Proteklih dana, sasvim nenadano, uz neviđenu podršku mainstream medija i entuzijastičkih novinara, u Slavonskom Brodu čini se da je patentirano konačno rješenje za nezaposlene, nesretne, usamljene, siromašne, gladne. Po tom jednostavnom receptu oni se trebaju iz pripadnika ljudskog roda transformirati u omiljene rode.
Kao ljudi nalaze se Zavodu za nezaposlene, zanemareni su, bez skrbnika, željni svega, u živom blatu neimaštine, izvrgnuti prezrivim, egoističnim pogledima sugrađana i tzv. prijatelja, bez nade. Njihovi vapaji gladnih, bolesnih, hendikepiranih ne uspijevaju mobilizirati građansku solidarnost i aktivnu suosjećajnost. Ali, vapaji roda preko svojih glasnogovornika pokreću pravu lavinu ljubavi, brige i nuđenja sigurnosti.
Drama koja je prethodila brodskom, pa i svehrvatskom, rješenju za sudbine nezaposlenih, nesretnih, usamljenih, siromašni, gladnih, odvijala se u Brodskom Varošu, na krovu kuće Stjepana Vokića, skrbnika roda Malene i Klepetana, najpoznatijeg ljubavnog para na ovim prostorima. Naime, ljubav je ljubav, a želudac je želudac. Da bi ljubav opstala mora se hraniti. S obzirom da je zbog suše nestalo ribe za normalan bračni život para legendarnih roda i njihovih potomaka, skrbnik, koga je do tada pokretala sentimentalna ljubav prema rodama, zavapio je da rode trpe i da on to više ne može gledati, a niti im može kupovati hranu. Napravivši sasvim spontano od roda i njihove priče najprepoznatljiviji brodski (turistički?) brend, Vokić je, putem medija, „priprijetio“ da će, ukoliko za njih ne stigne pomoć, možda dopustiti da rode budu zbrinuti negdje drugdje. Uslijedila je neviđena potpora, doslovce sa svih strana svijeta, brza i konkretna kao izraz zabrinutosti i ljubavi za tešku situaciju. Počeo je pristizati novac (navodno da se već radi o desetinama tisuća kuna), a stigla je i ponuda jedne švedske marketinške agencije da im Klepetan bude zaštitini znak.
Dok pratim konkretne izljeve podrške solidarnosti prema Malenoj, Klepetanu i skrbniku Stjepanu, protiv čega nemam apsolutno ništa, istovremeno na blogosferi traju vapaji žene u invalidskim kolicima (javlja se pod nickom Andrea), čija su djeca isto tako invalidi – da joj se udjeli mala pomoć. Reagiraju stvarno rijetki, sa smješno malo novca. Stoga joj u komentaru napokon moram napisati: „Andrea, popni se na krov u Brodskom Varošu, postani roda i bit ćeš tretirana kao čovjek!“ U kakvim je problemima, vjerujem da će me ozbiljno shvatiti kao, uostalom, i ostali nesretni, nezaposleni, siromašni i gladni.
