten Tage’ i Sašu Stanišića koji idućeg mjeseca objavljuje ‘Herkunft’: oba romana, prema najavama, vrte se oko tipičnog postjugoslavenskog iskustva bijega na Zapad. Francuska je svoj književni događaj sezone već dobila: Michel Houellebecq je izdao ‘Serotonin’, prema prvim kritikama još jedan dosadno provokativan i predvidljivo politički nekorektan prozni udar na pretpostavljene tabue današnjice, od problema imigranata do evropskih elita. Velike izložbe bit će posvećene Leonardu da Vinciju (500. godišnjica smrti), Rembrandtu (350. godišnjica smrti), Bauhausu (100 godina od osnivanja), muzičke albume teško je pobrojati… Šarena, interesantna godina.
portalnovosti
