Pokušaj petrinjskih braniteljskih udruga da zabrane tamošnji Festival ojkače okončao je polovično, odgodom manifestacije: nije, doista, lako veteranima koji samo žele uvesti malo reda u hrvatsku kulturu. Samozvani branitelji u zemlji koju već 23 godine nitko ne napada i sami su neka vrsta nematerijalne baštine u vječitoj borbi za vlastite materijalne privilegije
Ne ide pa ne ide: koliko god se veterani trudili da uvedu reda u hrvatsku kulturu, uvijek nekako završi polovično. Tek što potjeraju Bajagu iz Karlovca, eno Momčila na koncertu u Varaždinu. Zasmeta li im splitska svirka Hladnog piva, gradonačelnik Opara skrušeno pojašnjava da zbog zakonskih propisa nastup, nažalost, ne može zabraniti. Čak i kada su od vodstva HRT-a – instaliranog na Prisavlje da unaprijed pogađa njihove želje – zatražili cenzuru ‘Ministarstva ljubavi’, film je samo pomjeren u kasniji termin. U redu, zgražaju se nad njihovim inicijativama svakodnevno liberalni komentatori, histeriziraju oko zabraniteljskog terora lijevi kolumnisti, povlače se bezobrazne paralele sa SUBNOR-om: svejedno, veterani znaju da to nije to. Jer evo, recimo, taj SUBNOR: usporedba zamišljena kao prvorazredna uvreda na kraju ispada laskavi kompliment. Zadrti stari partizani bili su, naime, respektabilna cenzorska organizacija koja je posmicala svjetski razvikane režisere crnog talasa, napadala najprovokativnije jugoslavenske rokere, a u svojim zlatnim godinama znala se ostrviti na kompletnu stripovsku umjetnost zbog pogubnih utjecaja s truloga Zapada. U poređenju s takvim akcijama, ovo su danas nedorasli amateri: smetaju im benigne filmske komedije, ocvali kantautor koji pjevuši ljubavne pjesmice i pop-pankeri na pragu krize srednjih godina. A ni s njima se ne umiju obračunati kako treba.
Zato su, valjda, veterani u Petrinji – predvođeni Darkom Dumbovićem, lokalnim HSP-ovcem poznatim po fotografiji na kojoj s veselim društvom za kafanskim stolom pozdravlja nacističkim pozdravom, e da bi se kasnije vadio kako je jedini, umjesto desnice, u zrak podigao lijevu ruku – naumili da zabrane Festival ojkače. Ojkanje vam, znamo, možda ne djeluje spektakularno, ali eno ga na službenom popisu ugrožene svjetske nematerijalne baštine UNESCO-a, fascinantnoj listi koja kao da je kompilirana sa stranica najrazigranijih romana magijskog realizma: skupa s rijetkim turskim govornicima čudnovatog ‘jezika zvižduka’, nekolicinom preostalih poznavaoca drevnih tehnika mongolske kaligrafije i rasplesanim mudracima iz tajnog malijskog društva Kôrêdugaw, ojkači su ondje jedini predstavnici Hrvatske. Ništa čudno, jer kriteriji za uvrštavanje itekako su strogi: popis ugrožene baštine obuhvaća jedva pedesetak vještina i običaja, tek ih je osam iz Evrope, samo dva s Balkana i jedan jedini, eto, iz države čiju baštinu ugrožavaju ljudi koji tvrde da tu državu brane. Konačno idealna meta: prilika za obračun pred očima čitavog kulturnog svijeta. Beskrajno revoltirani činjenicom da festival organizira Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, novopečeni su se folkloristi i muzikolozi narogušili, sazvali presicu i odaslali upozorenja pa uz bojni poklič – u oj, u oj, za narod svoj – pokrenuli veliku ofanzivu na manjinsku kulturu. Jer nemaju Srbi šta ojkati u hrvatskoj Petrinji, niti nam treba baština koju moramo dijeliti sa Srbima: ein Volk, ein folklor! Da bi nakon čitave gungule, umjesto ukidanja, ovogodišnji Festival ojkače bio odgođen za bijedna dva mjeseca, tamo u drugu polovicu oktobra. Opet, dakle, kao obično: poslovično polovično.
Nije, doista, lako veteranima koji samo žele uvesti malo reda u hrvatsku kulturu. Samozvani branitelji u zemlji koju već 23 godine nitko ne napada, i sami neka vrsta nematerijalne baštine u vječitoj borbi za svoje materijalne privilegije, opsesivno angažirani oko kulturnih pitanja koja im baš i nisu najjasnija: ne ide pa ne ide. A nešto je, čini se, i do loše kadrovske selekcije. Jer ako vam se u kafani okupi veselo društvance pa mahne kameri drevnim nacističkim pozdravom, onda za vođu kulturne revolucije ne birate onog nesretnika koji, vidno zbunjen, dolje u kutu stola jedini podiže pogrešnu ruku. To se jednostavno ne radi: ne može se, dovraga, s neprijateljskom kulturom obračunati netko tko ne poznaje ni osnove vlastite kulturne baštine.
Početkom ovog ljeta, uoči otvaranja razvikane izložbe ‘Prema betonskoj utopiji’ u njujorškoj MoMA-i, pisali smo o nezgodnom paradoksu: baš dok je muzej pripremao golemi projekt posvećen arhitekturi SFR Jugoslavije, države izgrađene na zaštiti radničkih prava, njegovi vlastiti zaposlenici započeli su žestok sukob s upravom koja im je radnička prava pokušala smanjiti. Stotinu dvadeset i dva dana i nekoliko velikih prosvjeda kasnije, vijesti su ipak nešto bolje: otpor je uspio, uprava popušta, pa će oko 260 kustosa, bibliotekara, dizajnera i prodavača okupljenih u lokalnom sindikatu dobiti povišice, zdravstveno osiguranje i veći broj slobodnih dana. Pošteno, posebno s obzirom na to da je uprava – paralelno s udarom na zaposlenike – planirala investirati milijune dolara u razvoj muzeja: imali su, očito, znatno više novca nego volje da ga daju onima na čijem radu razvoj muzeja počiva. Nama se, međutim – usprkos prosvjednom hepiendu – čini da je paradoks i dalje tu: dok se američki radnici u srcu kapitalističkog sistema, eto, kako-tako uspijevaju izboriti za ono što im pripada, tamo gdje se nekada gradila arhitektonska betonska utopija očajni škverani uzaludno traže zarađene plaće, sudovi zabranjuju legitiman štrajk zaposlenika Croatia Airlinesa, raste prodaja jednosmjernih avionskih karata u smjeru Zapada…
U nedjelju započinje novi Festival svjetske književnosti: okrugli stolovi, predstavljanja autora, filmske projekcije i likovne izložbe kroz narednih će se tjedan dana održavati paralelno u Splitu i Zagrebu. Iz bogatog programa izdvajamo inovativan poslovni potez organizatora: prvi put kod nas, publika će za književna događanja plaćati ulaznice. Cijena je razumnih 20 kuna, za starije i mlađe dvostruko jeftinije, naplaćivanje obuhvaća samo najatraktivnije sadržaje, a potencijalni kupci knjiga s ulaznicom dobivaju i popust: uz argumente da se ovako odavno radi na razvijenom Zapadu i da ljudi ionako plaćaju za kinoprojekcije i kazališne predstave, prvi koraci domaće publike prema nepovratnoj komercijalizaciji književnih zbivanja ne bi smjeli naići na ozbiljnije prepreke. Živimo, napokon, u doba u kojem se staromodna kultura ubrzano transformira u lukrativne kulturno-kreativne industrije, a svaki je, pa i najmanji proplamsaj poduzetničkog duha vrijedan konsenzualne pohvale: neumitno, znamo, prolazi vrijeme u kojem smo očekivali da država rješava naše probleme. U ‘Neprijateljskoj propagandi’, doduše, pomalo smo skeptični spram sličnih razmišljanja. Jer pratimo književni život i uočavamo bizaran paradoks: dok nakladništvo posrće, pisci životare, časopisi se masovno gase a mediji kataklizmički izvještavaju o strmoglavom nestanku navike čitanja, književni su festivali brojniji i posjećeniji nego ikada. Što ipak ima izvjesne veze s državnom politikom financiranja: u posljednjih desetak godina, recimo, dok je potpora izdavanju knjiga pala sa sedam na samo četiri i pol milijuna kuna, a javno se financiranje kulturnih časopisa prepolovilo, iznos namijenjen književnim festivalima i manifestacijama ostao je, usprkos kriznim godinama, gotovo neokrznut. Pouka: tamo gdje se država povlačila, u novonastalu financijsku rupu stropoštali su se izdavači, pisci i čitaoci, a tamo gdje je s mukom makar zadržala startne pozicije, stvari su rapidno išle nabolje. Negdje na tragu ove logike vrijedilo bi se kolektivno boriti za obilnije javno financiranje, ali domaći nakladnici, autori i stručni komentatori tome najčešće nisu skloni. Želimo im zato mnogo sreće u budućim poduzetničkim poduhvatima, a čitaoce koje više zanimaju pravi književni razgovori od zamornih razglabanja o politici kulturnog financiranja upućujemo na večer posvećenu Predragu Luciću, na kojoj će govoriti Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Oliver Frljić, Sinan Gužević i Igor Fejzagić, zatim na gostovanja Davida Grossmana, Richarda Flanegana, Lordana Zafranovića, Lidije Dimkovske, Damira Karakaša, Ivice Đikića, Tee Tulić, Lejle Kalamujić, Faruka Šehića, svakako i intrigantan okrugli stol o #MeToo pokretu…
…kojem – pokretu, a ne stolu – posljednjih tjedana prijeti ozbiljna opasnost. Barem ako ćemo vjerovati uglednim svjetskim medijima poput, primjerice, ‘New York Timesa’. Prvi put otkako je, krajem prošle godine, #MeToo zakotrljao masovnu kampanju javnog raskrinkavanja seksualnih predatora, za napastovanje su, naime, optužene dvije žene. Avital Ronell, utjecajnu filozofkinju i svojevrsnu zvijezdu akademske scene, optužio je bivši student Nimrod Reitman; Asiju Argento, glumicu koja je među prvima prokazala holivudskog mogula i serijskog zlostavljača Harveyja Weinsteina, njezin znatno mlađi kolega Jimmy Bennett. ‘Što će se dogoditi s pokretom #MeToo sada kada su prozvane feministkinje?’ pitaju se novinari ‘Timesa’ dok Twitterom ubrzano cirkulira novi, ironičan hashtag #SheToo. Jedina razlika između dva slučaja pritom je reakcija Ronellinih i Argentinih kolega: dok su glumičine dojučerašnje suborkinje iz feminističkog pokreta odlučile strpljivo pričekati dokaze, akademski superstarovi poput Slavoja Žižeka, Judith Butler i Gayatri Spivak filozofkinju su unaprijed uzeli strastveno braniti. Sve ostalo je manje-više isto: obje žene poriču optužbe, okrivljuju svoje navodne žrtve i tumače suptilne nijanse međuljudskih odnosa. Ne samo, dakle, što je sve isto, nego i neobično podsjeća na reakcije goleme većine u međuvremenu optuženih muškaraca. Baš poput njih, napokon, Ronell i Argento su osobe na pozicijama moći: poznate i ugledne, sposobne usmjeravati buduće karijere svojih mlađih kolega. Stoga – čak i ako ostavimo po strani činjenicu da dva ovakva slučaja naspram nepreglednog niza onih u kojima su zlostavljači bili muškarci prije potvrđuju nego što osporavaju razlog za postojanje pokreta – odgovor na ‘Timesovo’ pitanje ne čini se suviše kompliciran. Precizno ga je sažela Tarana Burke, nepravedno zaboravljena aktivistkinja koja je kampanju ‘Me Too’ osmislila još 2006., znatno prije nego što će hashtag eksplodirati u srcu Hollywooda: ‘Smetat će nas kada čujemo kako je ime nekoga koga cijenimo povezano sa seksualnim nasiljem sve dok ne prestanemo govoriti o pojedinim muškarcima i ženama. Umjesto o pojedincima, trebamo govoriti o odnosima moći.’
portalnovosti
Amateri
Ne ide pa ne ide: koliko god se veterani trudili da uvedu reda u hrvatsku kulturu, uvijek nekako završi polovično. Tek što potjeraju Bajagu iz Karlovca, eno Momčila na koncertu u Varaždinu. Zasmeta li im splitska svirka Hladnog piva, gradonačelnik Opara skrušeno pojašnjava da zbog zakonskih propisa nastup, nažalost, ne može zabraniti. Čak i kada su od vodstva HRT-a – instaliranog na Prisavlje da unaprijed pogađa njihove želje – zatražili cenzuru ‘Ministarstva ljubavi’, film je samo pomjeren u kasniji termin. U redu, zgražaju se nad njihovim inicijativama svakodnevno liberalni komentatori, histeriziraju oko zabraniteljskog terora lijevi kolumnisti, povlače se bezobrazne paralele sa SUBNOR-om: svejedno, veterani znaju da to nije to. Jer evo, recimo, taj SUBNOR: usporedba zamišljena kao prvorazredna uvreda na kraju ispada laskavi kompliment. Zadrti stari partizani bili su, naime, respektabilna cenzorska organizacija koja je posmicala svjetski razvikane režisere crnog talasa, napadala najprovokativnije jugoslavenske rokere, a u svojim zlatnim godinama znala se ostrviti na kompletnu stripovsku umjetnost zbog pogubnih utjecaja s truloga Zapada. U poređenju s takvim akcijama, ovo su danas nedorasli amateri: smetaju im benigne filmske komedije, ocvali kantautor koji pjevuši ljubavne pjesmice i pop-pankeri na pragu krize srednjih godina. A ni s njima se ne umiju obračunati kako treba.
Zato su, valjda, veterani u Petrinji – predvođeni Darkom Dumbovićem, lokalnim HSP-ovcem poznatim po fotografiji na kojoj s veselim društvom za kafanskim stolom pozdravlja nacističkim pozdravom, e da bi se kasnije vadio kako je jedini, umjesto desnice, u zrak podigao lijevu ruku – naumili da zabrane Festival ojkače. Ojkanje vam, znamo, možda ne djeluje spektakularno, ali eno ga na službenom popisu ugrožene svjetske nematerijalne baštine UNESCO-a, fascinantnoj listi koja kao da je kompilirana sa stranica najrazigranijih romana magijskog realizma: skupa s rijetkim turskim govornicima čudnovatog ‘jezika zvižduka’, nekolicinom preostalih poznavaoca drevnih tehnika mongolske kaligrafije i rasplesanim mudracima iz tajnog malijskog društva Kôrêdugaw, ojkači su ondje jedini predstavnici Hrvatske. Ništa čudno, jer kriteriji za uvrštavanje itekako su strogi: popis ugrožene baštine obuhvaća jedva pedesetak vještina i običaja, tek ih je osam iz Evrope, samo dva s Balkana i jedan jedini, eto, iz države čiju baštinu ugrožavaju ljudi koji tvrde da tu državu brane. Konačno idealna meta: prilika za obračun pred očima čitavog kulturnog svijeta. Beskrajno revoltirani činjenicom da festival organizira Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, novopečeni su se folkloristi i muzikolozi narogušili, sazvali presicu i odaslali upozorenja pa uz bojni poklič – u oj, u oj, za narod svoj – pokrenuli veliku ofanzivu na manjinsku kulturu. Jer nemaju Srbi šta ojkati u hrvatskoj Petrinji, niti nam treba baština koju moramo dijeliti sa Srbima: ein Volk, ein folklor! Da bi nakon čitave gungule, umjesto ukidanja, ovogodišnji Festival ojkače bio odgođen za bijedna dva mjeseca, tamo u drugu polovicu oktobra. Opet, dakle, kao obično: poslovično polovično.
Nije, doista, lako veteranima koji samo žele uvesti malo reda u hrvatsku kulturu. Samozvani branitelji u zemlji koju već 23 godine nitko ne napada, i sami neka vrsta nematerijalne baštine u vječitoj borbi za svoje materijalne privilegije, opsesivno angažirani oko kulturnih pitanja koja im baš i nisu najjasnija: ne ide pa ne ide. A nešto je, čini se, i do loše kadrovske selekcije. Jer ako vam se u kafani okupi veselo društvance pa mahne kameri drevnim nacističkim pozdravom, onda za vođu kulturne revolucije ne birate onog nesretnika koji, vidno zbunjen, dolje u kutu stola jedini podiže pogrešnu ruku. To se jednostavno ne radi: ne može se, dovraga, s neprijateljskom kulturom obračunati netko tko ne poznaje ni osnove vlastite kulturne baštine.
Štrajk
Početkom ovog ljeta, uoči otvaranja razvikane izložbe ‘Prema betonskoj utopiji’ u njujorškoj MoMA-i, pisali smo o nezgodnom paradoksu: baš dok je muzej pripremao golemi projekt posvećen arhitekturi SFR Jugoslavije, države izgrađene na zaštiti radničkih prava, njegovi vlastiti zaposlenici započeli su žestok sukob s upravom koja im je radnička prava pokušala smanjiti. Stotinu dvadeset i dva dana i nekoliko velikih prosvjeda kasnije, vijesti su ipak nešto bolje: otpor je uspio, uprava popušta, pa će oko 260 kustosa, bibliotekara, dizajnera i prodavača okupljenih u lokalnom sindikatu dobiti povišice, zdravstveno osiguranje i veći broj slobodnih dana. Pošteno, posebno s obzirom na to da je uprava – paralelno s udarom na zaposlenike – planirala investirati milijune dolara u razvoj muzeja: imali su, očito, znatno više novca nego volje da ga daju onima na čijem radu razvoj muzeja počiva. Nama se, međutim – usprkos prosvjednom hepiendu – čini da je paradoks i dalje tu: dok se američki radnici u srcu kapitalističkog sistema, eto, kako-tako uspijevaju izboriti za ono što im pripada, tamo gdje se nekada gradila arhitektonska betonska utopija očajni škverani uzaludno traže zarađene plaće, sudovi zabranjuju legitiman štrajk zaposlenika Croatia Airlinesa, raste prodaja jednosmjernih avionskih karata u smjeru Zapada…
Ulaznice
U nedjelju započinje novi Festival svjetske književnosti: okrugli stolovi, predstavljanja autora, filmske projekcije i likovne izložbe kroz narednih će se tjedan dana održavati paralelno u Splitu i Zagrebu. Iz bogatog programa izdvajamo inovativan poslovni potez organizatora: prvi put kod nas, publika će za književna događanja plaćati ulaznice. Cijena je razumnih 20 kuna, za starije i mlađe dvostruko jeftinije, naplaćivanje obuhvaća samo najatraktivnije sadržaje, a potencijalni kupci knjiga s ulaznicom dobivaju i popust: uz argumente da se ovako odavno radi na razvijenom Zapadu i da ljudi ionako plaćaju za kinoprojekcije i kazališne predstave, prvi koraci domaće publike prema nepovratnoj komercijalizaciji književnih zbivanja ne bi smjeli naići na ozbiljnije prepreke. Živimo, napokon, u doba u kojem se staromodna kultura ubrzano transformira u lukrativne kulturno-kreativne industrije, a svaki je, pa i najmanji proplamsaj poduzetničkog duha vrijedan konsenzualne pohvale: neumitno, znamo, prolazi vrijeme u kojem smo očekivali da država rješava naše probleme. U ‘Neprijateljskoj propagandi’, doduše, pomalo smo skeptični spram sličnih razmišljanja. Jer pratimo književni život i uočavamo bizaran paradoks: dok nakladništvo posrće, pisci životare, časopisi se masovno gase a mediji kataklizmički izvještavaju o strmoglavom nestanku navike čitanja, književni su festivali brojniji i posjećeniji nego ikada. Što ipak ima izvjesne veze s državnom politikom financiranja: u posljednjih desetak godina, recimo, dok je potpora izdavanju knjiga pala sa sedam na samo četiri i pol milijuna kuna, a javno se financiranje kulturnih časopisa prepolovilo, iznos namijenjen književnim festivalima i manifestacijama ostao je, usprkos kriznim godinama, gotovo neokrznut. Pouka: tamo gdje se država povlačila, u novonastalu financijsku rupu stropoštali su se izdavači, pisci i čitaoci, a tamo gdje je s mukom makar zadržala startne pozicije, stvari su rapidno išle nabolje. Negdje na tragu ove logike vrijedilo bi se kolektivno boriti za obilnije javno financiranje, ali domaći nakladnici, autori i stručni komentatori tome najčešće nisu skloni. Želimo im zato mnogo sreće u budućim poduzetničkim poduhvatima, a čitaoce koje više zanimaju pravi književni razgovori od zamornih razglabanja o politici kulturnog financiranja upućujemo na večer posvećenu Predragu Luciću, na kojoj će govoriti Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Oliver Frljić, Sinan Gužević i Igor Fejzagić, zatim na gostovanja Davida Grossmana, Richarda Flanegana, Lordana Zafranovića, Lidije Dimkovske, Damira Karakaša, Ivice Đikića, Tee Tulić, Lejle Kalamujić, Faruka Šehića, svakako i intrigantan okrugli stol o #MeToo pokretu…
#SheToo
…kojem – pokretu, a ne stolu – posljednjih tjedana prijeti ozbiljna opasnost. Barem ako ćemo vjerovati uglednim svjetskim medijima poput, primjerice, ‘New York Timesa’. Prvi put otkako je, krajem prošle godine, #MeToo zakotrljao masovnu kampanju javnog raskrinkavanja seksualnih predatora, za napastovanje su, naime, optužene dvije žene. Avital Ronell, utjecajnu filozofkinju i svojevrsnu zvijezdu akademske scene, optužio je bivši student Nimrod Reitman; Asiju Argento, glumicu koja je među prvima prokazala holivudskog mogula i serijskog zlostavljača Harveyja Weinsteina, njezin znatno mlađi kolega Jimmy Bennett. ‘Što će se dogoditi s pokretom #MeToo sada kada su prozvane feministkinje?’ pitaju se novinari ‘Timesa’ dok Twitterom ubrzano cirkulira novi, ironičan hashtag #SheToo. Jedina razlika između dva slučaja pritom je reakcija Ronellinih i Argentinih kolega: dok su glumičine dojučerašnje suborkinje iz feminističkog pokreta odlučile strpljivo pričekati dokaze, akademski superstarovi poput Slavoja Žižeka, Judith Butler i Gayatri Spivak filozofkinju su unaprijed uzeli strastveno braniti. Sve ostalo je manje-više isto: obje žene poriču optužbe, okrivljuju svoje navodne žrtve i tumače suptilne nijanse međuljudskih odnosa. Ne samo, dakle, što je sve isto, nego i neobično podsjeća na reakcije goleme većine u međuvremenu optuženih muškaraca. Baš poput njih, napokon, Ronell i Argento su osobe na pozicijama moći: poznate i ugledne, sposobne usmjeravati buduće karijere svojih mlađih kolega. Stoga – čak i ako ostavimo po strani činjenicu da dva ovakva slučaja naspram nepreglednog niza onih u kojima su zlostavljači bili muškarci prije potvrđuju nego što osporavaju razlog za postojanje pokreta – odgovor na ‘Timesovo’ pitanje ne čini se suviše kompliciran. Precizno ga je sažela Tarana Burke, nepravedno zaboravljena aktivistkinja koja je kampanju ‘Me Too’ osmislila još 2006., znatno prije nego što će hashtag eksplodirati u srcu Hollywooda: ‘Smetat će nas kada čujemo kako je ime nekoga koga cijenimo povezano sa seksualnim nasiljem sve dok ne prestanemo govoriti o pojedinim muškarcima i ženama. Umjesto o pojedincima, trebamo govoriti o odnosima moći.’
portalnovosti
