Kada se ovaj nesretni pokušaj nametanja desničarske kulturne politike napokon okonča, možda bi umjesto ‘saniranja štete’ i ‘povratka na staro’ vrijedilo započeti nešto temeljitiji razgovor o javnoj radioteleviziji
Otpor prekrajanju Trećih programa radija i televizije, koje provodi ve de rukovodstvo HRT-a, nastavlja se: inicijativa ‘Sloboda Trećima’ organizira gradske intervencije i građanske prosvjede, kulturnjaci šalju pisma podrške, mediji pretresaju aferu… Ideološki vedenoše abortirane konzervativne kontrarevolucije nisu međutim impresionirani: pod ravnanjem Siniše Kovačića upravo je sravnjena i najgledanija emisija televizijskog Trećeg programa, ‘Dobro jutro: Kultura’. Svom dojučerašnjem predsjedniku potporu pritom pružaju nezaobilazni Hrvatski novinari i publicisti: lišeni usluga hrvatskih lektora i korektora, trajno zbunjeni mogućnostima koje im pružaju pravopis i sintaksa, odaslali su javnosti novi pokušaj priopćenja u kojem je Ljubica Letinić – urednica ukinutih radijsko-dokumentarnih emisija – proglašena ‘istaknutom ljevičarskom aktivisticom, a tek onda novinarkom’, ostali suradnici kojima je otkazan angažman ‘skupinom protuhrvatskih dobitnika ‘društvenih priznanja’‘, a inicijativa Kulturnjaci 2016 ‘projugoslavenskom’. Priopćenje varira standardne motive: tu su napadi na protivničku ideologizaciju i ‘aktivizam’, nasuprot kojima hnipsteri nude vlastitu stručnost i profesionalizam; tu su konfabulacije o raskošnim honorarima danas nepoželjnih suradnika; tu je pozivanje na pluralizam mišljenja i promicanje različitosti… Blesavo, ali stvar funkcionira: strategijom obrtanja teza nonšalantno prisvajaju argumente oponenata, obesmišljavajući ih i pretvarajući raspravu u beskonačan niz zrcalnih optužbi. Možda bi stoga, kada se ovaj nesretni pokušaj nametanja desničarske kulturne politike napokon okonča, umjesto ‘saniranja štete’ i ‘povratka na staro’ vrijedilo započeti nešto temeljitiji razgovor o javnoj radioteleviziji, preispitujući bez autocenzure čitavu njenu putanju u posljednjih dvadeset i pet godina. Postaviti recimo pitanja: kako je moguće da je HRT 2000. sklopio skandalozan sporazum s Hrvatskom biskupskom konferencijom, kojim je Katoličkoj Crkvi bilo omogućeno da punih trinaest godina sudjeluje u izboru urednika religijskog programa? Ili: zašto naša najveća medijska kuća već godinama iz budžeta izdvaja približno isti iznos za vjerski i za znanstveno-obrazovni program? Hrvatska radiotelevizija, čini nam se, ipak zaslužuje nešto ozbiljniju raspravu od aktualnog pseudoideološkog pripetavanja, baš kao što zaslužuje da se o njoj porazgovara mimo olinjalih lajtmotiva gledanosti središnjeg Dnevnika ili vječite uzaludne potrage za idealnim modelom upravljanja. A prije svega toga, zaslužuje da joj se hodnici konačno raskuže od ustajalog zadaha tamjana.
Projugoslaveni ne posustaju! Inicijativa Kulturnjaci 2016. uputila je predizborne zahtjeve političkim strankama i budućoj Vladi, tražeći – osim hitne obnove SFRJ – još i donošenje nacionalne kulturne strategije kroz inkluzivnu raspravu, udvostručenje proračunskih izdvajanja za kulturu, institucionalnu podršku civilnom društvu, zagarantiranu zaštitu manjina, osiguranu nezavisnost medija… Popis je većim dijelom uopćen onoliko koliko su Kulturnjaci heterogena skupina, svojevrsna ‘kulturna fronta’ raznolikih aktera: ipak, kao da signalizira trenutak njihovog prelaska iz faze reaktivnog otpora kulturnom modelu sadašnje vlasti u aktivnu društvenu snagu koja sama postavlja teme na dnevnopolitički red. Podržavamo i pratimo nastavak artikulacije zahtjeva, koji će se prije ili kasnije morati suočiti i s pitanjima klasnih odnosa u kulturnoj proizvodnji, statusa rada u medijima ili komercijalizacije kroz paradigmu tzv. kulturnih i kreativnih industrija; sve su to mjesta potencijalnih prijepora unutar inicijative, što dugoročno može samo pomoći profilaciji političkih pozicija u kulturnom polju.
Donedavno nam se činilo da kultura može završiti na naslovnicama dnevnih novina isključivo na dva načina: kao prikrivena reklama ili kao otkriveni skandal. Iznenađenje, ovih se dana ondje pojavila u trećoj varijanti: otkrili smo je kao reklamu koja prikriva skandal. U sklopu rebrendiranja Hypo Alpe-Adria-Bank – koja se odnedavno zove Addiko Banka – lansirani su naime TV-spotovi,viralne poruke i, napokon, ‘lažne naslovnice’ Jutarnjeg i Večernjeg lista. S velikim marketinškim žarom, kampanja se poigrava malim novinskim žanrom: ironizira kulturne rubrike, podsmijeva se njihovom sadržaju i izruguje ‘visokospecijaliziranom’ leksiku. Novinska ‘kultura’ tu je isto što i mentalna tortura, ‘poezija’ sinonim za nerazumljivost, ‘filozofija’ ekvivalent izlišne komplikacije: nasuprot ‘bankarskim jutrima poezije’ na kojima službenici recitiraju opskurne stihove o materijalno reprezentiranoj efektivi, konformnoj kamatnoj stopi i ostalim misterioznim terminima iz ugovora o kreditiranju, nova će Addiko Banka, obećavaju nam oglasi, ponuditi jasnu, jednostavnu i svima razumljivu uslugu. U susretu s novim bankarskim imenom, apdejtanim korporacijskim imidžom i perspektivom krajnje pojednostavljenog propadanja u kreditno zaduženje građani bi, valjda, trebali zaboraviti kako je riječ o istoj onoj banci koja još uvijek tuži državu zbog prisilne konverzije kredita u švicarcima, masovno sklapanih do prije koju godinu upravo zahvaljujući kompliciranim, namjerno nejasnim bankarskim ugovorima i reklamnim kampanjama. Trebali bi, dalje, zaboraviti na njeno kolonijalno pustošenje istočnoevropskih tržišta, milijunske afere zbog kojih je u Austriji prati nadimak Skandalbank, nebrojena suđenja poput onog protiv Sanadera, pumpanje predrecesijskog nekretninskog balona, spektakularni bankrot nakon kojeg su je 2009. vlastitim novcem spašavali austrijski porezni obveznici… Sve bi to trebalo nestati iz kolektivne memorije pomoću malo reklame, kulture i poezije.
Ništa novo, uostalom: banke bankrotiraju pa se rebrendiraju. Nema čuđenja: kultura velikom biznisu ionako služi za potkusurivanje ozbiljnijih transakcija. Tako su primjerice i njemačku WestLB prije četiri godine spašavali evropski građani preko fondova Unije, a da ih o tome nitko ništa nije pitao. Banka je zatim promijenila ime u Portigon AG i pokušala poboljšati poslovanje, ali danas – kada je došlo vrijeme da se dio bailouta vrati – uprava najavljuje rasprodaju vrijedne, javno izložene umjetničke kolekcije radi plaćanja dugova. Tristotinjak djela Josepha Beuysa, Paula Signaca, Gerharda Richtera i drugih značajnih imena – među njima i jedna Stradivarijeva violina – tako više ne bi bilo dostupno građanima, nego bi završilo u privatnim zbirkama. Kao i obično, kada se bankari zaigraju, uskače država: pokrajina Sjeverna Rajna-Vestfalija obećala je otkupiti zbirku za tridesetak milijuna eura, a taj će iznos – ovdje stvari postaju uistinu perverzne – posuditi od druge banke, uz rok otplate od stotinu godina i godišnje kamate od preko četvrt milijuna eura. Za svaki slučaj, ponavljamo: država se zadužuje kod jedne banke da bi vratila dugove druge banke koju su prethodno zbog dugova spasili porezni obveznici… Uz njihovu pomoć sada je napokon sve u redu, dug je vraćen, krug zatvoren: da nije, kako i kamo bi nastavili kružiti bankarski novci?
Svoj dio javnih financija traže i privatnici koji u Splitu i na dalmatinskim otocima ovih dana organiziraju festival elektroničke konfekcije pod imenom Ultra. Sto pedeset tisuća posjetitelja iz skoro sto pedeset zemalja, četiri dana, pet lokacija, sto šezdeset DJ-a: nije dosta. ‘Na određeni način nas dira činjenica da s državne razine nemamo veću potporu. Ipak sam očekivao malo više od države, mislim da bi bio red da nam ona financijski pomogne’, žali se direktor prodaje Sandi Kuplen. Država, inače, za Ultru izdvaja 600 tisuća kuna, a zauzvrat dobiva uvijene prijetnje odlaskom u neku drugu, darežljiviju zemlju. Ukratko, novi nastavak stare priče o privatnom parazitiranju na javnim sredstvima. Ništa što već nismo čuli, ništa što nećemo čuti opet: jučer, danas, Ultra…
Vedenoše
Otpor prekrajanju Trećih programa radija i televizije, koje provodi ve de rukovodstvo HRT-a, nastavlja se: inicijativa ‘Sloboda Trećima’ organizira gradske intervencije i građanske prosvjede, kulturnjaci šalju pisma podrške, mediji pretresaju aferu… Ideološki vedenoše abortirane konzervativne kontrarevolucije nisu međutim impresionirani: pod ravnanjem Siniše Kovačića upravo je sravnjena i najgledanija emisija televizijskog Trećeg programa, ‘Dobro jutro: Kultura’. Svom dojučerašnjem predsjedniku potporu pritom pružaju nezaobilazni Hrvatski novinari i publicisti: lišeni usluga hrvatskih lektora i korektora, trajno zbunjeni mogućnostima koje im pružaju pravopis i sintaksa, odaslali su javnosti novi pokušaj priopćenja u kojem je Ljubica Letinić – urednica ukinutih radijsko-dokumentarnih emisija – proglašena ‘istaknutom ljevičarskom aktivisticom, a tek onda novinarkom’, ostali suradnici kojima je otkazan angažman ‘skupinom protuhrvatskih dobitnika ‘društvenih priznanja’‘, a inicijativa Kulturnjaci 2016 ‘projugoslavenskom’. Priopćenje varira standardne motive: tu su napadi na protivničku ideologizaciju i ‘aktivizam’, nasuprot kojima hnipsteri nude vlastitu stručnost i profesionalizam; tu su konfabulacije o raskošnim honorarima danas nepoželjnih suradnika; tu je pozivanje na pluralizam mišljenja i promicanje različitosti… Blesavo, ali stvar funkcionira: strategijom obrtanja teza nonšalantno prisvajaju argumente oponenata, obesmišljavajući ih i pretvarajući raspravu u beskonačan niz zrcalnih optužbi. Možda bi stoga, kada se ovaj nesretni pokušaj nametanja desničarske kulturne politike napokon okonča, umjesto ‘saniranja štete’ i ‘povratka na staro’ vrijedilo započeti nešto temeljitiji razgovor o javnoj radioteleviziji, preispitujući bez autocenzure čitavu njenu putanju u posljednjih dvadeset i pet godina. Postaviti recimo pitanja: kako je moguće da je HRT 2000. sklopio skandalozan sporazum s Hrvatskom biskupskom konferencijom, kojim je Katoličkoj Crkvi bilo omogućeno da punih trinaest godina sudjeluje u izboru urednika religijskog programa? Ili: zašto naša najveća medijska kuća već godinama iz budžeta izdvaja približno isti iznos za vjerski i za znanstveno-obrazovni program? Hrvatska radiotelevizija, čini nam se, ipak zaslužuje nešto ozbiljniju raspravu od aktualnog pseudoideološkog pripetavanja, baš kao što zaslužuje da se o njoj porazgovara mimo olinjalih lajtmotiva gledanosti središnjeg Dnevnika ili vječite uzaludne potrage za idealnim modelom upravljanja. A prije svega toga, zaslužuje da joj se hodnici konačno raskuže od ustajalog zadaha tamjana.
Zahtjevi Kulturnjaka
Projugoslaveni ne posustaju! Inicijativa Kulturnjaci 2016. uputila je predizborne zahtjeve političkim strankama i budućoj Vladi, tražeći – osim hitne obnove SFRJ – još i donošenje nacionalne kulturne strategije kroz inkluzivnu raspravu, udvostručenje proračunskih izdvajanja za kulturu, institucionalnu podršku civilnom društvu, zagarantiranu zaštitu manjina, osiguranu nezavisnost medija… Popis je većim dijelom uopćen onoliko koliko su Kulturnjaci heterogena skupina, svojevrsna ‘kulturna fronta’ raznolikih aktera: ipak, kao da signalizira trenutak njihovog prelaska iz faze reaktivnog otpora kulturnom modelu sadašnje vlasti u aktivnu društvenu snagu koja sama postavlja teme na dnevnopolitički red. Podržavamo i pratimo nastavak artikulacije zahtjeva, koji će se prije ili kasnije morati suočiti i s pitanjima klasnih odnosa u kulturnoj proizvodnji, statusa rada u medijima ili komercijalizacije kroz paradigmu tzv. kulturnih i kreativnih industrija; sve su to mjesta potencijalnih prijepora unutar inicijative, što dugoročno može samo pomoći profilaciji političkih pozicija u kulturnom polju.
Bankarska poezija
Donedavno nam se činilo da kultura može završiti na naslovnicama dnevnih novina isključivo na dva načina: kao prikrivena reklama ili kao otkriveni skandal. Iznenađenje, ovih se dana ondje pojavila u trećoj varijanti: otkrili smo je kao reklamu koja prikriva skandal. U sklopu rebrendiranja Hypo Alpe-Adria-Bank – koja se odnedavno zove Addiko Banka – lansirani su naime TV-spotovi,viralne poruke i, napokon, ‘lažne naslovnice’ Jutarnjeg i Večernjeg lista. S velikim marketinškim žarom, kampanja se poigrava malim novinskim žanrom: ironizira kulturne rubrike, podsmijeva se njihovom sadržaju i izruguje ‘visokospecijaliziranom’ leksiku. Novinska ‘kultura’ tu je isto što i mentalna tortura, ‘poezija’ sinonim za nerazumljivost, ‘filozofija’ ekvivalent izlišne komplikacije: nasuprot ‘bankarskim jutrima poezije’ na kojima službenici recitiraju opskurne stihove o materijalno reprezentiranoj efektivi, konformnoj kamatnoj stopi i ostalim misterioznim terminima iz ugovora o kreditiranju, nova će Addiko Banka, obećavaju nam oglasi, ponuditi jasnu, jednostavnu i svima razumljivu uslugu. U susretu s novim bankarskim imenom, apdejtanim korporacijskim imidžom i perspektivom krajnje pojednostavljenog propadanja u kreditno zaduženje građani bi, valjda, trebali zaboraviti kako je riječ o istoj onoj banci koja još uvijek tuži državu zbog prisilne konverzije kredita u švicarcima, masovno sklapanih do prije koju godinu upravo zahvaljujući kompliciranim, namjerno nejasnim bankarskim ugovorima i reklamnim kampanjama. Trebali bi, dalje, zaboraviti na njeno kolonijalno pustošenje istočnoevropskih tržišta, milijunske afere zbog kojih je u Austriji prati nadimak Skandalbank, nebrojena suđenja poput onog protiv Sanadera, pumpanje predrecesijskog nekretninskog balona, spektakularni bankrot nakon kojeg su je 2009. vlastitim novcem spašavali austrijski porezni obveznici… Sve bi to trebalo nestati iz kolektivne memorije pomoću malo reklame, kulture i poezije.
Dug u krug
Ništa novo, uostalom: banke bankrotiraju pa se rebrendiraju. Nema čuđenja: kultura velikom biznisu ionako služi za potkusurivanje ozbiljnijih transakcija. Tako su primjerice i njemačku WestLB prije četiri godine spašavali evropski građani preko fondova Unije, a da ih o tome nitko ništa nije pitao. Banka je zatim promijenila ime u Portigon AG i pokušala poboljšati poslovanje, ali danas – kada je došlo vrijeme da se dio bailouta vrati – uprava najavljuje rasprodaju vrijedne, javno izložene umjetničke kolekcije radi plaćanja dugova. Tristotinjak djela Josepha Beuysa, Paula Signaca, Gerharda Richtera i drugih značajnih imena – među njima i jedna Stradivarijeva violina – tako više ne bi bilo dostupno građanima, nego bi završilo u privatnim zbirkama. Kao i obično, kada se bankari zaigraju, uskače država: pokrajina Sjeverna Rajna-Vestfalija obećala je otkupiti zbirku za tridesetak milijuna eura, a taj će iznos – ovdje stvari postaju uistinu perverzne – posuditi od druge banke, uz rok otplate od stotinu godina i godišnje kamate od preko četvrt milijuna eura. Za svaki slučaj, ponavljamo: država se zadužuje kod jedne banke da bi vratila dugove druge banke koju su prethodno zbog dugova spasili porezni obveznici… Uz njihovu pomoć sada je napokon sve u redu, dug je vraćen, krug zatvoren: da nije, kako i kamo bi nastavili kružiti bankarski novci?
Jučer, danas, Ultra
Svoj dio javnih financija traže i privatnici koji u Splitu i na dalmatinskim otocima ovih dana organiziraju festival elektroničke konfekcije pod imenom Ultra. Sto pedeset tisuća posjetitelja iz skoro sto pedeset zemalja, četiri dana, pet lokacija, sto šezdeset DJ-a: nije dosta. ‘Na određeni način nas dira činjenica da s državne razine nemamo veću potporu. Ipak sam očekivao malo više od države, mislim da bi bio red da nam ona financijski pomogne’, žali se direktor prodaje Sandi Kuplen. Država, inače, za Ultru izdvaja 600 tisuća kuna, a zauzvrat dobiva uvijene prijetnje odlaskom u neku drugu, darežljiviju zemlju. Ukratko, novi nastavak stare priče o privatnom parazitiranju na javnim sredstvima. Ništa što već nismo čuli, ništa što nećemo čuti opet: jučer, danas, Ultra…
