Već deset mjeseci kruži Zlatko Dalić Hrvatskom šireći zajedništvo i nadilazeći podjele, spaja Sjever i Jug, miri Dinamo i Hajduk, povezuje maticu s dijasporom a Svjetsko prvenstvo s Domovinskim ratom. I ne pokazuje namjeru da se zaustavi. Kako mu, nakon svega, ne dati jedan pišljivi državni praznik?
‘Ne znam zašto još uvijek 16. srpnja, taj dan dočeka koji nikad nećemo zaboraviti, nije proglašen Danom nacionalnog zajedništva’, zavapio je nogometni selektor Zlatko Dalić početkom ovog mjeseca, na predstavljanju knjige ‘Rusija naših snova’ u Novom Travniku. Ne znamo, iskreno, ni mi. Jer otkako se mitskog 16. srpnja s reprezentacijom spustio na zagrebački aerodrom, sjeo u autobus pa krenuo kroz raspamećenu masu novopečenih navijača prema glavnom trgu, Dalić nije stao. ‘To je upravo ono što nama treba – zajedništvo i pozitiva’, poručio je čim se, koji dan kasnije, obreo u Varaždinu. ‘Nadam se da ćemo to zajedništvo prenijeti i u ostale segmente društva’, dopunio je misao idućeg tjedna u Koprivnici. ‘Zajedno smo najjači, zajedno možemo sve’, uskliknuo je s pozornice na dočeku u rodnom Livnu. ‘Poslije Domovinskog rata ovo svjetsko prvenstvo najveći je događaj koji je iznjedrio hrvatsko zajedništvo’, zaključio je nedugo zatim u Trilju. ‘Stvarao sam zajedništvo koje se prenijelo na cijelu Hrvatsku’, rezimirao je u Dubrovniku. I tako dalje, i tako dalje: već deset mjeseci kruži Zlatko Dalić Hrvatskom šireći zajedništvo i nadilazeći podjele, spaja Sjever i Jug, miri Dinamo i Hajduk, povezuje maticu s dijasporom a Svjetsko prvenstvo s Domovinskim ratom… I ne pokazuje namjeru da se zaustavi. Kako mu, nakon svega, ne dati jedan pišljivi državni praznik? Napokon, ako bi jedan dan nacionalnog zajedništva u godini značio da nas Dalić neće zajedništvom gnjaviti preostala 364 dana, takvu bismo odluku odmah potpisali.
Samo da u jedva dva protekla tjedna – netom nakon izbornikovog kalendarskog prijedloga – nismo vidjeli kako nogometno zajedništvo točno izgleda.
Prvo je Hrvatski nogometni savez za selektora reprezentacije igrača mlađih od 19 godina izabrao Josipa Šimunića. ‘Jednostavno su mi rekli da žele postaviti svoje ljude’, objasnio je novinarima Ivan Gudelj, kojeg su HNS-ovci prethodno počistili s pozicije. Njihovim ljudima, doduše, nedostaju neke osnove – Šimunić se nikada nije bavio trenerskim poslom, nema čak ni službenu licencu za trenera – ali tko se time zamara. Joe je svoje zasluge stekao drugačije: kada je ono prije šest godina dograbio mikrofon od preneraženog reportera pa pred punim Maksimirom zaurlao ‘Za dom!’ Pa ponovio. Pa još jednom. Pa optužio svjetsku nogometnu federaciju da pada pod ‘utjecaj velikosrpske politike’, nakon što su mu tamo zbog ustaškog skandiranja odrezali zabranu igranja. Pa tužio Hrvatsku Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, jer ga je ovdašnje pravosuđe lupilo novčanim kaznama. Pa napokon – pošto su sve međunarodne instance zakazale – pravdu, evo, pronašao kod kuće, u krilu Hrvatskog nogometnog saveza.
A tek što afera oko Šimunićevog imenovanja nije izbila – jer u domaćim medijima izbor nestručnog ustašofila za selektora mlade reprezentacije ne predstavlja skandal, nego povod za čestitke – eto nam iz Istanbula video-razglednice Domagoja Vide, pouzdanog stupa Dalićeve odbrane, koji svojim Slavoncima poručuje da se naredne subote u što većem broju pridruže osječkom Hodu za život. Pa je na splitsku šetnju protiv abortusa pozvao mladi reprezentativac Toma Bašić. Pa im se pridružio neizbježni Ćiro Blažević. Pa je ispalo da nikom nije toliko stalo do zatiranja ženskih reproduktivnih prava kao muškarčinama iz hrvatske reprezentacije.
Svjetskim medijima za to je vrijeme cirkulirao jedan stariji, iznova otkriveni intervju veznjaka Vatrenih Ivana Rakitića. ‘Poštujem homoseksualce, ali ne želim te ljude u svlačionici’, tumačio je novinaru portala Offside Mag prije koju godinu. Pa dodao: ‘Jednako poštujem homoseksualce, kao i crnce, debele ljude ili patuljke, ali ako je moguće, preferiram da gej osobe ne budu u mom životu.’ Pa zaboravio razjasniti preferira li da mu u život ne svraćaju ni crnci, patuljci i debeli. Pa se sve do danas nije osjetio pozvanim nikome ispričati.
U jedva dva tjedna od Dalićevog prijedloga da se 16. srpnja proglasi Danom nacionalnog zajedništva vidjeli smo, dakle, konture zamišljenog praznika. Zbog takvog zajedništva netko uvijek mora ostati bez posla da bi mjesto dobili ‘naši’, zbog tog zajedništva nekome moraju biti oteta elementarna prava, zbog tog zajedništva nekoga se uvijek mora istjerati iz svlačionice, a nekome prijetiti s ulice. I netko, kao po pravilu, u pozadini mora urlati ‘Za dom spremni!’ Ima pravo izbornik: bio bi to idealan hrvatski praznik. Nesretnom Joeu je, doduše, na nevolju zabranjeno da ubuduće viče za dom. Ali nema veze. Proslavu – baš kao mitskog 16. srpnja – uvijek može uveličati Thompson.
Iz homofobnih svlačionica i s ustašoidnih derneka vraćamo se uobičajenim temama ove rubrike: središnji kulturni događaj prošloga tjedna bila je dodjela nagrada na 58. Venecijanskom bijenalu. Oko izložbe pod ciničnim naslovom ‘Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima’ ovogodišnjeg kuratora Ralpha Rugoffa kritike se, inače, kolebaju: jednima se pokušaj društvenog angažmana čini nedorečen, drugima smeta površnost radova poput onoga Christopha Büchela, koji je na dokove doteglio olupinu broda u kojem je poginulo 800 migranata, treći su nešto zadovoljniji… Nema, ipak, mnogo prigovora izboru pobjednika. Zlatnog lava dobio je Arthur Jafa, crni američki umjetnik proslavljen prije nekoliko godina videom ‘Ljubav je poruka, poruka je smrt’, u kojem je dokumentarnim snimkama policijskog nasilja, ubojstava i nastupa pop-ikona od Milesa Davisa do Michaela Jacksona kolažirao kompleksnu sliku rasne opresije u SAD-u: ovoga puta, video-radom ‘Bijeli album’ progovorio je o bijelcima. U konkurenciji nacionalnih paviljona, nagradu je očekivano dobila litavska postava ‘Sunce i more (Marina)’, začudna inscenacija banalnog turističkog dana na plaži, s mnoštvom sudionika, na neobičnom žanrovskom raskrižju opere i performansa. Ljudi se sunčaju, mažu kremama, djeca ližu sladoled: u pozadini, bubri neuhvatljiva slutnja globalne ekološke katastrofe. ‘Prijetnja se polako upija, poput ulja za sunčanje’, piše za Guardian Adrian Searle, jedan od onih koje je ostatak Bijenala pošteno razočarao. ‘Izveden kao lament za sumrak svijeta, dok nebo i more mijenjaju boju, grebeni blijede a priroda umire, ovaj zadivljujući performans klizi u gotovo nepodnošljiv patos i bol.’ Izložba ostaje otvorena do 24. novembra.
U Veneciji se galopirajućom ekotastrofom nije bavio samo pobjednički paviljon: zelene teme se poput crvene niti provlače kroz cijeli Bijenale, od postapokaliptičkih krajolika do skulptura izrađenih od recikliranih materijala. To je, valjda, znak vremena: onoga u kojem smo prekasno shvatili da smo vjerojatno zakasnili s pokušajem spašavanja Zemlje. Zato se sada pišu manifesti za ekološki osviještenu umjetnost, kritičari apeliraju na društvenu odgovornost autora, traže se filmovi i romani koji će nam pojasniti gdje je i kako pošlo krivo. Lijep kontrapunkt im na razigranom američkom književnom portalu Electric Literature udara interesantni mladi esejist Jeffrey Arlo Brown. Umjesto umjetničke eko-pomodnosti, predlaže, trebamo se okrenuti prošlosti. Brown lista klasike i otkriva u njima neočekivane motive klimatskih promjena: u Shakespeareovom ‘Macbethu’ nalazi stihove o ranjivoj Zemlji, u Boccacciovom ‘Dekameronu’ dionice o isprepletenosti ljudske sudbine i prirode, u Ovidijevim ‘Metamorfozama’ razorne poplave… Naslov eseja je ‘Sva književnost je književnost o klimatskim promjenama’: poanta glasi da je samo na taj način do sada nismo znali čitati, da nismo umjeli prepoznati njena upozorenja. Pošto bi se pouka, izgleda, dala primijeniti i šire od književnosti, Brownov tekst rado preporučujemo.
Kad smo kod znakova vremena, evo još jednoga. Woodstock, muzički klimaks onog legendarnog ljeta ljubavi, mira i halucinogene zabave 1969. godine, trebao je ovoga augusta obilježiti pola vijeka trodnevnim festivalskim hommageom na kojem bi nastupili Jay-Z, Miley Cyrus, the Killers, Run the Jewels… Za privid autentičnosti zaduženi bi bili jedan od heroja originalnog izdanja, Santana, i jedan od ondašnjih organizatora, Michael Lang, koji je otpočetka uključen u produkciju. Ali je prilično neizvjesno hoće li se sve to uopće dogoditi. Veliki investitori su, naime, nedavno shvatili kako će publike biti barem upola manje nego što je planirano, pa se najveći među njima, Dentsu Inc., prestrašen milijunskim gubicima odlučio povući. Na izlasku je sa zajedničkog računa počistio skoro 18 milijuna dolara i usput jednostrano otkazao festival. Organizatori sada obećavaju da će stvar ipak nekako dogurati do kraja, bivše partnere čekaju na sudu, ovi uzvraćaju protutužbom: šou je, ukratko, na vrhuncu ranije nego što smo očekivali. Znakovi vremena, valjda. ‘Pravi’ Woodstock je, inače, prije 50 godina organizatore zamalo doveo do bankrota, ali toga se odavno malo tko sjeća: ovaj novi se još nije ni održao, a priča se samo o ulaganjima, profitu i poslovnim rizicima.
portalnovosti
Zajedništvo
‘Ne znam zašto još uvijek 16. srpnja, taj dan dočeka koji nikad nećemo zaboraviti, nije proglašen Danom nacionalnog zajedništva’, zavapio je nogometni selektor Zlatko Dalić početkom ovog mjeseca, na predstavljanju knjige ‘Rusija naših snova’ u Novom Travniku. Ne znamo, iskreno, ni mi. Jer otkako se mitskog 16. srpnja s reprezentacijom spustio na zagrebački aerodrom, sjeo u autobus pa krenuo kroz raspamećenu masu novopečenih navijača prema glavnom trgu, Dalić nije stao. ‘To je upravo ono što nama treba – zajedništvo i pozitiva’, poručio je čim se, koji dan kasnije, obreo u Varaždinu. ‘Nadam se da ćemo to zajedništvo prenijeti i u ostale segmente društva’, dopunio je misao idućeg tjedna u Koprivnici. ‘Zajedno smo najjači, zajedno možemo sve’, uskliknuo je s pozornice na dočeku u rodnom Livnu. ‘Poslije Domovinskog rata ovo svjetsko prvenstvo najveći je događaj koji je iznjedrio hrvatsko zajedništvo’, zaključio je nedugo zatim u Trilju. ‘Stvarao sam zajedništvo koje se prenijelo na cijelu Hrvatsku’, rezimirao je u Dubrovniku. I tako dalje, i tako dalje: već deset mjeseci kruži Zlatko Dalić Hrvatskom šireći zajedništvo i nadilazeći podjele, spaja Sjever i Jug, miri Dinamo i Hajduk, povezuje maticu s dijasporom a Svjetsko prvenstvo s Domovinskim ratom… I ne pokazuje namjeru da se zaustavi. Kako mu, nakon svega, ne dati jedan pišljivi državni praznik? Napokon, ako bi jedan dan nacionalnog zajedništva u godini značio da nas Dalić neće zajedništvom gnjaviti preostala 364 dana, takvu bismo odluku odmah potpisali.
Samo da u jedva dva protekla tjedna – netom nakon izbornikovog kalendarskog prijedloga – nismo vidjeli kako nogometno zajedništvo točno izgleda.
Prvo je Hrvatski nogometni savez za selektora reprezentacije igrača mlađih od 19 godina izabrao Josipa Šimunića. ‘Jednostavno su mi rekli da žele postaviti svoje ljude’, objasnio je novinarima Ivan Gudelj, kojeg su HNS-ovci prethodno počistili s pozicije. Njihovim ljudima, doduše, nedostaju neke osnove – Šimunić se nikada nije bavio trenerskim poslom, nema čak ni službenu licencu za trenera – ali tko se time zamara. Joe je svoje zasluge stekao drugačije: kada je ono prije šest godina dograbio mikrofon od preneraženog reportera pa pred punim Maksimirom zaurlao ‘Za dom!’ Pa ponovio. Pa još jednom. Pa optužio svjetsku nogometnu federaciju da pada pod ‘utjecaj velikosrpske politike’, nakon što su mu tamo zbog ustaškog skandiranja odrezali zabranu igranja. Pa tužio Hrvatsku Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, jer ga je ovdašnje pravosuđe lupilo novčanim kaznama. Pa napokon – pošto su sve međunarodne instance zakazale – pravdu, evo, pronašao kod kuće, u krilu Hrvatskog nogometnog saveza.
A tek što afera oko Šimunićevog imenovanja nije izbila – jer u domaćim medijima izbor nestručnog ustašofila za selektora mlade reprezentacije ne predstavlja skandal, nego povod za čestitke – eto nam iz Istanbula video-razglednice Domagoja Vide, pouzdanog stupa Dalićeve odbrane, koji svojim Slavoncima poručuje da se naredne subote u što većem broju pridruže osječkom Hodu za život. Pa je na splitsku šetnju protiv abortusa pozvao mladi reprezentativac Toma Bašić. Pa im se pridružio neizbježni Ćiro Blažević. Pa je ispalo da nikom nije toliko stalo do zatiranja ženskih reproduktivnih prava kao muškarčinama iz hrvatske reprezentacije.
Svjetskim medijima za to je vrijeme cirkulirao jedan stariji, iznova otkriveni intervju veznjaka Vatrenih Ivana Rakitića. ‘Poštujem homoseksualce, ali ne želim te ljude u svlačionici’, tumačio je novinaru portala Offside Mag prije koju godinu. Pa dodao: ‘Jednako poštujem homoseksualce, kao i crnce, debele ljude ili patuljke, ali ako je moguće, preferiram da gej osobe ne budu u mom životu.’ Pa zaboravio razjasniti preferira li da mu u život ne svraćaju ni crnci, patuljci i debeli. Pa se sve do danas nije osjetio pozvanim nikome ispričati.
U jedva dva tjedna od Dalićevog prijedloga da se 16. srpnja proglasi Danom nacionalnog zajedništva vidjeli smo, dakle, konture zamišljenog praznika. Zbog takvog zajedništva netko uvijek mora ostati bez posla da bi mjesto dobili ‘naši’, zbog tog zajedništva nekome moraju biti oteta elementarna prava, zbog tog zajedništva nekoga se uvijek mora istjerati iz svlačionice, a nekome prijetiti s ulice. I netko, kao po pravilu, u pozadini mora urlati ‘Za dom spremni!’ Ima pravo izbornik: bio bi to idealan hrvatski praznik. Nesretnom Joeu je, doduše, na nevolju zabranjeno da ubuduće viče za dom. Ali nema veze. Proslavu – baš kao mitskog 16. srpnja – uvijek može uveličati Thompson.
Venecija
Iz homofobnih svlačionica i s ustašoidnih derneka vraćamo se uobičajenim temama ove rubrike: središnji kulturni događaj prošloga tjedna bila je dodjela nagrada na 58. Venecijanskom bijenalu. Oko izložbe pod ciničnim naslovom ‘Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima’ ovogodišnjeg kuratora Ralpha Rugoffa kritike se, inače, kolebaju: jednima se pokušaj društvenog angažmana čini nedorečen, drugima smeta površnost radova poput onoga Christopha Büchela, koji je na dokove doteglio olupinu broda u kojem je poginulo 800 migranata, treći su nešto zadovoljniji… Nema, ipak, mnogo prigovora izboru pobjednika. Zlatnog lava dobio je Arthur Jafa, crni američki umjetnik proslavljen prije nekoliko godina videom ‘Ljubav je poruka, poruka je smrt’, u kojem je dokumentarnim snimkama policijskog nasilja, ubojstava i nastupa pop-ikona od Milesa Davisa do Michaela Jacksona kolažirao kompleksnu sliku rasne opresije u SAD-u: ovoga puta, video-radom ‘Bijeli album’ progovorio je o bijelcima. U konkurenciji nacionalnih paviljona, nagradu je očekivano dobila litavska postava ‘Sunce i more (Marina)’, začudna inscenacija banalnog turističkog dana na plaži, s mnoštvom sudionika, na neobičnom žanrovskom raskrižju opere i performansa. Ljudi se sunčaju, mažu kremama, djeca ližu sladoled: u pozadini, bubri neuhvatljiva slutnja globalne ekološke katastrofe. ‘Prijetnja se polako upija, poput ulja za sunčanje’, piše za Guardian Adrian Searle, jedan od onih koje je ostatak Bijenala pošteno razočarao. ‘Izveden kao lament za sumrak svijeta, dok nebo i more mijenjaju boju, grebeni blijede a priroda umire, ovaj zadivljujući performans klizi u gotovo nepodnošljiv patos i bol.’ Izložba ostaje otvorena do 24. novembra.
Ekotastrofa
U Veneciji se galopirajućom ekotastrofom nije bavio samo pobjednički paviljon: zelene teme se poput crvene niti provlače kroz cijeli Bijenale, od postapokaliptičkih krajolika do skulptura izrađenih od recikliranih materijala. To je, valjda, znak vremena: onoga u kojem smo prekasno shvatili da smo vjerojatno zakasnili s pokušajem spašavanja Zemlje. Zato se sada pišu manifesti za ekološki osviještenu umjetnost, kritičari apeliraju na društvenu odgovornost autora, traže se filmovi i romani koji će nam pojasniti gdje je i kako pošlo krivo. Lijep kontrapunkt im na razigranom američkom književnom portalu Electric Literature udara interesantni mladi esejist Jeffrey Arlo Brown. Umjesto umjetničke eko-pomodnosti, predlaže, trebamo se okrenuti prošlosti. Brown lista klasike i otkriva u njima neočekivane motive klimatskih promjena: u Shakespeareovom ‘Macbethu’ nalazi stihove o ranjivoj Zemlji, u Boccacciovom ‘Dekameronu’ dionice o isprepletenosti ljudske sudbine i prirode, u Ovidijevim ‘Metamorfozama’ razorne poplave… Naslov eseja je ‘Sva književnost je književnost o klimatskim promjenama’: poanta glasi da je samo na taj način do sada nismo znali čitati, da nismo umjeli prepoznati njena upozorenja. Pošto bi se pouka, izgleda, dala primijeniti i šire od književnosti, Brownov tekst rado preporučujemo.
Woodstock
Kad smo kod znakova vremena, evo još jednoga. Woodstock, muzički klimaks onog legendarnog ljeta ljubavi, mira i halucinogene zabave 1969. godine, trebao je ovoga augusta obilježiti pola vijeka trodnevnim festivalskim hommageom na kojem bi nastupili Jay-Z, Miley Cyrus, the Killers, Run the Jewels… Za privid autentičnosti zaduženi bi bili jedan od heroja originalnog izdanja, Santana, i jedan od ondašnjih organizatora, Michael Lang, koji je otpočetka uključen u produkciju. Ali je prilično neizvjesno hoće li se sve to uopće dogoditi. Veliki investitori su, naime, nedavno shvatili kako će publike biti barem upola manje nego što je planirano, pa se najveći među njima, Dentsu Inc., prestrašen milijunskim gubicima odlučio povući. Na izlasku je sa zajedničkog računa počistio skoro 18 milijuna dolara i usput jednostrano otkazao festival. Organizatori sada obećavaju da će stvar ipak nekako dogurati do kraja, bivše partnere čekaju na sudu, ovi uzvraćaju protutužbom: šou je, ukratko, na vrhuncu ranije nego što smo očekivali. Znakovi vremena, valjda. ‘Pravi’ Woodstock je, inače, prije 50 godina organizatore zamalo doveo do bankrota, ali toga se odavno malo tko sjeća: ovaj novi se još nije ni održao, a priča se samo o ulaganjima, profitu i poslovnim rizicima.
portalnovosti
