Autorskoj ekipi predstave ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ ‘Neprijateljska propaganda’ upućuje prijateljski savjet: kada idući put poželite rasturati tvrdokorne mitove jugokomunističkog režima, dajte se barem potrudite da to ne radite na sceni koju vam je isti taj režim ostavio u naslijeđe
Na sceni Centra za kulturu Trešnjevka igra predstava ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ i o njoj se manje-više sve zna: da je nastala prema knjizi Tihomira Dujmovića ‘Hrvatska u raljama djece komunizma’, da je režiser i glavni glumac Robert Kurbaša, da romantizira uspomenu na osuđenog terorista… Širi kontekst Dujmović nam je nadahnuto skicirao gostujući dan-dva uoči premijere na HRT-u: ‘U Jugoslaviji je Hrvatska bila potlačena, bila je kolonija, klasična kolonija… Ta infekcija komunizmom, jugoslavenstvom je ostavila toliko traga da mi uopće nemamo pojmove koliko duboko je to infiltrirano u ovaj narod!’ Vama može zvučati kao regularno paranoidno desničarsko lupetanje, ali to je samo zato što uopće nemate pojmove: dozvolite da vam objasnimo. Evo – skoro nasumično – jednog zgodnog dokaza: sam Centar za kulturu Trešnjevka, u kojem se ovih dana svim scenskim sredstvima vodi bitka za istinu o Zvonku Bušiću per se i hrvatskom narodu uopće, klasičan je primjer jugokomunističke infiltracije. Osnovan krajem 1970-ih kao dio guste mreže kvartovskih institucija koje su decentralizirale kulturnu proizvodnju prema modelu velikog francuskog ministra Andréa Malrauxa – demokratizirajući je i otvarajući lokalnim zajednicama, ‘običnim ljudima’ i prvim susjedima – Centar je danas toliko duboko infiltriran u zdravo hrvatsko tkivo da ni sam Dujmović, čini se, nema pojma da predstavu postavlja na samim infrastrukturnim temeljima mrskoga režima. Strah nas je i pomisliti kako bi ga samo potreslo ako bi, recimo, naišao na izjave ravnateljice CeKaTe-a Ljiljane Perišić otprije tri-četiri godine, kada je objašnjavala koliko je Centar u vrijeme otvaranja bio važan svome kvartu: ‘Općina Trešnjevka je tada imala industriju jaču od industrije u Crnoj Gori, tadašnjoj republici SFRJ…’ Toliko, ukratko, o potlačenoj Hrvatskoj, toliko o položaju kolonije. A Dujmoviću i ekipi ‘Neprijateljska propaganda’ upućuje prijateljski savjet: kada idući put poželite rasturati tvrdokorne mitove jugokomunističkog režima, dajte se barem potrudite da to ne radite na sceni koju vam je isti taj režim ostavio u naslijeđe.
Medijska opsesija likom, djelom i poduzetničkom karijerom mlađahnog Mate Rimca napokon ulazi u finalnu fazu: nakon što je poslovni Wunderkind na sajmu automobila u Ženevi predstavio novu luksuznu elektro-jurilicu, novinari po redakcijama hrvatskih portala otkrili su krajnje bizarnu zanimaciju. ‘Uzeli smo si vremena i pročitali komentare ispod članaka o Rimcu’, obavještava nas naslov na Telegramu: ‘Možda zaista nema šanse za ovu zemlju!’ Slijedi nasumična selekcija negativnih komentara s Facebooka koje nepotpisani autor članka usput ismijava: dovoljno da dobijemo najčitaniju vijest portala, dovoljno da je na svome Facebook profilu prenese investitorski superstar Saša Cvetojević, dovoljno da se oglasi neizbježni Nenad Bakić komentirajući svu tu ‘negativu’ koja je – tumači nam – motivirana ‘zavišću’ i ‘socijalističkim načinom razmišljanja’. A već sutra, Bakićevi i Cvetojevićevi statusi tema su udarne vijesti na portalu Net.hr: ‘Poznati poduzetnici zgroženi negativnim komentarima na račun Mate Rimca!’ vrišti naslov još jednog nepotpisanog teksta, garniranog novim izborom ‘negative’ kojekakvih fejsbukača, jalnika i prikrivenih socijalista, skupa s njihovim profilnim slikama, imenima i prezimenima. Medijska konkurencija ubrzano se zaoštrava pa dan kasnije Direktno.hr otkriva: ‘Usporedba Mate1 i Mate2 izazvala burnu raspravu na Fb, nećete vjerovati kako neki brane Kapovića!’ Autor teksta – potpisan stidljivim ‘r.j.’ – ustvari klikbejta objavu Martina Pauka, 25-godišnjeg splitskog vijećnika, koji je Matu Rimca usporedio s Matom Kapovićem kako bi zaključio da je prvi ponos Hrvatske, a drugi običan neradnik koji u životu ‘nije ništa stvorio’, nego prodaje ‘prazne priče o socijalizmu’ i preko nevladinih udruga dokono cucla proračunski novac. Na stranu što Kapovića nema nigdje u nevladinim udrugama, na stranu i to što je do svoje 25. godine – iste one u kojoj poluanonimni splitski vijećnik, evo, usitno kucka izmišljotine po Facebooku – stigao nakuckati doktorsku disertaciju, a zatim i solidan niz međunarodno utjecajnih radova. Na stranu prijateljsko loptanje statusima i naslovima između poznatih poduzetnika i nepoznatih urednika, na stranu standardna Bakićeva naklapanja o ‘socijalističkom mentalitetu’. Na stranu, konačno, i sam Mate Rimac: on je u uredničkim očima ionako samo vruća medijska roba koja osigurava visoku čitanost – nešto kao klik i djelo – a uspjeh svakog urednika na kraju dana računa se, naravno, baš zbrojem klikova. Na stranu dakle sve to: ono što je doista zanimljivo, naizgled je neprimjetan zaokret u medijskom tretmanu našeg poduzetničkog junaka. Do jučer su tekstovi slavili poslovne uspjehe Mate Rimca, danas već izgledaju poput virtualnih potjernica; do jučer su listali performanse njegovih automobila – koliko im je ubrzanje, kakav je pogon – danas djeluju više kao onlajn progon. Ima, naime, nečeg poprilično odbojnog u nepotpisanim člancima koji pribijaju na stup srama sve one koji se Rimcu ne dive, skupa s njihovim imenima, prezimenima i slikama; ima nečeg ljigavog u nonšalantnom prenošenju ordinarnih laži minornog splitskog vijećnika; ima konačno i nečeg u bakićevskim obračunima sa sveprisutnim ‘socijalističkim mentalitetom’ što teškom mukom prikriva zrnce protototalitarne želje da se mijese misli masa. Ima, ukratko, u svemu tome nečeg što nas izdaleka podsjeća baš na one prakse koje bi sami zeloti poduzetničke ideologije i ostrašćeni borci protiv socijalizma vrlo brzo prepoznali u bivšem sistemu: anonimne dojave, javne prozivke, ideološka linija koja ne tolerira iznimke. I zato je dobro što su iz žanra poduzetničke bajke napokon prešli na taktiku hajke. Jer barem vidimo jasnije nego inače: ako ovako izgledaju ljudi koji promiču tržišni liberalizam, onda nismo ni morali napuštati komunizam.
U velikoj anketi ‘Najbolje knjige iz regije od 2000. do 2016. godine’ – u kojoj je ‘regija’ zapravo stidljivi eufemizam za zemlje upokojene Jugoslavije – 250 autora, kritičara, teoretičara i izdavača proglasilo je roman ‘Komo’ Srđana Valjarevića najuspješnijim naslovom postjugoslavenske produkcije u ovom stoljeću, a takav izbor literarna sekcija ‘Neprijateljske propagande’ jednoglasno podržava. Valjarevićeva briljantna pripovijest o marginalnom beogradskom piscu koji sredinom 1990-ih dobiva poziv da provede mjesec dana na stipendiji u dvorcu pokraj talijanskog jezera Como, pa iz košmara Miloševićevog režima nakratko bježi u nestvarnu idilu pitome Lombardije, na prvi se pogled uklapa u žanr što ga je kritičar Vladimir Arsenić jednom prilikom duhovito nazvao ‘štiftungsliteraturom’: pričama i romanima koji nastaju na kojekakvim rezidencijalnim boravcima i književnim stipendijama. U samom srcu ‘štiftungsliterature’, inače, bizaran je paradoks: ovdašnjim piscima neka strana fondacija omogući mjesec-dva plaćenog i neometanog rada na mirnoj destinaciji kako bi, oslobođeni od svakodnevnih briga i obaveza, raspojasali maštu i razigrali kreativni nerv, ali sve čega se oni onda dosjete je – skoro po pravilu – da pišu o tome kako su proveli vrijeme na rezidenciji. Što baš i nije vrhunac maštovitosti. ‘Komo’, međutim, neprimjetno klizi izvan te matrice: dok njegovi literarni kolege po brojnim postjugoslavenskim romanima ‘štiftungsliterature’ vrijedno bilježe svoje konverzacije s lokalnim kulturnjacima, upoznavanja s publikom i ostale rutinske spisateljske rituale, Valjarevićev glavni lik izbjegava književne večeri i javna čitanja, pa baulja naokolo družeći se s konobarima i disciplinirano prazni boce Jamesona. Mjesec dana književnog rada za njega je samo mjesec dana bijega od olovne beogradske stvarnosti, pa se roman indirektno pretvara u jedno od najpreciznijih svjedočanstava o srpskim devedesetima, a da Srbija u njemu skoro i nije spomenuta. Iščašeno duhovit, melankoličan, ironičan, ‘Komo’ je, ukratko, obavezna lektira za sve čitaoce s ‘ovih prostora’. O izboru nekih naslova s ostatka anketne liste dalo bi se, doduše, dulje raspravljati, ali anketne liste tome i služe. Svejedno, popis prvih 20 djeluje kao sasvim solidna skica imaginarnog kanona postjugoslavenske književnosti 21. stoljeća, pa zato olovke u ruke i zaokružite ono što ste eventualno propustili: ‘Grad u zrcalu’ Mirka Kovača, ‘Ministarstvo boli’ Dubravke Ugrešić, ‘Sestrata na Zigmund Frojd’ Goceta Smilevskog, ‘Bernardijeva soba’ Slobodana Tišme, ‘Osmi povjerenik’ Renata Baretića, ‘Uspon i pad Parkinsonove bolesti’ Svetislava Basare, ‘Veštica’ Venka Andonovskog, ‘Dvori od oraha’ Miljenka Jergovića, ‘Satovi u majčinoj sobi’ Tanje Stupar Trifunović, ‘Pijavice’ Davida Albaharija, ‘Sinji stolp’ Tomaža Šalamuna, ‘Kad sam bio hodža’ Damira Ovčine, ‘Elijahova stolica’ Igora Štiksa, ‘Tesla, portret među maskama’ Vladimira Pištala, ‘Mimesis’ Andreja Nikolaidisa, ‘Baba Jaga je snijela jaje’ Dubravke Ugrešić, ‘Knjiga o Uni’ Faruka Šehića, ‘Sonnenschein’ Daše Drndić, ‘Veliki rat’ Aleksandra Gatalice.
Otišao je, u 76. godini, Stephen Hawking: uža naučna javnost pamtit će ga po prijelomnim otkrićima u kozmologiji i teorijskoj fizici, nešto šira po ‘Kratkoj povijesti vremena’ (1988.) i ‘Svemiru u orahovoj ljusci’ (2001.), najšira kao pop-kulturnu ikonu suvremene znanosti, briljantan um slobodan od bolesti koja je paralizirala tijelo i doživotno ga vezala uz invalidska kolica. Možda baš zbog te bolesti, amiotrofične lateralne skleroze, mi bismo se Hawkinga sjetili po nečemu što ovih dana neće dospjeti u prve retke posljednjih pozdrava i prigodno skraćenih biografija, a njemu samom bilo je neobično važno: osim kao hrabrog znanstvenika i angažiranog intelektualca prosvjetiteljskog profila, pamtimo ga kao velikog zagovornika javno financiranog, svima podjednako dostupnog zdravstvenog sustava. Hawking nije vjerovao u boga – ‘Imamo samo ovaj, jedan život u kojem se možemo diviti velikom nacrtu svemira i na tome sam beskrajno zahvalan’, govorio je – a baš taj jedinstveni život prema vlastitim je riječima dugovao brizi javnih bolnica. Valjda se i u tome ogleda veličina uma: u skromnosti koja mu, zagledanom u misterij svemira, nije dopustila da zaboravi koliko zapravo duguje elementarnoj društvenoj solidarnosti. Mi Hawkingu dugujemo mnogo i još više; ne najmanje da nastavimo borbu za osnovno pravo ljudi na liječenje koju je cijeloga života vodio.
Infiltracija
Na sceni Centra za kulturu Trešnjevka igra predstava ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ i o njoj se manje-više sve zna: da je nastala prema knjizi Tihomira Dujmovića ‘Hrvatska u raljama djece komunizma’, da je režiser i glavni glumac Robert Kurbaša, da romantizira uspomenu na osuđenog terorista… Širi kontekst Dujmović nam je nadahnuto skicirao gostujući dan-dva uoči premijere na HRT-u: ‘U Jugoslaviji je Hrvatska bila potlačena, bila je kolonija, klasična kolonija… Ta infekcija komunizmom, jugoslavenstvom je ostavila toliko traga da mi uopće nemamo pojmove koliko duboko je to infiltrirano u ovaj narod!’ Vama može zvučati kao regularno paranoidno desničarsko lupetanje, ali to je samo zato što uopće nemate pojmove: dozvolite da vam objasnimo. Evo – skoro nasumično – jednog zgodnog dokaza: sam Centar za kulturu Trešnjevka, u kojem se ovih dana svim scenskim sredstvima vodi bitka za istinu o Zvonku Bušiću per se i hrvatskom narodu uopće, klasičan je primjer jugokomunističke infiltracije. Osnovan krajem 1970-ih kao dio guste mreže kvartovskih institucija koje su decentralizirale kulturnu proizvodnju prema modelu velikog francuskog ministra Andréa Malrauxa – demokratizirajući je i otvarajući lokalnim zajednicama, ‘običnim ljudima’ i prvim susjedima – Centar je danas toliko duboko infiltriran u zdravo hrvatsko tkivo da ni sam Dujmović, čini se, nema pojma da predstavu postavlja na samim infrastrukturnim temeljima mrskoga režima. Strah nas je i pomisliti kako bi ga samo potreslo ako bi, recimo, naišao na izjave ravnateljice CeKaTe-a Ljiljane Perišić otprije tri-četiri godine, kada je objašnjavala koliko je Centar u vrijeme otvaranja bio važan svome kvartu: ‘Općina Trešnjevka je tada imala industriju jaču od industrije u Crnoj Gori, tadašnjoj republici SFRJ…’ Toliko, ukratko, o potlačenoj Hrvatskoj, toliko o položaju kolonije. A Dujmoviću i ekipi ‘Neprijateljska propaganda’ upućuje prijateljski savjet: kada idući put poželite rasturati tvrdokorne mitove jugokomunističkog režima, dajte se barem potrudite da to ne radite na sceni koju vam je isti taj režim ostavio u naslijeđe.
Klik i djelo
Medijska opsesija likom, djelom i poduzetničkom karijerom mlađahnog Mate Rimca napokon ulazi u finalnu fazu: nakon što je poslovni Wunderkind na sajmu automobila u Ženevi predstavio novu luksuznu elektro-jurilicu, novinari po redakcijama hrvatskih portala otkrili su krajnje bizarnu zanimaciju. ‘Uzeli smo si vremena i pročitali komentare ispod članaka o Rimcu’, obavještava nas naslov na Telegramu: ‘Možda zaista nema šanse za ovu zemlju!’ Slijedi nasumična selekcija negativnih komentara s Facebooka koje nepotpisani autor članka usput ismijava: dovoljno da dobijemo najčitaniju vijest portala, dovoljno da je na svome Facebook profilu prenese investitorski superstar Saša Cvetojević, dovoljno da se oglasi neizbježni Nenad Bakić komentirajući svu tu ‘negativu’ koja je – tumači nam – motivirana ‘zavišću’ i ‘socijalističkim načinom razmišljanja’. A već sutra, Bakićevi i Cvetojevićevi statusi tema su udarne vijesti na portalu Net.hr: ‘Poznati poduzetnici zgroženi negativnim komentarima na račun Mate Rimca!’ vrišti naslov još jednog nepotpisanog teksta, garniranog novim izborom ‘negative’ kojekakvih fejsbukača, jalnika i prikrivenih socijalista, skupa s njihovim profilnim slikama, imenima i prezimenima. Medijska konkurencija ubrzano se zaoštrava pa dan kasnije Direktno.hr otkriva: ‘Usporedba Mate1 i Mate2 izazvala burnu raspravu na Fb, nećete vjerovati kako neki brane Kapovića!’ Autor teksta – potpisan stidljivim ‘r.j.’ – ustvari klikbejta objavu Martina Pauka, 25-godišnjeg splitskog vijećnika, koji je Matu Rimca usporedio s Matom Kapovićem kako bi zaključio da je prvi ponos Hrvatske, a drugi običan neradnik koji u životu ‘nije ništa stvorio’, nego prodaje ‘prazne priče o socijalizmu’ i preko nevladinih udruga dokono cucla proračunski novac. Na stranu što Kapovića nema nigdje u nevladinim udrugama, na stranu i to što je do svoje 25. godine – iste one u kojoj poluanonimni splitski vijećnik, evo, usitno kucka izmišljotine po Facebooku – stigao nakuckati doktorsku disertaciju, a zatim i solidan niz međunarodno utjecajnih radova. Na stranu prijateljsko loptanje statusima i naslovima između poznatih poduzetnika i nepoznatih urednika, na stranu standardna Bakićeva naklapanja o ‘socijalističkom mentalitetu’. Na stranu, konačno, i sam Mate Rimac: on je u uredničkim očima ionako samo vruća medijska roba koja osigurava visoku čitanost – nešto kao klik i djelo – a uspjeh svakog urednika na kraju dana računa se, naravno, baš zbrojem klikova. Na stranu dakle sve to: ono što je doista zanimljivo, naizgled je neprimjetan zaokret u medijskom tretmanu našeg poduzetničkog junaka. Do jučer su tekstovi slavili poslovne uspjehe Mate Rimca, danas već izgledaju poput virtualnih potjernica; do jučer su listali performanse njegovih automobila – koliko im je ubrzanje, kakav je pogon – danas djeluju više kao onlajn progon. Ima, naime, nečeg poprilično odbojnog u nepotpisanim člancima koji pribijaju na stup srama sve one koji se Rimcu ne dive, skupa s njihovim imenima, prezimenima i slikama; ima nečeg ljigavog u nonšalantnom prenošenju ordinarnih laži minornog splitskog vijećnika; ima konačno i nečeg u bakićevskim obračunima sa sveprisutnim ‘socijalističkim mentalitetom’ što teškom mukom prikriva zrnce protototalitarne želje da se mijese misli masa. Ima, ukratko, u svemu tome nečeg što nas izdaleka podsjeća baš na one prakse koje bi sami zeloti poduzetničke ideologije i ostrašćeni borci protiv socijalizma vrlo brzo prepoznali u bivšem sistemu: anonimne dojave, javne prozivke, ideološka linija koja ne tolerira iznimke. I zato je dobro što su iz žanra poduzetničke bajke napokon prešli na taktiku hajke. Jer barem vidimo jasnije nego inače: ako ovako izgledaju ljudi koji promiču tržišni liberalizam, onda nismo ni morali napuštati komunizam.
Komo
U velikoj anketi ‘Najbolje knjige iz regije od 2000. do 2016. godine’ – u kojoj je ‘regija’ zapravo stidljivi eufemizam za zemlje upokojene Jugoslavije – 250 autora, kritičara, teoretičara i izdavača proglasilo je roman ‘Komo’ Srđana Valjarevića najuspješnijim naslovom postjugoslavenske produkcije u ovom stoljeću, a takav izbor literarna sekcija ‘Neprijateljske propagande’ jednoglasno podržava. Valjarevićeva briljantna pripovijest o marginalnom beogradskom piscu koji sredinom 1990-ih dobiva poziv da provede mjesec dana na stipendiji u dvorcu pokraj talijanskog jezera Como, pa iz košmara Miloševićevog režima nakratko bježi u nestvarnu idilu pitome Lombardije, na prvi se pogled uklapa u žanr što ga je kritičar Vladimir Arsenić jednom prilikom duhovito nazvao ‘štiftungsliteraturom’: pričama i romanima koji nastaju na kojekakvim rezidencijalnim boravcima i književnim stipendijama. U samom srcu ‘štiftungsliterature’, inače, bizaran je paradoks: ovdašnjim piscima neka strana fondacija omogući mjesec-dva plaćenog i neometanog rada na mirnoj destinaciji kako bi, oslobođeni od svakodnevnih briga i obaveza, raspojasali maštu i razigrali kreativni nerv, ali sve čega se oni onda dosjete je – skoro po pravilu – da pišu o tome kako su proveli vrijeme na rezidenciji. Što baš i nije vrhunac maštovitosti. ‘Komo’, međutim, neprimjetno klizi izvan te matrice: dok njegovi literarni kolege po brojnim postjugoslavenskim romanima ‘štiftungsliterature’ vrijedno bilježe svoje konverzacije s lokalnim kulturnjacima, upoznavanja s publikom i ostale rutinske spisateljske rituale, Valjarevićev glavni lik izbjegava književne večeri i javna čitanja, pa baulja naokolo družeći se s konobarima i disciplinirano prazni boce Jamesona. Mjesec dana književnog rada za njega je samo mjesec dana bijega od olovne beogradske stvarnosti, pa se roman indirektno pretvara u jedno od najpreciznijih svjedočanstava o srpskim devedesetima, a da Srbija u njemu skoro i nije spomenuta. Iščašeno duhovit, melankoličan, ironičan, ‘Komo’ je, ukratko, obavezna lektira za sve čitaoce s ‘ovih prostora’. O izboru nekih naslova s ostatka anketne liste dalo bi se, doduše, dulje raspravljati, ali anketne liste tome i služe. Svejedno, popis prvih 20 djeluje kao sasvim solidna skica imaginarnog kanona postjugoslavenske književnosti 21. stoljeća, pa zato olovke u ruke i zaokružite ono što ste eventualno propustili: ‘Grad u zrcalu’ Mirka Kovača, ‘Ministarstvo boli’ Dubravke Ugrešić, ‘Sestrata na Zigmund Frojd’ Goceta Smilevskog, ‘Bernardijeva soba’ Slobodana Tišme, ‘Osmi povjerenik’ Renata Baretića, ‘Uspon i pad Parkinsonove bolesti’ Svetislava Basare, ‘Veštica’ Venka Andonovskog, ‘Dvori od oraha’ Miljenka Jergovića, ‘Satovi u majčinoj sobi’ Tanje Stupar Trifunović, ‘Pijavice’ Davida Albaharija, ‘Sinji stolp’ Tomaža Šalamuna, ‘Kad sam bio hodža’ Damira Ovčine, ‘Elijahova stolica’ Igora Štiksa, ‘Tesla, portret među maskama’ Vladimira Pištala, ‘Mimesis’ Andreja Nikolaidisa, ‘Baba Jaga je snijela jaje’ Dubravke Ugrešić, ‘Knjiga o Uni’ Faruka Šehića, ‘Sonnenschein’ Daše Drndić, ‘Veliki rat’ Aleksandra Gatalice.
In memoriam Stephen Hawking
Otišao je, u 76. godini, Stephen Hawking: uža naučna javnost pamtit će ga po prijelomnim otkrićima u kozmologiji i teorijskoj fizici, nešto šira po ‘Kratkoj povijesti vremena’ (1988.) i ‘Svemiru u orahovoj ljusci’ (2001.), najšira kao pop-kulturnu ikonu suvremene znanosti, briljantan um slobodan od bolesti koja je paralizirala tijelo i doživotno ga vezala uz invalidska kolica. Možda baš zbog te bolesti, amiotrofične lateralne skleroze, mi bismo se Hawkinga sjetili po nečemu što ovih dana neće dospjeti u prve retke posljednjih pozdrava i prigodno skraćenih biografija, a njemu samom bilo je neobično važno: osim kao hrabrog znanstvenika i angažiranog intelektualca prosvjetiteljskog profila, pamtimo ga kao velikog zagovornika javno financiranog, svima podjednako dostupnog zdravstvenog sustava. Hawking nije vjerovao u boga – ‘Imamo samo ovaj, jedan život u kojem se možemo diviti velikom nacrtu svemira i na tome sam beskrajno zahvalan’, govorio je – a baš taj jedinstveni život prema vlastitim je riječima dugovao brizi javnih bolnica. Valjda se i u tome ogleda veličina uma: u skromnosti koja mu, zagledanom u misterij svemira, nije dopustila da zaboravi koliko zapravo duguje elementarnoj društvenoj solidarnosti. Mi Hawkingu dugujemo mnogo i još više; ne najmanje da nastavimo borbu za osnovno pravo ljudi na liječenje koju je cijeloga života vodio.
