‘Nemojte razmišljati samo o onome što volite, razmišljajte malo i o tržištu’, poručila je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović sesvetskim gimnazijalcima na svečanosti u povodu prvog dana škole, a prava je šteta što daljnji protokol proslave nije predvidio učenička pitanja
‘Nemojte razmišljati samo o onome što volite’, poručila je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sesvetskim gimnazijalcima na svečanosti povodom prvog dana škole, ‘razmišljajte malo i o tržištu!’ Nadajmo se da će je poslušati: adolescenti su, znamo, sebična mala stvorenja, potpuno zaokupljena samo onim što njih zanima, ne poštuju često ni vlastite roditelje, a kamoli da bi razmišljali o ekonomskim zakonitostima. Nađe se među njima zapuštenih klinaca koji maštaju o tome kako će postati umjetnici, teži slučajevi još se u nižim razredima odaju Kafki i Dostojevskom, poneki delikvent na kraju zaluta u humanističke znanosti: zato je dobro što im se tržište obratilo već prvog dana škole. ‘Ono što nama nedostaje’, nastavilo je kroz usta predsjednice države, ‘su nekakvi voditelji koji bi usmjeravali mlade ljude i rekli im ‘u redu, ti jako voliš povijest, ali ako studiraš povijest i arheologiju, možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto’.’ I zato – podiglo je prst visoko u zrak pa podviknulo – ‘naglasak na STEM-u!’ Bit će da su naivni srednjoškolci, koji su na svečanost pristigli očekujući standardnu govoranciju o tome kako u životu mogu postići sve što naume i požele, u tom trenutku djelovali već prilično prestrašeno, pa je izlaganje ipak okončano ohrabrujućim tonovima: ‘Škola je društvo, naša država, naša Hrvatska, a vi ste naši budući predsjednici, premijeri, možda i astronauti.’
Prava je šteta što daljnji protokol nije predvidio učenička pitanja, jer bi čak i najnaivniji među naivnim srednjoškolcima Kolindi Grabar-Kitarović zatim postavio jedino koje se čini logično: budući da u blizini nema nijednog premijera, a ni astronauta, bilo bi zgodno upravo od nje doznati kojim se točno tržišnim putevima postaje hrvatska predsjednica. Tu bi se šefica države našla u ozbiljnoj nevolji. Jer još od prvih dana svoje bogate profesionalne karijere, davne 1992. godine – taman nekako u vrijeme kada je slobodno tržište počelo otkrivati svoje nesagledive mogućnosti – Kolinda Grabar-Kitarović prošla je kroz par ministarstva i veleposlanstava, jedan saziv Sabora, koruptivnu Sanaderovu vladu i urede NATO-a, ali, kao za vraga, u punih 27 godina nijedan dan radnog iskustva nije prikupila na tržištu. Da stvar bude gora, nisu ni njeni prethodnici: jedan je bio, oprostite na izrazu, kompozitor ozbiljne glazbe, drugi običan pravnik, a treći, ujedno Prvi i Najveći, na Kolindinu se nesreću čitav život bavio baš poviješću, prije nego što će – na nesreću nas ostalih – povijest poželjeti stvarati. Četvero predsjednika, šest mandata i točno nula dana tržišnog iskustva: ako, ukratko, postoji nešto što djeluje kao temeljna kvalifikacija za lidera države, onda je to obaveza da se čitav život drži što dalje od tržišne utakmice.
Da je sesvetskim gimnazijalcima, svim tim budućim STEM-ovcima i astronautima, kojim slučajem bilo dozvoljeno da postavljaju pitanja, mogli su tako vrlo rano susresti neke enigme koje već dulje vrijeme muče nas starije. Kako to da o tržištu redovno najljepše govore baš oni koji su posve sigurni da im tržište nikada neće doći glave? Zašto slobodno tržište tako očajnički treba propagandne usluge države? Ima li u tom ludilu nekog sistema mimo STEM-a?
Ovako, klinci su barem već prvog dana škole naučili drugu važnu lekciju: kada vam se tržište obraća, protokol ne predviđa pitanja.
Na samom ulazu u izložbeni prostor zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, postavljen strateški tako da ga se ne može zaobići, posjetioce izložbe ‘Priče koje kroje Varteks’ dočekuje tekst koji ih obavještava da se varaždinska kompanija danas ‘vraća u punom sjaju’, i to kao ‘vertikalno integrirana modna kuća’ čija su odijela ‘opet zauzela vodeće mjesto’, što će reći da Varteks upravo ‘stvara novu modnu revoluciju na ovim prostorima’… Par koraka dalje od ovog prikrivenog korporativnog oglasa, nonšalantno okačen između povijesnih izložaka, tu je i plakat ‘Nesavršeni muškarci u savršenim odijelima’ s Matom Rimcem, Davorom Bruketom i ostalim gostujućim modelima. I dok naivniji pokušavaju shvatiti što radi jedna aktualna reklamna kampanja usred muzejske izložbe, nas zanima obratno pitanje: što kada čitava muzejska izložba postane produžetak aktualne reklamne kampanje? Jer ‘Priče koje kroje Varteks’ postavljene su, evidentno, u sklopu žestoke marketinške ofanzive novog vlasnika tvrtke, usput i službenog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović Nenada Bakića, što načelno ne bi bio problem da je izložba otvoreno i jasno sponzorirana: ovako, pod krinkom neutralnog historiografskog postava u javni muzejski prostor šverca se – doslovno – prikrivena reklama. Pa onda i sam postav pada u drugi plan, ma koliko se trudio biti korektan: na zidove MUO-a zbijeno je onoliko stogodišnje povijesti Varteksa koliko u tako malenu dvoranu uopće može stati, od prvih vunenih tkanina do brojnih masovnih štrajkova, od kreacija Žuži Jelinek do ere radničkog samoupravljanja, od šivaćih strojeva do novinskih oglasa, od uniforme za Tita maršala do odore za Tuđmana generala… Ali sav taj kustoski trud je uzalud: na izlasku, bacivši još jedan pogled na onu uvodnu korporativno-reklamnu poruku, nemamo dojam da smo saznali kako to različite povijesne priče kroje Varteks, nego kako Varteks kroji službenu muzejsku politiku.
A o tome kako bi muzejske politike širom svijeta trebale izgledati raspravljalo je prošlog vikenda u Kyotu Međunarodno vijeće muzeja (International Council of Museums, ICOM) na velikoj globalnoj konferenciji, glasajući o novoj definiciji muzejskih institucija: ona stara, nepromijenjena već 50 godina, slažu se svi, više nije dovoljna. Prema njoj, muzeji su ‘neprofitne institucije’ koje čuvaju i izlažu baštinu čovječanstva i njegovog okoliša radi ‘obrazovanja, istraživanja i užitka’. Novi prijedlog posebne komisije ICOM-a, organizacije koja predstavlja oko 20 hiljada svjetskih muzeja, donio je radikalne pomake, proglašavajući muzeje ‘demokratizirajućim, inkluzivnim i polifonim prostorima kritičkog dijaloga’, čija je uloga ‘adresirati konflikte i izazove današnjice’, ‘garantirati jednaka prava i jednak pristup baštini svim ljudima’, razvijati se u ‘aktivnom partnerstvu s raznolikim zajednicama’ i doprinijeti ‘ljudskom dostojanstvu i društvenoj pravdi, svjetskoj jednakosti i dobrobiti čitave planete’… Zvuči progresivno, društveno angažirano i ekološki osviješteno tako da – jasno – nije prošlo. Prijedlog su napali konzervativniji muzeološki krugovi zbog ‘pretjeranog ideologiziranja’, nejasnoće pojmova i – ovo se čini kao jedini suvisao prigovor – zapostavljanja obrazovne funkcije muzeja, što u nekim državama može loše utjecati na njihovo javno financiranje. Oko 70 posto predstavnika glasalo je zato za odgodu i nastavak pregovora oko nove definicije: potraga za smislom i ulogom muzeja u 21. vijeku tako se nastavlja.
Stigao je, napokon, 9. septembar, najiščekivaniji datum ovogodišnjeg književnog kalendara: prošlog ponedjeljka Margaret Atwood predstavila je nastavak ‘Sluškinjine priče’ (1985.) pod naslovom ‘The Testaments’. Pred britanskim i američkim knjižarama dežurali su redovi čitateljica i čitaoca, hostese u prepoznatljivim crveno-bijelim kostimima raznosile su romane i sve bi bilo kao što je planirano da neki nesretnik iz Amazona nije par dana ranije greškom poslao nekoliko stotina primjeraka na adrese naručitelja. Tako su već uoči službene premijere osnovne informacije procurile onlajn: znali smo da se radnja nastavka odvija deceniju i po nakon zbivanja iz prvog dijela, da je pripovijedaju tri ženska lika i da nijedan od njih nije Offred, ali zato jedan jest njezina kći. U međuvremenu, izišle su i prve, uglavnom vrlo pozitivne kritike, žiri Bookera, koji je svoje specijalne primjerke dobio znatno ranije, uvrstio je knjigu u finale nagrade, a u pripremi je, naravno, i nastavak Huluove TV serije. Da popularna serija nije prije dvije godine pokrenula medijski hajp, uostalom, pitanje je bi li Atwood danas uopće predstavljala nastavak, pa je logično da se njegova radnja sada uspoređuje s verzijom ‘Sluškinjine priče’ koju su kroz drugu i treću sezonu samostalno razvili TV scenaristi. Baš ta paralela – objašnjava u ‘The New York Review of Books’ Michiko Kakutani, jedna od najutjecajnijih američkih književnih kritičarki – odlično podcrtava kvalitetu romana. Jer dok su scenaristi premisu originalne priče o totalitarnoj, ultrakonzervativnoj, distopijskoj državi Gilead eksploatirali pretvorivši je naposljetku u mizogini misery porn prepun scena torture i mučnog maltretiranja žena, autorica je daleko suptilnija: ‘Atwood shvaća da fašistički zločini Gileada govore sami za sebe i da ih ne treba dodatno naglašavati, baš kao što nije neophodno posebno isticati koliko su relevantni za vrijeme u kojem živimo…’
A tek što se slegla medijska prašina oko Atwoodina nastavka, debelim crvenim flomasterom u književnom kalendaru zaokružujemo sljedeći važan datum. Za manje od dva mjeseca, 7. novembra – doznali smo točno na dan predstavljanja ‘The Testaments’ – iz tiska izlazi novi roman Elene Ferrante, za sada nepoznatog naslova.
portalnovosti
Protokol
‘Nemojte razmišljati samo o onome što volite’, poručila je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sesvetskim gimnazijalcima na svečanosti povodom prvog dana škole, ‘razmišljajte malo i o tržištu!’ Nadajmo se da će je poslušati: adolescenti su, znamo, sebična mala stvorenja, potpuno zaokupljena samo onim što njih zanima, ne poštuju često ni vlastite roditelje, a kamoli da bi razmišljali o ekonomskim zakonitostima. Nađe se među njima zapuštenih klinaca koji maštaju o tome kako će postati umjetnici, teži slučajevi još se u nižim razredima odaju Kafki i Dostojevskom, poneki delikvent na kraju zaluta u humanističke znanosti: zato je dobro što im se tržište obratilo već prvog dana škole. ‘Ono što nama nedostaje’, nastavilo je kroz usta predsjednice države, ‘su nekakvi voditelji koji bi usmjeravali mlade ljude i rekli im ‘u redu, ti jako voliš povijest, ali ako studiraš povijest i arheologiju, možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto’.’ I zato – podiglo je prst visoko u zrak pa podviknulo – ‘naglasak na STEM-u!’ Bit će da su naivni srednjoškolci, koji su na svečanost pristigli očekujući standardnu govoranciju o tome kako u životu mogu postići sve što naume i požele, u tom trenutku djelovali već prilično prestrašeno, pa je izlaganje ipak okončano ohrabrujućim tonovima: ‘Škola je društvo, naša država, naša Hrvatska, a vi ste naši budući predsjednici, premijeri, možda i astronauti.’
Prava je šteta što daljnji protokol nije predvidio učenička pitanja, jer bi čak i najnaivniji među naivnim srednjoškolcima Kolindi Grabar-Kitarović zatim postavio jedino koje se čini logično: budući da u blizini nema nijednog premijera, a ni astronauta, bilo bi zgodno upravo od nje doznati kojim se točno tržišnim putevima postaje hrvatska predsjednica. Tu bi se šefica države našla u ozbiljnoj nevolji. Jer još od prvih dana svoje bogate profesionalne karijere, davne 1992. godine – taman nekako u vrijeme kada je slobodno tržište počelo otkrivati svoje nesagledive mogućnosti – Kolinda Grabar-Kitarović prošla je kroz par ministarstva i veleposlanstava, jedan saziv Sabora, koruptivnu Sanaderovu vladu i urede NATO-a, ali, kao za vraga, u punih 27 godina nijedan dan radnog iskustva nije prikupila na tržištu. Da stvar bude gora, nisu ni njeni prethodnici: jedan je bio, oprostite na izrazu, kompozitor ozbiljne glazbe, drugi običan pravnik, a treći, ujedno Prvi i Najveći, na Kolindinu se nesreću čitav život bavio baš poviješću, prije nego što će – na nesreću nas ostalih – povijest poželjeti stvarati. Četvero predsjednika, šest mandata i točno nula dana tržišnog iskustva: ako, ukratko, postoji nešto što djeluje kao temeljna kvalifikacija za lidera države, onda je to obaveza da se čitav život drži što dalje od tržišne utakmice.
Da je sesvetskim gimnazijalcima, svim tim budućim STEM-ovcima i astronautima, kojim slučajem bilo dozvoljeno da postavljaju pitanja, mogli su tako vrlo rano susresti neke enigme koje već dulje vrijeme muče nas starije. Kako to da o tržištu redovno najljepše govore baš oni koji su posve sigurni da im tržište nikada neće doći glave? Zašto slobodno tržište tako očajnički treba propagandne usluge države? Ima li u tom ludilu nekog sistema mimo STEM-a?
Ovako, klinci su barem već prvog dana škole naučili drugu važnu lekciju: kada vam se tržište obraća, protokol ne predviđa pitanja.
Priče
Na samom ulazu u izložbeni prostor zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, postavljen strateški tako da ga se ne može zaobići, posjetioce izložbe ‘Priče koje kroje Varteks’ dočekuje tekst koji ih obavještava da se varaždinska kompanija danas ‘vraća u punom sjaju’, i to kao ‘vertikalno integrirana modna kuća’ čija su odijela ‘opet zauzela vodeće mjesto’, što će reći da Varteks upravo ‘stvara novu modnu revoluciju na ovim prostorima’… Par koraka dalje od ovog prikrivenog korporativnog oglasa, nonšalantno okačen između povijesnih izložaka, tu je i plakat ‘Nesavršeni muškarci u savršenim odijelima’ s Matom Rimcem, Davorom Bruketom i ostalim gostujućim modelima. I dok naivniji pokušavaju shvatiti što radi jedna aktualna reklamna kampanja usred muzejske izložbe, nas zanima obratno pitanje: što kada čitava muzejska izložba postane produžetak aktualne reklamne kampanje? Jer ‘Priče koje kroje Varteks’ postavljene su, evidentno, u sklopu žestoke marketinške ofanzive novog vlasnika tvrtke, usput i službenog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović Nenada Bakića, što načelno ne bi bio problem da je izložba otvoreno i jasno sponzorirana: ovako, pod krinkom neutralnog historiografskog postava u javni muzejski prostor šverca se – doslovno – prikrivena reklama. Pa onda i sam postav pada u drugi plan, ma koliko se trudio biti korektan: na zidove MUO-a zbijeno je onoliko stogodišnje povijesti Varteksa koliko u tako malenu dvoranu uopće može stati, od prvih vunenih tkanina do brojnih masovnih štrajkova, od kreacija Žuži Jelinek do ere radničkog samoupravljanja, od šivaćih strojeva do novinskih oglasa, od uniforme za Tita maršala do odore za Tuđmana generala… Ali sav taj kustoski trud je uzalud: na izlasku, bacivši još jedan pogled na onu uvodnu korporativno-reklamnu poruku, nemamo dojam da smo saznali kako to različite povijesne priče kroje Varteks, nego kako Varteks kroji službenu muzejsku politiku.
Definicija
A o tome kako bi muzejske politike širom svijeta trebale izgledati raspravljalo je prošlog vikenda u Kyotu Međunarodno vijeće muzeja (International Council of Museums, ICOM) na velikoj globalnoj konferenciji, glasajući o novoj definiciji muzejskih institucija: ona stara, nepromijenjena već 50 godina, slažu se svi, više nije dovoljna. Prema njoj, muzeji su ‘neprofitne institucije’ koje čuvaju i izlažu baštinu čovječanstva i njegovog okoliša radi ‘obrazovanja, istraživanja i užitka’. Novi prijedlog posebne komisije ICOM-a, organizacije koja predstavlja oko 20 hiljada svjetskih muzeja, donio je radikalne pomake, proglašavajući muzeje ‘demokratizirajućim, inkluzivnim i polifonim prostorima kritičkog dijaloga’, čija je uloga ‘adresirati konflikte i izazove današnjice’, ‘garantirati jednaka prava i jednak pristup baštini svim ljudima’, razvijati se u ‘aktivnom partnerstvu s raznolikim zajednicama’ i doprinijeti ‘ljudskom dostojanstvu i društvenoj pravdi, svjetskoj jednakosti i dobrobiti čitave planete’… Zvuči progresivno, društveno angažirano i ekološki osviješteno tako da – jasno – nije prošlo. Prijedlog su napali konzervativniji muzeološki krugovi zbog ‘pretjeranog ideologiziranja’, nejasnoće pojmova i – ovo se čini kao jedini suvisao prigovor – zapostavljanja obrazovne funkcije muzeja, što u nekim državama može loše utjecati na njihovo javno financiranje. Oko 70 posto predstavnika glasalo je zato za odgodu i nastavak pregovora oko nove definicije: potraga za smislom i ulogom muzeja u 21. vijeku tako se nastavlja.
Nastavak
Stigao je, napokon, 9. septembar, najiščekivaniji datum ovogodišnjeg književnog kalendara: prošlog ponedjeljka Margaret Atwood predstavila je nastavak ‘Sluškinjine priče’ (1985.) pod naslovom ‘The Testaments’. Pred britanskim i američkim knjižarama dežurali su redovi čitateljica i čitaoca, hostese u prepoznatljivim crveno-bijelim kostimima raznosile su romane i sve bi bilo kao što je planirano da neki nesretnik iz Amazona nije par dana ranije greškom poslao nekoliko stotina primjeraka na adrese naručitelja. Tako su već uoči službene premijere osnovne informacije procurile onlajn: znali smo da se radnja nastavka odvija deceniju i po nakon zbivanja iz prvog dijela, da je pripovijedaju tri ženska lika i da nijedan od njih nije Offred, ali zato jedan jest njezina kći. U međuvremenu, izišle su i prve, uglavnom vrlo pozitivne kritike, žiri Bookera, koji je svoje specijalne primjerke dobio znatno ranije, uvrstio je knjigu u finale nagrade, a u pripremi je, naravno, i nastavak Huluove TV serije. Da popularna serija nije prije dvije godine pokrenula medijski hajp, uostalom, pitanje je bi li Atwood danas uopće predstavljala nastavak, pa je logično da se njegova radnja sada uspoređuje s verzijom ‘Sluškinjine priče’ koju su kroz drugu i treću sezonu samostalno razvili TV scenaristi. Baš ta paralela – objašnjava u ‘The New York Review of Books’ Michiko Kakutani, jedna od najutjecajnijih američkih književnih kritičarki – odlično podcrtava kvalitetu romana. Jer dok su scenaristi premisu originalne priče o totalitarnoj, ultrakonzervativnoj, distopijskoj državi Gilead eksploatirali pretvorivši je naposljetku u mizogini misery porn prepun scena torture i mučnog maltretiranja žena, autorica je daleko suptilnija: ‘Atwood shvaća da fašistički zločini Gileada govore sami za sebe i da ih ne treba dodatno naglašavati, baš kao što nije neophodno posebno isticati koliko su relevantni za vrijeme u kojem živimo…’
A tek što se slegla medijska prašina oko Atwoodina nastavka, debelim crvenim flomasterom u književnom kalendaru zaokružujemo sljedeći važan datum. Za manje od dva mjeseca, 7. novembra – doznali smo točno na dan predstavljanja ‘The Testaments’ – iz tiska izlazi novi roman Elene Ferrante, za sada nepoznatog naslova.
portalnovosti
