Kako da hrvatska publika ne izbjegava medijske vijesti, ako ih tako uspješno izbjegavaju sami mediji? Ako publici, drugim riječima, već u naslovu dovoljno puta poručite da vam neće vjerovati, nije li logično da vas ona na kraju posluša? I ako joj uporno odbijate reći što se krije u toaletu, nije li očekivano da je toalet nakon nekog vremena ne zanima?
Hrvatska je svjetski rekorder po broju ljudi koji aktivno izbjegavaju medijske vijesti, otkriva veliko godišnje istraživanje Reutersa. Ako vam je ova vijest promakla, sada barem znate zašto: izbjegli ste je prije nekoliko dana na portalu Poslovni.hr, gdje ju je prenio i prokomentirao profesor novinarstva sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Domagoj Bebić. ‘Novi Reuters Digital News Report’ – upozorava on – ‘jedna je od najvažnijih redovnih analiza trendova u dinamičnom polju medijskih navika korisnika.’ A prema takvoj analizi, jednoj od najvažnijih, Hrvatska je odnijela pobjedu s čak 56 posto ispitanika koji svakodnevno aktivno rade na tome da zaobiđu medijske sadržaje, da saznaju što je moguće manje o što je moguće većem broju stvari i, generalno, da ostanu što detaljnije neinformirani. Nije to mala stvar, pogotovo ako pogledamo kakva nam je konkurencija. U foto-finišu, recimo, iza sebe smo za jedan posto ostavili Erdoganovu Tursku, zemlju koja već treću godinu zaredom vodi na svjetskoj top-listi utamničenih novinara. Za dva posto smo nadmašili grčku medijsku publiku, izmrcvarenu čitavom decenijom apokaliptičnog kriznog izvještavanja. Bugarska, Rumunjska i Orbanova Mađarska nisu nam ni blizu. ‘Hrvatska će tako sigurno pobuditi zanimanje struke’, prognozira profesor Bebić. Sve što o stanju hrvatskih medija trebate znati stalo je dakle u jednu kratku vijest. A ukoliko ste je kojim slučajem izbjegli, ne trebate se pretjerano brinuti.
Vijest o veličanstvenoj hrvatskoj pobjedi u izbjegavanju novinarskih vijesti – naime – strogo novinarski gledano baš i nije vijest: istraživanje Reutersa objavljeno je još početkom juna i već tada su ga bili prenijeli neki domaći portali. Učinili su to, doduše, dovoljno sramežljivo da prođe bez većeg odjeka i da ne ‘pobudi zanimanje struke’. Pa ga, eto, nije pobudilo sve do sada, kada ga profesor Bebić otkriva sa skoro pola godine kašnjenja. I tek tu cijela stvar postaje zanimljiva. Jer znate kako mi novinari volimo reći: nije vijest kada hrvatska publika izbjegava novinarske vijesti, vijest je kada novinarsku vijest o izbjegavanju novinarskih vijesti nekako uspije izbjeći čak i profesor novinarstva.
Čini se dakle da je navika izbjegavanja vijesti nešto šira čak i od poslovične najšire publike pa se nameće logično pitanje: ne počiva li možda čitava hrvatska medijska scena – od vlasnika medija preko urednika i novinara sve do, evo, profesora novinarstva – na ideji zajedničkog izbjegavanja vijesti? Umjesto odgovora, dovoljno je baciti pogled na domaće portale, ta mala carstva klikbejta, dobro prikrivenih informacija i šibicarskih uredničkih trikova. ‘Nećete vjerovati da je to on!’ glasi recimo jedna od novijih vijesti na portalu Jutarnjeg lista. ‘Nećete vjerovati koji je automobil najpouzdaniji!’ javlja nam prije koji dan RTL. ‘Nećete vjerovati koga je ovaj čovjek pronašao u toaletu!’ obavještava nas Index. I kako da, zaista, hrvatska publika ne izbjegava medijske vijesti, ako ih tako uspješno izbjegavaju sami mediji? Ako publici, drugim riječima, već u naslovu dovoljno puta poručite da vam neće vjerovati, nije li logično da vas ona na kraju posluša? Ako joj, trećim riječima, uporno odbijate reći što se krije u toaletu, nije li sasvim očekivano da je toalet nakon nekog vremena naprosto ne zanima?
Vlasnici lokalnih internetskih toaletoida kazat će, naravno, da toj publici samo daju ono što publika sama traži. S prilično velikom sigurnošću možemo međutim reći da nisu u pravu: preciznije, sada to možemo reći s rekordnih 56 posto sigurnosti. Sve što vlasnici medija daju, naime, oni daju svojim oglašivačima: ovi ih plaćaju prema broju klikova pa se novinarske vijesti pretvaraju u vašarsku smotru zastrašujućih bizarnosti, bizarnog zastrašivanja i ostalih medijskih udica za kratkoročno pecanje naivne publike. Problem je što takva predstava ima rok trajanja. ‘Kontinuirano širenje medijske panike, destrukcija i maltretiranje trivijalnostima sve manje se isplate’, objašnjava s pravom profesor Bebić, ‘jer publike napuštaju takvo okruženje i odlaze, a s njima odlaze i oglašivači.’
Slažemo se, ali kakva je onda perspektiva? ‘Kako stvari na medijskom tržištu stoje, jedina perspektiva medijima bit će plaćeni sadržaji i sponzorske injekcije državnih institucija’, uvjeren je profesor. ‘Preostaje samo intenzivna promocija državnih institucija iliti dobra stara propaganda.’ Nećete vjerovati, ali u dobroj staroj ‘Neprijateljskoj propagandi’ – koja se pritom, kao za vraga, financira injekcijama državnih institucija – prema ovom dijelu objašnjenja malo smo sumnjičaviji. Negdje između totalne države propagande i toaletalnog slobodnog tržišta ipak bi trebalo biti dovoljno prostora da ga se ispuni suvislijim novinarskim vijestima. Dokaz za to je samo dno one Reutersove liste – ili vrh, ovisi s koje strane gledate – gdje se mahom nižu države koje itekako obilno financiraju svoje medije, a ovi zauzvrat ipak ne plasiraju slijepu propagandu državnih institucija nego se bave novinarskim vijestima. Norveška, Danska, Finska: redom zemlje čija publika te vijesti zatim aktivno prati, umjesto da ih aktivno izbjegava. Određeni je problem, naravno, što mi baš i nismo takva država. A zašto nismo, saznajte u našoj narednoj vijesti: nećete vjerovati što je izjavila političarka koja je najodgovornija za stanje hrvatskih medija!
Političarka koja je najodgovornija za stanje hrvatskih medija a.k.a. ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, u čiji resor spada medijska politika, izjavila je na otvaranju velike međunarodne konferencije South East Europa Media Forum u Zagrebu da smo ‘svi suočeni s poplavom lažnih vijesti i dezinformacija’. Odgovarajući odgovor dao joj je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko: ‘Vladina borba protiv fake newsa je bizarna jer ta ista vlast proizvodi taj isti fake news.’ Ovo je, kao što većina novinara može potvrditi, istina. Štoviše, možemo potvrditi da je istina još i gora. U tri godine vladanja, medijska politika ministrice Obuljen Koržinek svela se naime na ništa: Hrvatska radiotelevizija spektakularno propada, neprofitna medijska scena sustavno se urušava, prosvjedi novinara prolaze bez odjeka, donošenje novih zakona neprestano se odgađa, a u međuvremenu zakonske prijedloge iza zatvorenih vrata kroje tajanstvene skupine interesnih lobista. Rezultat je, utoliko, očekivan: u zemlji u kojoj vlast izbjegava voditi aktivnu medijsku politiku, sasvim je logično da većina ljudi aktivno izbjegava medijske vijesti.
Ako ste ih izbjegavali posljednjih tjedana, mora da vam je promakla i živahna kampanja koju protiv štrajka učitelja i nastavnika vode komercijalni mediji. Prvo su inzistirali na tome da se objave plaće ljudi koji im obrazuju djecu, računajući da bi se javnosti ti iznosi mogli učiniti dovoljno visoki. Nakon što su – uz mnogo muke, metodom pokušaja i brojnih pogrešaka – izračunali nešto nalik na prosječnu učiteljsku plaću, doznali smo međutim ono što smo ionako znali već od početka: s obzirom na posao koji obavljaju, školski su predavači itekako potplaćeni. Imaju dakle dobrih razloga da se bore za rast svojih prihoda. Kolumnist Indexa Vojislav Mazzocco predlaže zato sljedeći korak: ‘Učitelji, a da vas platimo po kvaliteti vašeg proizvoda?’ Njegova je zamisao da bolji dobiju više, a da se lošijima smanje primanja: da se među nastavnike uvede konkurencija i škole približe zakonima tržišta. Ideja je, ukratko, toliko zanimljiva da bi je naprosto bilo šteta ograničiti samo na sustav obrazovanja. Zašto, zaista, ne bismo objavili i iznose plaća onih novinara koji objavljuju iznose tuđih plaća? Zašto ne bismo objavili milijunske iznose prihoda njihovih vlasnika? Kako bi javnost njih procijenila? Bi li joj se učinilo da zarađuju u skladu s kvalitetom svoga proizvoda? Ili bi ipak zaključila da im treba smanjiti primanja? I ako ih treba srezati, koliko bi točno smanjenje predložila? Mi se, onako odoka, kladimo na iznos od 56 posto.
Pregled vijesti iz domaćih medija završavamo daleko najvećom medijskom viješću prošloga tjedna: visoka je punih 67 metara, široka čak 39, skrojena od čvrstog platna i u formi oglasa za novu modnu kolekciju H&M-a sada prekriva Vjesnikov neboder. ‘U Hrvatskoj je ovo sigurno najveće platno, odnosno isprintana reklama’, hvali se direktor agencije koja je postavila oglas, ‘a dobili smo neke informacije da je možda i najveća u ovom dijelu Europe.’ Veću, ljepšu i precizniju metaforu stanja hrvatskih medija teško da smo, doista, mogli poželjeti. U Vjesnikovom neboderu nekada su radile hiljade ljudi, vrzmali su se tamo veliki urednici i dobro informirani novinari, izdavali se magazini i tiskale revije, a sam ‘Vjesnik’ se još prije pola stoljeća prodavao u preko 100 hiljada primjeraka. Bio je to moćan medijski pogon kojem bi svaka razumna vlast pomogla da se razvija. Ali mi, rekosmo već, još uvijek nismo takva država. Od početka devedesetih sustavno upropaštavan, ‘Vjesnik’ je konačno 2012. ugasila vlada Zorana Milanovića. Sada imamo samo praznu zgradu: umjesto novinskog sadržaja, skele za reklamu. I to najveću u Hrvatskoj, a možda čak i u ovom dijelu Evrope. Nanese li vas dakle ovih dana put do križanja Savske ulice i Slavonske avenije u Zagrebu, tamo vas čeka barem jedna medijska vijest koju sigurno nećete moći izbjeći.
portalnovosti
Vijest
Hrvatska je svjetski rekorder po broju ljudi koji aktivno izbjegavaju medijske vijesti, otkriva veliko godišnje istraživanje Reutersa. Ako vam je ova vijest promakla, sada barem znate zašto: izbjegli ste je prije nekoliko dana na portalu Poslovni.hr, gdje ju je prenio i prokomentirao profesor novinarstva sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Domagoj Bebić. ‘Novi Reuters Digital News Report’ – upozorava on – ‘jedna je od najvažnijih redovnih analiza trendova u dinamičnom polju medijskih navika korisnika.’ A prema takvoj analizi, jednoj od najvažnijih, Hrvatska je odnijela pobjedu s čak 56 posto ispitanika koji svakodnevno aktivno rade na tome da zaobiđu medijske sadržaje, da saznaju što je moguće manje o što je moguće većem broju stvari i, generalno, da ostanu što detaljnije neinformirani. Nije to mala stvar, pogotovo ako pogledamo kakva nam je konkurencija. U foto-finišu, recimo, iza sebe smo za jedan posto ostavili Erdoganovu Tursku, zemlju koja već treću godinu zaredom vodi na svjetskoj top-listi utamničenih novinara. Za dva posto smo nadmašili grčku medijsku publiku, izmrcvarenu čitavom decenijom apokaliptičnog kriznog izvještavanja. Bugarska, Rumunjska i Orbanova Mađarska nisu nam ni blizu. ‘Hrvatska će tako sigurno pobuditi zanimanje struke’, prognozira profesor Bebić. Sve što o stanju hrvatskih medija trebate znati stalo je dakle u jednu kratku vijest. A ukoliko ste je kojim slučajem izbjegli, ne trebate se pretjerano brinuti.
Vijest o veličanstvenoj hrvatskoj pobjedi u izbjegavanju novinarskih vijesti – naime – strogo novinarski gledano baš i nije vijest: istraživanje Reutersa objavljeno je još početkom juna i već tada su ga bili prenijeli neki domaći portali. Učinili su to, doduše, dovoljno sramežljivo da prođe bez većeg odjeka i da ne ‘pobudi zanimanje struke’. Pa ga, eto, nije pobudilo sve do sada, kada ga profesor Bebić otkriva sa skoro pola godine kašnjenja. I tek tu cijela stvar postaje zanimljiva. Jer znate kako mi novinari volimo reći: nije vijest kada hrvatska publika izbjegava novinarske vijesti, vijest je kada novinarsku vijest o izbjegavanju novinarskih vijesti nekako uspije izbjeći čak i profesor novinarstva.
Čini se dakle da je navika izbjegavanja vijesti nešto šira čak i od poslovične najšire publike pa se nameće logično pitanje: ne počiva li možda čitava hrvatska medijska scena – od vlasnika medija preko urednika i novinara sve do, evo, profesora novinarstva – na ideji zajedničkog izbjegavanja vijesti? Umjesto odgovora, dovoljno je baciti pogled na domaće portale, ta mala carstva klikbejta, dobro prikrivenih informacija i šibicarskih uredničkih trikova. ‘Nećete vjerovati da je to on!’ glasi recimo jedna od novijih vijesti na portalu Jutarnjeg lista. ‘Nećete vjerovati koji je automobil najpouzdaniji!’ javlja nam prije koji dan RTL. ‘Nećete vjerovati koga je ovaj čovjek pronašao u toaletu!’ obavještava nas Index. I kako da, zaista, hrvatska publika ne izbjegava medijske vijesti, ako ih tako uspješno izbjegavaju sami mediji? Ako publici, drugim riječima, već u naslovu dovoljno puta poručite da vam neće vjerovati, nije li logično da vas ona na kraju posluša? Ako joj, trećim riječima, uporno odbijate reći što se krije u toaletu, nije li sasvim očekivano da je toalet nakon nekog vremena naprosto ne zanima?
Vlasnici lokalnih internetskih toaletoida kazat će, naravno, da toj publici samo daju ono što publika sama traži. S prilično velikom sigurnošću možemo međutim reći da nisu u pravu: preciznije, sada to možemo reći s rekordnih 56 posto sigurnosti. Sve što vlasnici medija daju, naime, oni daju svojim oglašivačima: ovi ih plaćaju prema broju klikova pa se novinarske vijesti pretvaraju u vašarsku smotru zastrašujućih bizarnosti, bizarnog zastrašivanja i ostalih medijskih udica za kratkoročno pecanje naivne publike. Problem je što takva predstava ima rok trajanja. ‘Kontinuirano širenje medijske panike, destrukcija i maltretiranje trivijalnostima sve manje se isplate’, objašnjava s pravom profesor Bebić, ‘jer publike napuštaju takvo okruženje i odlaze, a s njima odlaze i oglašivači.’
Slažemo se, ali kakva je onda perspektiva? ‘Kako stvari na medijskom tržištu stoje, jedina perspektiva medijima bit će plaćeni sadržaji i sponzorske injekcije državnih institucija’, uvjeren je profesor. ‘Preostaje samo intenzivna promocija državnih institucija iliti dobra stara propaganda.’ Nećete vjerovati, ali u dobroj staroj ‘Neprijateljskoj propagandi’ – koja se pritom, kao za vraga, financira injekcijama državnih institucija – prema ovom dijelu objašnjenja malo smo sumnjičaviji. Negdje između totalne države propagande i toaletalnog slobodnog tržišta ipak bi trebalo biti dovoljno prostora da ga se ispuni suvislijim novinarskim vijestima. Dokaz za to je samo dno one Reutersove liste – ili vrh, ovisi s koje strane gledate – gdje se mahom nižu države koje itekako obilno financiraju svoje medije, a ovi zauzvrat ipak ne plasiraju slijepu propagandu državnih institucija nego se bave novinarskim vijestima. Norveška, Danska, Finska: redom zemlje čija publika te vijesti zatim aktivno prati, umjesto da ih aktivno izbjegava. Određeni je problem, naravno, što mi baš i nismo takva država. A zašto nismo, saznajte u našoj narednoj vijesti: nećete vjerovati što je izjavila političarka koja je najodgovornija za stanje hrvatskih medija!
News
Političarka koja je najodgovornija za stanje hrvatskih medija a.k.a. ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, u čiji resor spada medijska politika, izjavila je na otvaranju velike međunarodne konferencije South East Europa Media Forum u Zagrebu da smo ‘svi suočeni s poplavom lažnih vijesti i dezinformacija’. Odgovarajući odgovor dao joj je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko: ‘Vladina borba protiv fake newsa je bizarna jer ta ista vlast proizvodi taj isti fake news.’ Ovo je, kao što većina novinara može potvrditi, istina. Štoviše, možemo potvrditi da je istina još i gora. U tri godine vladanja, medijska politika ministrice Obuljen Koržinek svela se naime na ništa: Hrvatska radiotelevizija spektakularno propada, neprofitna medijska scena sustavno se urušava, prosvjedi novinara prolaze bez odjeka, donošenje novih zakona neprestano se odgađa, a u međuvremenu zakonske prijedloge iza zatvorenih vrata kroje tajanstvene skupine interesnih lobista. Rezultat je, utoliko, očekivan: u zemlji u kojoj vlast izbjegava voditi aktivnu medijsku politiku, sasvim je logično da većina ljudi aktivno izbjegava medijske vijesti.
Kampanja
Ako ste ih izbjegavali posljednjih tjedana, mora da vam je promakla i živahna kampanja koju protiv štrajka učitelja i nastavnika vode komercijalni mediji. Prvo su inzistirali na tome da se objave plaće ljudi koji im obrazuju djecu, računajući da bi se javnosti ti iznosi mogli učiniti dovoljno visoki. Nakon što su – uz mnogo muke, metodom pokušaja i brojnih pogrešaka – izračunali nešto nalik na prosječnu učiteljsku plaću, doznali smo međutim ono što smo ionako znali već od početka: s obzirom na posao koji obavljaju, školski su predavači itekako potplaćeni. Imaju dakle dobrih razloga da se bore za rast svojih prihoda. Kolumnist Indexa Vojislav Mazzocco predlaže zato sljedeći korak: ‘Učitelji, a da vas platimo po kvaliteti vašeg proizvoda?’ Njegova je zamisao da bolji dobiju više, a da se lošijima smanje primanja: da se među nastavnike uvede konkurencija i škole približe zakonima tržišta. Ideja je, ukratko, toliko zanimljiva da bi je naprosto bilo šteta ograničiti samo na sustav obrazovanja. Zašto, zaista, ne bismo objavili i iznose plaća onih novinara koji objavljuju iznose tuđih plaća? Zašto ne bismo objavili milijunske iznose prihoda njihovih vlasnika? Kako bi javnost njih procijenila? Bi li joj se učinilo da zarađuju u skladu s kvalitetom svoga proizvoda? Ili bi ipak zaključila da im treba smanjiti primanja? I ako ih treba srezati, koliko bi točno smanjenje predložila? Mi se, onako odoka, kladimo na iznos od 56 posto.
Reklama
Pregled vijesti iz domaćih medija završavamo daleko najvećom medijskom viješću prošloga tjedna: visoka je punih 67 metara, široka čak 39, skrojena od čvrstog platna i u formi oglasa za novu modnu kolekciju H&M-a sada prekriva Vjesnikov neboder. ‘U Hrvatskoj je ovo sigurno najveće platno, odnosno isprintana reklama’, hvali se direktor agencije koja je postavila oglas, ‘a dobili smo neke informacije da je možda i najveća u ovom dijelu Europe.’ Veću, ljepšu i precizniju metaforu stanja hrvatskih medija teško da smo, doista, mogli poželjeti. U Vjesnikovom neboderu nekada su radile hiljade ljudi, vrzmali su se tamo veliki urednici i dobro informirani novinari, izdavali se magazini i tiskale revije, a sam ‘Vjesnik’ se još prije pola stoljeća prodavao u preko 100 hiljada primjeraka. Bio je to moćan medijski pogon kojem bi svaka razumna vlast pomogla da se razvija. Ali mi, rekosmo već, još uvijek nismo takva država. Od početka devedesetih sustavno upropaštavan, ‘Vjesnik’ je konačno 2012. ugasila vlada Zorana Milanovića. Sada imamo samo praznu zgradu: umjesto novinskog sadržaja, skele za reklamu. I to najveću u Hrvatskoj, a možda čak i u ovom dijelu Evrope. Nanese li vas dakle ovih dana put do križanja Savske ulice i Slavonske avenije u Zagrebu, tamo vas čeka barem jedna medijska vijest koju sigurno nećete moći izbjeći.
portalnovosti
