Proširenje EU-a na zapadnom Balkanu do daljnjega ostaje na dugačkom štapu, problem migranata neriješen, pandemijske fige u džepu i dalje stisnute i svi ini upitnici – neupitni.
Jest, kako reče najmoćnija žena svijeta, njemačka kancelarka Angela „Mutti“ Merkel na oproštajnoj turneji zapadnim Balkanom (Beograd i Tirana, 13. i 14. rujna), da je geostrateški interes EU-a prigrliti Srbiju, BiH, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju. Kosovo i Albaniju u tu europsku obitelj. E sad, to što je ona optimistična u odnosu na proširenje EU-a („već vidim te zemlje u Uniji, to smo im obećali čim ispune uvjete“) malo strši iz nevesele zbílje ozbiljene dalekosežne ideje Roberta Schumana, francuskog ministra vanjskih poslova u doba kada je netom utihnulo oružje u Drugomu svjetskom ratu što je ubilo 60 milijuna ljudi (od toga samo Rusa 32 milijuna) i razorilo Stari kontinent. Proširenje EU-a – nakon 10-godišnje sramote do neba držanjem RH u čekaonici sve do srpnja 2013., maltretiranja izmišljanjem kojekakvih „uvjeta“ – zadnjih je godina na sve dužem štapu zbog radikalne kompromitacije Schumanove ideje. Osobito Brexitom, oporbom Bruxellesu u dijelu zemalja srednje Europe, usložnjavanjem kriznih odnosa u regiji i svijetu, etc.
Odlaskom, je li, neupitnog „Mutti“-autoriteta, ni njemačka autoritativna pozicija u Uniji ne može ostati ista kancelarskom promjenom na osnovi nedjeljnih izbora u Njemačkoj, a budući da se dogodine na izborima u Francuskoj odlučuje i o sudbini Emmanuela Macrona, druge lokomotive EU-a, kojega birači javno šamaraju, gađaju jajima i zazivaju revoluciju, stanje se dodatno dramatizira. Jedva tri tjedna nakon Angele Merkel, na trodnevnoj se balkanskoj turneji od 28. rujna obrela i šefica Europske komisije Ursula von der Leyen – prva uoči njemačkih izbora, druga netom poslije njih, što jedno s drugim ne mora imati veze – te gotovo od riječi do riječi ponovila isto Merkeličino obećanje o proširenju Unije na zapadnom Balkanu. Da paradoks bude veći, istodobno Reuters objavljuje, a prenosi Hina, kako je iz Bruxellesa procurio tajni dokument iz kojega proizlazi da do daljnjega nema ništa od proširenja. Ako je to istina, a puno je razloga vjerovati da jest, zašto vrlo upućena Von der Leyen – u okolnostima kad na granici Srbije i Kosova vrije gotovo predratno stanje zbog, sic transit, „automobilskih registracija“ (!?), a u Crnoj Gori zbog „unutarpravoslavnog prijepora“ (!?) s državnim konotacijama – za posjeta prijestolnicama šest balkanskih destinacija uvjerava ljude u suprotno, prodaje rog za svijeću?
Unijina jalova politika prema Balkanu ostat će jednako jalova. Ovisno o razvoju međunarodnih okolnosti, čak i još jalovija
Ona itekako dobro zna zašto nije uspjelo usuglašavanje izjava u „obitelji“ o planiranom za 6. listopada summitu EU-a i čelnika šest tih balkanskih zemalja o njihovu tzv. europskom putu, obećanom prije 18 godina, pa slijedom toga i zašto je ostala visjeti u zraku predviđena deklaracija tog summita o – kako piše u nacrtu dokumenta od 11. rujna u koji je Reuters navodno imao uvid – „nedvosmislenoj podršci europskoj perspektivi zapadnog Balkana“. Von der Leyen vrlo dobro zna, kao i Merkel, da o „perspektivi zapadnog Balkana“ nije postignuta suglasnost ni u dva pokušaja usuglašavanja zemalja članica EU-a. Bogate sjeverne zemlje (Francuska, Danska, Nizozemska…) se protive proširenju iz straha, tvrdi Reuters, „od scenarija kakav se dogodio prebrzim prijemom Rumunjske i Bugarske 2007. godine te migracijom radnika s istoka Europe u Britaniju što je utjecalo na negativno stajalište Britanaca prema EU“. Istodobno, Bugarska se protivi prijemu Sjeverne Makedonije u Uniju zbog jezičnog spora, jer Makedonci ne žele prihvatiti da im je materinski jezik bugarski. Na vrlo je krhkim, staklenim nogama i Unijina ambicija o uspostavi tzv. kruga prijatelja od Ukrajine do Tunisa radi bliskih veza, trgovine i pomoći.
Dok Unija šeprtlja, kilavi u manje-više nesuvisloj tzv. zapadnobalkanskoj politici, a Uncle Sam je vidljivo okrenuo glavu prema indo-azijskoj regiji i Pacifiku, na zapadni Balkan sustavno ulaze Ruska Federacija i Kina, pa je tako Srbija prva europska zemlja koja masovno suzbija pandemiju virusa SARS-CoV-2 i mutanata kineskim cjepivom. Ruski i kineski kapital jačaju i utjecaj tih svejtskih velesila na zapadnom Balkanu, pa tzv. novi svjetski poredak postupno mijenja i kongiguraciju i boje. Unijini minusi u regiji, kašnjenja i nesloga pak jačaju tenzije i napetosti na Poluotoku, što može imati dalekosežne negativne posljedice budući da ratovi 1990-ih godina itekako još traju u zadrtim glavama samozvanih „narodnih vođa“. Hrvatski premijer Andrej Plenković je i na sastanku na vrhu Berlinskog procesa nedavno kazao kako RH podržava nastavak politike proširenja Unije i kako je Hrvatskoj osobito stalo do toga da njezine susjede Srbija, BiH i Crna Gora, ali i Sjeverna Makedonija i Kosovo budu članice EU-a. Mađarski mu se kolega Viktor Orbán pak izrazito angažirano zalaže za Srbiju u Uniji, pa je neki dan – diplomatski iznenađujuće – platio oglas u hrvatskim medijima: „Srbiju treba primiti u EU!“
E sad, ako to, kao što kaže, želi i Plenković i ne drži figu u džepu samo zato da ekstremnoj tzv. desnici bude srce na mjestu, otkud brzopotezna reakcija ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića-Radmana na mađarski oglas: „Hrvatska ne dijeli Orbánovo stajalište“? Tko tu koga i zašto? I Mađarska i RH su članice EU-a, pa… Ta ipak nevažna sitnica za Bruxelles na tragu je opaske nekih eurodiplomata Reutersu o tomu kako se „stanje na Balkanu pogoršava, jer u prijestolnicama EU-a gube interes za tu regiju“. Činjenica jest da su pregovori o članstvu u Uniji zatrokirali i zbog vatrenih demonstracija u Crnoj Gori i potom prijetećeg ekscesa na srbijansko-kosovskoj granici tako da med i mlijeko Ursule von der Leyen o proširenju („Doista sam odlučna da se to dogodi“) imaju lijep izgled, ali gorak okus. I enigma je prvog reda zašto to čini kad od šupljih obećanja neće imati koristi ni Unija niti zemlje zapadnog Balkana budući da su još prije dvije godine Francuska i Nizozemska zaustavile proširenje EU-a. I to se do danas nije promijenilo niti ima realnih izgleda da će se doskora promijeniti. Nema nikakve veze što se RH, Slovenija, Austrija, Njemačka, Italija i baltičke zemlje verbalno zauzimaju za proširenje EU-a na zapadni Balkan, jer kada bi uistinu došlo stani-pa’ni realizacije, nije isključen neki veto iz rukava.
Hoće li Europska komisija i Europski parlament imati sluha bar za ključne naglaske radnih sjednica Arraiolosa o „odgovornosti i mogućnostima EU-a na putu strateške autonomije“ te o „doprinosu EU-a multilateralizmu u svijetu nakon pandemije, rješavanju društvenih i ekonomskih posljedica te o budućnosti Europe“, pitanje je za milijun eura
Npr. nije tajna da RH ima niz uvjeta Srbiji: od nestalih u Domovinskom ratu, povrata opljačkanog i ratnih odšteta do graničnog spora na Dunavu, etc., odnosno da pola članica Unije (službeno čak ni UN) – solidarno sa Srbijom, ali ponajprije iz svojih teritorijalnih razloga – ne priznaje Kosovo kao samostalnu državu. „Sve dok imate tako mnogo država koje iz ovog ili onog razloga vjeruju da EU ne treba dalje širiti, zbilja nas to nikamo ne vodi“, kazao je Reutersu John O’Brennan, stručnjak za integracije EU-a na Sveučilištu Maynooth u Irskoj.
Unija je u problemu sama sa sobom, a dodaju li se vanjski izazovi što provociraju najvrjednije postignuće tzv. ujedinjene Europe – 76 godina mira, najdužu bezratnu utihu u povijesti – optimizam je Angele Merkel i Ursule von der Leyen više stvar diplomatske kurtoazije no realnosti. Problem je u neslozi, nesporazumima pa i sukobima u Uniji, ali i unutar zemalja što ih dvije njemačke političarke „vide u EU“. Na njemačkim izborima, gdje su socijaldemokrati takorekuć za žilet nadjačali CDU/CSU i sada slijedi trakavica (jamačno do kraja godine) u pokušaju sastavljanja koalicijske vlade, nitko od kandidata nije spominjao nikakva proširenja Unije, pa čak ni zapadni Balkan, iako se samo dan nakon izbora čuo iz te regije vapaj: „Neka se Bruxelles napokon izjasni o politici proširenja“. Merkel je prije odlaska s dužnosti tek uspjela progurati svog kandidata Christiana Schmidta za visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, pa… Budući da nema potporu tzv. konstitutivnih b-h Srba ni Srbije i Ruske Federacije, a u postizbornoj se Njemačkoj mijanja odnos snaga, Schmidtova se nazočnost uz tzv. bosanski lonac neće razlikovati od pukoga političkog statiranja. Daleko od „europskog puta“ te zemlje.
Umjesto centripetalnih silnica učvršćivanja zajedništva, solidarnosti na djelu radi ublažavanja ekonomskih i inih stršećih razlika, konsolidirane unutarnje i vanjske politike moćnog europskog saveza, etc. – što je bilo prvo i najvažnije u Schumanovoj ideji po okupljanju oko tzv. Europske zajednice za ugljen i čelik 1950-ih godina kao prethodnice Europske ekonomske zajednice (EEZ, Rim 1957., šest članica), pa EU-a (nakon Brexita 27 zemalja članica) – nekoliko pred rudo istrčavajućih zemalja bivšega komunističkog lagera, predvođenih Mađarskom i Poljskom, po svaku cijenu forsiraju centrifugalni tzv. suverenizam koji trese same temelje EU-a. Do daljnjega – ni bog niti vrag ne znaju koliko dugo – nema govora o proširenju Unije na zapadni Balkan, gdje u zadnje vrijeme opet prijeteći neredom rastu tenzije. Srbija neugodno po susjedstvo, ali i širi europski Jugoistok balansira između „naklonosti/pripadnosti“ tzv. europskim ili zapadnim civilizacijskim vrijednostima/interesima i „povijesnim vezama s pravoslavnom Rusijom“, pa…
Brexističkog radikalizma, crnih ideologija, ksenofobije, rasizma i šovinizma nije imuna ni Bijedna Naša
„Ako nas u Uniji ne žele ili kane ucjenjivati ustupcima koji nisu u našem nacionalnom interesu“, svojedobno je poručio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čija Srpska napredna stranka (SNS), od 2016. godine pridružena članica Europske pučke stranke (EPP), dijeli s HDZ-om (sic transit) iste konzervativne vrijednosti političkoga tzv. desnog centra, „ne želimo se po svaku cijenu gurati u EU niti se zbog toga odreći prijteljstva s Rusijom.“ S BiH je stvar višestruko kompliciranija budući da nema ni na vidiku iole ozbiljnijeg sporazuma samozvanih vođa tzv. konstitutivnih b-h Bošnjaka, Hrvata i Srba o cjelovitoj/jedinstvenoj državi BiH, njezinom građanskom/nacionalnom ustroju, iako su b-h Hrvatima i Bošnjacima puna usta proeuropeizma i tzv. europskog puta koji „nema alternativu“. Takav disfunkcionalan etat – na čijoj disfunkcionalnosti udarnički rade b-h Srbi i Hrvati neusporedivo više no Bošnjaci, koji nemaju velikodržavnih teritorijlnih mogućnosti – nije kvalitetan za članstvo u Uniji.
Zaokupljena problemima opstanka, buntovništva i soliranja marginalaca tzv. druge/treće brzine u vlastitoj kući, Unija se u dogledno vrijeme neće ozbiljno baviti zapadnim Balkanom i proširenjem. Zakasnila je barem 30 godina, pa i više, i sada je možda već prekasno za ispraviti krivu Drinu. Rat na ovim prostorima je nepovratno pokvario sve što se uopće dalo pokvariti, i više od toga, tako da generali poslije bitke mogu pametovati o taktikama i strategijama povlačeći olovne vojnike na zelenom stolu. Da je u Bruxellesu i Washingtonu bilo pameti koncem 1980-ih ili barem prvih mjeseci 1990. godine, kao što nije, moglo se izbjeći krvoproliće, mržnju bez pokrića i razaranja što danas posljedično izaziva noćne more i na Balkanu i među dobronamjernima u Uniji. Npr. – glupo pitanje generala poslije bitke, ali… – što bi se dogodilo da je Zapad uvjerljivo lupio šakom o stol kada su koncem 1980-ih godina „jogurtrevolucionari/antibirokratski revolucionari“ srbijanskog vožda Mihalj Kertes i Miroslav Šolević nasiljem i razdrljenih prsa na čelu tzv. događanja naroda bili rušili suverenu SFR Jugoslaviju (predsjedavajućega države Stjepana Mesića i premijera Ante Markovića) te ju primili u EU? Da su pravodobno, a ne post festum – imali su sve alate – priveli svrsi i razlogu Slobodana Miloševića?
Nikakvim krštenjem u bruxelleskom staklenjaku, nikakvim škropljenjem birokratskom svetom vodom, EU neće oprati svoj istočni grijeh s konca 1980-ih i početka 1990-ih kada je neodgovorno pustio zlo iz boce. To je zlo u međuvremenu mutiralo, globalna se konfiguracija svjetskog poretka bitno promijenila, pa su i unutarnji odnosi među 27 preostalih članica EU-a, ali i EU-a s ostatkom globusa poprimili karakter i razmjere koji ne slute na dobro. Odudaraju od ideja utemelja europskog jedinstva i zajedništva i tzv. radikalno suverenističke politike nekih članica EU-a čije radikalno konzervativne vlasti iskazuju otvorenu neposlušnost Bruxellesu koji pak prijeti novčanim sankcijama Poljskoj i Mađarskoj zbog kršenja europskih pravnih normi. Ove uzvraćaju napadom na institucije EU-a. Papa Franjo je zbog tih i sličnih zamjerki mađarskim vlastima neki dan opalio zvučnu pljusku premijeru Viktoru Orbánu budući da se za posjeta toj zemlji nije želio službeno sastati s njim. Hrvatski mediji su pak prenijeli vijest da je „Mađarska ocijenila kako su europske institucije arogantne, jer da žele financijski kazniti Poljsku zbog djelovanja Disciplinskog vijeća“ pa će, tvrdi mađarska ministrica pravosuđa Judit Varga, njezina vlada „donijeti rezoluciju u kojoj izražava potporu Poljskoj i osuđuje maliciozne napade Bruxellesa“. Ljuta trava na ljutu ranu? Vraga. Godinama su već Mađarska i Poljska saveznice protiv Bruxellesa s kojim se sukobljavaju oko ključnih pitanja vladavine prava, medijskih sloboda, neljudskog tretiranja LGBTQI zajednice, prava na pobačaj, etc. Ministrica Varga otvoreno optužuje Europsku komisiju za „miješanje u pravosudni i zakonodavni sustav suverene države članice na nezapamćen način“, a premijer Viktor Orbán drčno demonstrira suverenitet na svakom važnijem skupu lidera zemalja članica EU-a, pa…
Gdje su prostor, politička volja i zajednički europski interes za balkanskim proširenjem na prostoru između RH i Grčke, Rumunjske i Bugarske te Jadranskog mora? Interes i potrebe su jedno, globalna, je li, strategija drugo, a praktična volja i mogućnosti treće
Budući da Poljska nije ispoštovala odluku Suda EU-a od 14. srpnja za obustavom djelovanja Disciplinskog vijeća (nije nepristrano i neovisno o vladajućoj politici), slijede financijske sankcije. Mađarski bunt je svakako i samoobrambena reakcija, a Orbánov inat Bruxellesu ide i dotle da kani amortizirati novčane sankcije izdavanjem seta obveznica denominiranih u dolarima i eurima radi spašavanja mađarskog proračuna. Navodno želi pribaviti na međunarodnom tržištu cca 4,5 milijardâ eura u više tranši. No Poljska će zbog neposlušnosti Sudu EU-a plaćati kaznu za svaki dan do početka provođenja njegovih odluka. „Pravosudni sustavi u Uniji moraju biti neovisni od vlasti i pošteni“, tvrdi šefica Europske komisije Ursula von der Leyen. „Prava građana EU-a moraju biti zajamčena na isti način gdje god žive u Uniji.“ Ako u toj europskoj obitelji postoje – a postoje, i sve su intenzivniji – sporovi o ključnim pitanjima demokracije, ljudskih prava, pravosuđa, medijskih sloboda, etc., a izostaju ili su nemogući dogovori o zajedničkoj, učinkovitoj migrantskoj politici, itsl., stanje zdravlja EU-a vrlo je problematično, a budućnost Schumanove ideje zajedništva upitna. Pa, gdje su onda tu prostor, politička volja i zajednički europski interes za balkanskim proširenjem na prostoru između RH i Grčke, Rumunjske i Bugarske te Jadranskog mora? Interes i potrebe su jedno, globalna, je li, strategija drugo, a praktična volja i mogućnosti treće, pa… I još neke činjenice valja uzeti u obzir. Novi Eurobarometar upućuje na spoznaju da je većina Europljana tek za uvjetno odobravanje sredstava za oporavak siromašnijih država od posljedica pandemijske krize, što je činjenica koja ne sluti na dobro među nesložnom braćom i sestrama što kuću si ruše. Eskalirajući i sve novi i novi sporovi među preostalih 27 zemlja članica EU-a prije vode razvodu braka i rasulu obitelji, nego sretnim tzv. zlatnim godinama i dugovječnosti. Eho tzv. desnog radikalizma odjekuje i širi se Starim kontinentom, ciljano, programirano, radi tzv. suverenističkog ili brexističkog rastakanja zajedničke „države“ EU-a, čemu se bruxellesko činovništvo ne uspijeva, ne zna ili podcjenjivački ne želi suprotstaviti već u začetku, pa za koju izbornu godinu – tko zna. Nesložna braća i sestre kuću si ruše, složni ju grade.
Povijesno iskustvo uči kako u okolnostima velikih ekonomskih, političkih, moralnih, etc. depresija izbija na površinu najtoksičniji mulj. Brexističkog radikalizma, crnih ideologija, ksenofobije, rasizma i šovinizma nije imuna ni Bijedna Naša. Jest, zasad marginalno, neprijemčivo u širem javnomu mnijenju – referendumska inicijativa, pokus za Croxit?) protiv uvođenja eura u RH od 2023. godine nema baš nikakvih izgleda – ali ni najmanje zlo ne valja podcijeniti. Povijest i o tomu ima cijeli niz poučnih lekcija koje vladajuće kaste nikako ne uspijevaju svladati, pa se povijest ponavlja. Na nesreću tzv. malih/običnih ljudi, svaki put tragičnije. Pitanje budućnosti EU-a nije marginalno. Unija je na raskrižju i proširenje na zapadni Balkan nije u vrhu bruxelleskih prioriteta. Neki se dan to pokazalo u Rimu na 16. neformalnom sastanku skupine Arraiolos na kojem se okupilo 15 lidera zemalja EU-a bez izvršnih ovlasti. Zemalja različitih po ekonomskoj snazi i geostrateškom položaju, veličini, političkom/diplomatskom utjecaju u međunarodnoj zajednici, etc., ali zato ne manje indikativnih stajališta koja itekako mogu korisno poslužiti i u dijagnosticiranju stanja zdravlja tzv. ujedinjene Europe i u ispravljanju/suzbijanju razjedinjujućih tenzija.
Hoće li Europska komisija i Europski parlament imati sluha bar za ključne naglaske radnih sjednica Arraiolosa o „odgovornosti i mogućnostima EU-a na putu strateške autonomije“ te o „doprinosu EU-a multilateralizmu u svijetu nakon pandemije, rješavanju društvenih i ekonomskih posljedica te o budućnosti Europe“, pitanje je za milijun eura. „Europska unija je na raskrižju“, tvrdi njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier. „Suočeni smo s brzim promjenama krajolika, krajolika koji više no ikad zahtijeva jedinstvo i europsku odlučnost. Istodobno, svjedoci smo vječnih izazova i neslaganja koji smetaju toj ambiciji. Moramo izjednačiti ambiciju i realnost, postići naše ambiciozne ciljeve sredstvima kojima raspolažemo.“ Talijanski predsjednik Sergio Mattarella, domaćin skupa lidera, drži da „moramo završiti mnoge započete projekte u vezi s našom integracijom“ i zato su „nam potrebni čvrsti temelji za naraštaje koji dolaze. Treba nam solidna Europska unija. Pandemija je dramatično pokazala koliko je teško boriti se s tim izazovima“. Hrvatski predsjednik Milanović se „slaže s Mađarima i Poljacima“ u tomu da „EU ne može biti naddržava, Europa federacija“. Kaže da je to fantazija, „jer je Europa sazdana na malim i velikim nacionalnim državama“, pa „birokracija u Bruxellesu treba biti malo fleksibilnija kad lijepi naljepnice državama“.
Vrijedi li i tu zloslutna dijagnoza o stanju zdravlja EU-a i, je li, mogućem razvoju događaja već u doglednoj budućnosti: nesložna braća kuću si ruše? Robert Schuman se s razlogom okreće u grobu. A proširenje EU-a na zapadnom Balkanu do daljnjega ostaje na dugačkom štapu, problem migranata neriješen, pandemijske fige u džepu i dalje stisnute i svi ini upitnici – neupitni. Baš kao što se ništa bitno nakon njemačkih izbora – bude li novi kancelar Olaf Scholz (SPD), konzervativni Armin Laschet (CDU/CSU) ili, najmanje vjerojatno, netko treći – neće promijeniti u njemačkom odnosu prema regiji (i RH, dakako). I Unijina jalova politika prema Balkanu ostat će jednako jalova. Ovisno o razvoju međunarodnih okolnosti, čak i još jalovija? Tko šiša Balkance, samo oni misle da su nekomu važni? Povijest se ponavlja još jednom.
h-alter
