Izgleda da se smanjio broj tzv. nezavisnih marketinških stručnjaka koji u medijima tumače promidžbene strategije stranaka: ništa čudno, jer s ovim propagandnim rusvajem teško mogu izići na kraj čak i najveći bleferi medijske analize
Htjeli ste reforme, evo ih: od Plenkovića koji pokušava biti Milanović preko Milanovića koji pokušava biti Tuđman do Petrova koji pokušava ostati onaj stari kako bi i dalje bio novo lice hrvatske politike, kompletna stranačka scena se uspješno reformirala u samo dva tjedna predizborne kampanje. I što smo dobili? HDZ koji komunicira moderno, opušteno i interaktivno, SDP koji najednom grabi udesno, Most koji umjesto ‘reformi’ sada obećava ‘promjene’. Ili, drukčije rečeno: dobili smo jednu stranku koja ravno iz 1941. dolazi do poruke ‘Biraj bolju budućnost’, ustaški pokret mijenja za civilizacijski preokret, a taj ideološki salto mortale – bilo bi smiješno da nije urnebesno – brendira sloganom ‘Vjerodostojno’. Dobili smo drugu stranku koja – ispada nakon Milanovićevih ispada – marketinški zadan ‘siguran smjer’ ne može držati ni do zadanog kraja marketinške kampanje. Dobili smo napokon treću stranku koja nudi ‘promjene’ kao običan sinonim za dojučerašnje ‘reforme’: jedina promjena za koju su sposobni dakle promjena je slogana, ali takva da se njom ne mijenja baš ništa… Primijetili ste možda da se u ovom predizbornom ciklusu ponešto smanjio broj tzv. nezavisnih marketinških stručnjaka, PR-magova i sličnih preprodavača reklamne magle koji uoči svakog glasanja nahrupe u medije kako bi neupućenoj javnosti protumačili stranačke strategije komunikacije i njihove suptilne konotacije: ništa čudno, jer s ovim propagandnim rusvajem teško mogu izići na kraj čak i najveći bleferi medijske analize. Nema tu više čvrstih ideoloških pozicija, preostalo je samo taktičko pozicioniranje: što je manje sadržaja, brže se mijenjaju reklamne forme. Eto nam dakle reforme.
Što za to vrijeme radi tehnička vlada teško je reći, ali pouzdano znamo da Tim nema ništa s tim: premijer nam se opustio, predstavlja zemlju na međunarodnim sastancima bez prethodnih konzultacija, javno ističe svoju kandidaturu za budućeg veleposlanika, a čak je i na sjednicama Vlade počeo pokazivati zabrinjavajuću razinu samostalnosti. Nedavno je tako zamalo osujetio manevar Zlatka Hasanbegovića koji je poželio posebnom uredbom promijeniti Zakon o HRT-u samo zato da aktualnom vršitelju dužnosti ravnatelja Siniši Kovačiću produlji mandat na čelu javne radiotelevizije sa šest mjeseci na godinu dana: pošto se Mostovi ministri s tim nisu bili složili, ni Orešković nije uvrstio točku na dnevni red. Neko vrijeme se činilo kako će proći prijedlog Nadzornog odbora HRT-a da novog vršitelja dužnosti imenuje Trgovački sud, ali su ondje u međuvremenu odbili takvu ideju. HDZ je naposljetku na zakulisnim sastancima ipak uspješno progurao promjenu zakona, Kovačić je za dosadašnje uspjehe nagrađen s još šest mjeseci ravnanja, ali – evo novih problema – već 1. oktobra ističe ustavna ovlast Vlade da uredbom mijenja zakon: do tada bi idućeg ravnatelja trebao imenovati novi saziv Sabora, što je malo vjerojatno. Sigurno je s druge strane da će se neizbježni novi zapleti ove (u)pravne zavrzlame preklopiti s početkom jesenske programske sheme u kojoj Kovačić na velikoj sceni predstavlja svoje novinarske i uredničke adute. Ima među njima i plagijatora i filofašista i neizbježnih HNIP-stera: slutimo dakle kako bi se već idućih dana HRT-ovski cirkus mogao preseliti s one strane ekrana.
Dan nakon objave ovoga teksta znat ćemo ime dobitnika Meše Selimovića, jedne od prestižnijih postjugoslavenskih književnih nagrada: dodjeljuje se po petnaesti put u Tuzli, na susretima Cum grano salis, za roman objavljen u prošlih godinu dana na nekom od jezika kojima je – recimo to tako – zajedničko to što su isti. Već sada međutim pouzdano znamo da nagradu neće primiti žena: u finalu su petorica autora (Slobodan Šnajder i Robert Perišić iz Hrvatske, Svetislav Basara i Dragan Velikić iz Srbije, Hadžem Hajdarević iz BiH), a o pobjedniku odlučuje žiri u koji su organizatori posjeli – iznenađenje – petoricu muškaraca. Možda bismo ovaj rodni disbalans proglasili nevažnim kuriozitetom da prije samo dva mjeseca novinarka i spisateljica Antonela Marušić nije na neprofitnom portalu Voxfeminae objavila interesantan tekst o zastupljenosti autorica u finalima ovdašnjih književnih nagrada: osim Meše Selimovića, pokazalo se, sustavno ih zaobilazi i razvikana, nekada relevantna NIN-ova nagrada, a relativni napredak da se detektirati tek kod ponekog novijeg hrvatskog priznanja poput T-portalove nagrade za najbolji roman. Nije, naravno, da su književnice zapostavljene samo kod nas: nedavno se pisalo o tome kako najuglednije anglofone nagrade kao što su Man Booker Prize ili Pulitzer muškarci dobivaju u prosjeku dvostruko češće od žena. Nije ni da bi u književno nagrađivanje trebalo uvesti rodne kvote: tko naposljetku može garantirati da pet romana iz finala Meše Selimovića doista nisu najbolje što je u postjugoslavenskoj književnosti objavljeno prošle godine? A nije baš ni da nečiji ženski spol automatski podrazumijeva promicanje ženskih prava: neka nam svjedokinja bude Željka Markić. Pa opet, neobično je što primjerice aktualnu hrvatsku produkciju obilježava ulazak niza novih, mlađih autorica na scenu, ali se to u izborima većine žirija uglavnom ne vidi. Staro socioekonomsko pravilo kaže da pojedine profesije i pozivi postaju dominantno ‘ženski’ onda kada iz njih nestaje novac, kada gube društveni ugled: to bi uvjerljivo objasnilo trend debitantica i mlađih književnica na domaćoj sceni. A objasnilo bi valjda i zašto ta ‘ženska’ književna plima svejedno ne uspijeva preći prag literarnih nagrada: u njima se, bez obzira na ukupno srozavanje statusa književnosti, ipak još uvijek dijele novčani fondovi i kakve-takve medijske počasti.
Boris Buden u svojim nastupima rado spominje podatak koji precizno sažima galopirajuću globalnu ekspanziju onoga što zovemo contemporaryart: još 1984. na svijetu su postojala tri relevantna umjetnička bijenala – u Veneciji, São Paolu i Sydneyu – da bismo ih danas imali točno 175. E pa sprema se i stotinu sedamdeset šesti: pošto je svjetska scena zakrčena, ovaj putuje na Antarktiku. Ili, riječima organizatora, ‘jedini kontinent bez bijenala’. U martu sljedeće godine stotinjak mlađih autorica i autora kreće na dvanaestodnevnu ekskurziju brodom kako bi suvremenu umjetnost prvi put dopremili tamo gdje ona sigurno neće naići na publiku. ‘Ovaj uzvišeni kontinent je poput praznog lista papira na kojem će umjetnici iz različitih država i različitih nacionalnosti pokušati napisati nova pravila suradnje’, predstavlja utopijsku viziju spiritusmovens bijenala, moskovski umjetnik Aleksandar Ponomarjev. Na nesreću, netko se dosjetio da bi ekspedicija mogla brzo napustiti utopijsku sferu i skrenuti u distopijskom smjeru, jer će prazni list papira – što god artisti napisali na njemu – naposljetku svakako ostati umrljan. Osim ekološkog opreza, na površinu su isplutali i brojni organizacijski propusti, pa se jedna od glavnih kuratorica, Nizozemka Defne Ayas, već javno povukla iz projekta. Čini se dakle da antarktičku avanturu ipak nećemo pamtiti u skladu s Ponomarjevljevim optimističnim zamislima: prije kao novi simbol ekstravagantne dekadencije contemporary arta, pretvorenog u globalni tržišni pogon u vječnoj potrazi za novim senzacijama.
Kampanja
Htjeli ste reforme, evo ih: od Plenkovića koji pokušava biti Milanović preko Milanovića koji pokušava biti Tuđman do Petrova koji pokušava ostati onaj stari kako bi i dalje bio novo lice hrvatske politike, kompletna stranačka scena se uspješno reformirala u samo dva tjedna predizborne kampanje. I što smo dobili? HDZ koji komunicira moderno, opušteno i interaktivno, SDP koji najednom grabi udesno, Most koji umjesto ‘reformi’ sada obećava ‘promjene’. Ili, drukčije rečeno: dobili smo jednu stranku koja ravno iz 1941. dolazi do poruke ‘Biraj bolju budućnost’, ustaški pokret mijenja za civilizacijski preokret, a taj ideološki salto mortale – bilo bi smiješno da nije urnebesno – brendira sloganom ‘Vjerodostojno’. Dobili smo drugu stranku koja – ispada nakon Milanovićevih ispada – marketinški zadan ‘siguran smjer’ ne može držati ni do zadanog kraja marketinške kampanje. Dobili smo napokon treću stranku koja nudi ‘promjene’ kao običan sinonim za dojučerašnje ‘reforme’: jedina promjena za koju su sposobni dakle promjena je slogana, ali takva da se njom ne mijenja baš ništa… Primijetili ste možda da se u ovom predizbornom ciklusu ponešto smanjio broj tzv. nezavisnih marketinških stručnjaka, PR-magova i sličnih preprodavača reklamne magle koji uoči svakog glasanja nahrupe u medije kako bi neupućenoj javnosti protumačili stranačke strategije komunikacije i njihove suptilne konotacije: ništa čudno, jer s ovim propagandnim rusvajem teško mogu izići na kraj čak i najveći bleferi medijske analize. Nema tu više čvrstih ideoloških pozicija, preostalo je samo taktičko pozicioniranje: što je manje sadržaja, brže se mijenjaju reklamne forme. Eto nam dakle reforme.
Kovačiću produljen mandat
Što za to vrijeme radi tehnička vlada teško je reći, ali pouzdano znamo da Tim nema ništa s tim: premijer nam se opustio, predstavlja zemlju na međunarodnim sastancima bez prethodnih konzultacija, javno ističe svoju kandidaturu za budućeg veleposlanika, a čak je i na sjednicama Vlade počeo pokazivati zabrinjavajuću razinu samostalnosti. Nedavno je tako zamalo osujetio manevar Zlatka Hasanbegovića koji je poželio posebnom uredbom promijeniti Zakon o HRT-u samo zato da aktualnom vršitelju dužnosti ravnatelja Siniši Kovačiću produlji mandat na čelu javne radiotelevizije sa šest mjeseci na godinu dana: pošto se Mostovi ministri s tim nisu bili složili, ni Orešković nije uvrstio točku na dnevni red. Neko vrijeme se činilo kako će proći prijedlog Nadzornog odbora HRT-a da novog vršitelja dužnosti imenuje Trgovački sud, ali su ondje u međuvremenu odbili takvu ideju. HDZ je naposljetku na zakulisnim sastancima ipak uspješno progurao promjenu zakona, Kovačić je za dosadašnje uspjehe nagrađen s još šest mjeseci ravnanja, ali – evo novih problema – već 1. oktobra ističe ustavna ovlast Vlade da uredbom mijenja zakon: do tada bi idućeg ravnatelja trebao imenovati novi saziv Sabora, što je malo vjerojatno. Sigurno je s druge strane da će se neizbježni novi zapleti ove (u)pravne zavrzlame preklopiti s početkom jesenske programske sheme u kojoj Kovačić na velikoj sceni predstavlja svoje novinarske i uredničke adute. Ima među njima i plagijatora i filofašista i neizbježnih HNIP-stera: slutimo dakle kako bi se već idućih dana HRT-ovski cirkus mogao preseliti s one strane ekrana.
Nema nagrada za autorice
Dan nakon objave ovoga teksta znat ćemo ime dobitnika Meše Selimovića, jedne od prestižnijih postjugoslavenskih književnih nagrada: dodjeljuje se po petnaesti put u Tuzli, na susretima Cum grano salis, za roman objavljen u prošlih godinu dana na nekom od jezika kojima je – recimo to tako – zajedničko to što su isti. Već sada međutim pouzdano znamo da nagradu neće primiti žena: u finalu su petorica autora (Slobodan Šnajder i Robert Perišić iz Hrvatske, Svetislav Basara i Dragan Velikić iz Srbije, Hadžem Hajdarević iz BiH), a o pobjedniku odlučuje žiri u koji su organizatori posjeli – iznenađenje – petoricu muškaraca. Možda bismo ovaj rodni disbalans proglasili nevažnim kuriozitetom da prije samo dva mjeseca novinarka i spisateljica Antonela Marušić nije na neprofitnom portalu Voxfeminae objavila interesantan tekst o zastupljenosti autorica u finalima ovdašnjih književnih nagrada: osim Meše Selimovića, pokazalo se, sustavno ih zaobilazi i razvikana, nekada relevantna NIN-ova nagrada, a relativni napredak da se detektirati tek kod ponekog novijeg hrvatskog priznanja poput T-portalove nagrade za najbolji roman. Nije, naravno, da su književnice zapostavljene samo kod nas: nedavno se pisalo o tome kako najuglednije anglofone nagrade kao što su Man Booker Prize ili Pulitzer muškarci dobivaju u prosjeku dvostruko češće od žena. Nije ni da bi u književno nagrađivanje trebalo uvesti rodne kvote: tko naposljetku može garantirati da pet romana iz finala Meše Selimovića doista nisu najbolje što je u postjugoslavenskoj književnosti objavljeno prošle godine? A nije baš ni da nečiji ženski spol automatski podrazumijeva promicanje ženskih prava: neka nam svjedokinja bude Željka Markić. Pa opet, neobično je što primjerice aktualnu hrvatsku produkciju obilježava ulazak niza novih, mlađih autorica na scenu, ali se to u izborima većine žirija uglavnom ne vidi. Staro socioekonomsko pravilo kaže da pojedine profesije i pozivi postaju dominantno ‘ženski’ onda kada iz njih nestaje novac, kada gube društveni ugled: to bi uvjerljivo objasnilo trend debitantica i mlađih književnica na domaćoj sceni. A objasnilo bi valjda i zašto ta ‘ženska’ književna plima svejedno ne uspijeva preći prag literarnih nagrada: u njima se, bez obzira na ukupno srozavanje statusa književnosti, ipak još uvijek dijele novčani fondovi i kakve-takve medijske počasti.
Artisti na Antarktici
Boris Buden u svojim nastupima rado spominje podatak koji precizno sažima galopirajuću globalnu ekspanziju onoga što zovemo contemporaryart: još 1984. na svijetu su postojala tri relevantna umjetnička bijenala – u Veneciji, São Paolu i Sydneyu – da bismo ih danas imali točno 175. E pa sprema se i stotinu sedamdeset šesti: pošto je svjetska scena zakrčena, ovaj putuje na Antarktiku. Ili, riječima organizatora, ‘jedini kontinent bez bijenala’. U martu sljedeće godine stotinjak mlađih autorica i autora kreće na dvanaestodnevnu ekskurziju brodom kako bi suvremenu umjetnost prvi put dopremili tamo gdje ona sigurno neće naići na publiku. ‘Ovaj uzvišeni kontinent je poput praznog lista papira na kojem će umjetnici iz različitih država i različitih nacionalnosti pokušati napisati nova pravila suradnje’, predstavlja utopijsku viziju spiritusmovens bijenala, moskovski umjetnik Aleksandar Ponomarjev. Na nesreću, netko se dosjetio da bi ekspedicija mogla brzo napustiti utopijsku sferu i skrenuti u distopijskom smjeru, jer će prazni list papira – što god artisti napisali na njemu – naposljetku svakako ostati umrljan. Osim ekološkog opreza, na površinu su isplutali i brojni organizacijski propusti, pa se jedna od glavnih kuratorica, Nizozemka Defne Ayas, već javno povukla iz projekta. Čini se dakle da antarktičku avanturu ipak nećemo pamtiti u skladu s Ponomarjevljevim optimističnim zamislima: prije kao novi simbol ekstravagantne dekadencije contemporary arta, pretvorenog u globalni tržišni pogon u vječnoj potrazi za novim senzacijama.
