U srazu između desnog populizma i liberalnog konformizma američki su kulturnjaci redom odabrali stranu koja zastupa toleranciju i otvorenost, ali gubi vezu s deklasiranim radnicima, gubi iz vida interese siromašnih, gubi one kojima postaje sve gore… i gubi izbore
Barem je Žižek zadovoljan. Uoči američkih izbora stalno je varirao tezu da između dva zla uopće ne vrijedi birati, ali ako se već mora, onda svakako treba izabrati veće: s njim su veće i šanse za skoro uskrsnuće lijeve politike. Razočarani će liberali napokon shvatiti da su umjesto klonirane ikone establišmenta trebali isturiti buntovnog Bernieja Sandersa, Donald Trump će hitno i neumitno iznevjeriti obećanja dana osiromašenoj radničkoj klasi i – voilà – svi preduvjeti za ljevičarsko preuzimanje vlasti su tu. Zvuči suviše jednostavno da bismo Žižekove dijalektičke akrobacije proglasili ozbiljnijom analizom, ali ostaje činjenica da je on vjerojatno jedini predstavnik intelektualne i kulturne elite koji se – makar indirektno, makar iz vica – u kampanji odlučio podržati konzervativca. Svi ostali brzo su se svrstali: Hillary Clinton javno su hvalili poznati režiseri, pisci, dizajneri i glumci, ljudi poput Stephena Kinga i Georgea R. R. Martina, Quentina Tarantina i Michaela Moorea, Annie Leibovitz i Vere Wang, Jeffa Koonsa i Franka Gehryja… Franz Ferdinand, R.E.M. i drugi razvikani bendovi donirali su svoje politički nabrušene hitove antitrumpovskom protestnom projektu ‘30 dana, 30 pjesama’. Skulpture-karikature golog novog predsjednika, njegovi portreti oslikani menstrualnom krvlju i rugalački murali postajali su viralne senzacije. ‘Iako je poslužio kao muza iz noćnih mora mnogima, Trumpa nije podržao nijedan poznatiji umjetnik’, rezimirao je portal Hyperallergic. Slično kao na britanskom referendumu prije pola godine, kada se kompletna kulturna elita postrojila kontra Brexita: u srazu između desnog populizma i liberalnog konformizma umjetnici i intelektualci nepogrešivo biraju stranu koja zastupa naprednije ideje, toleranciju i otvorenost, ali pritom gubi vezu s deklasiranim radnicima, gubi iz vida interese siromašnih, gubi potporu onih kojima postaje sve gore… I gubi izbore.
Vlada kreće u poreznu reformu opremljena powerpoint prezentacijama, potporom tzv. nezavisnih ekonomskih stručnjaka i ničim opravdanom atmosferom hitnosti: sve su to sastojci dovoljni da unaprijed eliminiraju ozbiljniji otpor. Metu poreznog blitzkriega javnost je međutim lako prepoznala: kada se komplicirani zakonski manevri reduciraju do banalnosti, preostaje novo opterećenje siromašnije većine u korist bogatije manjine, preostaje s(t)imuliranje tržišta na račun javnih usluga, preostaje ono što je Centar za mirovne studije – izračunavši učinke planiranog poreza na dohodak – jednostavno nazvao ‘Superhik reformom’. U kulturnom sektoru Superhik se ovog puta sprema posjetiti honorarce, prekarne radnice i radnike kojima će nakon Nove godine, zbog novouvedene obaveze plaćanja doprinosa, prihodi, procjenjuje se, pasti za oko sedam posto. Dovoljno da udruge pritisnu resornu ministricu Ninu Obuljen Koržinek, dovoljno da ministrica obeća kako će pritisnuti premijera, ali nedovoljno, bojimo se, da se time bilo što promijeni: od svih pritisaka ostat će samo onaj porezni, usmjeren na najmanje zaštićene radnike u polju. Kao po komandi, prekarni novinari, glumci, pisci i muzičari upiru zato ovih dana prstom u zaposlenike kulturnih institucija čiji se glavni krimen i navodna privilegija sastoje u tome što primaju redovnu plaću. Ništa novo i neočekivano, ali ipak podsjećamo: ako postoji korelacija između prava i prihoda stalno zaposlenih i nestalno prezaposlenih, ona sasvim sigurno ne izgleda tako da se oduzimanjem jednima mogu okoristiti drugi. Prilično plastično vidimo to i na primjeru najavljene reforme: pošto službenice i činovnici u kulturi mahom dobivaju prosječne ili ispodprosječne plaće, od nove porezne politike neće nimalo profitirati. Ono što prekarci gube Superhik nosi na neka druga mjesta. Tamo gdje se ljudi uglavnom ne bave kulturom.
Osim onda kada se kultura pretvara u famozni zamašnjak gospodarskog razvoja, motor poduzetništva i sitni privjesak bogate turističke ponude: kao, recimo, u Dubrovniku. Transformacija grada u spektakularnu kulisu globalnih blockbustera ondje se nastavlja prema planu, a novi veliki uspjeh objavio je gradonačelnik Andro Vlahušić: u februaru iduće godine započinje snimanje novog filma o Robinu Hoodu, svojevrsnog prequela pod naslovom ‘Robin Hood: Origins’. Zadovoljstvo je obostrano, producent milijunskog projekta E. Bennet Walsh tvrdi: ‘Da nismo pronašli Dubrovnik, zbilja nisam siguran da bi neki drugi grad mogao predstavljati adekvatnu alternativu.’ Mi ovu sretnu vijest za domaći turizam i lokalne statiste ipak čitamo nešto drugačije – kao slučajan, ali precizan komentar najavljene porezne reforme – pa se s uvaženim producentom slažemo: zaista, nije lako pronaći lokaciju tako adekvatnu za angažman Robina Hooda kao što je to u ovom trenutku Hrvatska.
Dokumentarci o prirodi sjajno dokumentiraju prirodu društva u kojem živimo: posljednjih godina, zna svako tko posjeduje osnovni paket programa kabelske televizije, doksovi su se pretvorili u žanrovski hibrid akcijskog filma i slasher horora s riječnim čudovištima, megapredatorima i močvarnim monstrumima u glavnim ulogama. Frenetična montaža i režijski suspense forsiraju slike krvavih obračuna, potmulih prijetnji, agresivnih napada: tu opstaju samo najjači. Baš kao, uostalom, i u medijskoj industriji koja nam spektakl servira: kada je krajem prošle godine Fox News Ruperta Murdocha progutao legendarni časopis i televizijske programe National Geographica, otamo je odmah potjerao svakog desetog radnika. Među jatima smrtonosnih ajkula i pirana – stvarnih ili poslovnih, svejedno – dugoočekivani nastavak BBC-jevog serijala ‘Planet Zemlja’ prošlog se tjedna zato ukazao kao endemski raritet, primjerak filmske vrste na rubu izumiranja. Ravno deset godina nakon antologijske prve sezone i skoro šest nakon početka snimanja, pod vodstvom neuništivog Davida Attenborougha demonstrirao nam je što se sve može napraviti novim tehnologijama – ultravisokom definicijom slike, mikrokamerama, dronovima – a da rezultat ipak ne bude promocija korporacijske kulture kompetitivnosti drugim, ‘prirodnijim’ sredstvima. U nekim sretnijim vremenima, doduše, možda bismo cjepidlačili oko Attenboroughove antropomorfizacije životinja, viška dramaturških intervencija i svega onoga što uobičajeno spada u žanrovski mainstream: sada međutim vidimo uglavnom trijumf tradicionalnog pristupa, dokaz superiornosti jednog javnog radiotelevizijskog servisa nad globalnom komercijalnom konkurencijom. ‘Planet Zemlja 2’ nastavlja s emitiranjem idućih pet tjedana: nedjeljom navečer na BBC-ju, nakon toga uglavnom prepušten snalažljivosti internetskih pirata.
Naravno, da bi neka javna radiotelevizija bila uspješna poput BBC-ja nisu dovoljni tradicija ni godišnji budžet od četiri milijarde funti: ponešto znači i uređivačka autonomija. Nedavno je to doznao Andrew Rosindell, konzervativni parlamentarac koji sa skupinom torijevaca od početka novembra pokušava kroz parlament progurati prijedlog da se BBC-jevom prvom programu uvede obaveza puštanja himne ‘God Save the Queen’ na kraju dnevnog emitiranja. Praksa je, doduše, postojala i prije, ali je ukinuta 1997: vladajuća stranka zalaže se za povratak kako bi nacija dostojno proslavila Brexit i obilježila kraljičin devedeseti rođendan. A dok rasprava traje, urednica gledanog političkog magazina ‘Newsnight’ Kirsty Wark odlučila je preduhitriti konzervativce: posljednju je emisiju odjavila pustivši traženu numeru. U antologijskoj izvedbi Sex Pistolsa, doduše. I uz poseban pozdrav Rosindellu: God save the queen / The fascist regime / They made you a moron…
portalnovosti
Kulturom protiv Trumpa
Barem je Žižek zadovoljan. Uoči američkih izbora stalno je varirao tezu da između dva zla uopće ne vrijedi birati, ali ako se već mora, onda svakako treba izabrati veće: s njim su veće i šanse za skoro uskrsnuće lijeve politike. Razočarani će liberali napokon shvatiti da su umjesto klonirane ikone establišmenta trebali isturiti buntovnog Bernieja Sandersa, Donald Trump će hitno i neumitno iznevjeriti obećanja dana osiromašenoj radničkoj klasi i – voilà – svi preduvjeti za ljevičarsko preuzimanje vlasti su tu. Zvuči suviše jednostavno da bismo Žižekove dijalektičke akrobacije proglasili ozbiljnijom analizom, ali ostaje činjenica da je on vjerojatno jedini predstavnik intelektualne i kulturne elite koji se – makar indirektno, makar iz vica – u kampanji odlučio podržati konzervativca. Svi ostali brzo su se svrstali: Hillary Clinton javno su hvalili poznati režiseri, pisci, dizajneri i glumci, ljudi poput Stephena Kinga i Georgea R. R. Martina, Quentina Tarantina i Michaela Moorea, Annie Leibovitz i Vere Wang, Jeffa Koonsa i Franka Gehryja… Franz Ferdinand, R.E.M. i drugi razvikani bendovi donirali su svoje politički nabrušene hitove antitrumpovskom protestnom projektu ‘30 dana, 30 pjesama’. Skulpture-karikature golog novog predsjednika, njegovi portreti oslikani menstrualnom krvlju i rugalački murali postajali su viralne senzacije. ‘Iako je poslužio kao muza iz noćnih mora mnogima, Trumpa nije podržao nijedan poznatiji umjetnik’, rezimirao je portal Hyperallergic. Slično kao na britanskom referendumu prije pola godine, kada se kompletna kulturna elita postrojila kontra Brexita: u srazu između desnog populizma i liberalnog konformizma umjetnici i intelektualci nepogrešivo biraju stranu koja zastupa naprednije ideje, toleranciju i otvorenost, ali pritom gubi vezu s deklasiranim radnicima, gubi iz vida interese siromašnih, gubi potporu onih kojima postaje sve gore… I gubi izbore.
Stalno zaposleni i nestalno prezaposleni
Vlada kreće u poreznu reformu opremljena powerpoint prezentacijama, potporom tzv. nezavisnih ekonomskih stručnjaka i ničim opravdanom atmosferom hitnosti: sve su to sastojci dovoljni da unaprijed eliminiraju ozbiljniji otpor. Metu poreznog blitzkriega javnost je međutim lako prepoznala: kada se komplicirani zakonski manevri reduciraju do banalnosti, preostaje novo opterećenje siromašnije većine u korist bogatije manjine, preostaje s(t)imuliranje tržišta na račun javnih usluga, preostaje ono što je Centar za mirovne studije – izračunavši učinke planiranog poreza na dohodak – jednostavno nazvao ‘Superhik reformom’. U kulturnom sektoru Superhik se ovog puta sprema posjetiti honorarce, prekarne radnice i radnike kojima će nakon Nove godine, zbog novouvedene obaveze plaćanja doprinosa, prihodi, procjenjuje se, pasti za oko sedam posto. Dovoljno da udruge pritisnu resornu ministricu Ninu Obuljen Koržinek, dovoljno da ministrica obeća kako će pritisnuti premijera, ali nedovoljno, bojimo se, da se time bilo što promijeni: od svih pritisaka ostat će samo onaj porezni, usmjeren na najmanje zaštićene radnike u polju. Kao po komandi, prekarni novinari, glumci, pisci i muzičari upiru zato ovih dana prstom u zaposlenike kulturnih institucija čiji se glavni krimen i navodna privilegija sastoje u tome što primaju redovnu plaću. Ništa novo i neočekivano, ali ipak podsjećamo: ako postoji korelacija između prava i prihoda stalno zaposlenih i nestalno prezaposlenih, ona sasvim sigurno ne izgleda tako da se oduzimanjem jednima mogu okoristiti drugi. Prilično plastično vidimo to i na primjeru najavljene reforme: pošto službenice i činovnici u kulturi mahom dobivaju prosječne ili ispodprosječne plaće, od nove porezne politike neće nimalo profitirati. Ono što prekarci gube Superhik nosi na neka druga mjesta. Tamo gdje se ljudi uglavnom ne bave kulturom.
Robin in the hood
Osim onda kada se kultura pretvara u famozni zamašnjak gospodarskog razvoja, motor poduzetništva i sitni privjesak bogate turističke ponude: kao, recimo, u Dubrovniku. Transformacija grada u spektakularnu kulisu globalnih blockbustera ondje se nastavlja prema planu, a novi veliki uspjeh objavio je gradonačelnik Andro Vlahušić: u februaru iduće godine započinje snimanje novog filma o Robinu Hoodu, svojevrsnog prequela pod naslovom ‘Robin Hood: Origins’. Zadovoljstvo je obostrano, producent milijunskog projekta E. Bennet Walsh tvrdi: ‘Da nismo pronašli Dubrovnik, zbilja nisam siguran da bi neki drugi grad mogao predstavljati adekvatnu alternativu.’ Mi ovu sretnu vijest za domaći turizam i lokalne statiste ipak čitamo nešto drugačije – kao slučajan, ali precizan komentar najavljene porezne reforme – pa se s uvaženim producentom slažemo: zaista, nije lako pronaći lokaciju tako adekvatnu za angažman Robina Hooda kao što je to u ovom trenutku Hrvatska.
Priroda i društvo
Dokumentarci o prirodi sjajno dokumentiraju prirodu društva u kojem živimo: posljednjih godina, zna svako tko posjeduje osnovni paket programa kabelske televizije, doksovi su se pretvorili u žanrovski hibrid akcijskog filma i slasher horora s riječnim čudovištima, megapredatorima i močvarnim monstrumima u glavnim ulogama. Frenetična montaža i režijski suspense forsiraju slike krvavih obračuna, potmulih prijetnji, agresivnih napada: tu opstaju samo najjači. Baš kao, uostalom, i u medijskoj industriji koja nam spektakl servira: kada je krajem prošle godine Fox News Ruperta Murdocha progutao legendarni časopis i televizijske programe National Geographica, otamo je odmah potjerao svakog desetog radnika. Među jatima smrtonosnih ajkula i pirana – stvarnih ili poslovnih, svejedno – dugoočekivani nastavak BBC-jevog serijala ‘Planet Zemlja’ prošlog se tjedna zato ukazao kao endemski raritet, primjerak filmske vrste na rubu izumiranja. Ravno deset godina nakon antologijske prve sezone i skoro šest nakon početka snimanja, pod vodstvom neuništivog Davida Attenborougha demonstrirao nam je što se sve može napraviti novim tehnologijama – ultravisokom definicijom slike, mikrokamerama, dronovima – a da rezultat ipak ne bude promocija korporacijske kulture kompetitivnosti drugim, ‘prirodnijim’ sredstvima. U nekim sretnijim vremenima, doduše, možda bismo cjepidlačili oko Attenboroughove antropomorfizacije životinja, viška dramaturških intervencija i svega onoga što uobičajeno spada u žanrovski mainstream: sada međutim vidimo uglavnom trijumf tradicionalnog pristupa, dokaz superiornosti jednog javnog radiotelevizijskog servisa nad globalnom komercijalnom konkurencijom. ‘Planet Zemlja 2’ nastavlja s emitiranjem idućih pet tjedana: nedjeljom navečer na BBC-ju, nakon toga uglavnom prepušten snalažljivosti internetskih pirata.
Odjavna televizija
Naravno, da bi neka javna radiotelevizija bila uspješna poput BBC-ja nisu dovoljni tradicija ni godišnji budžet od četiri milijarde funti: ponešto znači i uređivačka autonomija. Nedavno je to doznao Andrew Rosindell, konzervativni parlamentarac koji sa skupinom torijevaca od početka novembra pokušava kroz parlament progurati prijedlog da se BBC-jevom prvom programu uvede obaveza puštanja himne ‘God Save the Queen’ na kraju dnevnog emitiranja. Praksa je, doduše, postojala i prije, ali je ukinuta 1997: vladajuća stranka zalaže se za povratak kako bi nacija dostojno proslavila Brexit i obilježila kraljičin devedeseti rođendan. A dok rasprava traje, urednica gledanog političkog magazina ‘Newsnight’ Kirsty Wark odlučila je preduhitriti konzervativce: posljednju je emisiju odjavila pustivši traženu numeru. U antologijskoj izvedbi Sex Pistolsa, doduše. I uz poseban pozdrav Rosindellu: God save the queen / The fascist regime / They made you a moron…
portalnovosti
