JA MISLIM da turizam poseljančuje i da je to veliki problem Hrvatske.Razmislimo malo zajedno:Nema ovdje turizma 365 dana godišnje, iz raznih razloga, a ponajprije onog koji će se pokazati presudan u ovoj tezi o poseljančenju: padne snijeg u Gorskom Kotaru ili puhne orkanska bura i obala je odsječena od kontinenta. A onda, bavi se ti turizmom kroz cijelu godinu!
Dakle, mi imamo ljude koji su ovisni o suncu. O vedrim danima. O ćudi prirode. To je naš turizam: navodno elaborirana privredna djelatnost a u srži rudimentarna ovisnost čovjeka o meteorološkim prilikama.
Očito, turistički je djelatnik kao ratar: gleda u nebo i strepi.
Cijela povijest civilizacije pokušaj je borbe protiv te prirodne danosti: in ultima linea borba protiv gravitacije.
No, Hrvati, nasuprot, njeguju suprotnu kulturnocivilizacijsku tendencu: dok se ostatak čovječanstva pokušava emancipirati od nature kulturom, civilizirajući se u tom pokušaju osamostaljenja od hirovitosti majčice Prirode, od prirođenih uvjeta mogućnosti života i njegovih prirodnih limita, Hrvati izravno ovise o turizmu, ergo suncu i kiši, ergo minimalno o Kulturi, maksimalno o Naturi.
Cijeli naš opstanak osovili smo na protucivilizacijski projekt antropološkog defetizma, posvemašnjeg prepuštanja prirodnim silama, i da smo barem iz toga izveli kakvu pomodnu filozofiju života u skladu s Prirodom, recimo sadističku: razarajmo se što prije, jer Natura usmrćuje - ta, sve što se rađa neminovno umire - pa je život u sudelovanju z naravo nužno život dekadenta ili nekog podžanra nihilizma, život koji sljedeći Prirodu što više i što prije želi uništiti život sam, no ne, mi nismo čak ni na tako jednostavnu pomisao nadošli, nego obratno: mi bi htjeli ne raditi ništa, naplaćivati prirodne ljepote, o toj prirodi sasvim ovisni, a zauzvrat ne bismo slijedili njenu temeljnu tendencu, raspadanja svega prirodnog, prirođenog i rođenog.
Kako nepošteno, kako licemjerno!
Ali, vratimo se na kraju početku: mi zaista kao seljaci, gledamo u nebo i brojimo sunčane dane sezone.
Nije čudno da je Hrvatska poseljačena, unatoč svim svojim gradovima, od Dubrovnika do Pule, od Osijeka do Varaždina. Odvratnog li i gotovanskog naroda: mi bismo baš željeli živjeti zmijski: ležiš a ideš!
index
Dakle, mi imamo ljude koji su ovisni o suncu. O vedrim danima. O ćudi prirode. To je naš turizam: navodno elaborirana privredna djelatnost a u srži rudimentarna ovisnost čovjeka o meteorološkim prilikama.
Očito, turistički je djelatnik kao ratar: gleda u nebo i strepi.
Cijela povijest civilizacije pokušaj je borbe protiv te prirodne danosti: in ultima linea borba protiv gravitacije.
No, Hrvati, nasuprot, njeguju suprotnu kulturnocivilizacijsku tendencu: dok se ostatak čovječanstva pokušava emancipirati od nature kulturom, civilizirajući se u tom pokušaju osamostaljenja od hirovitosti majčice Prirode, od prirođenih uvjeta mogućnosti života i njegovih prirodnih limita, Hrvati izravno ovise o turizmu, ergo suncu i kiši, ergo minimalno o Kulturi, maksimalno o Naturi.
Cijeli naš opstanak osovili smo na protucivilizacijski projekt antropološkog defetizma, posvemašnjeg prepuštanja prirodnim silama, i da smo barem iz toga izveli kakvu pomodnu filozofiju života u skladu s Prirodom, recimo sadističku: razarajmo se što prije, jer Natura usmrćuje - ta, sve što se rađa neminovno umire - pa je život u sudelovanju z naravo nužno život dekadenta ili nekog podžanra nihilizma, život koji sljedeći Prirodu što više i što prije želi uništiti život sam, no ne, mi nismo čak ni na tako jednostavnu pomisao nadošli, nego obratno: mi bi htjeli ne raditi ništa, naplaćivati prirodne ljepote, o toj prirodi sasvim ovisni, a zauzvrat ne bismo slijedili njenu temeljnu tendencu, raspadanja svega prirodnog, prirođenog i rođenog.
Kako nepošteno, kako licemjerno!
Ali, vratimo se na kraju početku: mi zaista kao seljaci, gledamo u nebo i brojimo sunčane dane sezone.
Nije čudno da je Hrvatska poseljačena, unatoč svim svojim gradovima, od Dubrovnika do Pule, od Osijeka do Varaždina. Odvratnog li i gotovanskog naroda: mi bismo baš željeli živjeti zmijski: ležiš a ideš!
index
