Neprijateljska propaganda: Ministarstvo tišine

#ninanana

S velikim prosvjedom protiv ušutkivanja novinara Nina Obuljen Koržinek solidarizira se tako što šuti i sama: ako smo dobro shvatili sve ono što ministrica kulture do sada o prosvjedu nije rekla, njen doprinos borbi za slobodu novinarskog govora sastoji se u tome da s novinarima ne razgovara. To je gesta vrijedna respekta: medijski sektor joj se raspada, novinari su izrešetani tužbama, odnedavno ih tuži čak i javna radiotelevizija, takvu televiziju sada bojkotiraju ugledne organizacije i dobar dio političke opozicije, neprofitni mediji su u terminalnoj fazi zbog sistemskog uskraćivanja sredstava, samonametnuti rok za donošenje medijske strategije istekao je još pretprošle godine, o novim zakonima i natječajima pregovaraju tajanstvene radne skupine, Hrvatsko novinarsko društvo otvoreno ustaje protiv vlastite ministrice, hashtag prosvjednog dana je #ninanana, ali Obuljen Koržinek, evo, o svemu tome principijelno nije rekla ni riječi. Ili barem nije do trenutka nastanka ovoga teksta, u srijedu, 27. februara: do subote, kada je prosvjed najavljen, možda nešto ipak prozbori. Nismo, doduše, sigurni bismo li joj to savjetovali.

Jer kada su novinari prije nekoliko tjedana tek počeli komentirati sve sumanutije tužbe i presude, ministrica ih je obavijestila da ‘pretjeruju’ i da ih pravosuđe ‘ne ugrožava’. Kada je, otprilike u isto vrijeme, pred zgradom Ministarstva kulture organiziran prosvjed nezavisne scene pod parolom Dosta je rezova!, demonstrantima je spokojno poručila kako njihove tvrdnje ‘ne stoje’ pa ponovila iste one izmišljotine o povećanju proračuna što su ih oni prethodno detaljno, precizno i argumentirano razmontirali. Kada se, tek nešto ranije, kompletna bibliotekarska struka podigla protiv novog Zakona o knjižnicama i zatrpala ga lavinom službenih komentara i kritika, Obuljen Koržinek je mirno zaključila kako struka njen zakon nije najbolje razumjela. Na polovici ministarskog mandata – ukratko – hrvatska kulturna scena sve teže drži korak sa svojom ministricom: ne shvaća zakone, umišlja sudske pritiske, nikako da prizna koliko joj je zapravo dobro. Zato je možda i bolje što Obuljen Koržinek danima uoči velikog novinarskog prosvjeda ne govori ništa. Ionako je sve manje toga što novinari smiju i mogu reći, pa se čini da smo napokon pronašli zajednički jezik.

Otvoreno nismo

Zato su na HRT-u itekako glasni. Ljuti na javnost koja bojkotira radioteleviziju obratili su joj se konferencijom za medije i otvorenim pismom s potpisom glavnog ravnatelja Kazimira Bačića. Istup ulazi u anale HRT-ovih nesporazuma sa stvarnošću koja ga okružuje: pokušajmo ga ukratko prepričati. Institucija koja je daleko najveći dio svoje povijesti provela pod notornim diktatom vladajuće politike najednom se žali kako je ‘izložena do sada neviđenom političkom pritisku’. Jedina javna kuća u Evropi koja tuži desetke vlastitih i tuđih novinara smatra ovaj bojkot ‘udarom na novinarstvo’. Medij koji se srozao toliko nisko da u njegovom programu ne želi sudjelovati pola civilne scene ni pregršt oporbenih partija poručuje da je ‘otvoren svim društvenim skupinama, civilnim udrugama i političkim strankama’. Kako se u ovaj iščašeni autoportret uklapa otvoreno promoviranje proustaškog revizionizma a kako svakodnevno studijsko glancanje crkvenih oltara, kako naprasna smjena članova Nadzornog odbora koji su upozoravali na mutne prisavske poslove a kako ukidanje uspješnih emisija poput ‘Hrvatske uživo’, kako periodični prekidi programa zbog tehničkih propusta a kako preostali deseci afera iz mandata aktualne uprave nismo, nažalost, doznali. Određeni uspjeh upravi ipak moramo priznati: u danima kada vijesti plasirane na HRT-u više nikoga pretjerano ne zanimaju barem su, evo, pretvorili HRT u udarnu vijest.

Dobre vibracije

Konferenciju za medije održali su i u zagrebačkom Studentskom centru, odakle je prošle godine potjerana voditeljica kulturnih programa Nataša Rajković, da bi ubrzo za njom iz solidarnosti otišle najbliže suradnice: urušila se tada, nakon 14 godina, njihova programska platforma ‘Kultura promjene’, skupa s razigranim projektima kao što su bili Ganz novi festival ili Izlog suvremenog zvuka. Odlukom sanacijskog upravitelja SC-a Mirka Bošnjaka Natašu Rajković zamijenio je zatim lojalniji kadar u vidu Davora Šišmanovića, na mjesto glavnog producenta postavljen je izvjesni Vlatko Previšić kojeg je šira javnost prethodno upoznala kao uzgajivača jagoda, pa je raspisan javni natječaj za nove projekte koji bi u Centar trebali prvenstveno privući studente, ali i ‘sve žitelje metropole željne ‘dobre vibre”. Nekoliko mjeseci kasnije, na konferenciji napokon saznajemo kako će točno izgledati SC-ovske dobre vibracije. Središnji događaj filmskog programa bit će retrospektiva filmova Ive Gregurevića: kakve veze ovaj prigodničarsko-ziheraški mainstream odabir ima sa studentskom populacijom i prostorom koji je decenijama razvijao eksperimentalne umjetničke prakse, ostaje nejasno. Kazališni repertoar donosi, među ostalim, komade ‘Ružni’ Mariusa von Mayenburga u režiji glumice Barbare Rocco iz varaždinskog HNK-a i praizvedbu ‘Donora’ Branka Ružića u režiji Nine Kleflin, koju bolje upućena publika poznaje uglavnom kao autoricu konvencionalnih inscenacija provjerenih naslova, mjuzikla i lakih komedija. Likovna linija obuhvaća ciklus mladih autora i ponekog etabliranijeg domaćeg imena, ali i izložbu Stiva Cinika, karikaturista desničarskih novina i portala poput 7Dnevno i Direktno.hr. Iz najave nove SC-ove kulturne sezone nije nemoguće iščeprkati poneko intrigantnije ime i relativno zanimljiv projekt: u zbroju, to je ipak malo, premalo. Dobili smo, zapravo, točno ono što smo mogli očekivati: program koji njegovi tvorci vjerojatno vide kao spoj dobro kontrolirane eksperimentalnosti i srednjostrujaške zabave, a ustvari je neartikulirano odlagalište općih mjesta osovljeno na pouzdane kulturno-konzervativne temelje. Sve pod egidom brige za studente: do jučer ‘Kultura promjene’, od sada, dakle, kultura obmane. Ili, kao što je to na predstavljanju sažeo sanacijski upravitelj Bošnjak: ‘Naša su ciljana publika prvenstveno studenti, ali i šira kulturna zajednica. Želimo afirmirati određene kulturne sadržaje te svojim programima senzibilizirati publiku, raditi programe interesantne studentima, ali se otvarati i bez cenzura i monopola širok kulturnoj zajednici.’ S obzirom na bezidejnu koncepciju kojoj je posvećena, ova nam se nasumična nakupina riječi čini kao primjerena najava.

Reklamni feminizam

Iz zagrebačke kulturne žabokrečine prelazimo na globalne reklamne trendove: Nike je lansirao brand awareness video ‘Dream Crazier’, svojevrsni spin-off prošlogodišnje kampanje ‘Dream Crazy’ s Colinom Kaepernickom, igračem američkog nogometa kojega zbog antirasističkog angažmana više ne želi angažirati nijedan klub, u glavnoj ulozi. Ovoga puta u fokusu su žene: ‘Ako pokažemo emocije, onda dramatiziramo, ako želimo igrati protiv muškaraca, onda smo lude, ako se naljutimo, onda smo histerične’, govori u offu Serena Williams dok se smjenjuju snimke vrhunskih sportašica u trenucima bijesa, slavlja, zanosa. Ali ludom su zvali i ženu koja se prva usudila trčati maraton zajedno s muškarcima, prvu koja je postala trenerica NBA ekipe, prve dvije koje su ušle u boksački ring: ‘Show them what crazy can do’, poručuje Williams u standardnom Nikeovom just do it duhu. Gilette je sličnu priču ispričao nešto ranije, obraćajući se, doduše, muškarcima: reklama ‘The Best Man Can Be’ pozvala ih je da se suprotstave onima koji maltretiraju, vrijeđaju i omalovažavaju žene. Istodobno, ovogodišnjom dodjelom Grammyja prvi put u povijesti dominirale su izvođačice, osvojivši sve važnije nagrade; filmski festival Sundance na svojim stranicama ponosno javlja da je u konkurenciji imao 44 posto autorica; u glavnom programu Berlinala bilo je sedam režiserki; festival u Cannesu, koji je prošle godine u selekciju uvrstio samo jednu, pokušava se iskupiti tako što će ih ove godine imenovati četiri u osmeročlani žiri… Nismo sigurni kako da ovo kažemo, a da ne zvuči žalosno: čini se da 2019. godine, već poprilično duboko u 21. vijeku, filmska, muzička i reklamna industrija počinju shvaćati kako bi otprilike mogla izgledati rodna ravnopravnost. Preokret se, naravno, odvija na repu globalne #MeToo kampanje, i to pozdravljamo: barem dok publika ne zaboravlja da cilj #MeToo pokreta nije bio prekrajanje festivalskih programa ni advertajzerska zarada korporacija, nego kudikamo ozbiljnija borba protiv silovanja i seksualnog uznemiravanja. I da bitka za elementarnu rodnu ravnopravnost ne završava na životnim pričama najboljih sportašica, nagrađivanih glazbenica ili filmskih zvijezda, nego obuhvaća i preostalu, nešto manje poznatu većinu ljudi.