Neznanje je moć

Isus je nedavno posjetio Zagreb i iskoristio tu priliku da obiđe šatoraše u Savskoj 66. Dočekao ga je, jasno, glavom Đuro Glogoški i iskoristio tu priliku da učvrsti neke klimave točke u svojoj općoj naobrazbi. Je li istina, pitao je uvaženog gosta, da si ti Židov? Jesam, odgovorio je Nazarećanin. A kako je onda moguće da ti je majka Hrvatica?, uzvratio je spremno Đuro. Ovu šašavu pričicu posuđujemo od kolege koji ju je izmaštao prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu šatoraškog ustanka, što je ispalo jako efektno. Ali tu se rastajemo, jer ovaj naš tekst nije posvećen asfaltnim (kontra)revolucijama, nego ide prema jednoj drugoj temi. Strašnom, poražavajućem neznanju koje se nesmetano širi hrvatskom političkom scenom, zahvaćajući uzduž i poprijeko cijelu zemlju. Da odmah raščistimo, to se iz statističkih tabela i da i ne da vidjeti. Jest da je obrazovna struktura hrvatskog stanovništva prema popisu iz 2011. godine vrlo skromna, a prema onom prethodnom iz 2001. šokantno manja od očekivane. Ali po broju nepismenih (2011. jedan, a 2001. dva posto) sasvim dobro stojimo, pa bi čovjek rekao da se analfabeti kod nas miču s kolosijeka vremena baš onako kako treba. I možda ih već na popisu 2021. uopće neće biti. Ali što znači formalna pismenost, tj. poznavanje svih slova hrvatske abecede? I Glogoški je tako gledano pismen čovjek. No što to vrijedi kada, evo, vjeruje da je Majka Božja hrvatske gore list i još dokaze za to najvjerojatnije izvodi iz kvazinabožne pjesmice o ‘Rajskoj djevi, kraljici Hrvata’.

Sva je sreća da je ova priča, kako rekoh, izmaštana, pa od vođe šatoraša nećemo morati još slušati i obavezne upute o čitanju Biblije. Ali raskoš neznanja kojim smo mjesecima obasipani iz Savske 66 vidi se i iz nečega što nije nimalo izmišljeno, nego se realno, da ne može realnije, dogodilo. Glogoški i njegovi tek su poslije više od šest mjeseci odustali od optužbi da je Milanovićeva (prije i Josipovićeva) vlast ‘nenarodna’, iako otpočetka postoje svima dostupni podaci u državnoj upravi koji crno na bijelo potvrđuju da je nju izabrao – narod. No njima je bilo jednostavnije da to ne znaju. Tako su mogli dalje zidati svoje kule od pseudoideološkog pijeska, kao što su tvrdnje da zemljom vladaju ‘Jugoslaveni’, čak i kamuflirani ‘komunisti’, iako je jasno da to stoji koliko i da je Isusova majka rođena Hrvatica. I tko zna kamo bi nas ovo ludilo neznalaštva na kraju odvelo da se u najnovije vrijeme nisu dogodile neke stvari koje su djelovale otrežnjujuće kao hamperi s ledenom vodom. Najveći hamper izlio je Hrvatima na glavu papa Bergoglio, koji je iskoristio posjet Sarajevu da obrani Bogorodicu od ovakvih i sličnih naklapanja. Pa smo ga čuli kako govori da Gospa nije posvuduša koja se ‘ukazuje’ gdje god nekom zvekanu padne na pamet, niti je se može naručiti da siđe s neba u točno određeno vrijeme kao što se dostavom naručuje pizza.

Održao je dakle nešto kao ubrzani tečaj iz, ako se to tako može nazvati, katoličkog prosvjetiteljstva, što su dva pojma koja jedva idu u istu rečenicu, a kamoli u istu sintagmu. Osim kada vrag sasvim odnese šalu i postane preočito da je neznanje valuta kojom se lukavci i premazanci obilno naplaćuju od lakovjernih neznalica. I to je ovdje glavno. Međugorska hodočašća imaju, tako ja to vidim, nešto samosvojno u sebi dokle god ostaju u okvirima spontane pučke religioznosti, jer tada izgledaju kao poželjna ravnoteža vjerničkog naroda prema crkvenoj aristokraciji. Ali druga je stvar kada se taj narod svjesno i proračunato gura i održava u neznanju kako bi ga se onda mijesilo za vlastite interese. A to nas opet vraća u šator u Savskoj koji, osmotren iz ovog kuta, izgleda kao rasadnik političkog analfabetizma koji ne bi bio moguć da nije nečeg drugog. To drugo pojavilo se nedavno kao zastrašujući primjer masovnog, generacijskog neznalaštva u jednom međunarodnom istraživanju stavova mladih, koje je pokazalo da se u Hrvatskoj ruši, ili je već srušena, ljestvica vrijednosti na osnovu koje je primljena u Evropsku uniju. Doduše, i u samom EU-u ta se ljestvica opasno ljulja, ali o njezinom se rušenju ipak još ne može govoriti, a kod nas se može.

O tome rječito govori činjenica da su mladi u Hrvatskoj pri samome, najužem vrhu u preferiranju autokratskih, čak huntaških vlasti. Grozno da ne može groznije. Ipak, postoji netko tko se ovome sigurno silno raduje. To su, naravno, šatoraši Glogoškog i Klemma, koji preferiraju dolazak baš takve i tako nametnute vlasti, mada njihovi sponzori u Karamarkovom HDZ-u imaju o tome podijeljene osjećaje. Oni bi ipak htjeli doći koliko-toliko legalno na vlast, a i ne žele konkurenta Banskim dvorima kada ih jednom osvoje. No zato dvije strane mogu biti podjednako zadovoljne što mladi u Hrvatskoj crpe svoje stavove odasvud – obitelj, prijatelji, Facebook… – osim iz školskih klupa, koje HDZ s partnerima sistematično drži podalje od iole modernijih pedagoških programa i agendi. Zato Hrvatska, unatoč mlitavim pokušajima Milanovićeve vlasti, ostaje i dalje jedna od sasvim rijetkih evropskih zemalja u kojoj ne postoji nikakva forma građanskog odgoja. Doduše, hrvatska desnica plaća za to i jednu sasvim bizarnu cijenu, jer mladi u Hrvatskoj reagiraju kao muhe bez glave na pitanje o svojim stranačkim preferencijama, dajući na to potpuno suprotne odgovore od onoga što bi se iz prije navedenog moglo očekivati: 57 posto ih je za SDP, 17 posto za HDZ! To govori o tupom nepoznavanju elementarnih političkih kategorija, ali kada malo razmisliš, zašto bi šatoraši iz Savske zbog toga brinuli.

Pa i među njima debelo prevladavaju ordinarne političke neznalice i paše im da tako bude u cijelom društvu, jer i njihov primjer govori da je neznanjem najlakše manipulirati i da je ono – a ne znanje – moć. Zato im odgovara neznanje gdje god je moguće. Odgovara im da se vjeruje kako ni dvjesto hiljada Srba može biti prijetnja za dvadesetak puta više Hrvata. Odgovara im da se misli kako je ova vlast zakinula branitelje, iako pregovori koje vode s njom otkrivaju da ih neki njihovi zahtjevi zakidaju još više. Odgovara im da se smatra kako je kukasti križ koji je ovih dana ponovno posjetio Hrvatsku veća opasnost od ustaških simbola koji su tu svakodnevno. Odgovara im, napokon, da se o komunistima govori isključivo kao o zločincima, a ne i kao ekspertima za iskorjenjivanje bazične nacionalne nepismenosti o kojoj ovdje govorimo. Bili su, uostalom, eksperti i za iskorjenjivanje neimaštine, nezaposlenosti…, ukratko svega s čime se oni, i da hoće, ne znaju nositi.