S vremena na vrijeme, ponekad s čekanjem od više stoljeća, pojavljuje se ideja o tome da ljudi trebaju živjeti u idiličnim primitivnim zajednicama bez morala i prava, bez države i zakona, statuta i poslovnika. Živimo li mi u takvoj idiličnoj zajednici slobodnoj od zakona i morala?
Ne još, mada nam se i sada čini da takva sloboda i nije baš nešto. Kad nema pravila i zakona, pred silom broja i argumentom moći moramo šutjeti, trpjeti gluposti, grubost i nasilništvo. Zakoni su nužni za zajednicu.
Njih ima previše jer nema normi usađenih odgojem, dobrim primjerom, usvojenih kao unutarnje autonomno pravilo ponašanja.
Manje bi zakona trebalo kad bi ljudi bili civilizirani i pristojni, kad bi im odgoj u svijest ”kao vlastiti kriterij ponašanja” ugradio pravila pristojnosti.
Više zakona ne znači da oni više vrijede. Kao i mnogi drugi prezirem gomilanje nepotrebnih zakona koji, poput paučine, živote pretvaraju u birokratsko natezanje. To nazivam zakonskim optimizmom, jer takva množina zakona posljedica je vjere u ritual, zakon vrijedi kad je usvojen, a ne kada se primjenjuje.
Kako se primjenjuje i što su učinci ne zanima samodopadnu političku klasu. Za njih su važne namjere i obećanja, a ne stvarnost. Njihova savjest je mirna jer su dobro željeli i htjeli, a ispalo je drukčije. Ne shvaćaju da se u tome skriva samooptužba: nisu znali, nisu učili, nisu mislili, nisu marili, nisu slušali druge, mrzili su kritičare.
Pravno to nije djelo na temelju izravne krivnje, ali je kažnjivo kao gruba nepažnja, propuštanje shvatiti da njihove namjere nisu dosta. Olako misleći da neće nastupiti šteta, da neće biti loših posljedica.
Naša politička klasa olako misli da nije kriva ako ne zna i ako ne misli. Pa oni hoće dobro. Umjesto da budu orijentiri, primjeri i uzori, oni podilaze najgorim osobinama puka.
Trenutno sam pod dojmom o općoj primitivizaciji. Primitivizam se lakše prepoznaje u društvu džentlmena, pa onda kad netko prostači, to se odmah vidi i osuđuje. Kod nas nije baš tako. Ovdje i kada se svi prave pametni i pristojni, kad se oslovljavaju kao ”uvaženi kolega”, prenemažu se i glume. Kao da su negdje čuli da to tako treba.
Svoj stil licemjernog glumljenja tolerancije, bahati stil obraćanja kada križaju prste i namještaju naočale laganim pokretima smatraju dokazom otmjenosti. Malo treba da se sve to skrši, da počnu letjeti torbe, lome naočale, da počnu raditi argumenti šake.
U društvu u kojem su svi ozbiljni i pristojni nekad je uglađenost samo tanka opna ispod koje grme psovke, izmišljaju se glupe doskočice, odobrava kopanje nosa, a glasni prdac je pokušaj stvaranja drugarske atmosfere.
U redovnim situacijama svi smo fini i uglađeni. Netko će reći da je sve to pitanje situacije i trenutka, da svi glumimo i da smo u biti svi zapravo dinarski grubijani, a ne gospoda.
Kada se slave svečane obljetnice, u prvim redovima na polnoćki sve je u redu, ali ta situacija se na neobjašnjiv način promijeni kad prestane ta lagodna situacija pristojnosti.
Nakon mirnog slavljenja pobjeda u nekom restoranu se janjetina grabi rukama, vadi keba radi glodanja, polijeva se vinima, pjevaju se hitovi narodnjaka, vadi bijela maramica za kolo. Ne svira se Dedić ili Dragojević, već gange i bećarci. Prostači se, omakne deračina, zamah muškog argumenta, smije se neotesanom vicu i ruga u skladu sa stereotipima.
Očito je da osjećaj pristojnosti ovisi o većini i podršci drugih. Pa onda valjda vrijedi i obratno. Očito je da su prostakluk, neobrazovanost i nedostatak morala potaknuti i ohrabreni u društvu.
Đakić ležerno psuje i tvrdi da je to normalno (zar ne zna da je ”psovka narodna sramota”), Plenković prijeti, Grmoja dijeli uvrede. Ako kažu da je to žar parlamentarne rasprave, neka za kaznu gledaju rasprave o Brexitu i vide kako se uz ogorčene napade i sav žar politike ipak pazi na postojanje granice. Kakvim jednostavnim i korektnim jezikom raspravljaju njihovi parlamentarci i nastoje da se ne primijeti dijalektalno prenemaganje.
Meni nije čudno da se primitivci, bez obzira na ideološke boje i povijesne sporove, dobro razumiju i poštuju. Hrvati su oduševljeni srpskim bezobrazlukom, Srbi hrvatskim lobiranjem. Zapravo njihova intelektualna i idejna pozicija je takva da ne smetaju razlike jer ih one stvaraju i održavaju.
Zapravo, metoda im je ista. Oni trivijalnost i glupost svakodnevnog života koriste preko svake mjere, poput nevještog igrača preferansa koji stalno licitira i računa na karte iz talona. Za one koji ne kartaju ili ne vole slikovito izražavanje – to su oni koji, zaslijepljeni svojom važnošću i fanatizmom, ne računaju na stvarnost, već siluju politiku u skladu sa svojim fantazijama.
Započeo sam zgrožen primitivizmom koji se nameće kao politički stil. Tamo gdje su mudrost, suradnja i kompromis vrline, u hrvatskoj politici, u maloj zemlji okruženoj neiskrenim saveznicima nameće se stil glumljene odlučnosti, zapravo bahatosti, grubog laganja i mirnog prešućivanja istine, a sve zbog uvjerenja da izbore dobivaju barabe i prividni lideri, da umjereni i oprezni ostaju kod kuće, umorni i lijeni.
Ja bih volio da je sve to gluma. Nije. To na vidjelo izbija slabo prikrivena želja za moć, grubost koja ne priznaje znanje i školu.
Vladaju loši đaci, problematični u školi i razredu, ali vješti u svijetu hrvatske politike.
U prvi plan gurnu neke koji znaju jezike, jedu vilicom i nožem, ali su zapravo homogena horda divljaka i pljačkaša.
To nije samo privid, već stvarna struktura društva koje izgrađuje, stalno i povremeno, kao brend, divljake, budale i mucave govornike, nekulturne branitelje nacionalne kulture.
Tu generativnu snagu potisnutog primitivizma prepoznaje Filip David (”Jesmo li čudovišta”, 1997.): ”Sve što ovakvi dodirnu, pretvaraju u svoju suprotnost. Vera postaje blasfemična, rodoljublje kompromitirajuće, kultura ponižavajuća, vlast zaštita bezvlašću, visokoučene institucije paravan za gluposti, politika – utočište za primitivizam i primitivce.
Ideološki buzdovan u rukama primitivaca vitla i mlati oko sebe sve čega se dotakne. Jednom probuđeni i osokoljeni primitivizam širi se posvuda nezadrživom snagom, pružajući zastrašujuće primere bezobzirnosti, ponižavanja ličnosti i oduzimanja životu osnovnog dostojanstva.
Primitivizam je izrugivanje duhu i istovremeno označava siromaštvo duha. Samoljublje bez ikakvog pokrića, oholost prema nemoćnima, poniznost prema gospodarima. Primitivci pišu istoriju samoobmana, a ‘samoobmana je’, kako je kazao pesnik, ‘ubitačna i za ljude i za narode’.
Može se pretpostaviti da će se sa nastupanjem mirnijih vremena primitivci povući sa glavne scene u pozadinu zbivanja, delujući sa rezervnog položaja. Prostakluk će pokriti pokradenim zlatom, obložiti ga dragim kamenjem i svilom. Ukrasiti diplomama i visokim državnim funkcijama. Biće manje glasni, ali jednako uticajni kao i pre.
Oni ne sumnjaju da budućnost pripada njima, kao što im pripada i sadašnjost. Svuda će tražiti i nalaziti saveznike. Prostaštvo, fanatizam, lopovluk, beda duha, vrte ovaj svet. Primitivizam je neukrotiv, on je u samoj srži našega sveta, ali i u samome izvorištu najvećih i najstrašnijih zala.”
Eto, mi živimo u krhkoj pastorali koju zovemo ”Lijepa naša”, koja ispod impresije čiste, slatke slobode skriva mračnu realnost varanja, pljačke i primitivizma.
Nevjerojatno kako to ide zajedno. Ljepota prirode i grubo društvo. Patriotizam i primitivizam. Ni socijalizam ni kapitalizam. Zapravo idiotizam.
autograf
Ne još, mada nam se i sada čini da takva sloboda i nije baš nešto. Kad nema pravila i zakona, pred silom broja i argumentom moći moramo šutjeti, trpjeti gluposti, grubost i nasilništvo. Zakoni su nužni za zajednicu.
Njih ima previše jer nema normi usađenih odgojem, dobrim primjerom, usvojenih kao unutarnje autonomno pravilo ponašanja.
Više zakona ne znači da oni više vrijede. Kao i mnogi drugi prezirem gomilanje nepotrebnih zakona koji, poput paučine, živote pretvaraju u birokratsko natezanje. To nazivam zakonskim optimizmom, jer takva množina zakona posljedica je vjere u ritual, zakon vrijedi kad je usvojen, a ne kada se primjenjuje
Manje bi zakona trebalo kad bi ljudi bili civilizirani i pristojni, kad bi im odgoj u svijest ”kao vlastiti kriterij ponašanja” ugradio pravila pristojnosti.
Više zakona ne znači da oni više vrijede. Kao i mnogi drugi prezirem gomilanje nepotrebnih zakona koji, poput paučine, živote pretvaraju u birokratsko natezanje. To nazivam zakonskim optimizmom, jer takva množina zakona posljedica je vjere u ritual, zakon vrijedi kad je usvojen, a ne kada se primjenjuje.
Kako se primjenjuje i što su učinci ne zanima samodopadnu političku klasu. Za njih su važne namjere i obećanja, a ne stvarnost. Njihova savjest je mirna jer su dobro željeli i htjeli, a ispalo je drukčije. Ne shvaćaju da se u tome skriva samooptužba: nisu znali, nisu učili, nisu mislili, nisu marili, nisu slušali druge, mrzili su kritičare.
Pravno to nije djelo na temelju izravne krivnje, ali je kažnjivo kao gruba nepažnja, propuštanje shvatiti da njihove namjere nisu dosta. Olako misleći da neće nastupiti šteta, da neće biti loših posljedica.
Naša politička klasa olako misli da nije kriva ako ne zna i ako ne misli. Pa oni hoće dobro. Umjesto da budu orijentiri, primjeri i uzori, oni podilaze najgorim osobinama puka.
Trenutno sam pod dojmom o općoj primitivizaciji. Primitivizam se lakše prepoznaje u društvu džentlmena, pa onda kad netko prostači, to se odmah vidi i osuđuje. Kod nas nije baš tako. Ovdje i kada se svi prave pametni i pristojni, kad se oslovljavaju kao ”uvaženi kolega”, prenemažu se i glume. Kao da su negdje čuli da to tako treba.
Svoj stil licemjernog glumljenja tolerancije, bahati stil obraćanja kada križaju prste i namještaju naočale laganim pokretima smatraju dokazom otmjenosti. Malo treba da se sve to skrši, da počnu letjeti torbe, lome naočale, da počnu raditi argumenti šake.
U društvu u kojem su svi ozbiljni i pristojni nekad je uglađenost samo tanka opna ispod koje grme psovke, izmišljaju se glupe doskočice, odobrava kopanje nosa, a glasni prdac je pokušaj stvaranja drugarske atmosfere.
S vremena na vrijeme, ponekad s čekanjem od više stoljeća, pojavljuje se ideja o tome da ljudi trebaju živjeti u idiličnim primitivnim zajednicama bez morala i prava, bez države i zakona, statuta i poslovnika. Živimo li mi u takvoj idiličnoj zajednici slobodnoj od zakona i morala?
U redovnim situacijama svi smo fini i uglađeni. Netko će reći da je sve to pitanje situacije i trenutka, da svi glumimo i da smo u biti svi zapravo dinarski grubijani, a ne gospoda.
Kada se slave svečane obljetnice, u prvim redovima na polnoćki sve je u redu, ali ta situacija se na neobjašnjiv način promijeni kad prestane ta lagodna situacija pristojnosti.
Nakon mirnog slavljenja pobjeda u nekom restoranu se janjetina grabi rukama, vadi keba radi glodanja, polijeva se vinima, pjevaju se hitovi narodnjaka, vadi bijela maramica za kolo. Ne svira se Dedić ili Dragojević, već gange i bećarci. Prostači se, omakne deračina, zamah muškog argumenta, smije se neotesanom vicu i ruga u skladu sa stereotipima.
Očito je da osjećaj pristojnosti ovisi o većini i podršci drugih. Pa onda valjda vrijedi i obratno. Očito je da su prostakluk, neobrazovanost i nedostatak morala potaknuti i ohrabreni u društvu.
Đakić ležerno psuje i tvrdi da je to normalno (zar ne zna da je ”psovka narodna sramota”), Plenković prijeti, Grmoja dijeli uvrede. Ako kažu da je to žar parlamentarne rasprave, neka za kaznu gledaju rasprave o Brexitu i vide kako se uz ogorčene napade i sav žar politike ipak pazi na postojanje granice. Kakvim jednostavnim i korektnim jezikom raspravljaju njihovi parlamentarci i nastoje da se ne primijeti dijalektalno prenemaganje.
Meni nije čudno da se primitivci, bez obzira na ideološke boje i povijesne sporove, dobro razumiju i poštuju. Hrvati su oduševljeni srpskim bezobrazlukom, Srbi hrvatskim lobiranjem. Zapravo njihova intelektualna i idejna pozicija je takva da ne smetaju razlike jer ih one stvaraju i održavaju.
Zapravo, metoda im je ista. Oni trivijalnost i glupost svakodnevnog života koriste preko svake mjere, poput nevještog igrača preferansa koji stalno licitira i računa na karte iz talona. Za one koji ne kartaju ili ne vole slikovito izražavanje – to su oni koji, zaslijepljeni svojom važnošću i fanatizmom, ne računaju na stvarnost, već siluju politiku u skladu sa svojim fantazijama.
Đakić ležerno psuje i tvrdi da je to normalno (zar ne zna da je ”psovka narodna sramota”), Plenković prijeti, Grmoja dijeli uvrede. Ako kažu da je to žar parlamentarne rasprave, neka za kaznu gledaju rasprave o Brexitu i vide kako se uz ogorčene napade i sav žar politike ipak pazi na postojanje granice. Kakvim jednostavnim i korektnim jezikom raspravljaju njihovi parlamentarci i nastoje da se ne primijeti dijalektalno prenemaganje
Započeo sam zgrožen primitivizmom koji se nameće kao politički stil. Tamo gdje su mudrost, suradnja i kompromis vrline, u hrvatskoj politici, u maloj zemlji okruženoj neiskrenim saveznicima nameće se stil glumljene odlučnosti, zapravo bahatosti, grubog laganja i mirnog prešućivanja istine, a sve zbog uvjerenja da izbore dobivaju barabe i prividni lideri, da umjereni i oprezni ostaju kod kuće, umorni i lijeni.
Ja bih volio da je sve to gluma. Nije. To na vidjelo izbija slabo prikrivena želja za moć, grubost koja ne priznaje znanje i školu.
Vladaju loši đaci, problematični u školi i razredu, ali vješti u svijetu hrvatske politike.
U prvi plan gurnu neke koji znaju jezike, jedu vilicom i nožem, ali su zapravo homogena horda divljaka i pljačkaša.
To nije samo privid, već stvarna struktura društva koje izgrađuje, stalno i povremeno, kao brend, divljake, budale i mucave govornike, nekulturne branitelje nacionalne kulture.
Tu generativnu snagu potisnutog primitivizma prepoznaje Filip David (”Jesmo li čudovišta”, 1997.): ”Sve što ovakvi dodirnu, pretvaraju u svoju suprotnost. Vera postaje blasfemična, rodoljublje kompromitirajuće, kultura ponižavajuća, vlast zaštita bezvlašću, visokoučene institucije paravan za gluposti, politika – utočište za primitivizam i primitivce.
Ideološki buzdovan u rukama primitivaca vitla i mlati oko sebe sve čega se dotakne. Jednom probuđeni i osokoljeni primitivizam širi se posvuda nezadrživom snagom, pružajući zastrašujuće primere bezobzirnosti, ponižavanja ličnosti i oduzimanja životu osnovnog dostojanstva.
Primitivizam je izrugivanje duhu i istovremeno označava siromaštvo duha. Samoljublje bez ikakvog pokrića, oholost prema nemoćnima, poniznost prema gospodarima. Primitivci pišu istoriju samoobmana, a ‘samoobmana je’, kako je kazao pesnik, ‘ubitačna i za ljude i za narode’.
Hrvati su oduševljeni srpskim bezobrazlukom, Srbi hrvatskim lobiranjem. Zapravo njihova intelektualna i idejna pozicija je takva da ne smetaju razlike jer ih one stvaraju i održavaju
Može se pretpostaviti da će se sa nastupanjem mirnijih vremena primitivci povući sa glavne scene u pozadinu zbivanja, delujući sa rezervnog položaja. Prostakluk će pokriti pokradenim zlatom, obložiti ga dragim kamenjem i svilom. Ukrasiti diplomama i visokim državnim funkcijama. Biće manje glasni, ali jednako uticajni kao i pre.
Oni ne sumnjaju da budućnost pripada njima, kao što im pripada i sadašnjost. Svuda će tražiti i nalaziti saveznike. Prostaštvo, fanatizam, lopovluk, beda duha, vrte ovaj svet. Primitivizam je neukrotiv, on je u samoj srži našega sveta, ali i u samome izvorištu najvećih i najstrašnijih zala.”
Eto, mi živimo u krhkoj pastorali koju zovemo ”Lijepa naša”, koja ispod impresije čiste, slatke slobode skriva mračnu realnost varanja, pljačke i primitivizma.
Nevjerojatno kako to ide zajedno. Ljepota prirode i grubo društvo. Patriotizam i primitivizam. Ni socijalizam ni kapitalizam. Zapravo idiotizam.
autograf
