Nikolu Plećaša nije potrebno posebno predstavljati. Legendarni sportaš, rođeni Ličanin iz Bruvna, bio je prva istinska košarkaška zvijezda na ovim prostorima. Najprije je počeo igrati nogomet, bio je dobar i u rukometu i gimnastici, ali je na kraju ipak završio u košarci. Igrao je u zagrebačkoj Mladosti i Lokomotivi, a kasnije i u riječkom Kvarneru. Sa svojim karakterističnim ulazom u reket s lijeve strane izluđivao je protivničke obrane. Zabijao je po četrdeset koševa po utakmici kao iz šale, i to u ono vrijeme dok se igralo bez „trica“. Još uvijek s Draženom Petrovićem dijeli rekord od 55 koševa za Cibonu u gostujućim utakmicama. Stariji ga se sjećaju i po nadimcima „Sveti Nikola“ i „Prvi brk“. U karijeri je osvojio sve što se osvojiti moglo - srebro 1968. na Olimpijadi u Meksiku, zlato na Svjetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, srebro na SP 1974. u Portoriku te srebro na Evropskim prvenstvima 1969. i 1971. kao i zlata na evropskim smotrama 1973. i 1975. S Lokomotivom je osvojio 1969. Kup Jugoslavije i 1972. Kup Radivoja Koraća.

Ipak, najviše je ostao upamćen kao član one čuvene reprezentacije Jugoslavije koja je na Svjetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani osvojila zlatnu medalju, pobijedivši pritom i Sjedinjene Američke Države. Upravo je o tom slavnom događaju održanom prije trideset i pet godina snimljen film „Bićemo prvaci  sveta“ redatelja Darka Bajića. Plećaša je glumio Goran Bogdan. Pitamo „Prvog brka“, koji je obrijao tokom trijumfa u Ljubljani, da li mu se svidio film.

„Film je vrlo emotivan. Izuzetno mi je drago da je dokumentiran taj veliki sportski događaj, s obzirom da će i on pridonijeti činjenici da je zauvijek zapisano da smo bili svjetski prvaci. Normalno je, s obzirom da su producent i redatelj iz Srbije, da film bude više okrenut prema njima, da bude „prosrpski“, ako mogu tako reći. Glavni likovi, njih četvorica iz Beograda, predstavljeni su kao tvorci ondašnje košarke, s čime se teško mogu složiti. Košarka je postojala širom Jugoslavije – od Rijeke, Zadra, Niša, Sarajeva… priča o početku košarke na Kalamegdanu može biti isključivo beogradska, a ne jugoslavenska priča. Taj uvod je nekako „kljakav“. Zanemarili su profesora Aleksandra Nikolića koji je pravi tvorac kvalitetne i jake jugoslavenske košarke, a poslije i republičke iza kojih su ostali veliki tragovi. Lično smatram da je srebro Hrvatske u Barceloni na Olimpijadi 1992. godine rezultat rada jugoslavenske škole košarke. Posebno me smeta što je čika Aca Nikolić predstavljen kao prateća figura u potpuno pogrešnom svjetlu, kao neki strašljivac. Očito mu se nije htjelo dati na važnosti, kako ostala trojica ne bi pali u drugi plan.

Znači, opet neke igre?

Ne znam. To je njihova stvar. Ne bih se miješao. Samo kažem da nije naglašena uloga košarkaša iz Hrvatske, nas šestorice, koji smo iznijeli najveći teret Svjetskog prvenstva uz, naravno, doprinos ostali igrača, prije svih Ljubodraga Simonovića i Dragana Kapičića, da o Ivi Daneu ne govorim i njegovoj kapetanskoj završnici u utakmici protiv SAD-a. Svih dvanaest je dalo svoj obol, ali činjenica je da je prva petorka – Krešimir Ćosić, Petar Skansi, Damir Šolman, Ratomir Tvrdić i ja - bila iz Hrvatske.

Kako danas gledate na to razdoblje? Pripreme su bile iznimno duge, očekivanja također nisu bila mala.

Pripremali smo se uistinu sa željom da postanemo svjetski prvaci. Za Sloveniju, gdje se igralo, držali smo da je zemlja hladnih, ne osobito zainteresiranih ljudi za sport kojim smo se bavili. Prvenstvo je počelo s utakmicom protiv Italije na kojoj je bio i maršal Tito.

Da li vas je njegov dolazak kočio u igri?

Nije nas kočio. Problem je u tome da je svaka prva utakmica na velikim takmičenjima donosi određene probleme. Na kraju smo pobijedili Talijane i poslije nam se otvorilo. Bili smo u naletu. Dobili Brazilce 25 razlike. U idućim utakmicama lomili smo protivnike, da bi sve kulminiralo u meču sa SAD-om. Iz utakmice u utakmicu atmosfera je bila sve toplija i toplija. Nakon pobjede s Amerikancima, kada je bilo jasno da smo svjetski prvaci, eksplodirao je cijeli grad. Od hale Tivoli do ulice ima nekih sto, sto i pedeset metara. Nama je trebalo više od sat vremena da je prođemo.

Kakva je bila atmosfera u reprezentaciji? Dugo ste bili zajedno. Kako je rekao Šolman, koji je bio vaš cimer: Više noći proveo sam s Plećašem u sobi, nego s vlastitom ženom.

Pripreme su bile užasne duge. Zapravo su započele odmah nakon Olimpijade u Meksiku. Ranko Žeravica već je napravio smjenu generacija dovevši nas petoricu mladih u reprezentaciju. Stvarao je ekipu baziranu na spoju iskustva i mladosti što se pokazalo ispravnim s obzirom da smo tamo osvojili srebrenu medalju. To je i nama bio dokaz da vrijedimo i da možemo igrati sjajnu košarku. Pripreme su trajale duže od 150 dana, ali motivacija je bila maksimalna.

Danas je nemoguće 150 dana u sezoni odvojiti za reprezentaciju?

Da, tako nešto je nezamislivo. I prije smo kao omladinci bili na dugim pripremama i uvijek smo se s njih vraćali kao bolji igrači. Više puta se pitam kako je moguće da danas nije tako. Što oni rade na pripremama nakon kojih ništa ne pokazuju. Mi smo se vraćali kao bolji igrači nego što smo bili prije čime smo podizali i kvalitetu klubova, jer smo „vukli“ i suigrače. Danas bi trebala biti druga priča. Treba se u klubovima raditi izrazito dobro i da su igrači de facto fizički spremni kad dolaze na pripreme reprezentacije. Kažu da su igrači u ovo vrijeme igrači fizički spremniji, motorički bolji, a ne mogu odigrati jednu utakmicu. Kako to objasniti? Imaju sve, trenere, kondicijske stručnjake, rade individualno, a na kraju ne mogu izdržati utakmicu. Kako?

U čemu je problem? U trenerima?

Ne znam. Činjenica je da su treneri danas najeksponiranije osobe u košarci, posebno u medijima. Publika, međutim, ne dolazi gledati utakmicu zbog trenera. Pa ne može trener zabiti koš! Može podučiti igrača kako da ga zabije, ali ne i zabiti. Ne razumijem zašto stalno igramo nekakav šah na terenu. Košarka je igra prevare, finte, varke. Ja ih više na terenu ne vidim.

Gledate li košarku?

Odem pogledati. Ipak je to sport moje mladosti. Na žalost, ne vidim na našim igralištima igrača zbog kojeg bi publika dolazila. Prije je svaki klub imao barem jednog takvog. Na žalost, izgubili smo klub. Klub u smislu da smo išli navijati za svog sugrađanina, prijatelja iz zgrade ili kvarta. Danas se navija za tim. Što znači Cibona ljudima iz Zagreba, ako nema zagrebačkih igrača? Pitajte ljubitelje košarke. Siguran sam da bi se većina složila sa mnom.

Možete li usporediti igrače iz vašeg vremena s današnjima?

Evolucija je učinila svoje. Teško je komparirati dva različita vremena. Današnji mladići su sigurno brži i snažniji, ali tehnički su lošiji. Treneri ubijaju individualnu tehniku kod igrača ne dozvoljavajući im da je razviju. U vrijeme dok sam igrao, treneri su se razvijali zajedno s nama. Primjerice, Radivoje Korać je bio atipičan košarkaš. Današnji treneri ne bi mu to dozvolili. Ne bi dopustili ni igraču na „jedinici“, playmakeru, da šutira horoke u zadnjim sekundama utakmice, kao što je to radio Ivo Daneu donoseći tako pobjede svojim timovima. Ne bi prošao ni ja s onim šutom iz koraka, jer ga ne razumiju. Kažu, danas se igra pick and roll. Pa to je najobičnija blok igra između dva igrača s kojom smo Sovjeti i mi izluđivali američke igrače zbog čega su ovi morali napraviti film kako bi shvatili o čemu se radi. Danas ispada da smo pick and roll uvezli iz Amerike. Pa mi smo budale. Ne želimo priznati ono dobro što smo prije imali, nego stalno govorimo kako ništa nije valjalo. Kako nije valjalo kad smo bili svjetski prvaci. Danas nemamo rezultate, a ispada da ono što nam je davalo rezultate – ne valja, a valja ovo što nam ne daje rezultate.

Kakvi su bili vaši međusobni odnosi u reprezentaciji?

Evo vam odmah primjer. Direktni konkurent za prvi tim bio mi je Momčilo Pazman iz OKK Beograda, moj odličan prijatelj. Na kraju je ispalo da sam ja ušao. Pazman i ja smo usprkos tome ostali u sjajnim odnosima. Nije bilo zle krvi i zloće. Biti zajedno 150 dana nije mala stvar. Mi smo uistinu željeli da svi budu dio ekipe. I stariji i mlađi.

Tko je bio „dobri duh“ reprezentacije?

Na čelu su svakako bili Rato Tvrdić, Borut Basin, Krešo Ćosić. Ćosić je bio veliki vragolan dok nije otišao u SAD i postao ozbiljan pripadnik svoje vjere.

Da li se znalo dogoditi da politika odredi tko će igrati. Je li postojao nacionalni ključ u sastavljanju ekipe?

U reprezentaciji je vjerojatno postojao. Bilo je iznimno teško ući u momčad. Ali kad imate deset sjajnih igrača koji vam garantiraju medalju, onda vam preostala dvojica mogu biti i politički.

Je li se moglo namjestiti osvajanje prvenstva države?

Bilo je namještanja, ali ne između klubova, nego je to diktirao Košarkaški savez. Lokomotiva je jednu godinu trebala biti prvak. Za peh, zadnju utakmicu smo igrali u Skoplju protiv Rabotničkog koji se borio za ostanak. Sudio je najbolji sudački par tadašnje lige. Prišao mi je sudac i kaže mi da se ne nerviram jer da ne mogu ništa učiniti s obzirom da Rabotnički mora ostati u prvoj ligi, a za to mu treba pobjeda. Naravno da smo izgubili utakmicu. Savez je rješavao to na svojoj razini. Suci su morali slušati, jer inače ne bi bili delegirani da sude na velikim međunarodnim natjecanjima. Danas je slična situacija. Možda čak i gora, jer su suci vodli Savez. Neću nikada zaboraviti kako su izbacili Pulu kad sam ja bio trener tog kluba jer je s nama putovao 16-godišnji klinac koji nije bio licenciran za prvu momčad. Direktiva je bila takva.

Navijači Lokomotive su vas obožavali. A oni iz drugih klubova?

Nisam imao osobitih problema. Ponekad bi iznijeli transparente. U Zadru su to znali raditi. Jednom su me pokušali uvrijediti s natpisom: „Lički čoban“. Htjeli su me valjda uvrijediti. Začudili su se kad sam poslije utakmice došao do njih i zamolio da mi ga daju. Gledali su u mene začuđeno: „Je li ovaj normalan?“. Na žalost, nisu mi ga dali.

Suci vas nisu voljeli?

Nisam imao problema s njima. Finalnu utakmicu Kupa Radivoja Koraća odigrao sam s četiri osobne cijelo drugo poluvrijeme. Jedno vrijeme bila je povika na mene da radim faule u napadu. Slično su napadali Koraća da radi korake. Ali sve je to prolazno. Voljeli su me suci, kao i sve druge velike igrače bivše Jugoslavije.

Za vas vrijedi, a i danas vam znaju nalijepiti etiketu, da ste bili kontroverzni?

Ljudi se služe različitim neistinama ne bi li opravdali ono što su prije radili. Evo, na primjer, uzmite knjigu „Vukovi s Tuškanca“ u kojoj možete pronaći puno falsifikata s namjerom da se umanji moja vrijednost u odnosu na druge igrače. Nikad nisam dozvoljavao da laži iziđu u prvi plan. Znalo se kakva je ekipa i tko je čini. Floskule, posebno ne trenerske, nikad me nisu zanimale. Priče da smo pobijedili jer su igrači izvršili sve što se od njih tražilo, ili da nisu učinili ono što je trebalo kada se izgubi – kod mene nisu prolazile. Određeni pojedinci su i onda i sada željeli ispromovirati sebe s onim ja, pa ja, pa ja. Uostalom, i onda je publika dolazila na utakmice zbog nas, a ne zbog trenera.

Mirko Novosel vas nije volio?

Ispalo je da me nije volio. On očito nije volio nikoga tko je bio jače košarkaško ime od njega. Animozitet između njega i mene stvorio se još na Olimpijadi u Meksiku 1968. godine kada su nas isti oni ljudi koje se glorificira u ovom filmu, prodali kao reprezentaciju za svoje pozicije u FIBA-i. U raspravama nakon utakmice protiv dopingiranih Portorikanaca, Novosel se priklonio ljudima iz Saveza i FIBA-e. Utakmicu smo izgubili i završili na petom mjestu, a gospoda su dobila funkcije generalnog tajnika te predsjednika i člana tehničke komisije u FIBA-i. Potom su napravili reizbor trenera reprezentacije jer je Žeravica bio na našoj strani. Naravno da se nije kandidirao. I tu je uletio Novosel, a s tim i naši animoziteti koji su kulminirali 1976. godine kada sam tako reći izvučen iz autobusa kako ne bih bio u reprezentaciji na Olimpijadi u Kanadi, a i u Ciboni.

Govorite o aferi „čaj“ kada ste snimili komercijalnu reklamu za taj napitak  kao amater, pa ste zbog toga izbačeni iz reprezentacije?

To je ružna priča i namještena igra. Baš ovako kako vi i ja sada razgovaramo, tako smo sjedili Andro Knego i ja i pili čaj snimajući reklamu. Knego je poslije igrao u Montrealu, a ja nisam. Ne može mi nitko reći da nije očito. Nisam želio previše inzistirati da se pokaže sve što je snimljeno. Bilo bi mi žao da ni Knego nije išao. Veliko je pitanje bi li opet imao priliku otići, a Olimpijada je vrh karijere svakog sportaša. Mene je formalno skinuo tadašnji predsjednik saveza iz BiH, a stavljen je Žarko Varajić iz KK Bosne. Novosel je radio trgovinu još od 1973. godine kada na velika zvona u reprezentaciju uvodi Zorana Moku Slavnića koji je bez sumnje veliki igrač. Dalje stalno trguje između saveza čuvajući vlastitu poziciju s uvođenjem novih igrača u ekipu.

Mediji su spekulirali da je on jedan od najzaslužnijih za odlazak Dražena Petrovića u Real?

Ne bih o tome, jer premalo znam. Međutim, znam da je Dražen otišao u Madrid s 26 godina, a mi smo morali čekati navršenu 28 godinu da bi išli u inozemstvo.

Vi niste igrali vani?

Da, postajala je ta odredba o navršenih 28 godina. Poslije toga nisam imao previše ambicija, s obzirom da sam se nadao da ću naći neki posao u ovoj državi. Druga je stvar što je moj životni put ispao bitno drukčiji.

Koliko ste zarađivali u to vrijeme? Spremajući se za razgovor pronašao sam vaš intervju iz sedamdesetih godina u Reporteru gdje kažete da primanjima nikada niste premašili oca koji je bio oficir JNA?

Nikad nisam imao veću plaću od njega. Bila je medijska laž da smo imali ogromna primanja. Neki novac sam zaradio tek kad sam otišao u Rijeku, ali sam ga investirao u vikendicu koja mi je kasnije srušena kao bespravna gradnja.

Tada se zapošljavate u Krušiku u Valjevu. Otkud Valjevo?

Krajem karijere zaposlio sam se tamo. Dok sam tražio posao u Zagrebu uporno su mi govorili: „Dođi za par dana“. Ili: „Eh, da si bio prije par dana“. Shvatio sam da nema mjesta za mene. Moj veliki prijatelj Rajko Marković iz Valjeva nagovorio je direktora Krušika Vladimira Uroševića i on otvori radno mjesto trgovačkog predstavnika u Zagrebu za područje Slovenije, Hrvatske i zapadne Bosne. Pazite, radno mjesto su mi otvorili ljudi iz Valjeva koji u tom trenutku ostvaruju 80-postotni izvoz proizvodnje, a u mojoj Republici, u mome gradu, nisu imali mjesta za mene.

Znate li zašto vas nisu htjeli zaposliti?

Nemam pojma. Morate pitati njih. Vrhunac je bio 1992. ili 1993. godine kada sam bio bez posla, a tadašnji šef Olimpijskog odbora ne može pronaći radno mjesto za mene. Doduše, tada mi je već bilo jasno da posla za mene neće biti, jer je atmosfera u državi bila takva kakva je bila. Godinama sam bio bez posla.

Neko vrijeme bili ste i trener?

Da, posvetio sam se tom poslu. O košarci znam sve. Cijeli život sam proveo u košarci. Radio sam s najboljim trenerima, surađivao i s Amerikancima. Postao sam trener da mogu i barem nešto pridonijeti kućnom budžetu da ne spadne sve na suprugu i njenu plaću.

Na kraju ste se zaposlili u zagrebačkom Poglavarstvu?

Da, i to zahvaljujući Dušku Ljuštini, Josipu Čorku i Marijanu Mlakaru koji je tada bio šef kabineta Milana Bandića. Mjesecima su ga pritiskali i na kraju je dao odobrenje da me se zaposli u Uredu za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba gdje sam dočekao mirovinu. Zadnjih deset godina koje sam odradio i dobro živio mogu zahvatili ovoj trojici koji su nagovorili gradonačelnika i, naravno, i njemu da sam mogao ipak odahnuti i dočekati mirovinu na radnom mjestu.

Znači, Ličani se ipak i dalje drže zajedno.

Može se i tako reći. Od njih trojice, dvojica su Ličani. Nije osobito popularno biti Ličanin u ovome gradu, ali eto…

Vi  ste rođeni u Bruvnu, ali ste zapravo odrasli u Zagrebu?

Volim se šaliti pa kažem: Kud je moja mati imala familiju u Lici, a ne u Parizu da me tamo rodi! Koliko zapravo znači mjesto iz kojeg potječete. Kako su moji Ličani, često sam odlazio u Liku kod babe i djeda. Volio sam biti dolje. Sve do škole, dosta vremena sam provodio u Lici. Moj otac je 1947. godine došao u Zagreb, a ja sam rođen 1948. godine.

Što Lika danas znači za vas?

Liku treba upoznati. Taj dio Hrvatske daje ljepotu ovoj državi. Međutim, postala je pustoš, ljudi su se raselili. Ostalo je par gradića, a sve ostalo je upropašteno, devastirano, popaljeno… Stvarno ružno izgleda.

forum.tm