Objava fotografija ratnih vojnih invalida NDH na profilu Hrvatskog povijesnog muzeja i sporna reakcija Ministarstva kulture ukazuju na normalizaciju revizionizma u kulturnim institucijama.
Piše: Lujo Parežanin
Premda tijekom zadnjih osam mjeseci globalno proživljavamo jedan od ekstremnijih oblika neizvjesnosti, utjehu možemo pronaći u onim nepromjenjivim obilježjima svijeta i života: političkom razočaranju u demokrate, raskolima na ljevici ili pak revizionističkim ispadima naših kulturnih institucija. Ako nije neukusno od užasa raditi spektar, može se reći da, govorimo li o potonjima, postoje revizionistički ispadi i revizionistički ispadi. Naprimjer, možete usitno trovati javnost pričama o dvama totalitarizmima, a možete i ignorirati materijalnu uspomenu na vlastitu zaposlenicu, mučenu i ubijenu zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu. Možete snimiti film o tome kako je vašoj bidnoj građanskoj familiji bilo teško jer su joj komunisti oteli sobu u ogromnom stanu u centru, a možete i Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3. prosinca) obilježiti fotografijama ratnih vojnih invalida NDH koji izrađuju igračkice za djecu.
Ma ne možete, ne možete – reći će svaka prisebna osoba na potonju tvrdnju, osjećajući kako se od same pomisli na takvo što grubo para delikatni šav stvarnosti, ionako preopterećen pandemijskom izolacijom. Pridržite mi Poglavnika – reći će Hrvatski povijesni muzej, i napraviti upravo to. Reakcije na Facebook objavu Muzeja koja je sadržavala navedenu fotografiju bile su srećom burne, što je dovelo do njezinog brzog uklanjanja. No time nije izbrisana odgovornost HPM-ova vodstva, a da cijela stvar ne prođe bez inicijative prema institucijama srećom su se pobrinuli povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, čiji rad se u bitnoj mjeri bavi upravo politikama sjećanja, i teoretičar Tomislav Medak, autor niza tekstova i umjetničko-istraživačkih projekata na temu invaliditeta i praksa skrbi.
U dopisu koji su uputili Ministarstvu kulture i medija, Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i Uredu pučke pravobraniteljice, Horvatinčić i Medak napominju kako je iz popratnih komentara Muzeja razvidno da je u slučaju objavljenih fotografija "riječ o propagandnim materijalima 'Ministarstva oružanih snaga NDH-a' – koji sugeriraju humanost režima NDH, kako prema osobama s invaliditetom, tako i prema djeci". "Takvo povezivanje Dana osoba s invaliditetom s propagandnim materijalom ustaškog režima", smatraju, "predstavlja instrumentalizaciju invaliditeta u cilju prikazivanja ustaškog režima u humanom svjetlu", što po njima "sadrži elemente kaznenog djela odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja zločina prema čovječnosti i ratnog zločina", definiranog člankom 325. Kaznenog zakona.
Kao bitan propust Muzeja Horvatinčić i Medak navode činjenicu da je objava formulirana "tako da pratiteljima Facebook stranice Muzeja nije pojašnjen sadržaj i kontekst nastanka tih fotografija": "Izostavljajući podatak da je riječ o propagandnom materijalu, propagandna poruka se reproducira kao neutralna, u društvu koje je već opterećeno negiranjem zločinačkog karaktera NDH. Takvo djelovanje jedne javne ustanove je nedopustivo." Horvatinčić i Medak nadalje podsjećaju da je genocid koji je ustaški režim provodio nad Židovima, Srbima i Romima zasnovan na istim temeljima na kojima je zasnovano ugnjetavanje s kojim su se osobe s invaliditetom suočavale kroz povijest – na slučajnostima rođenja i fizičkih karakteristika.
Iz povijesne perspektive, objava Muzeja neoprostiva je uzevši u obzir programatsko istrebljenje osoba s invaliditetom u Trećem Reichu kao gospodaru, pokrovitelju i uzoru ustaškog režima. Kako stoji u dopisu, nacistička Njemačka provodila je "prisilne sterilizacije i eutanazije nad osobama s različitim oblicima tjelesnih, duševnih i senzornih poteškoća. Od 1933. do 1941. eutanazirano je preko 500.000 osoba čije fizičko ili mentalno stanje nije odgovaralo ideji 'rasne čistoće', da bi se tijekom ostatka rata već razvijene metode eutanazije prilagodile potrebi masovnih eksterminacija u nacističkim logorima smrti. Ni iz nacističkih ni ustaških logora i zatvora nemoćni i bolesni nisu izlazili živi. Povrh takvog direktnog stradanja stotina tisuća ljudi u fašizmu zbog invaliditeta, rat koji je pokrenula nacistička Njemačka i njeni saveznici — uključujući NDH — milijunima je nanio fizička, duševna i senzorna oštećenja."
Najvažnije je naposljetku pitanje – zbog čega baš ustaški vojni invalidi? Kakvo pomračenje se mora dogoditi da među svim dostupnim i zamislivim materijalima na temu invaliditeta netko zastane upravo na fotografijama koje je Hrvatski povijesni muzej odabrao i pomisli – To je to? Stručnost institucije je pritom upravo ono što čitavu stvar čini posebno strašnom: fotografije su u opticaj puštene s adrese na kojoj se sve navedene povijesne činjenice itekako znaju i od čijeg se javnog djelovanja očekuje posebna senzibiliziranost za ovakve teme. Medak i Horvatinčić se umjesto odgovornih u Muzeju opravdano pitaju: "Zar je moguće da se taj dan — prema načelu 'ništa o nama bez nas' — ne obilježava društvenim djelovanjem osoba s invaliditetom? Da nema osoba s invaliditetom koje su svojim djelovanjem zadužile nacionalnu povijest? Da, primjerice, URIHO, kao prvo poduzeće za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na području bivše Jugoslavije, osnovano još 1946., nema mjesto u fundusu? Ili pak pokret za samostalno življenje koji se od početka ovog stoljeća intenzivno bori da osobe s invaliditetom same oblikuju sebi adekvatnu životnu sredinu i sustav skrbi?"
Srećom, na tragu onih nepromjenjivih obilježja ovozemaljskog života s početka teksta, naše krovne institucije su uvijek tu da u ovakvim situacijama odrade ono što se na engleskom jeziku elegantno zove adding insult to injury. Tu je ulogu ovog puta gotovo virtuozno odigrao državni tajnik dr. sc. Ivica Poljičak, autor interesantnog odgovora Ministarstva kulture i medija na dopis Horvatinčić i Medaka. U njemu naime Ministarstvo kroz Poljičkove riječi HPM-ovu "pogrešku" ocjenjuje "nenamjernom" i bez ikakve "pozadine", ističući kako je objava po nastupanju spoznaje – valjda činjenice da su na njoj ustaški vojnici – dan poslije uklonjena. No ipak je drugi dio odgovora onaj koji ponajprije zaslužuje poseban spomen, jer Glas Ministarstva u njemu docirajuće prekorava Horvatinčić i Medaka, istraživače vjerojatno najpozvanije da na ovakve teme reagiraju, kako "nije primjereno upućivati Hrvatski povijesni muzej na karakter nacističkih zločina", budući da, da skratimo, ljudi u Muzeju ne samo da o tome znaju mnogo, nego su ove godine i napravili izložbu o Holokaustu u Hrvatskoj. Ovdje ćemo se zadržati samo na onom dijelu ove nebulozne argumentacije koji se tiče merituma stvari – kakve veze ima činjenica da je netko postavio izložbu na temu Holokausta s time što je napravio potpuno sramotnu stvar na temu osoba s invaliditetom? Kako je manje sporno nečije ponižavanje i negiranje jedne ranjive populacije davanjem prostora ustaškim vodonošama njezinih nacističkih istrebljivača, samo zato što je taj netko pokazao senzibilitet za Holokaust – senzibilitet koji je, uostalom, toliki dio svakodnevnog političkog konsenzusa da ni dobar dio neoustaške desnice ne trči javno relativizirati zločine prema Židovima (zločini prema Srbima su, dakako, druga stvar).
U tom smislu je najsramotniji aspekt odgovora Ministarstva to što se, prebacujući manipulativno fokus na – za ovu situaciju potpuno sporednu – izložbu o Holokaustu, u njemu osobe s invaliditetom u potpunosti ignoriraju. Time se dakako obezvređuje i Holokaust, jer se svijest o njegovim užasima koristi kao pokriće za jednu širu relativizaciju ustaškog režima. To uostalom i nije prvi takav slučaj u bližoj prošlosti: dovoljno je prisjetiti se "Bandićevog" spomenika Holokaustu, čiju gradnju je Gradska skupština odobrila u lipnju prošle godine. Upravo zbog njegove općenite posvećenosti "sjećanju na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi" usprotivile su mu se židovske zajednice iz Hrvatske, kao i Svjetski židovski kongres, smatrajući da je riječ o revizionističkom spomeniku koji briše sjećanje na različite žrtve ustaškog režima. Odgovor Ministarstva kulture i gospodina Poljička u tom je kontekstu u najmanju ruku jednako uvredljiv kao i objava Hrvatskog povijesnog muzeja, no očekivati da će se ministrica Obuljen Koržinek i/ili državni tajnik zbog toga ispričati ili snositi odgovornost spada dakako u područje spekulativne fikcije.
Na takvu obranu objave Muzeja Medak i Horvatinčić su reagirali ističući kako je indikativno da se Ministarstvo u svojem odgovoru oglušilo na "prigovor na instrumentalizaciju osoba s invaliditetom i ignoriranje povijesti stradanja i borbi protiv diskriminacije osoba s invaliditetom". "Suočavanje sa stradanjem europskih Židova", upozoravaju, "ne apsolvira od suočavanja sa stradanjem drugih etničkih i društvenih skupina pod fašizmom, upravo kao što ni jedan muzejski program ne apsolvira od greška učinjenih u drugim sektorima javne djelatnosti Muzeja". Napominjući kako su svojom prvom reakcijom "ukazali na činjenicu da Muzej svojim postupanjem briše iz povijesti stradanje i djelovanje osoba s invaliditetom", Medak i Horvatinčić uvjerljivo poručuju: "Vi taj čin brisanja nastavljate Vašim odgovorom u kojem niti jednom riječju ne spominjete osobe s invaliditetom, ne osuđujete instrumentalizaciju, niti tražite da Muzej u svom daljnjem djelovanju aktivno djeluje protiv brisanja iz povijesti".
Ukratko, Ministarstvo kulture i medija svojim odgovorom bitno produbljuje problem braneći cinični revizionizam ciničnim revizionizmom koji nastavlja relativizaciju ustaškog režima i njegovih zločina. Da to pritom radi preko leđa jedne osobito ranjive i isključene populacije poput osoba s invaliditetom predstavlja jednu od najnižih točaka u recentnom – pa i manje recentnom – djelovanju Ministarstva. Ono što u ovoj priči ponajviše brine je što pokazuje da revizionistički trend u institucionalnoj kulturi jača i postaje potpuno normaliziranim. Spomenuti zagrebački spomenik Holokaustu, natječaj Ministarstva branitelja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj u Hrvatskom državnom arhivu, odbijanje Muzeja Grada Zagreba da vrati spomen-ploču Mariji Hanževački – samo su neki od primjera revizionizma u ključnim našim institucijama. S objavom Hrvatskog povijesnog muzeja taj je niz "bogatiji" za još jednu epizodu, a s reakcijom Ministarstva kulture on je legitimiran na najvišoj kulturnoj instanci u državi.
kulturpunkt
Piše: Lujo Parežanin
Premda tijekom zadnjih osam mjeseci globalno proživljavamo jedan od ekstremnijih oblika neizvjesnosti, utjehu možemo pronaći u onim nepromjenjivim obilježjima svijeta i života: političkom razočaranju u demokrate, raskolima na ljevici ili pak revizionističkim ispadima naših kulturnih institucija. Ako nije neukusno od užasa raditi spektar, može se reći da, govorimo li o potonjima, postoje revizionistički ispadi i revizionistički ispadi. Naprimjer, možete usitno trovati javnost pričama o dvama totalitarizmima, a možete i ignorirati materijalnu uspomenu na vlastitu zaposlenicu, mučenu i ubijenu zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu. Možete snimiti film o tome kako je vašoj bidnoj građanskoj familiji bilo teško jer su joj komunisti oteli sobu u ogromnom stanu u centru, a možete i Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3. prosinca) obilježiti fotografijama ratnih vojnih invalida NDH koji izrađuju igračkice za djecu.
Ma ne možete, ne možete – reći će svaka prisebna osoba na potonju tvrdnju, osjećajući kako se od same pomisli na takvo što grubo para delikatni šav stvarnosti, ionako preopterećen pandemijskom izolacijom. Pridržite mi Poglavnika – reći će Hrvatski povijesni muzej, i napraviti upravo to. Reakcije na Facebook objavu Muzeja koja je sadržavala navedenu fotografiju bile su srećom burne, što je dovelo do njezinog brzog uklanjanja. No time nije izbrisana odgovornost HPM-ova vodstva, a da cijela stvar ne prođe bez inicijative prema institucijama srećom su se pobrinuli povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, čiji rad se u bitnoj mjeri bavi upravo politikama sjećanja, i teoretičar Tomislav Medak, autor niza tekstova i umjetničko-istraživačkih projekata na temu invaliditeta i praksa skrbi.
U dopisu koji su uputili Ministarstvu kulture i medija, Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i Uredu pučke pravobraniteljice, Horvatinčić i Medak napominju kako je iz popratnih komentara Muzeja razvidno da je u slučaju objavljenih fotografija "riječ o propagandnim materijalima 'Ministarstva oružanih snaga NDH-a' – koji sugeriraju humanost režima NDH, kako prema osobama s invaliditetom, tako i prema djeci". "Takvo povezivanje Dana osoba s invaliditetom s propagandnim materijalom ustaškog režima", smatraju, "predstavlja instrumentalizaciju invaliditeta u cilju prikazivanja ustaškog režima u humanom svjetlu", što po njima "sadrži elemente kaznenog djela odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja zločina prema čovječnosti i ratnog zločina", definiranog člankom 325. Kaznenog zakona.
Kao bitan propust Muzeja Horvatinčić i Medak navode činjenicu da je objava formulirana "tako da pratiteljima Facebook stranice Muzeja nije pojašnjen sadržaj i kontekst nastanka tih fotografija": "Izostavljajući podatak da je riječ o propagandnom materijalu, propagandna poruka se reproducira kao neutralna, u društvu koje je već opterećeno negiranjem zločinačkog karaktera NDH. Takvo djelovanje jedne javne ustanove je nedopustivo." Horvatinčić i Medak nadalje podsjećaju da je genocid koji je ustaški režim provodio nad Židovima, Srbima i Romima zasnovan na istim temeljima na kojima je zasnovano ugnjetavanje s kojim su se osobe s invaliditetom suočavale kroz povijest – na slučajnostima rođenja i fizičkih karakteristika.
Iz povijesne perspektive, objava Muzeja neoprostiva je uzevši u obzir programatsko istrebljenje osoba s invaliditetom u Trećem Reichu kao gospodaru, pokrovitelju i uzoru ustaškog režima. Kako stoji u dopisu, nacistička Njemačka provodila je "prisilne sterilizacije i eutanazije nad osobama s različitim oblicima tjelesnih, duševnih i senzornih poteškoća. Od 1933. do 1941. eutanazirano je preko 500.000 osoba čije fizičko ili mentalno stanje nije odgovaralo ideji 'rasne čistoće', da bi se tijekom ostatka rata već razvijene metode eutanazije prilagodile potrebi masovnih eksterminacija u nacističkim logorima smrti. Ni iz nacističkih ni ustaških logora i zatvora nemoćni i bolesni nisu izlazili živi. Povrh takvog direktnog stradanja stotina tisuća ljudi u fašizmu zbog invaliditeta, rat koji je pokrenula nacistička Njemačka i njeni saveznici — uključujući NDH — milijunima je nanio fizička, duševna i senzorna oštećenja."
Najvažnije je naposljetku pitanje – zbog čega baš ustaški vojni invalidi? Kakvo pomračenje se mora dogoditi da među svim dostupnim i zamislivim materijalima na temu invaliditeta netko zastane upravo na fotografijama koje je Hrvatski povijesni muzej odabrao i pomisli – To je to? Stručnost institucije je pritom upravo ono što čitavu stvar čini posebno strašnom: fotografije su u opticaj puštene s adrese na kojoj se sve navedene povijesne činjenice itekako znaju i od čijeg se javnog djelovanja očekuje posebna senzibiliziranost za ovakve teme. Medak i Horvatinčić se umjesto odgovornih u Muzeju opravdano pitaju: "Zar je moguće da se taj dan — prema načelu 'ništa o nama bez nas' — ne obilježava društvenim djelovanjem osoba s invaliditetom? Da nema osoba s invaliditetom koje su svojim djelovanjem zadužile nacionalnu povijest? Da, primjerice, URIHO, kao prvo poduzeće za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na području bivše Jugoslavije, osnovano još 1946., nema mjesto u fundusu? Ili pak pokret za samostalno življenje koji se od početka ovog stoljeća intenzivno bori da osobe s invaliditetom same oblikuju sebi adekvatnu životnu sredinu i sustav skrbi?"
Srećom, na tragu onih nepromjenjivih obilježja ovozemaljskog života s početka teksta, naše krovne institucije su uvijek tu da u ovakvim situacijama odrade ono što se na engleskom jeziku elegantno zove adding insult to injury. Tu je ulogu ovog puta gotovo virtuozno odigrao državni tajnik dr. sc. Ivica Poljičak, autor interesantnog odgovora Ministarstva kulture i medija na dopis Horvatinčić i Medaka. U njemu naime Ministarstvo kroz Poljičkove riječi HPM-ovu "pogrešku" ocjenjuje "nenamjernom" i bez ikakve "pozadine", ističući kako je objava po nastupanju spoznaje – valjda činjenice da su na njoj ustaški vojnici – dan poslije uklonjena. No ipak je drugi dio odgovora onaj koji ponajprije zaslužuje poseban spomen, jer Glas Ministarstva u njemu docirajuće prekorava Horvatinčić i Medaka, istraživače vjerojatno najpozvanije da na ovakve teme reagiraju, kako "nije primjereno upućivati Hrvatski povijesni muzej na karakter nacističkih zločina", budući da, da skratimo, ljudi u Muzeju ne samo da o tome znaju mnogo, nego su ove godine i napravili izložbu o Holokaustu u Hrvatskoj. Ovdje ćemo se zadržati samo na onom dijelu ove nebulozne argumentacije koji se tiče merituma stvari – kakve veze ima činjenica da je netko postavio izložbu na temu Holokausta s time što je napravio potpuno sramotnu stvar na temu osoba s invaliditetom? Kako je manje sporno nečije ponižavanje i negiranje jedne ranjive populacije davanjem prostora ustaškim vodonošama njezinih nacističkih istrebljivača, samo zato što je taj netko pokazao senzibilitet za Holokaust – senzibilitet koji je, uostalom, toliki dio svakodnevnog političkog konsenzusa da ni dobar dio neoustaške desnice ne trči javno relativizirati zločine prema Židovima (zločini prema Srbima su, dakako, druga stvar).
U tom smislu je najsramotniji aspekt odgovora Ministarstva to što se, prebacujući manipulativno fokus na – za ovu situaciju potpuno sporednu – izložbu o Holokaustu, u njemu osobe s invaliditetom u potpunosti ignoriraju. Time se dakako obezvređuje i Holokaust, jer se svijest o njegovim užasima koristi kao pokriće za jednu širu relativizaciju ustaškog režima. To uostalom i nije prvi takav slučaj u bližoj prošlosti: dovoljno je prisjetiti se "Bandićevog" spomenika Holokaustu, čiju gradnju je Gradska skupština odobrila u lipnju prošle godine. Upravo zbog njegove općenite posvećenosti "sjećanju na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi" usprotivile su mu se židovske zajednice iz Hrvatske, kao i Svjetski židovski kongres, smatrajući da je riječ o revizionističkom spomeniku koji briše sjećanje na različite žrtve ustaškog režima. Odgovor Ministarstva kulture i gospodina Poljička u tom je kontekstu u najmanju ruku jednako uvredljiv kao i objava Hrvatskog povijesnog muzeja, no očekivati da će se ministrica Obuljen Koržinek i/ili državni tajnik zbog toga ispričati ili snositi odgovornost spada dakako u područje spekulativne fikcije.
Na takvu obranu objave Muzeja Medak i Horvatinčić su reagirali ističući kako je indikativno da se Ministarstvo u svojem odgovoru oglušilo na "prigovor na instrumentalizaciju osoba s invaliditetom i ignoriranje povijesti stradanja i borbi protiv diskriminacije osoba s invaliditetom". "Suočavanje sa stradanjem europskih Židova", upozoravaju, "ne apsolvira od suočavanja sa stradanjem drugih etničkih i društvenih skupina pod fašizmom, upravo kao što ni jedan muzejski program ne apsolvira od greška učinjenih u drugim sektorima javne djelatnosti Muzeja". Napominjući kako su svojom prvom reakcijom "ukazali na činjenicu da Muzej svojim postupanjem briše iz povijesti stradanje i djelovanje osoba s invaliditetom", Medak i Horvatinčić uvjerljivo poručuju: "Vi taj čin brisanja nastavljate Vašim odgovorom u kojem niti jednom riječju ne spominjete osobe s invaliditetom, ne osuđujete instrumentalizaciju, niti tražite da Muzej u svom daljnjem djelovanju aktivno djeluje protiv brisanja iz povijesti".
Ukratko, Ministarstvo kulture i medija svojim odgovorom bitno produbljuje problem braneći cinični revizionizam ciničnim revizionizmom koji nastavlja relativizaciju ustaškog režima i njegovih zločina. Da to pritom radi preko leđa jedne osobito ranjive i isključene populacije poput osoba s invaliditetom predstavlja jednu od najnižih točaka u recentnom – pa i manje recentnom – djelovanju Ministarstva. Ono što u ovoj priči ponajviše brine je što pokazuje da revizionistički trend u institucionalnoj kulturi jača i postaje potpuno normaliziranim. Spomenuti zagrebački spomenik Holokaustu, natječaj Ministarstva branitelja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj u Hrvatskom državnom arhivu, odbijanje Muzeja Grada Zagreba da vrati spomen-ploču Mariji Hanževački – samo su neki od primjera revizionizma u ključnim našim institucijama. S objavom Hrvatskog povijesnog muzeja taj je niz "bogatiji" za još jednu epizodu, a s reakcijom Ministarstva kulture on je legitimiran na najvišoj kulturnoj instanci u državi.
kulturpunkt
