Kada su glumca Danijela Ljuboju u kampanji za novog ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih podržale kolege, kritičar Jutarnjeg Tomislav Čadež posprdno mu je nalijepio etiketu ‘samoupravljača‘, a sada, kada gradonačelnik Milan Bandić pokušava po partijskoj liniji na istom mjestu ostaviti svoju kandidatkinju, ‘socijalističkog mentaliteta‘ najednom više nema
Drama u Zagrebačkom kazalištu mladih! Zastupnici Gradske skupštine idućeg četvrtka odlučuju o novom ravnatelju ZKM-a i čeka ih ozbiljna dilema. ZKM-ovo Kazališno vijeće – stručno tijelo komponirano od predstavnika ansambla i gradskih vlasti – preporučilo im je da umjesto programa dosadašnje ravnateljice Snježane Abramović Milković izaberu onaj glumca Danijela Ljuboje. Gradonačelnik Milan Bandić – komponiran od samoga sebe i koruptivne mreže kojom se okružuje – preporučio im je, međutim, da preporuku Vijeća zanemare. Poslušaju li ga zastupnici, natječaj se poništava, a Snježana Abramović ostaje v.d. ravnateljice do raspisivanja novoga: tada se, pretpostavljamo, cijela igra ponavlja. Ovakvo proceduralno pripetavanje nije niti korisno niti uobičajeno, ali je – pogledamo li profile dvoje kandidata – zapravo sasvim očekivano. Snježanu Abramović, naime, u ‘Neprijateljskoj propagandi‘ pamtimo kao bivšu kandidatkinju s Bandićeve izborne liste, kojoj je prije četiri godine povjeren ZKM tako što su službeni kriteriji za ravnateljsku poziciju preko noći prilagođeni njenim kvalifikacijama; pamtimo je još i kao ravnateljicu koja je ostvarila Bandićevu želju za pripajanjem Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u, a kada se plesna zajednica pobunila, cenzurirala je njihov istup na vlastitoj pozornici. Ljuboji, s druge strane, osim pozitivnog mišljenja nadležnog stručnog Vijeća, upisujemo prijedlog programa otvorenog suvremenim tekstovima i temama, ali i 20-godišnje iskustvo igranja u matičnom kazalištu iz kojega je proizišla formalna potpora većeg dijela ansambla. S jedne strane, ukratko, politička podrška s vrha; s druge podrška onih kojima je kazalište svrha.
Problemi na koje Ljuboja pritom nailazi postaju jasniji pogledamo li kako dvoje protukandidata, mimo opskurnih kulturnih rubrika poput naše, portretira visokokvalificirani medijski mainstream. Abramović ondje uglavnom figurira kao uspješna poduzetnica, menadžerica pod čijom su upravom popunjene i dvorane i vitrine s nagradama prestižnih festivala. Za Ljuboju se pak, zbog potpore vlastitih kolega i ljudi iz struke, prikačila posprdna etiketa ‘samoupravljača‘. Zalijepio mu je, onako usput, na stranicama Jutarnjeg lista kazališni kritičar Tomislav Čadež, detektiravši u izboru Vijeća dublje, strukturne probleme: ‘Desetljećima pišem o socijalističkom mentalitetu kao prevladavajućem u našim komunalnim, županijskim i državnim kazalištima‘, započeo je potresnu ispovijest veteran koji se protiv socijalizma hrabro bori sve otkako socijalizma više nema, pa onda predstavio Danijela Ljuboju kao prototip tog ‘socijalističkog mentaliteta‘, utjelovljenje mentalne uravnilovke, glumca čija je ‘karijera poznata dublje jedino stručnjacima‘, koji je glumio sporedne uloge po TV-sapunicama i koji ‘nikada ništa nije vodio.‘ Ali ga je, eto, ‘skupina frendova zaposlenika‘ naumila pretvoriti u direktorsku lutku na koncu, a presudnu je ulogu pritom odigrao dramaturg Goran Sergej Pristaš. Taj predstavnik gradske vlasti u Kazališnom vijeću, pristigao iz kvote ‘krajnje ljevice‘, Ljuboji je dao ‘odlučnu potporu‘ i tako ‘uveo samoupravljanje‘ u ZKM. Kakvo je to samoupravljanje ako ga u kazalište uvodi netko tko u tom kazalištu ne radi, zbog čega je Pristaševa potpora bila ‘odlučna‘ ako je peteročlano Vijeće Ljuboji dalo četiri glasa, kako je Ljubojina karijera poznata ‘jedino stručnjacima‘ ako je glumio u gledanim sapunicama, zašto je ta karijera uopće važna kad ga ionako eliminira činjenica da ‘nikada ništa nije vodio‘, zbog čega je važno je li ikada išta vodio ako znamo da ni najuspješnija skorija ZKM-ova ravnateljica Dubravka Vrgoč prethodno nije imala upravljačkog iskustva, zašto je podrška kolega problem, a ne pohvala: ništa od svega toga nismo, nažalost, uspjeli doznati do kraja Čadežovog teksta. Da se kritičar Jutarnjeg po svojim člancima učestalo sapliće o elementarne logičke prepreke odavno, uostalom, nije vijest: vijest je, međutim, da mu Bandićevo samovoljno, ničim argumentirano suprotstavljanje stručnoj odluci Kazališnog vijeća u međuvremenu nije baš nimalo zasmetalo. Nezgodna je, eto, stvar taj ‘socijalistički mentalitet‘: nekad ga vidiš ondje gdje radni kolektiv želi podržati kolegu kojeg dobro poznaje i kome vjeruje, a ne vidiš ga tamo gdje se odluke donose po partijskoj liniji, bez suvišnih zašto, postavljanjem imena sa stranačkih lista, uz prigodno prilagođavanje stručnih kriterija… Ali nema veze: etiketa je zalijepljena i sada Ljuboji s njom valja pred Gradsku skupštinu. A tamo će, rekosmo, ovoga četvrtka zastupnici imati ozbiljnih dilema. Što se ‘Neprijateljske propagande‘ tiče, većih dvojbi nema: bolje ravnatelj samoupravljač, nego ravnateljica na daljinski upravljač.
Pod parolom ‘Sluškinje ustaju!‘ centrom Zagreba prošle je subote marširala povorka žena odjevenih u prepoznatljive odore iz serije ‘Sluškinjina priča‘, zahtijevajući ratifikaciju Istanbulske konvencije: mi poraznu okolnost da se zbog nečeg takvog još uvijek mora prosvjedovati sebično koristimo da upozorimo na zanimljiv esej pisca i kritičara Bradyja Gerbera ‘Distopija na rasprodaji: Kako je komercijalizirani žanr izgubio oštricu‘, objavljen na portalu Literary Hub. Gerber, kao i zagrebačke prosvjednice, kreće od Margaret Atwood i ‘Sluškinjine priče‘: kada je Huluova ekranizacija njenog romana iz 1985. krajem prošle godine osvojila hrpicu Emmyja – uključujući i onoga za najbolju seriju – autorica je iskoristila priliku da novinarima obeća skore nastavke, na kojima upravo radi. ‘Njena najava druge sezone nije bila ono što sam očekivao‘, povjerava razočarani Gerber. ‘U svojoj aroganciji – ili naivnosti – mislio sam da će nas Atwood, koja je izmaštala tu zastrašujuću, a opet plauzibilnu budućnost, zapravo pozvati na akciju, reći mi što mogu učiniti kako bih spriječio da njezina vizija ne postane stvarnost.‘ Krećući od vlastitog razočarenja, Gerber zatim lista relativno kratku, ali bogatu tradiciju distopijskog žanra pa dolazi do sumornog prezenta: ‘Nekada ambiciozan medij društvene i političke kritike, distopija se pretvorila u poštapalicu koja može biti prikačena za skoro sve što pokušava djelovati angažirano. Sama riječ nije postala posve besmislena – još uvijek priziva izvjesnu strepnju, još uvijek nastaje sjajna distopijska umjetnost. Ali ima je previše. Ionako već znamo da postoje nebrojeni razlozi za strah, da nitko tko djeluje sam ne može promijeniti budućnost. Preplavljeni smo distopijom…‘ Esej završava pozivom na konkretnu političku akciju i angažman, ma koliko oni bili teži i izazovniji od uživanja u hiperprodukciji distopijske fikcije, a mi smo nešto skloniji oprostiti Attwood ono promotivno iskliznuće na dodjeli Emmyja. U nedavnom intervjuu ‘Guardianu‘ je, naime, otkrila kako na uspjehu prošlogodišnje serije nije zaradila baš ništa: još početkom 90-ih prodala je prava na roman MGM-u, jer tada, kaže, nije bila u poziciji da pregovara. Bizaran obrat: visoki profiti od najpopularnije feminističke pripovijesti današnjice idu, dakle, kompaniji koju su osnovali moćni holivudski muškarci, a i danas u njenoj upravi sjede postariji, bogatiji i – naravno – mahom muški menadžeri.
U nečemu se ipak posve slažemo s Bradyjem Gerberom: preplavljeni smo distopijom. I ne treba je tražiti samo recentnoj fikciji: ima je, sasvim dovoljno, u suvremenoj arhitekturi. Ovih dana podsjetio je na to britanski umjetnik Stuart Semple, inače rado viđen gost ove rubrike: pamtimo ga po rijetko duhovitoj akciji iz 2016., kada je – isprovociran odlukom poznatijeg i bogatijeg kolege Anisha Kapoora da kupi ekskluzivna prava na Vantablack, tek sintetiziranu ‘najcrnju crnu‘ boju na svijetu, kako je osim njega ne bi mogao koristiti nitko – prvo lansirao vlastitu ‘najružičastiju ružičastu‘, a zatim i ‘najšljokičastiju šljokičastu‘, boje koje su pravno smjeli koristiti baš svi osim, jasno, Kapoora. Sada se Semple bavi tzv. neprijateljskom arhitekturom, primjerima građevina, stubišta ili klupica u parkovima dizajniranih tako da im ne mogu pristupiti niti se na njima mogu odmoriti oni najugroženiji: siromašni, prosjaci, beskućnici. ‘Neprijateljski dizajn je dizajn usmjeren protiv čovječanstva. Osmišljen je tako da isključi, ozlijedi ili na bilo koji način ograniči slobodu ljudskih bića. Najčešće, cilj mu je ukloniti određene dijelove zajednice iz javnog prostora‘, stoji na novopokrenutoj Sempleovoj stranici Hostiledesigne.org, na koju svi – pa čak i Anish Kapoor – mogu uploadati fotografije primjeraka neprijateljske arhitekture iz vlastitih gradova.
U iščekivanju druge sezone ‘Sluškinjine priče‘, za kraj rubrike istresamo naramak nedavno najavljenih serija čija autorska imena obećavaju još mnoge uspješne godine aktualnog ‘zlatnog doba televizije‘. Vijest mjeseca je svakako Michael Haneke: jedan od najupečatljivijih režisera današnjice sprema desetodijelnu ‘Kelvinovu knjigu‘, prema originalnom scenariju, na engleskom jeziku, u žanru – pogađate – distopije. Braća Coen će se u ‘Baladi o Busteru Scruggsu‘ držati westerna, Nicolas Winding Refn (‘Pusher‘, ‘Vožnja‘…) režirat će priču o losanđeleskim kriminalcima koji postaju samuraji, a domaći mediji već su razglasili vijest o velikom uspjehu Danisa Tanovića: njegov ‘Uspjeh‘, ‘gorka oda gradu Zagrebu koja donosi mračan uvid u različite strukture današnjeg društva‘, postat će prva serija iz regije snimljena u produkciji HBO-a.
Samoupravljanje
Drama u Zagrebačkom kazalištu mladih! Zastupnici Gradske skupštine idućeg četvrtka odlučuju o novom ravnatelju ZKM-a i čeka ih ozbiljna dilema. ZKM-ovo Kazališno vijeće – stručno tijelo komponirano od predstavnika ansambla i gradskih vlasti – preporučilo im je da umjesto programa dosadašnje ravnateljice Snježane Abramović Milković izaberu onaj glumca Danijela Ljuboje. Gradonačelnik Milan Bandić – komponiran od samoga sebe i koruptivne mreže kojom se okružuje – preporučio im je, međutim, da preporuku Vijeća zanemare. Poslušaju li ga zastupnici, natječaj se poništava, a Snježana Abramović ostaje v.d. ravnateljice do raspisivanja novoga: tada se, pretpostavljamo, cijela igra ponavlja. Ovakvo proceduralno pripetavanje nije niti korisno niti uobičajeno, ali je – pogledamo li profile dvoje kandidata – zapravo sasvim očekivano. Snježanu Abramović, naime, u ‘Neprijateljskoj propagandi‘ pamtimo kao bivšu kandidatkinju s Bandićeve izborne liste, kojoj je prije četiri godine povjeren ZKM tako što su službeni kriteriji za ravnateljsku poziciju preko noći prilagođeni njenim kvalifikacijama; pamtimo je još i kao ravnateljicu koja je ostvarila Bandićevu želju za pripajanjem Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u, a kada se plesna zajednica pobunila, cenzurirala je njihov istup na vlastitoj pozornici. Ljuboji, s druge strane, osim pozitivnog mišljenja nadležnog stručnog Vijeća, upisujemo prijedlog programa otvorenog suvremenim tekstovima i temama, ali i 20-godišnje iskustvo igranja u matičnom kazalištu iz kojega je proizišla formalna potpora većeg dijela ansambla. S jedne strane, ukratko, politička podrška s vrha; s druge podrška onih kojima je kazalište svrha.
Problemi na koje Ljuboja pritom nailazi postaju jasniji pogledamo li kako dvoje protukandidata, mimo opskurnih kulturnih rubrika poput naše, portretira visokokvalificirani medijski mainstream. Abramović ondje uglavnom figurira kao uspješna poduzetnica, menadžerica pod čijom su upravom popunjene i dvorane i vitrine s nagradama prestižnih festivala. Za Ljuboju se pak, zbog potpore vlastitih kolega i ljudi iz struke, prikačila posprdna etiketa ‘samoupravljača‘. Zalijepio mu je, onako usput, na stranicama Jutarnjeg lista kazališni kritičar Tomislav Čadež, detektiravši u izboru Vijeća dublje, strukturne probleme: ‘Desetljećima pišem o socijalističkom mentalitetu kao prevladavajućem u našim komunalnim, županijskim i državnim kazalištima‘, započeo je potresnu ispovijest veteran koji se protiv socijalizma hrabro bori sve otkako socijalizma više nema, pa onda predstavio Danijela Ljuboju kao prototip tog ‘socijalističkog mentaliteta‘, utjelovljenje mentalne uravnilovke, glumca čija je ‘karijera poznata dublje jedino stručnjacima‘, koji je glumio sporedne uloge po TV-sapunicama i koji ‘nikada ništa nije vodio.‘ Ali ga je, eto, ‘skupina frendova zaposlenika‘ naumila pretvoriti u direktorsku lutku na koncu, a presudnu je ulogu pritom odigrao dramaturg Goran Sergej Pristaš. Taj predstavnik gradske vlasti u Kazališnom vijeću, pristigao iz kvote ‘krajnje ljevice‘, Ljuboji je dao ‘odlučnu potporu‘ i tako ‘uveo samoupravljanje‘ u ZKM. Kakvo je to samoupravljanje ako ga u kazalište uvodi netko tko u tom kazalištu ne radi, zbog čega je Pristaševa potpora bila ‘odlučna‘ ako je peteročlano Vijeće Ljuboji dalo četiri glasa, kako je Ljubojina karijera poznata ‘jedino stručnjacima‘ ako je glumio u gledanim sapunicama, zašto je ta karijera uopće važna kad ga ionako eliminira činjenica da ‘nikada ništa nije vodio‘, zbog čega je važno je li ikada išta vodio ako znamo da ni najuspješnija skorija ZKM-ova ravnateljica Dubravka Vrgoč prethodno nije imala upravljačkog iskustva, zašto je podrška kolega problem, a ne pohvala: ništa od svega toga nismo, nažalost, uspjeli doznati do kraja Čadežovog teksta. Da se kritičar Jutarnjeg po svojim člancima učestalo sapliće o elementarne logičke prepreke odavno, uostalom, nije vijest: vijest je, međutim, da mu Bandićevo samovoljno, ničim argumentirano suprotstavljanje stručnoj odluci Kazališnog vijeća u međuvremenu nije baš nimalo zasmetalo. Nezgodna je, eto, stvar taj ‘socijalistički mentalitet‘: nekad ga vidiš ondje gdje radni kolektiv želi podržati kolegu kojeg dobro poznaje i kome vjeruje, a ne vidiš ga tamo gdje se odluke donose po partijskoj liniji, bez suvišnih zašto, postavljanjem imena sa stranačkih lista, uz prigodno prilagođavanje stručnih kriterija… Ali nema veze: etiketa je zalijepljena i sada Ljuboji s njom valja pred Gradsku skupštinu. A tamo će, rekosmo, ovoga četvrtka zastupnici imati ozbiljnih dilema. Što se ‘Neprijateljske propagande‘ tiče, većih dvojbi nema: bolje ravnatelj samoupravljač, nego ravnateljica na daljinski upravljač.
Višak distopije
Pod parolom ‘Sluškinje ustaju!‘ centrom Zagreba prošle je subote marširala povorka žena odjevenih u prepoznatljive odore iz serije ‘Sluškinjina priča‘, zahtijevajući ratifikaciju Istanbulske konvencije: mi poraznu okolnost da se zbog nečeg takvog još uvijek mora prosvjedovati sebično koristimo da upozorimo na zanimljiv esej pisca i kritičara Bradyja Gerbera ‘Distopija na rasprodaji: Kako je komercijalizirani žanr izgubio oštricu‘, objavljen na portalu Literary Hub. Gerber, kao i zagrebačke prosvjednice, kreće od Margaret Atwood i ‘Sluškinjine priče‘: kada je Huluova ekranizacija njenog romana iz 1985. krajem prošle godine osvojila hrpicu Emmyja – uključujući i onoga za najbolju seriju – autorica je iskoristila priliku da novinarima obeća skore nastavke, na kojima upravo radi. ‘Njena najava druge sezone nije bila ono što sam očekivao‘, povjerava razočarani Gerber. ‘U svojoj aroganciji – ili naivnosti – mislio sam da će nas Atwood, koja je izmaštala tu zastrašujuću, a opet plauzibilnu budućnost, zapravo pozvati na akciju, reći mi što mogu učiniti kako bih spriječio da njezina vizija ne postane stvarnost.‘ Krećući od vlastitog razočarenja, Gerber zatim lista relativno kratku, ali bogatu tradiciju distopijskog žanra pa dolazi do sumornog prezenta: ‘Nekada ambiciozan medij društvene i političke kritike, distopija se pretvorila u poštapalicu koja može biti prikačena za skoro sve što pokušava djelovati angažirano. Sama riječ nije postala posve besmislena – još uvijek priziva izvjesnu strepnju, još uvijek nastaje sjajna distopijska umjetnost. Ali ima je previše. Ionako već znamo da postoje nebrojeni razlozi za strah, da nitko tko djeluje sam ne može promijeniti budućnost. Preplavljeni smo distopijom…‘ Esej završava pozivom na konkretnu političku akciju i angažman, ma koliko oni bili teži i izazovniji od uživanja u hiperprodukciji distopijske fikcije, a mi smo nešto skloniji oprostiti Attwood ono promotivno iskliznuće na dodjeli Emmyja. U nedavnom intervjuu ‘Guardianu‘ je, naime, otkrila kako na uspjehu prošlogodišnje serije nije zaradila baš ništa: još početkom 90-ih prodala je prava na roman MGM-u, jer tada, kaže, nije bila u poziciji da pregovara. Bizaran obrat: visoki profiti od najpopularnije feminističke pripovijesti današnjice idu, dakle, kompaniji koju su osnovali moćni holivudski muškarci, a i danas u njenoj upravi sjede postariji, bogatiji i – naravno – mahom muški menadžeri.
Neprijateljska arhitektura
U nečemu se ipak posve slažemo s Bradyjem Gerberom: preplavljeni smo distopijom. I ne treba je tražiti samo recentnoj fikciji: ima je, sasvim dovoljno, u suvremenoj arhitekturi. Ovih dana podsjetio je na to britanski umjetnik Stuart Semple, inače rado viđen gost ove rubrike: pamtimo ga po rijetko duhovitoj akciji iz 2016., kada je – isprovociran odlukom poznatijeg i bogatijeg kolege Anisha Kapoora da kupi ekskluzivna prava na Vantablack, tek sintetiziranu ‘najcrnju crnu‘ boju na svijetu, kako je osim njega ne bi mogao koristiti nitko – prvo lansirao vlastitu ‘najružičastiju ružičastu‘, a zatim i ‘najšljokičastiju šljokičastu‘, boje koje su pravno smjeli koristiti baš svi osim, jasno, Kapoora. Sada se Semple bavi tzv. neprijateljskom arhitekturom, primjerima građevina, stubišta ili klupica u parkovima dizajniranih tako da im ne mogu pristupiti niti se na njima mogu odmoriti oni najugroženiji: siromašni, prosjaci, beskućnici. ‘Neprijateljski dizajn je dizajn usmjeren protiv čovječanstva. Osmišljen je tako da isključi, ozlijedi ili na bilo koji način ograniči slobodu ljudskih bića. Najčešće, cilj mu je ukloniti određene dijelove zajednice iz javnog prostora‘, stoji na novopokrenutoj Sempleovoj stranici Hostiledesigne.org, na koju svi – pa čak i Anish Kapoor – mogu uploadati fotografije primjeraka neprijateljske arhitekture iz vlastitih gradova.
TV-foršpani
U iščekivanju druge sezone ‘Sluškinjine priče‘, za kraj rubrike istresamo naramak nedavno najavljenih serija čija autorska imena obećavaju još mnoge uspješne godine aktualnog ‘zlatnog doba televizije‘. Vijest mjeseca je svakako Michael Haneke: jedan od najupečatljivijih režisera današnjice sprema desetodijelnu ‘Kelvinovu knjigu‘, prema originalnom scenariju, na engleskom jeziku, u žanru – pogađate – distopije. Braća Coen će se u ‘Baladi o Busteru Scruggsu‘ držati westerna, Nicolas Winding Refn (‘Pusher‘, ‘Vožnja‘…) režirat će priču o losanđeleskim kriminalcima koji postaju samuraji, a domaći mediji već su razglasili vijest o velikom uspjehu Danisa Tanovića: njegov ‘Uspjeh‘, ‘gorka oda gradu Zagrebu koja donosi mračan uvid u različite strukture današnjeg društva‘, postat će prva serija iz regije snimljena u produkciji HBO-a.
