U posljednje vrijeme akademici i struka sve više napadaju „starhitekturu“, optužujući je da je uspješne arhitekte pretvorila u egomanijake s potpisom, arhitekturu u trn u oku, a gradove u vitrine s trofejima. Jedni zdvajaju nad globalizacijom arhitekture i činjenicom da se međunarodni talent olako lansira u određenu regiju gdje potom podiže spomenik samome sebi, s malo ili nimalo obzira prema tamošnjem okolišu i kulturi. Drugi mijenjaju smjer rasprave, tvrdeći da je u suvremenoj arhitekturi problem upravo loša forma i da su nam „starhitekti“ samo žrtveni janjci. Svađa među protivnicima tog fenomena ne nedostaje, ali se ne govori o stvarnom uzroku odbojne, bezlične ili kulturno nemarne arhitekture: klijentu i – stoga – javnoj potražnji.
Guggenheim Museum Bilbao, Gehry Partners, 1997.
Odgovorni smo mi koji arhitekturu promatramo iz prikrajka, bilo kao pokrovitelji ili gledatelji. Mi koji smo arhitekturu zavoljeli iz daljine, mi koji smo se klik za klikom oduševljavali slikama predivnih novih zdanja, ne mareći za to kako ona djeluju na ljude koji ih rabe ili žive u njihovoj blizini, mi koji smo se žalili kako su bijedni postali naši nekoć cool gradovi, ne maknuvši ni prstom da nešto promijenimo, mi koji smo pohvalama i kupovnom moći stvorili 1 posto istaknutih arhitekata i zatim od njih očekivali da stalno iznova grade jednu te istu zgradu. Ako su nas počela uzrujavati brendirana imena superarhitekture (super po uzoru na supermarkete, ne kao estetska ocjena), moramo ponovno razmotriti svoje potrebe i navike.
Pogledajmo kako smo do toga došli. Stvorili smo starhitekta, pojam od kojeg se mnogima diže kosa na glavi i koji samo perpetuira pretjerano slavljenje osamljenog genija u disciplini koja se zapravo snažno oslanja na timski rad. Nadalje ću u tekstu onih desetak istinskih starhitekata nazivati drugim imenom: javni arhitekti. Priznajem da naziv može prevariti, jer svi oni žive od gomile privatnih narudžbi koje preuzimaju, ali ga koristim jer računamo na njih jednako kao što na takozvane javne intelektualce računamo da bismo ostali u toku s njihovim područjima interesa i relevantnim trendovima unutar njih. Bilo kako bilo, šačica javnih arhitekata ujedno predstavlja najvidljivije ličnosti struke na svijetu i snosi kako najveće pohvale, tako i najgore pokude.
Galaxy Soho, Zaha Hadid Architects, Peking, 2012.
Javni arhitekti postoje oduvijek, ali su tek s pojavom svjetske urbanizacije, u kombinaciji s radikalnim prevratima modernizma, stekli nesputani međunarodni doseg i popularnost koje uživaju danas. U zadnjih četvrt stoljeća situacija se promijenila utoliko što se od javnih arhitekata ne očekuje više samo da projektiraju velike građevine, nego i da promijene identitete čitavih gradova. Takva je promjena prozvana „Bilbao efektom“ nakon što je zgrada Guggenheimovog muzeja, projekt arhitekta Franka Gehryja, po otvaranju 1997. privukla rekordne količine turista u taj španjolski grad.
Postaje sve jasnije da se Bilbao efekt ispuhao ili da je od početka bio mit: arhitektura sama ne može promijeniti ili oživjeti grad.
Hearst Tower, Foster & Partners, New York, 2006.
Neki gradovi okrenuli su se umjetničkim salonima ili bijenalima, čiji se ekonomski učinci mjere mnogo lakše od privlačnosti zgrade, pa je diljem svijeta broj takvih događanja smiješno porastao. Nitko više ne vjeruje u to da će kulturni centar ili poslovni prostor sâm preobraziti određeni grad: sve više uviđamo da grad ne postaje cool zbog struktura koje podižemo, nego zbog granica – kulturnih i ekonomskih – koje rušimo. No gradovi i građevinari i dalje vjeruju da je brendirana arhitektura zlatna koka njihova javnog imidža i glogov kolac protiv sablasti stagnacije.
Lou Ruvo Center for Brain Health, Gehry Partners, Las Vegas, 2010.
I tako se homogenizacija velikih svjetskih gradova nastavlja. Nije riječ o tome da u njima sve izgleda isto, nego da, kao što su mnogi primijetili, sami gradovi počinju izgledati drugačije na isti način. Situaciju pogoršava gomila građevina nastalih isključivo radi profita, kojima tlocrte i presjeke nisu crtali brendirani javni arhitekti, nego izgledaju kao da ih nije projektirao nitko – beskarakterni škart od stakla i čelika koji naraste preko noći i susretljiv je otprilike kao sunčane naočale nekog policajca. Lako je arhitekte, kako velike igrače tako i nepoznate, optužiti da su upropastili naše gradove, no zapravo bismo trebali uprijeti prstom u sebe. Na koncu konca, mi smo ti koji biramo raditi i živjeti u takvim zgradama, kupovati ih ili iznajmljivati za golemi novac, glasati za političare koji ih odobravaju, ignorirati ih i stoga pasivno prihvaćati, ili pak – u slučaju da imamo novaca – naručiti njihovu izgradnju.
Lou Ruvo Center for Brain Health, Gehry Partners, Las Vegas, 2010.
Kao zaljubljenici u arhitekturu, moramo prestati računati na to da će javni arhitekti obaviti sav posao poboljšavanja naših gradova. Ako smo prosječni građani sa smislom za dobar dizajn, moramo se prisjetiti da arhitektura nije samo estetska, nego i društvena kategorija – i zahtijevati da se ta činjenica odražava u medijskom praćenju i odlukama gradske uprave. Ako smo naručitelji, moramo se okaniti slijepe opsesije arhitektima s potpisom i besramne izgradnje bezličnih kutija. Ako smo gradski dužnosnici, moramo osvježiti svoje gradove tako da se usredotočimo na građane i damo lokalnim talentima priliku da se okušaju na važnim projektima, a ne samo otvarati arhitektonske bulevare slavnih. Vrijeme je da se prestanemo međusobno optuživati i počnemo preuzimati odgovornost za prostore koje zaposjedamo i zovemo svojima.
Fotografije: Architizer i Fondacija Guggenheim.
pogledaj.to
Guggenheim Museum Bilbao, Gehry Partners, 1997.
Odgovorni smo mi koji arhitekturu promatramo iz prikrajka, bilo kao pokrovitelji ili gledatelji. Mi koji smo arhitekturu zavoljeli iz daljine, mi koji smo se klik za klikom oduševljavali slikama predivnih novih zdanja, ne mareći za to kako ona djeluju na ljude koji ih rabe ili žive u njihovoj blizini, mi koji smo se žalili kako su bijedni postali naši nekoć cool gradovi, ne maknuvši ni prstom da nešto promijenimo, mi koji smo pohvalama i kupovnom moći stvorili 1 posto istaknutih arhitekata i zatim od njih očekivali da stalno iznova grade jednu te istu zgradu. Ako su nas počela uzrujavati brendirana imena superarhitekture (super po uzoru na supermarkete, ne kao estetska ocjena), moramo ponovno razmotriti svoje potrebe i navike.
Pogledajmo kako smo do toga došli. Stvorili smo starhitekta, pojam od kojeg se mnogima diže kosa na glavi i koji samo perpetuira pretjerano slavljenje osamljenog genija u disciplini koja se zapravo snažno oslanja na timski rad. Nadalje ću u tekstu onih desetak istinskih starhitekata nazivati drugim imenom: javni arhitekti. Priznajem da naziv može prevariti, jer svi oni žive od gomile privatnih narudžbi koje preuzimaju, ali ga koristim jer računamo na njih jednako kao što na takozvane javne intelektualce računamo da bismo ostali u toku s njihovim područjima interesa i relevantnim trendovima unutar njih. Bilo kako bilo, šačica javnih arhitekata ujedno predstavlja najvidljivije ličnosti struke na svijetu i snosi kako najveće pohvale, tako i najgore pokude.
Galaxy Soho, Zaha Hadid Architects, Peking, 2012.
Javni arhitekti postoje oduvijek, ali su tek s pojavom svjetske urbanizacije, u kombinaciji s radikalnim prevratima modernizma, stekli nesputani međunarodni doseg i popularnost koje uživaju danas. U zadnjih četvrt stoljeća situacija se promijenila utoliko što se od javnih arhitekata ne očekuje više samo da projektiraju velike građevine, nego i da promijene identitete čitavih gradova. Takva je promjena prozvana „Bilbao efektom“ nakon što je zgrada Guggenheimovog muzeja, projekt arhitekta Franka Gehryja, po otvaranju 1997. privukla rekordne količine turista u taj španjolski grad.
Postaje sve jasnije da se Bilbao efekt ispuhao ili da je od početka bio mit: arhitektura sama ne može promijeniti ili oživjeti grad.
Hearst Tower, Foster & Partners, New York, 2006.
Neki gradovi okrenuli su se umjetničkim salonima ili bijenalima, čiji se ekonomski učinci mjere mnogo lakše od privlačnosti zgrade, pa je diljem svijeta broj takvih događanja smiješno porastao. Nitko više ne vjeruje u to da će kulturni centar ili poslovni prostor sâm preobraziti određeni grad: sve više uviđamo da grad ne postaje cool zbog struktura koje podižemo, nego zbog granica – kulturnih i ekonomskih – koje rušimo. No gradovi i građevinari i dalje vjeruju da je brendirana arhitektura zlatna koka njihova javnog imidža i glogov kolac protiv sablasti stagnacije.
Lou Ruvo Center for Brain Health, Gehry Partners, Las Vegas, 2010.
I tako se homogenizacija velikih svjetskih gradova nastavlja. Nije riječ o tome da u njima sve izgleda isto, nego da, kao što su mnogi primijetili, sami gradovi počinju izgledati drugačije na isti način. Situaciju pogoršava gomila građevina nastalih isključivo radi profita, kojima tlocrte i presjeke nisu crtali brendirani javni arhitekti, nego izgledaju kao da ih nije projektirao nitko – beskarakterni škart od stakla i čelika koji naraste preko noći i susretljiv je otprilike kao sunčane naočale nekog policajca. Lako je arhitekte, kako velike igrače tako i nepoznate, optužiti da su upropastili naše gradove, no zapravo bismo trebali uprijeti prstom u sebe. Na koncu konca, mi smo ti koji biramo raditi i živjeti u takvim zgradama, kupovati ih ili iznajmljivati za golemi novac, glasati za političare koji ih odobravaju, ignorirati ih i stoga pasivno prihvaćati, ili pak – u slučaju da imamo novaca – naručiti njihovu izgradnju.
Lou Ruvo Center for Brain Health, Gehry Partners, Las Vegas, 2010.
Kao zaljubljenici u arhitekturu, moramo prestati računati na to da će javni arhitekti obaviti sav posao poboljšavanja naših gradova. Ako smo prosječni građani sa smislom za dobar dizajn, moramo se prisjetiti da arhitektura nije samo estetska, nego i društvena kategorija – i zahtijevati da se ta činjenica odražava u medijskom praćenju i odlukama gradske uprave. Ako smo naručitelji, moramo se okaniti slijepe opsesije arhitektima s potpisom i besramne izgradnje bezličnih kutija. Ako smo gradski dužnosnici, moramo osvježiti svoje gradove tako da se usredotočimo na građane i damo lokalnim talentima priliku da se okušaju na važnim projektima, a ne samo otvarati arhitektonske bulevare slavnih. Vrijeme je da se prestanemo međusobno optuživati i počnemo preuzimati odgovornost za prostore koje zaposjedamo i zovemo svojima.
Fotografije: Architizer i Fondacija Guggenheim.
pogledaj.to
