Nije valjda, izborniče Kovaču, da si mislio da i ti nećeš dobiti šamar?

Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza - uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu - bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom.

Uglavnom, u restoranu uz autocestu desetak mladića presrelo je Damira Vrbanovića, Zorana Cvrka i još nekoliko činovnika iz aparata Hrvatskog nogometnog saveza, inače dobro podmazanog stroja koji iz godine u godinu krči put za sportsko-poduzetničke pothvate notornog Zdravka Mamića. Krenuli su za Split kako bi na vrhuncu narodnog bijesa amortizirali nezadovoljstvo barem jedne trećine države i s jednom ili dvije utakmice pokušali demonstrirati da, eto, ne mrze Dalmaciju baš onoliko koliko im se imputira. Krenuli su i popili dvije triske.

Točno je, krenuli su u Split – barem tako kaže priča – po nalogu od Tomislava Karamarka, ali to je manje bitno. Točno je i da će se za dva mjeseca protiv Italije igrati pred potpuno praznim tribinama, praznijim čak i od maksimirskih, ali pustimo na stranu spekulacije da su u HNS-u unaprijed znali za kaznu UEFA-e i  time se još jednom narugali drugom najvećem gradu u Hrvatskoj.

Ostavimo, kažemo, sve na stranu i skoncentrirajmo se na jednog čovjeka. Niku Kovača.

Hrvatski izbornik svjedočio je incidentu kod "Macole" i idućeg dana pojavio se u Splitu šokiran i konsterniran. Njegovano lice skupilo se u zabrinutu grimasu dok je prisutne novinare oplahivao njegov dobro popeglani germanski imidž, zajedno s aurom nacionalnog ujedinitelja svih Hrvata, dok je u mikrofone mirno i staloženo objašnjavao koliko su velike razmjere te nacionalne sramote iz "Macole". Tolike sramote da čak i njega osobno ljudi zovu i raspituju se koji se to vrag događa u Hrvatskoj i njenom nogometu.

A on se, jadan, iz uloge nevine glavne žrtve - koju mu je bio namijenio HNS svojim prvim službenim priopćenjem u ponedjeljak navečer - već u utorak preobrazio tek u mudrog medijatora, neutralnog miritelja koji će nam uzvišeno pojasniti kako "nema potrebe da se svađamo i tučemo", pa još i dočarati kako je u famoznom incidentu osobno spriječio eskalaciju nasilja.

Što je naravno za svaku pohvalu.

Samo što bismo Kovaču, kad je već toliko raspoložen za posredovanje, s ovog mjesta mogli dati par savjeta. Ako mu je zbilja stalo da se iz domaćeg nogometa uklone sve te puste "sramote" i ako izgara od domoljubne želje teatralnog hvatanja za isti štap, možda bi se za početak mogao vratiti iz svog udobnog egzila u Salzburgu i raspitati se što je zbilja nagnalo tih desetak mladića da krenu šamarati ljude na autocesti.

Odnosno kako se, zaboga, u hrvatskom društvu uopće stvorila klima u kojoj je to moguće.

Čisto taksativno, dragi Niko, evo ti par smjernica za početnike.

- Znaš li, recimo, da baš u organizaciji u kojoj si zaposlen sav ugled i počasti uživa jedan notorni nasilnik? Zanemarimo Zdravka Mamića jer njegov duh ionako lebdi nad kompletnim ovim sportom i svim njegovim prljavštinama; znaš li, dakle, dragi Niko, da u Izvršnom odboru HNS-a sjedi čovjek koji je pijan doteturao na utakmicu mladih uzrasta (!), dodijelio pehar pobjednicima pa potom još nokautirao predsjednika Hajduka? Zove se Alojzije Šupraha, no o njemu i njegovoj ulozi možeš se podrobnije raspitati kod svojih suputnika iz napadnutog kombija. Na razgovor o tome može se potrošiti barem par sati u komadu, a vjerujem da ćeš kao principijelan i pošten čovjek nakon toga istupiti u javnosti i osuditi tu sramotu.

- Za Hajduk vjerojatno znaš, makar vam se putevi čak ni u tvojoj izborničkoj karijeri gotovo nisu ni susreli, ali znaš li za Split? Zar je pokornost Davoru Šukeru i Zdravku Mamiću na tolikoj razini da ti svih ovih godina - pa i onda kada si glumio kapetana - nije dozvoljavala da se oglasiš o sramotnoj činjenici da je reprezentacija u punih osamnaest godina samo jedan jedini put prešla na drugu stranu Svetog Roka? I to da bi ugostila veliku i moćnu Gruziju?

- Znam, znam: sve su ovo već dosta izlizani argumenti koji, čak ni da su jači, ne bi opravdali nikakvo fizičko nasilje. Ali, evo jedan zgodan detalj: znaš li zašto na hrvatskim stadionima nema gledatelja, izuzev baš tog kužnog Poljuda?

Reći ću ti - zato što su potjerani. Prvo ih se javno blatilo, potom mlatilo, da bi ih se na kraju počelo privoditi i zbog verbalnog delikta ili same pomisli da se približe mjestu odigravanja kakve utakmice. Nije li sramota da je baš uoči utakmice tvoje momčadi protiv Norveške skoro stotinu Dalmatinaca uhapšeno u Zagrebu samo zbog naglaska ili registracija na autima, ili što je samim Zagrepčanima doslovno otet njihov klub?

- Kad spominjemo verbalni delikt, naravno, ne mislimo na povik "Za dom spremni". Ako iz perspektive hrvatske dijaspore on nije sporan, valjda si iz ovog kratkog kontakta s domovinom barem mogao naučiti da je užasno štetan. Sramota je, moj Niko, da se o tome nisi jasno izjasnio koliko god ti Joe Šimunić prirastao srcu. Kazne hrvatskom nogometu stoga su dijelom i tvoja krivnja.

- A kad nam je već na tapetu dijaspora, evo par brzopoteznih pitanja: može li se u tvojoj Austriji - ili bilo gdje u civiliziranom svijetu - dogoditi da se u istoj ligi natječu dva kluba istog vlasnika? Ima li tamo doživotnih robovlasničkih ugovora s igračima i kako bi se ti postavio da ti je ponuđen takav? Je li zabilježeno da se čelnik jednog velikog kluba mlati po svečanim ložama, prijeti i obračunava s medijima, za vlastite interese koristi javni novac, namješta skupštine nogometnog saveza i cijela prvenstva, širi mržnju ili suspendira demokraciju?

Ako već živiš u inozemstvu, sigurno su se i kod tebe raspitivali koji se to vrag događa u hrvatskom nogometu; jesi li ljudima barem kazao da te je kao poštenog Hrvata sramota?

- Domaće prvenstvo te se ne tiče, no jesi li svjestan da u njemu još uvijek ima onih koji su primali mito? To već više nije sramota, nego najobičnije držanje ljestava kriminalu. Jesi li možda o tome prozborio s ekipom iz kombija?

Dragi Niko, mogao bih ovako nabrajati do besvijesti, no rado ću ti sve pojasniti i uživo. Recimo, na derbiju Hajduka i Dinama na Poljudu. Valjda ćeš idući put navratiti, a nećeš kao prošli put skrenuti prema Njemačkoj kako bi ondje sastančio sa Zdravkom Mamićem.

Dok ne spoznaš barem dio notornih sramota hrvatskog nogometa, a ne samo njihove posljedice kojima se čudiš kao pura dreku, još jednom ti se u ime Splićana i Dalmatinaca ispričavam na pretrpljenoj neugodnosti kod "Macole".

Jednog dana, kada shvatiš da je godinama stvarana mafija dobila očekivani odgovor u huliganima i radikalizaciji, možda isprike krenu i u drugom smjeru.

A da je sve to skupa žalosno i tužno - naravno, kume, da jest.