This is Europe! – urla mladić na lošem engleskom, unoseći se u lice nepomičnom čovjeku. Europe je za ovu potrebu lučki gat u Rijeci, mladić je maskiran, a čovjek kojem se obraća leži u krvi i teško diše. “Pazi da nam ne umre”, dobacuje mladićev prijatelj, još jedan maskirani Evropljanin.
Njih dvojica upravo su šakama i nogama premlatila 25-godišnjeg Sirijca, šutali ga i pljuvali nakon što je pao na pod pa onda svom snagom skakali po njemu. Scenu snimaju dvije djevojke, Evropljanke. Smiju se. Jedna spominje da ju je Sirijac prethodno napao. Zatim ga, pretučenog, svo četvero pljačkaju, uzimaju mu novce, a mobitel bacaju u more. “Zaprljo si me, majmune glupi”, govori jedan od momaka dok briše krv s patike. Zabava je gotova. Za kraj samo poruka: ovo je Evropa.
Snimka će se, tri i po mjeseca nakon što je nastala, zavrtjeti hrvatskim portalima i društvenim mrežama. Samo zahvaljujući tome saznat ćemo za novo u nizu premlaćivanja imigrantskih radnika. Priupitan da snimku prokomentira, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pred kamerama namješta tronuto lice: “Svako nasilje je neprihvatljivo”, kaže, “Hrvatska ne može i ne smije postati društvo koje će tolerirati brutalnost…”
Ni 24 sata kasnije, još gori slučaj nasilja i brutalnosti – smrt 19-godišnjeg drniškog mladića kojeg je iz pištolja, po svemu sudeći, ubio izvjesni Kristijan Aleksić, jedan od onih što su “otprije poznati policiji” – istisnut će iz medija riječku vijest. Do nove snimke, do novog premlaćivanja imigranata.
Jer problem s Božinovićevom izjavom, jasno, u tome je što dolazi prekasno. Tek koji dan prije videa s riječkog gata, recimo, hrvatskim portalima i društvenim mrežama kružila je snimka iz centra Zagreba na kojoj bijesna djevojka, još jedna Evropljanka, nemilice udara šakama čovjeka – nekog filipinskog turista, pokazat će se – pa ga ruši na pod i nastavlja.
Samo nekoliko tjedana ranije, opet, objavljeno je tradicionalno godišnje izvješće pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter u kojem doznajemo da je broj evidentiranih zločina iz mržnje u posljednjih pet godina skočio za nevjerojatnih 136 posto u odnosu na prethodno petogodišnje razdoblje.
Petoljetka u kojoj su se hrvatski Evropljani šakama, nogama, pajserima i pištoljima obrušili na ljude pogrešne nacionalnosti, jezika i boje kože – naravno – zapravo je period masovnog priljeva migrantskih radnika iz, mahom, južnoazijskih država. A gola statistika mrzilačkog nasilja pritom prikriva stvarne, konkretne priče. Oktobar prošle godine: 24-godišnji državljanin Hrvatske u Slavonskom Brodu pretukao 41-godišnjeg Filipinca. Septembar prošle godine: trojica u Zagrebu nasrnula na dostavljača hrane, oteli mu bicikl i opljačkali ga.
Za jednog ministra unutarnjih poslova, Davor Božinović je odavno izvan zbivanja. Ali problem s njegovom izjavom nije samo u tome što dolazi prekasno. Mnogo je veća nevolja ta što čitav Božinovićev mandat – još otkako je prije devet godina preuzeo MUP – nije ništa drugo nego privikavanje Hrvatske na nasilje
Februar prošle godine: Splićanin fizički napao nekolicinu Indijaca i Nepalaca jer mu je kasnila narudžba u McDonald’su. Septembar 2024: na Fallerovom šetalištu u Zagrebu razbili arkadu Sohanu Singhu, dostavljaču iz Indije. Februar 2024: policija uhitila 19-godišnjaka i 20-godišnjaka, hrvatske državljane, optužene da su nanijeli teške tjelesne ozljede dostavljaču iz Pakistana.
Januar 2024: trojica naručila hranu, sačekali pakistanskog dostavljača pa ga opljačkali prijeteći mu pištoljem. I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od gole statistike, sve bliže – valjda – Evropi. “Svako nasilje je neprihvatljivo”? “Hrvatska ne može i ne smije postati društvo koje će tolerirati brutalnost”? Za jednog ministra unutarnjih poslova, Davor Božinović je odavno izvan zbivanja.
Ali problem s njegovom izjavom nije samo u tome što dolazi prekasno. Mnogo je veća nevolja ta što čitav Božinovićev mandat – još otkako je prije devet godina preuzeo MUP – nije ništa drugo nego privikavanje Hrvatske na nasilje, ništa drugo nego promocija društva koje će tolerirati brutalnost. Tek što je jedan od najpouzdanijih Plenkovićevih kadrova preuzeo poziciju 2017. godine, sjetimo se, vlak iz smjera Šida ubio je malenu afganistansku izbjeglicu Madinu Hussiny, a porodica petogodišnje djevojčice zatim je godinama dokazivala kako ih je u ledenu novembarsku noć protjerala hrvatska policija.
Godinama je Božinovićev MUP poricao optužbu, godinama je Republika Hrvatska opstruirala istragu, sve dok 2022., napokon, pravomoćnom presudom Evropskog suda za ljudska prava nije utvrđeno da je RH povrijedila Madinino pravo na život. A u međuvremenu, množili su se dokazi policijske brutalnosti. Guardian, Der Spiegel i brojni drugi, itekako relevantni evropski mediji svako malo objavljivali su fotografije pretučenih migranata: leđa prošarana masnicama, ruke u zavojima, izobličena lica.
Amnesty International, Human Rights Watch i brojne druge udruge prikupile su nebrojena svjedočanstva o policijskom maltretiranju, ponižavanju i seksualnom uznemiravanju: ljude skidaju do gola, otimaju im stvari, sprejem crtaju križeve na glavama, vezuju za stabla, tuku ih čizmama i palicama. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Božinović, naravno, sve ove dokaze – a prikupljeno ih je na stotine – rutinski odbacuje.
Tadašnja predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović na švicarskoj javnoj radio-televiziji nonšalantno izjavljuje kako je “malo sile, naravno, potrebno kada radite odvraćanje”. Umjesto preuzimanja odgovornosti, spominju se primjeri policijske humanosti, priča se o zavjerama svjetskih medija, a najviše se, jasno, govori o evropskoj granici. Nju moramo sačuvati.
Ništa se ne mijenja ni nakon što 2021. godine velika međunarodna mreža novinara – među kojima i moj kolega iz Novosti Jerko Bakotin – objavi snimku iživljavanja maskiranih hrvatskih graničnih policajaca nad migrantima u blizini općine Rakovica: nepobitan, neoboriv dokaz organizirane policijske nečovječnosti. Ništa se ne mijenja do danas, usprkos serijama novih dokaza.
Zbog Madinine smrti nitko nije smijenjen ni ukoren. Trojica policajaca sa snimke u blizini Rakovice izvukli su se s uvjetnom kaznom: trebaju samo paziti da ih novinari opet ne uhvate kako mrcvare migrante. “Svako nasilje je neprihvatljivo”? “Hrvatska ne može i ne smije postati društvo koje će tolerirati brutalnost”? Čini se da ipak postoji nasilje i nasilje. I da su neke brutalnosti prihvatljive. Čini se da postoje granice tolerancije.
Naravno da postoje: granica hrvatske tolerancije je granica Evropske unije. Baš zato će mnogi naši sugrađani – ne oni fašistoidni, poput dvojice maskiranih riječkih idiota, nego sasvim pristojni, liberalni, razumni ljudi – požuriti da podsjete na razliku između legalnih i ilegalnih imigranata, između dobrodošlih gostiju i nepozvanih stranaca, između potrebnih radnika i nepoželjnih uljeza. One prve, prema toj verziji, trebali bismo zaštiti od kršenja zakona; ovi drugi zakon krše sami, pa su onda, valjda, zaslužili sve što im se dogodi.
A nakon što se ustanovi ta razlika, dodatna pitanja postaju suvišna. Poput, recimo: zašto nam zakonska zaštita onih prvih nikako ne uspijeva, a policijsko premlaćivanje ovih drugih očito ide odlično? Ili: znači li to što netko ilegalno prelazi granicu Evropske unije da fizičko iživljavanje i ponižavanje najednom postaje opravdano? I kako to točno nazivamo? Možda: nasilje koje više nije “neprihvatljivo”? Možda: “društvo koje tolerira brutalnost”?
Najveći problem s izjavom ministra policije, ispada, nije ni taj što dolazi prekasno, a ni taj što protiv “svakog nasilja” i “brutalnosti” govori čovjek koji već devet godina brutalnost i nasilje provodi sistemski, u ime zaštite Evropske unije. Najveći problem je taj što, čini se, više nema nikoga da primijeti koliko je njegova izjava opscena. I zato – onima koji za takvo nešto imaju želuca – predlažemo da usporede dvije snimke.
Jednu koja je nastala 2021. godine u blizini Rakovice, kraj hrvatsko-bosanske granice, i drugu koja se prije nekoliko dana zavrtjela portalima i društvenim mrežama. Na jednoj je hrvatska policija, na drugoj mlađahni hrvatski fašisti; na jednoj skupina “ilegalnih migranata”, na drugoj usamljeni sirijski radnik.
A opet, razlike skoro da nema. I tamo i ovdje: maske na licima. I tamo i ovdje: naši protiv stranaca. I tamo i ovdje: slike premlaćivanja. I tamo i ovdje: brutalnost i nasilje. I tamo i ovdje: krici i zapomaganje. Šakom u glavu, nogom u stomak, prijetnje i uvrede. I za kraj, naravno, poruka: This is Europe.
