"U pozadini su nevladine organizacije uvijek odgovorne samo i isključivo svojim financijerima, a ne ljudima s kojima rade. One su ono što botaničari nazivaju indikatorskom vrstom i što je neoliberalizam uzrokovao veća razaranja, veći je bio procvat nevladinih organizacija. U ekonomijama siromašnih zemalja, novac koji se dijeli NVO igra jednako važnu ulogu kao špekulativni kapital. NVO njime počinje diktirati dnevni red. One se uključuju u pregovore u sukobima. Međutim najvažnija zadaća NVO je da depolitiziraju otpor i da oslabe i ometaju u radu autohtone narodne pokrete, koji su tradicionalno samodostatni…."
U više navrata smo pisali o ulozi raznih nevladinih udruga u zemljama u kojima je potrebno ugušiti ili ušutkati autohtone i neovisne organizacije ili čak masovne pokrete otpora. Načini na koje se to čini su razni. Od aktivizma u nevladinim udrugama, putem medija, neovisnih portala, do izravnog utjecaja na političke elite, koje se ne usude suprotstaviti NVO iza kojih stoje razna zapadna veleposlanstva i agencije kao što su USAID, NED, te zaklade američkih milijardera koji mogu utjecati na ekonomiju i financijsku stabilnost pojedinih zemalja.
U svemu je najgore što često progresivne NVO i neovisni mediji imaju donatore izravno povezane s financijskom i poduzetničkom zapadnom oligarhijom, prije svega onom u Washingtonu.
Uzmimo samo nedavni primjer posjete Vesne Teršelič Hudoj Jami u Sloveniji, koja je tamo bila kako bi odala počast žrtvama totalitarizma, možda ne zajedno s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, ali u isti dan i u isto vrijeme. Inače gospođa Teršelič vodi "Centar za suočavanje s prošlošću - Dokumenta", koje se bavi dokumentiranjem i suočavanjem sa zločinima počinjenim '90-ih na području bivše Jugoslavije. Teško je poreći naizgled humani karakter ove udruge i mnogih drugih koje s različitim imenima djeluju u raznim republikama nastalim na razvalinama SFRJ. No, kako su se gospođa Teršelič i gospođa Kitarović našle na istom mjestu u istom trenutku da odaju počast likvidiranima od strane partizanskih jedinica u proljeće 1945. u Hudoj Jami? Odgovor je jednostavan. Naime, poznato je da hrvatska predsjednica stiže iz američkog inkubatora za proizvodnju političara, premijera i predsjednika u stranim zemljama, ali je malo tko primijetio da Dokumentu financiraju isti izvori koji su se pobrinuli da KGK uđe na Pantovčak. Za one koji sumnjaju, dovoljno je pogledati donatore Dokumente i sve postaje jasnije.
Isto je s raznim progresivnim portalima. Prije nešto više od godinu dana me netko pitao kako je moguće da banjalučki portal Buka objavi tekst koji podsjeća na pamflet jednog od neokonzervativnih think-tankova iz Washingtona. Opet isti odgovor. Iako Buka na svojoj stranici ne navodi donatore, ovaj je portal projekt Centra za informativnu dekontaminaciju mladih Banja Luka, koji ima donatore koji rade na izgradnji "civilnog društva" u BiH. Tu su i drugi u BiH, svi s istim izvorom financiranja.
Treba li dalje nabrajati? Imamo E-Novine u Srbiji, H-Alter u Hrvatskoj, Peščanik, vojvođanski portal Autonomija i mnoge, mnoge drugi. Na svim navedenim i srodnim portalima ćete bez sumnje naći veliki broj odličnih tekstova, osvrta, analiza, ali se uvijek "provlače" i oni koji otvoreno zagovaraju politiku izvoza demokracije i rušenja režima, a posebno se sotonizira bilo kakav oblik težnje za nacionalnim suverenitetom, što se etiketira kao nacionalizam, ali ne zdravi patriotizam čovjeka kojem je stalo do domovine, zajednice i društva, nego se ti i takvi istog trenutka trpaju u koš s kvislinzima iz Drugog svjetskog rata. Poruka svih ovih NVO i progresivnih portala je da moramo biti Europljani i "slobodni pojedinci", te da treba podržati sve aktivnosti onih koji rade na provođenju ove agende.
Za kraj spomenimo još jednu zanimljivost. Ako netko u Hrvatskoj putuje autoputom ili vlakom iz Slavonije prema Zagrebu, dijelom puta uz Savu lako može slušati i radio postaje BiH. Mnoge lokalne postaje, ali i Radio BN, kada dođe vrijeme središnje informativne emisije u 19.00, uključuju se na program Radija Slobodna Europa. Vjerojatno iz komercijalnih razloga i zbog ponuđenog novca su prihvatili da prenose vijesti proizvedene u Langleyu (SAD), a ne neke od državnih ili entitetskih agencija. Ni ovo nije nimalo bezazleno, ali vratimo se NVO, budući da su portali i mediji samo jedan od ogranaka ove hobotnice.
NVO-izacija društvenog života je dosegla takvu razinu da je bavljenje politikom izgubilo svaki smisao. Pojedinci, koji često s iskrenim namjerama i iz časnih pobuda sudjeluju u ovim projektima nisu ni svjesni za čiji interes rade.
Međutim, ovakvim načinom (ne)djelovanja smo se doveli u situaciju da su se masovni pokreti i oni koji bi mogli nastati nužno utope u NVO-izirani otpor, a on sam po sebi ne može dati nikakav rezultat. Upravo za to služe desetine i stotine nevladinih udruga, od kojih se svaka bavi jednim i više istovjetnih problema, dok se uopće ne obraća pozornost na društveni problem koji je izvan fokusa interesa određene NVO.
Bilo bi pogrešno reći da njihovo djelovanje treba osuditi, ali je isto tako istina da pristaju biti financirane od zapadnih službi, zaklada, vlada i bogatih pojedinaca samo kako bi dobili sredstva za rješavanje problema kojeg misle da treba riješiti, a zauzvrat moraju odraditi i prljavi dio posla i promicati propagandu Radija Slobodna Europa ili se zalagati za ciljeve koje propagira Institut Otvoreno društvo.
No, ove mutne vode su stvorile čak i lažne NVO, stvorene za preusmjeravanje donacija ili utaju porezu, što se dogodilo u Indiji, koja je također uvela stroge zakone o djelovanju inozemnih nevladinih udruga i organizacija. Naravno, uvijek ima hvale vrijednih poteza, ali mogu li oni opravdati smisao postojanja NVO hobotnice, posebno u širem političkom kontekstu?
Naime, diljem svijeta se eksplozija NVO i masovno dijeljenje sredstava dogodilo '80-ih i '90-ih, što se poklopilo s otvaranjem velikih tržišta bivšeg Istočnog bloka i Indije neoliberalizmu. U to vrijeme su države nastale na razvalinama Sovjetskog Saveza vukle sredstva iz poljoprivrede, prodaje resursa, energetike i prometa, a ljudi su bili prisiljeni slušati zapovjedi o potrebama "strukturne prilagodbe".
Odricanjem država od njene tradicionalne uloge koju su imale u upravljanju ekonomijom, državnim financijama i društvenim životom općenito, posebno u obrazovanju i zdravstvu, ta su područja preuzele nevladine organizacije.
Većina velikih NVO se financira i pod pokroviteljstvom su takozvanih "razvojnih agencija" zapadnih vlada, nekima upravlja Svjetska banka, neke vodi UN, a brojne su pod upravljačkom palicom nekih multinacionalnih korporacija i zaklada poznatih američkih milijardera.
Iako su po svom djelovanju različite, sve ove NVO su dio iste političke agende koja nadzire provedbu neoliberalnog projekta i, prije svega, drastične rezove u državnoj potrošnji. Povremene izjave protivljenja i pasivni otpor pojedinaca za cilj imaju zamagliti pravu svrhu njihovog djelovanja.
Zašto ove agencije, vlade, zaklade i milijarderi daju ogromne svote novca za udruge? Nekada to pravdaju čovjekoljubljem i sve se prikazuje kao stari misionar entuzijazam? Međutim, istina je nešto posve drugo.
Nevladine organizacije su u bivšem Istočnom bloku i Indiji davale dojam da su one te koje su u stanju ispuniti prazninu koja je nastala odsutnošću države, a danas tome svjedočimo u zemljama koje još nisu ograničile ili zabranile njihov rad, i nisu ih protjerale.
Ključ postojanja ovih NVO je ublažiti politički bijes i razdijeliti ljude na način da izgleda kako im pomažu ili da sve čine u dobroj namjeri.
Kada je to postignuto, NVO mijenjaju javnu psihu. Pretvaraju ljude u ovisne žrtve i odvraćaju ih od bilo kakvog političkog opora. Nevladine organizacije formiraju tampon zonu između vladajuće oligarhije i javnosti, odnosno, između carstva i njegovih podanika. NVO su postale arbitri, prevoditelji i katalizatori za provedbu jasnog cilja – globalizacije neoliberalizma.
U pozadini su nevladine organizacije uvijek odgovorne samo i isključivo svojim financijerima, a ne ljudima s kojima rade. One su ono što botaničari nazivaju indikatorskom vrstom i što je neoliberalizam uzrokovao veća razaranja, veći je bio procvat nevladinih organizacija.
Njihovu ulogu najbolje ilustrira činjenica da kada Sjedinjene Države pripremaju invaziju na neku zemlju, NVO se istovremeno pripremaju da odu i počiste nered. Možda je sada jasnije otkud desetine i stotine NVO koje su se na ovim prostorima pojavile nakon ratova '90-ih.
Kako bi se osiguralo da fondovi NVO ne budu ugroženi i da im vlade zemalja dopuste da funkcioniraju, nevladine organizacije svoj rad moraju prezentirati u plitkom okviru, a on mora biti lišen bilo kakvog političkog ili povijesnog konteksta, jer bi to moglo stvoriti neugodnosti.
Nakon što dobiju dozvolu za rad, NVO upućuju hitne pozive i apolitična izvješća o potrebi da se pomogne siromašnim zemljama i ratnim zonama, dok se te ljude prikazuje kao žrtve. Tako nam se šalju slike pothranjenih Indijaca, gladnih Etiopljana, afganistanskih izbjegličkih logora, osakaćenih Sudanaca, a svima njima je hitno potrebna pomoć "bijelog čovjeka". Baza i aktivisti NVO nesvjesno učvršćuju rasističke stereotipe, ali time samo potvrđuju postignuti rezultat – suosjećanje i čvrstu ljubav zapadne civilizacije prema napaćenim narodima svijeta. Aktivisti zapadni NVO i njihovo vodstvo su sekularni misionari suvremenog svijeta.
Na kraju, iako u manjoj mjeri, ali definitivno podmuklije, novac na raspolaganju NVO u ekonomijama siromašnih zemalja igra jednako važnu ulogu kao špekulativni kapital. NVO njime počinju diktirati dnevni red. Uključuju se u pregovore u sukobima. Međutim najvažnija zadaća NVO je da depolitiziraju otpor i da oslabe i ometaju u radu autohtone narodne pokrete, koji su tradicionalno samodostatni.
Nevladine organizacije imaju sredstva da osiguraju radna mjesta osobama koje u drugim okolnostima mogu biti aktivisti u pokretima otpora. No, radeći specifičnu zadaću u NVO kojoj pripadaju osjećaju da rade nešto dobro, neposredno i kreativno, a pri tom zarađuju za život.
S druge strane, stvarni politički otpor ne nudi takve prečace i mogućnosti.
NVO-izacija politike prijeti istinskom otporu i od pretvara ga u nešto pristojno i razumno, gdje imate priliku da se opirete, a da ujedno radite od devet do pet poslijepodne, sa svim usputnim pogodnostima.
Medijske aktivnosti kroz progresivne portale i blogove
Jednom kada su u pokorenim zemljama NVO preuzele ulogu države i kada su počele diktirati politiku, svoj rad i postojanje pravdaju putem medija, portala i internetskih stranica iza kojih stoje isti financijeri.
Međutim, ovdje dolazimo do najpodlijeg dijela ovog prljavog posla. NVO i njihovi glasnogovornici moraju djelovati "progresivno". Barem prividno. Stoga ćete u nekim od u početku navedenih primjera naći na desetine tekstova, citate nekih od svjetskih i naših najboljih književnika, poput Miroslava Krleže, Meše Selimovića, Ive Andrića, Danila Kiša, Ranka Marinkovića i drugih, ali su svi pomno odabrani da uguše bilo kakav oblik jasno definiranog političkog otpora. On nije dozvoljen i svako zbijanje redova u narodima na ovim prostorima se sotonizira i etiketira kao politički ekstremizam ili nacionalizam. Osim toga, NVO na našim prostorima su same sebi uzele za pravo da se proglase antifašističkima i čak su preuzele monopol nad tekovinama antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, što je potpuno besmisleno.
Sve NVO u Hrvatskoj i regiji rade, kako je navedeno, pod budnom paskom svojih sponzora i svaka od njih ima preciznu zadaću. One guše politički otpor – klasni i/ili nacionalni, a s druge strane preuzimaju monopol nad revolucionarnim otporom koji je bio sve samo ne liberalan. Antifašistička revolucija na ovim prostorima je bila oslobodilačka, ali nije bila liberalna.
Međutim, "naše" NVO i njihovi propagandisti sebi pripisuju zasluge borbe protiv nacifašizma i predstavljaju se povijesnim nasljednicima iste, što je potpuno pogrešno. Jezgro KPJ, koje je podiglo ustanak protiv nacifašizma nisu činili liberali, nego revolucionari i domoljubi. Josip Broz, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Andrija Hebrang stariji, te ratni zapovjednici NOVJ su bili ljudi koje bi današnja NVO propaganda nazvala autokratima i zločincima i vjerojatno bi radila na njihovom uništenju.
I za kraj, budući da smo se dotaknuli Dokumente i sličnih, treba se upitati ima li njihov rad zaista veze sa suočavanjem s prošlošću ili one postoje da vječno vrte nož u živoj rani? U prvom redu, nije istina da su nam ove udruge nužno potrebne i da u državama nastalim na ovim područjima žive horde balkanskih barbara koje nisu u stanju same se razračunati sa zločincima u svojim redovima. To je laž kojom se pravda postojanje od strane zapada plaćenih NVO.
Drugo, možda i važnije, bez obzira na naizgled humanu misiju Dokumente, Inicijative za REKOM i drugih, iste rade na trajnom antagonizmu među narodima koji su na ovim prostorima '90-ih ratovali međusobno. Nitko ne spori da zločince mora stići ruka pravde, ali ako se neprestano otvaraju žive rane, pojedincima i cijelim zajednicama se ne daje prilika da aktiviraju prirodne obrambene mehanizme i da lakše žive s proživljenim traumama. Pod krinkom suočavanja s prošlošću, određene NVO nas zapravo drže u vječnom limbu mržnje i međusobnog optuživanja iz kojeg nema izlaza. No, upravo su zato i plaćene, jednako kao one kojima je zadaća da depolitiziraju otpor, oslabe i ometaju autohtone narodne pokrete, koji su tradicionalno samodostatni.
AMSI
U više navrata smo pisali o ulozi raznih nevladinih udruga u zemljama u kojima je potrebno ugušiti ili ušutkati autohtone i neovisne organizacije ili čak masovne pokrete otpora. Načini na koje se to čini su razni. Od aktivizma u nevladinim udrugama, putem medija, neovisnih portala, do izravnog utjecaja na političke elite, koje se ne usude suprotstaviti NVO iza kojih stoje razna zapadna veleposlanstva i agencije kao što su USAID, NED, te zaklade američkih milijardera koji mogu utjecati na ekonomiju i financijsku stabilnost pojedinih zemalja.
U svemu je najgore što često progresivne NVO i neovisni mediji imaju donatore izravno povezane s financijskom i poduzetničkom zapadnom oligarhijom, prije svega onom u Washingtonu.
Uzmimo samo nedavni primjer posjete Vesne Teršelič Hudoj Jami u Sloveniji, koja je tamo bila kako bi odala počast žrtvama totalitarizma, možda ne zajedno s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, ali u isti dan i u isto vrijeme. Inače gospođa Teršelič vodi "Centar za suočavanje s prošlošću - Dokumenta", koje se bavi dokumentiranjem i suočavanjem sa zločinima počinjenim '90-ih na području bivše Jugoslavije. Teško je poreći naizgled humani karakter ove udruge i mnogih drugih koje s različitim imenima djeluju u raznim republikama nastalim na razvalinama SFRJ. No, kako su se gospođa Teršelič i gospođa Kitarović našle na istom mjestu u istom trenutku da odaju počast likvidiranima od strane partizanskih jedinica u proljeće 1945. u Hudoj Jami? Odgovor je jednostavan. Naime, poznato je da hrvatska predsjednica stiže iz američkog inkubatora za proizvodnju političara, premijera i predsjednika u stranim zemljama, ali je malo tko primijetio da Dokumentu financiraju isti izvori koji su se pobrinuli da KGK uđe na Pantovčak. Za one koji sumnjaju, dovoljno je pogledati donatore Dokumente i sve postaje jasnije.
Isto je s raznim progresivnim portalima. Prije nešto više od godinu dana me netko pitao kako je moguće da banjalučki portal Buka objavi tekst koji podsjeća na pamflet jednog od neokonzervativnih think-tankova iz Washingtona. Opet isti odgovor. Iako Buka na svojoj stranici ne navodi donatore, ovaj je portal projekt Centra za informativnu dekontaminaciju mladih Banja Luka, koji ima donatore koji rade na izgradnji "civilnog društva" u BiH. Tu su i drugi u BiH, svi s istim izvorom financiranja.
Treba li dalje nabrajati? Imamo E-Novine u Srbiji, H-Alter u Hrvatskoj, Peščanik, vojvođanski portal Autonomija i mnoge, mnoge drugi. Na svim navedenim i srodnim portalima ćete bez sumnje naći veliki broj odličnih tekstova, osvrta, analiza, ali se uvijek "provlače" i oni koji otvoreno zagovaraju politiku izvoza demokracije i rušenja režima, a posebno se sotonizira bilo kakav oblik težnje za nacionalnim suverenitetom, što se etiketira kao nacionalizam, ali ne zdravi patriotizam čovjeka kojem je stalo do domovine, zajednice i društva, nego se ti i takvi istog trenutka trpaju u koš s kvislinzima iz Drugog svjetskog rata. Poruka svih ovih NVO i progresivnih portala je da moramo biti Europljani i "slobodni pojedinci", te da treba podržati sve aktivnosti onih koji rade na provođenju ove agende.
Za kraj spomenimo još jednu zanimljivost. Ako netko u Hrvatskoj putuje autoputom ili vlakom iz Slavonije prema Zagrebu, dijelom puta uz Savu lako može slušati i radio postaje BiH. Mnoge lokalne postaje, ali i Radio BN, kada dođe vrijeme središnje informativne emisije u 19.00, uključuju se na program Radija Slobodna Europa. Vjerojatno iz komercijalnih razloga i zbog ponuđenog novca su prihvatili da prenose vijesti proizvedene u Langleyu (SAD), a ne neke od državnih ili entitetskih agencija. Ni ovo nije nimalo bezazleno, ali vratimo se NVO, budući da su portali i mediji samo jedan od ogranaka ove hobotnice.
NVO-izacija društvenog života je dosegla takvu razinu da je bavljenje politikom izgubilo svaki smisao. Pojedinci, koji često s iskrenim namjerama i iz časnih pobuda sudjeluju u ovim projektima nisu ni svjesni za čiji interes rade.
Međutim, ovakvim načinom (ne)djelovanja smo se doveli u situaciju da su se masovni pokreti i oni koji bi mogli nastati nužno utope u NVO-izirani otpor, a on sam po sebi ne može dati nikakav rezultat. Upravo za to služe desetine i stotine nevladinih udruga, od kojih se svaka bavi jednim i više istovjetnih problema, dok se uopće ne obraća pozornost na društveni problem koji je izvan fokusa interesa određene NVO.
Bilo bi pogrešno reći da njihovo djelovanje treba osuditi, ali je isto tako istina da pristaju biti financirane od zapadnih službi, zaklada, vlada i bogatih pojedinaca samo kako bi dobili sredstva za rješavanje problema kojeg misle da treba riješiti, a zauzvrat moraju odraditi i prljavi dio posla i promicati propagandu Radija Slobodna Europa ili se zalagati za ciljeve koje propagira Institut Otvoreno društvo.
No, ove mutne vode su stvorile čak i lažne NVO, stvorene za preusmjeravanje donacija ili utaju porezu, što se dogodilo u Indiji, koja je također uvela stroge zakone o djelovanju inozemnih nevladinih udruga i organizacija. Naravno, uvijek ima hvale vrijednih poteza, ali mogu li oni opravdati smisao postojanja NVO hobotnice, posebno u širem političkom kontekstu?
Naime, diljem svijeta se eksplozija NVO i masovno dijeljenje sredstava dogodilo '80-ih i '90-ih, što se poklopilo s otvaranjem velikih tržišta bivšeg Istočnog bloka i Indije neoliberalizmu. U to vrijeme su države nastale na razvalinama Sovjetskog Saveza vukle sredstva iz poljoprivrede, prodaje resursa, energetike i prometa, a ljudi su bili prisiljeni slušati zapovjedi o potrebama "strukturne prilagodbe".
Odricanjem država od njene tradicionalne uloge koju su imale u upravljanju ekonomijom, državnim financijama i društvenim životom općenito, posebno u obrazovanju i zdravstvu, ta su područja preuzele nevladine organizacije.
Većina velikih NVO se financira i pod pokroviteljstvom su takozvanih "razvojnih agencija" zapadnih vlada, nekima upravlja Svjetska banka, neke vodi UN, a brojne su pod upravljačkom palicom nekih multinacionalnih korporacija i zaklada poznatih američkih milijardera.
Iako su po svom djelovanju različite, sve ove NVO su dio iste političke agende koja nadzire provedbu neoliberalnog projekta i, prije svega, drastične rezove u državnoj potrošnji. Povremene izjave protivljenja i pasivni otpor pojedinaca za cilj imaju zamagliti pravu svrhu njihovog djelovanja.
Zašto ove agencije, vlade, zaklade i milijarderi daju ogromne svote novca za udruge? Nekada to pravdaju čovjekoljubljem i sve se prikazuje kao stari misionar entuzijazam? Međutim, istina je nešto posve drugo.
Nevladine organizacije su u bivšem Istočnom bloku i Indiji davale dojam da su one te koje su u stanju ispuniti prazninu koja je nastala odsutnošću države, a danas tome svjedočimo u zemljama koje još nisu ograničile ili zabranile njihov rad, i nisu ih protjerale.
Ključ postojanja ovih NVO je ublažiti politički bijes i razdijeliti ljude na način da izgleda kako im pomažu ili da sve čine u dobroj namjeri.
Kada je to postignuto, NVO mijenjaju javnu psihu. Pretvaraju ljude u ovisne žrtve i odvraćaju ih od bilo kakvog političkog opora. Nevladine organizacije formiraju tampon zonu između vladajuće oligarhije i javnosti, odnosno, između carstva i njegovih podanika. NVO su postale arbitri, prevoditelji i katalizatori za provedbu jasnog cilja – globalizacije neoliberalizma.
U pozadini su nevladine organizacije uvijek odgovorne samo i isključivo svojim financijerima, a ne ljudima s kojima rade. One su ono što botaničari nazivaju indikatorskom vrstom i što je neoliberalizam uzrokovao veća razaranja, veći je bio procvat nevladinih organizacija.
Njihovu ulogu najbolje ilustrira činjenica da kada Sjedinjene Države pripremaju invaziju na neku zemlju, NVO se istovremeno pripremaju da odu i počiste nered. Možda je sada jasnije otkud desetine i stotine NVO koje su se na ovim prostorima pojavile nakon ratova '90-ih.
Kako bi se osiguralo da fondovi NVO ne budu ugroženi i da im vlade zemalja dopuste da funkcioniraju, nevladine organizacije svoj rad moraju prezentirati u plitkom okviru, a on mora biti lišen bilo kakvog političkog ili povijesnog konteksta, jer bi to moglo stvoriti neugodnosti.
Nakon što dobiju dozvolu za rad, NVO upućuju hitne pozive i apolitična izvješća o potrebi da se pomogne siromašnim zemljama i ratnim zonama, dok se te ljude prikazuje kao žrtve. Tako nam se šalju slike pothranjenih Indijaca, gladnih Etiopljana, afganistanskih izbjegličkih logora, osakaćenih Sudanaca, a svima njima je hitno potrebna pomoć "bijelog čovjeka". Baza i aktivisti NVO nesvjesno učvršćuju rasističke stereotipe, ali time samo potvrđuju postignuti rezultat – suosjećanje i čvrstu ljubav zapadne civilizacije prema napaćenim narodima svijeta. Aktivisti zapadni NVO i njihovo vodstvo su sekularni misionari suvremenog svijeta.
Na kraju, iako u manjoj mjeri, ali definitivno podmuklije, novac na raspolaganju NVO u ekonomijama siromašnih zemalja igra jednako važnu ulogu kao špekulativni kapital. NVO njime počinju diktirati dnevni red. Uključuju se u pregovore u sukobima. Međutim najvažnija zadaća NVO je da depolitiziraju otpor i da oslabe i ometaju u radu autohtone narodne pokrete, koji su tradicionalno samodostatni.
Nevladine organizacije imaju sredstva da osiguraju radna mjesta osobama koje u drugim okolnostima mogu biti aktivisti u pokretima otpora. No, radeći specifičnu zadaću u NVO kojoj pripadaju osjećaju da rade nešto dobro, neposredno i kreativno, a pri tom zarađuju za život.
S druge strane, stvarni politički otpor ne nudi takve prečace i mogućnosti.
NVO-izacija politike prijeti istinskom otporu i od pretvara ga u nešto pristojno i razumno, gdje imate priliku da se opirete, a da ujedno radite od devet do pet poslijepodne, sa svim usputnim pogodnostima.
Medijske aktivnosti kroz progresivne portale i blogove
Jednom kada su u pokorenim zemljama NVO preuzele ulogu države i kada su počele diktirati politiku, svoj rad i postojanje pravdaju putem medija, portala i internetskih stranica iza kojih stoje isti financijeri.
Međutim, ovdje dolazimo do najpodlijeg dijela ovog prljavog posla. NVO i njihovi glasnogovornici moraju djelovati "progresivno". Barem prividno. Stoga ćete u nekim od u početku navedenih primjera naći na desetine tekstova, citate nekih od svjetskih i naših najboljih književnika, poput Miroslava Krleže, Meše Selimovića, Ive Andrića, Danila Kiša, Ranka Marinkovića i drugih, ali su svi pomno odabrani da uguše bilo kakav oblik jasno definiranog političkog otpora. On nije dozvoljen i svako zbijanje redova u narodima na ovim prostorima se sotonizira i etiketira kao politički ekstremizam ili nacionalizam. Osim toga, NVO na našim prostorima su same sebi uzele za pravo da se proglase antifašističkima i čak su preuzele monopol nad tekovinama antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, što je potpuno besmisleno.
Sve NVO u Hrvatskoj i regiji rade, kako je navedeno, pod budnom paskom svojih sponzora i svaka od njih ima preciznu zadaću. One guše politički otpor – klasni i/ili nacionalni, a s druge strane preuzimaju monopol nad revolucionarnim otporom koji je bio sve samo ne liberalan. Antifašistička revolucija na ovim prostorima je bila oslobodilačka, ali nije bila liberalna.
Međutim, "naše" NVO i njihovi propagandisti sebi pripisuju zasluge borbe protiv nacifašizma i predstavljaju se povijesnim nasljednicima iste, što je potpuno pogrešno. Jezgro KPJ, koje je podiglo ustanak protiv nacifašizma nisu činili liberali, nego revolucionari i domoljubi. Josip Broz, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Andrija Hebrang stariji, te ratni zapovjednici NOVJ su bili ljudi koje bi današnja NVO propaganda nazvala autokratima i zločincima i vjerojatno bi radila na njihovom uništenju.
I za kraj, budući da smo se dotaknuli Dokumente i sličnih, treba se upitati ima li njihov rad zaista veze sa suočavanjem s prošlošću ili one postoje da vječno vrte nož u živoj rani? U prvom redu, nije istina da su nam ove udruge nužno potrebne i da u državama nastalim na ovim područjima žive horde balkanskih barbara koje nisu u stanju same se razračunati sa zločincima u svojim redovima. To je laž kojom se pravda postojanje od strane zapada plaćenih NVO.
Drugo, možda i važnije, bez obzira na naizgled humanu misiju Dokumente, Inicijative za REKOM i drugih, iste rade na trajnom antagonizmu među narodima koji su na ovim prostorima '90-ih ratovali međusobno. Nitko ne spori da zločince mora stići ruka pravde, ali ako se neprestano otvaraju žive rane, pojedincima i cijelim zajednicama se ne daje prilika da aktiviraju prirodne obrambene mehanizme i da lakše žive s proživljenim traumama. Pod krinkom suočavanja s prošlošću, određene NVO nas zapravo drže u vječnom limbu mržnje i međusobnog optuživanja iz kojeg nema izlaza. No, upravo su zato i plaćene, jednako kao one kojima je zadaća da depolitiziraju otpor, oslabe i ometaju autohtone narodne pokrete, koji su tradicionalno samodostatni.
AMSI
