Riječ godine je maxxing, javlja nam američki Dictionary.com. O čemu je riječ? Riječ je, očito, o maksimalizaciji, a maksimalizirati možete šta god hoćete. Trening, dotjerivanje, estetske operacije: looksmaxxing. Korištenje AI-ja u svakodnevnom poslu: tokenmaxxing. Spavanje do mile volje: sleepmaxxing.
Riječ je, hoću reći, o jednom od onih brojnih izbora koji – pod uvjetom da ih ne provodi ekipa iz hrvatskog časopisa Jezik – pokušavaju uhvatiti duh vremena u jednoj riječi. Često im to i uspijeva: u Srbiji su, eno, neki dan za riječ godine izabrali “studentoslovlje”, čas demokracije i solidarnosti koji studenti drže društvu.
Još češće, doduše, vijesti o ovakvim izborima završe na medijskim marginama, tamo gdje cirkuliraju atrakcije za jednodnevnu zabavu. Ako i ne zaslužuje vašu maksimalnu pažnju, međutim, maxxing zaslužuje malo više od minimuma pozornosti.
U njemu, naime – bilo da ga koristite kao glagol, bilo kao sufiks – kao da se zaista zrcali duh vremena. Ima pritom u toj zamisli optimizacije vlastitog života nečeg od impulsa self-helpa, najpopularnijeg žanra današnjice. Ima i tipičnog GenZ-jevskog zamagljivanja linije koja razdvaja ironiju od doslovnog značenja.
Ima, napokon, i neke uvrnute logike u tome da na svakodnevni cunami informacija, mahnitanje medijskih ciklusa i obilje anksioznosti odgovorimo maksimalizacijom individualnih resursa. Najzanimljiviji aspekt maxxinga ipak je njegov, recimo to tako, konceptualni promiskuitet: ideja da se do maksimuma može razvući baš sve, svašta i još ponešto.
Ako ga samo malo ozbiljnije shvatimo, na naličju maxxinga zato vidimo – kao u izvrnutom ogledalu – divljanje svijeta oko nas. Klimatska kriza, nuklearna prijetnja, sablast Trećeg svjetskog rata, invazija na Ukrajinu, invazija na Iran, genocid u Palestini, inflacija, migracije, rast cijena energenata, pad priuštivog stanovanja, uspon autoritarne politike, sraz Kine i SAD-a, pandemija, militarizacija, javni dug, umjetna inteligencija koja prijeti da će svijet, ako ga u međuvremenu ne uništi, odvući u duboku recesiju: sve to i još ponešto.
Stara je to lekcija o popularnosti self-helpa: “samopomoć” i “rad na sebi” samo su individualni pokušaji odgovora na kaos oko nas. Ako ne možeš kontrolirati svijet, barem kontroliraj sebe: pretvori se u projekt, budi sam svoja najbolja verzija.
A ukoliko svijet najednom prijeti sa svih strana – kao što to čini danas – onda, logično, udri maxxingom po svim aspektima života. Posao i spavanje, ljepota i zdravlje, ljubav i odmaranje, putovanje i financije: ne može se svijet raspasti po toliko šavova na koliko se načina ti možeš maksimalizirati.
Sve te retoričke stupice za lov na Zeitgeist kao da počivaju na istom mehanizmu: pretjerivanju, hipertrofiji. I kao da se iscrpljuju u poruci da danas ima previše informacija, previše politizacije, previše prijetnji, previše nesigurnosti. Sve je maxi, hiper, mega: previše svega
Neki pritom imaju i ime za ovaj kolaps okolnosti u kojima živimo: polikriza. Pojam je popularizirao britansko-američki povjesničar Adam Tooze na predavanju u Davosu 2023., gdje se okupljenim šefovima država i multimilijarderima jako svidio. Polikriza nije samo zbroj disparatnih kriznih žarišta – klimatskih, ekonomskih, geopolitičkih – objasnio im je Tooze, nego u zbroju donosi više od svojih sastavnih dijelova.
Različite krize međusobno se hrane, uvećavaju i multipliciraju. Nouriel Roubini, tursko-američki ekonomist koji se proslavio predvidjevši veliku recesiju 2008. godine, na istom tragu svojoj knjizi daje naslov “Megaprijetnje”. Ondje piše o “deset opasnih trendova koji ugrožavaju našu budućnost” pa nabraja, skoro nasumično, javni i privatni dug, migracije, klimatsku katastrofu, industriju umjetne inteligencije…
Masovni prosvjedi koje ovih dana pratimo u Francuskoj, Njemačkoj i drugim evropskim državama kao da pritom potvrđuju Toozeovu i Roubinijevu dijagnozu. Dovoljno je pogledati šaroliku listu zahtjeva lišenih jasne međusobne veze: bolje školstvo, borba protiv klimatskih promjena, dostupno stanovanje, antimilitarizacija, podnošljivi troškovi života…
Ali i ti prosvjedi, sve je to hiperpolitika, rekao bi vjerojatno autor još jednog viralnog buzzworda, belgijski povjesničar Anton Jäger. Dok se Tooze i Roubini uzdaju u to da će elite, čim čuju njihove teorije, povesti svijet u pravom smjeru, Jägera, kao pravog ljevičara, zanima potencijal masovnog otpora. Koji, da odmah spojlamo, nije naročito velik.
S jedne strane, kaže Jäger u svojoj “Hiperpolitici”, svi smo itekako politizirani, nabrijani oko različitih tema i problema. S druge strane, više ne sudjelujemo u radu snažnih organizacija kao što su sindikati ili političke partije, koje jedine mogu pretvoriti naše nabrijavanje u nešto čvrsto, trajno i opipljivo.
Pa ćemo zato danas otići na propalestinski prosvjed, sutra šerati poziv na tribinu o priuštivom stanovanju, preksutra posvetiti status inflaciji, a onda ćemo vidjeti. Višak političnosti i manjak politike, otprilike. Ili, kako glasi podnaslov njegove knjige: “Ekstremna politizacija bez političkih posljedica”.
Svim ovim konceptima – polikrizi, hiperpolitici, megaprijetnjama – zajedničko je to što pokušavaju uvesti reda u kaos svijeta, pomoći nam da shvatimo šta se zapravo dešava kroz posljednjih 10 ili 15 godina, otkako su se na nas stuštili Donald Trump, Brexit, tzv. migrantska kriza, Covid, inflacija, boom umjetne inteligencije, požari, poplave, izraelsko istrebljenje Palestinaca, Putinova invazija i još sto pošasti, transformiranih algoritmima u glavni sadržaj vašeg današnjeg doomscrolla.
Ali im je zajedničko još nešto što dijele s popularnim maxxingom. Sve te retoričke stupice za lov na Zeitgeist kao da počivaju na istom mehanizmu: pretjerivanju, hipertrofiji. I kao da se iscrpljuju u poruci da danas ima previše informacija, previše politizacije, previše prijetnji, previše nesigurnosti. Sve je maxi, hiper, mega: previše svega. A pritom jedino što uspijevaju reći o tome da se istovremeno zbiva previše stvari jest da se istovremeno zbiva previše stvari. Nije li to ipak premalo?
Zato je korisno prisjetiti se da nam sve ove formule, koje korespondiraju s neporecivim osjećajem preplavljenosti i dezorijentiranosti u jednom iščašenom dobu, dolaze s tzv. Zapada. Najozbiljnija kritika koncepta polikrize, recimo, bila je ujedno najjednostavnija: Raj Patel, britanski novinar i aktivist, podsjetio je Adama Toozea da tačno ono što on naziva polikrizom milijuni ljudi na globalnoj periferiji žive odavno i svakodnevno. “Siromašne i marginalizirane zajednice”, kaže Patel, “već decenijama žive na prvoj liniji klimatske krize, dugova, militarizacije, epidemija i autoritarizma.”
Što se tiče hiperpolitike, zanimljivo bi bilo priupitati o njoj one srpske studente s početka našeg teksta. Naravno da se pred studentskim pokretom u Srbiji – moje isprike što ćete ovu rečenicu pročitati po 1326. put – tek nalaze pravi izazovi. I da tek treba vidjeti kako se energija protesta i taktike direktne demokracije transformiraju nakon ulaska u arenu parlamentarne politike.
Ali ipak, pokušajte reći srpskim studentima – nakon dvije godine disciplinirane borbe, nakon svih odricanja, studentskih plenuma, građanskih zborova i svrgavanja vlasti – nešto o “ekstremnoj politizaciji bez političkih posljedica”. Pa nam javite šta su odgovorili.
Najpopularniji pojmovi našeg prezenta – sve te riječi godine, teorijski buzzwordi i retoričke udice koje nam uporno govore da je svega previše – gube tako na značenju čim ih izmaknemo iz globalnog centra i pomjerimo prema periferiji.
Utoliko, možda ni o čemu ne svjedoče toliko uvjerljivo koliko o izgubljenim iluzijama tzv. Zapada, nesposobnog da koroziju vlastitog liberalno-kapitalističkog modela zamisli drukčije nego kao propast cijelog svijeta. A za to vrijeme, politička imaginacija rađa se na nekim drugim mjestima. Ili, drugim riječima: ni najmaksimalniji maxxing ipak nije dovoljan. Naša riječ godine je studentoslovlje.
