Trumpovu opsesiju nagradom za mir mediji su tretirali kao političku činjenicu, bizarnu. No nisu razotkrivali karakternu crtu. Narcisoidnog sociopata
„Osećam da spreman sam na sve
Da srušim svaku prepreku
Niko ne može da spreči me
Da krojim svoju sudbinu“
Milan Bubalo
Bez poezije nema društva, no društvo ne može postati poezija“, piše Octavio Paz. Društvo ne može živjeti bez ideala, no ne ostvaruje se kao ideal. Nekad je ta napetost stvarala barem minimum pristojnosti. Rat je valjalo pravdati, mir glumiti. Institucije su morale održavati privid da postoji nešto ponad interesa. Danas stida nema. Nekoć je mir bio cilj, danas je floskula.
Nije samo mir postao fraza. Nobelova nagrada za mir, sekularna relikvija nakon Drugog svjetskog rata, savršen je dokaz da je to doba gotovo. Nobelova medalja više ne mjeri mir. Mjeri društveni položaj, reputaciju, globalnu moć. Metar je kompatibilnosti s moralnom estetikom moći u svijetu. Kad je venezuelanska oporbenjakinja Machado darovala Trumpu Nobelovu medalju, to nije bio „eksces“. Već dokaz, nepobitan, nove logike. Nobelova medalja postala je valuta, ukras, upravo kao što je i mir u svijetu samo suvenir. U društvu u kojem ideali prošlosti postaju opterećenje, smetnja, nastojanje, no ne i prioritet, institucije su scenografija, mizanscena. Zaostala od prošlog komada.
Darovanje je gesta. Simbolična, kalkulirana, namijenjena Trumpovoj potpori. Nobelov odbor požurio je objasniti kako medalja može promijeniti „vlasnika“, laureata ne. Teško je reći je li „apsurdnije“ postupanje ili objašnjenje. Sve upravo sramotno. Ne stoga što je princip postao važan, već jer je jasan razmjer štete. Ako se Nobelov odbor mora braniti od manipulacija, nagradu se „poklanja“ poput trofeja, tad Nobel više nije autoritet. Medalja, a ne institucija.
Trumpovu opsesiju nagradom za mir mediji su tretirali kao političku činjenicu, bizarnu. No nisu razotkrivali karakternu crtu. Narcisoidnog sociopata. U diskusiji o „darovanju“ Nobela, jedino što nije otvoreno kazano jest da je institucija posve degradirana. Kao što je simbol postao roba. Ne bez presedana, Nobelove medalje već su bile darovane i nuđene na aukcijama. Knut Hamsun svog je Nobela darovao Goebbelsu. Postoji, dakle, povijest profanacije, trenutak kad laureat u nagradi ne vidi javnu obvezu. No ovdje je profanacija dvostruka. Laureatkinja nagradu pretvara u politički žeton, nastojanje za političkim statusom. Pa pristaje sudjelovati u igrokazu u kojem je agresivni Trump pretvara u dokaz svog mirotvorstva. A Nobel postaje služba za PR.
Nije to priča samo o daru, već o civilizacijskom odmaku od vremena svijeta koji je vjerovao da je rat tragedija, a mir ideal. Taj je svijet bio licemjeran, pun intervencija i dvostrukih standarda. No znalo se kako se mora pretvarati da je nešto drugo. Današnji svijet se ne pretvara. Čak ni to. Mir je retorička etiketa za „stabilnost interesa“, demokracija „poster“, Nobel „moralni pečat“ koji se stavlja na silu kad joj treba civilizacijski okvir. Pa i jest logično da u istom tjednu čitamo kako se u FIFA-i širi osjećaj duboke neugode jer su Trumpu dali politički placet, svoju „nagradu za mir“. Pa se peru od vlastite ceremonije. Kao da je problem nastao zato što je netko pretjerao. Ne zato što je format obezvrijeđen. Nagrada, svečana pozornica, govor o „nadi i jedinstvu“ – sve isti ritual političke moći koja se želi osjećati uvaženom.
„Politiku i sudbinu čovječanstva kroje ljudi bez ideala i bez veličine. Ljudi koji imaju veličinu u sebi. ne ulaze u politiku“, piše Camus. Valja dodati kako ljudi koji ulaze u politiku više ne traže veličinu. Samo je glume. Zato autoritarci i oportunisti, lokalni i globalni, žude za počasnim doktoratima, akademijama, gala-večerama… Pozornicama „uvaženih“. Ne traže argument, već kadar. Umjesto istine – fotografija. Moda je slikati se uz slavne, ta moda nije trivijalna. Tehnologija suvremenog legitimiteta. Politika kao influencing. Samo ne u badekostimima ili teretani. Ili i to.
Krug se zatvara i s našim provincijskim verzijama Nobela. Samo bez švedske patine. HAZU i Matica hrvatska postali su, u različitim oblicima, pogoni za proizvodnju „tona“ koji moći treba za pokriće. Naprimjer, HAZU je izašao s Deklaracijom o hrvatskom grbu kojom relativizira spor oko prvog bijelog polja, govori o „zlonamjernim ideologizacijama“. To je u dijelu javnosti doživljeno kao rehabilitacija simbolike koju se ne može tretirati sterilno, izvan povijesnog konteksta. Kritike su bile izravne i oštre, od historiografskih osvrta do komentara u medijima. HAZU tvrdi da „brani znanstveni pristup“. No u praksi, u politički zapaljivim trenucima, kad se ZDS normalizira, a od povijesnih izdajica stvaraju pobjednici, ona čini nešto drugo. Proizvodi izjave koje samo zvuče kao znanost, a zapravo su politički sedativ, legitimacija, snishodljivost. Sve što znanost – nije! Dovršetak prostituiranja institucije koja se voli prikazivati kao savjest, a završi kao dekor. Najgoreg.
Dekor je uvijek kompatibilan s vlašću. U nas se to vidi u banalnom, gotovo karikaturalnom. Zamislite tu društvenu svijest u slučaju bespravne gradnje jednog balkona. Arhitektonsko ruglo jednog akademika. Možda to nije „bit“ Akademije. Kao što to nije ni njen bivši predsjednik kao savjetnik – u stvari, dvorski PR-„šansonjer“ – aktualnog premijera. Ili nekolicina akademika kojima je šovinizam ili filoustaštvo nacionalna pornografija za usahlu seksualnost. No, sve su to slike, upravo simbolika te institucije. Sve simbolički savršeno, institucija koja bi trebala biti aristokracija duha, završi u rubrici koja obično pripada lokalnim šerifima, pijanim mladcima, kontroverznim poduzetnicima frustriranim mediokritetima. A mi se čudimo što autoritet više ne znači mudrost, samo status. Autoritet navodno utemeljen na mudrosti, a u biti samo sustav kontrole i raspodjele naknada. U hrvatskoj verziji često i sustav samolegitimiranja.
I Matica hrvatska je nacionalna kulisa. Funkcionira kao druga vrsta istog. Ne akademska već identitetsko-politička. Treba samo popratiti plejadu likova koji se pojavljuju kao „glasnogovornici“. Recimo, slučaj otkazivanja izložbe „Neki su bili susjedi“, o holokaustu i lokalnim kontekstima. Što je to nego simptom klime u kojoj institucije radije izbjegavaju neugodne teme no da ih otvore. Bolje je povijest izmisliti, lakše fabricirati. Ili uloga Matice u iniciranju nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, kao tipičan primjer kako se kulturni kapital pretvara u normativni projekt samo radi identitetskog dokazivanja. Ne i lingvističke potrebe. Ne sporim legitimnost brige za jezik, no obrazac je preloš. Institucije prestaju biti mjesta pluralizma, postaju tvornice „nacionalno prihvatljivih“ istina. Makar bile najprofanije laži. Zato su idealne kao pozornice, daju sliku uvažavanja. Institucije kao društveni supozitorij. Kome? Vlasti, jasno. Onoj istoj koja traži opravdanje dvostrukih konotacija, domoljublja na Thompsonovu koncertu, razumnosti ulaganja u oružje, ne socijalu… A još će neki akademski moljac ili kulturna mizerija zaraditi kakav savjetnički honorar, sinekuru, nadzorni odbor, mjesto u Saboru. Kao što i venezuelanska jadnica žudi za vlašću i moći. Demokracija je tu samo disimulacija.
Nepromišljena vjera u pravne forme danas je oružje autoritaraca. Oni koriste demokratske institucije kako bi demokraciju uništili iznutra. Nije to samo naša bolest, globalni je to politički COVID-26. I ne radi se samo o pravnim formama, već o svim nagradama, akademijama, ceremonijama. Forma kao sadržaj. A sadržaj je višak. Nobelove institucije same daju primjer kad moraju priopćiti „nagrada i laureat su nerazdvojivi“. To znači da je forma počela živjeti svoj odvojeni život, tržišni. Legitimacijom se trži!
Epizoda s Nobelom je važna. Ruši mit o „nedodirljivom simbolu“, pokazuje da i najviši moralni znakovi mogu biti potrošna roba. Kad srušiš Nobela za mir, dovodiš u pitanje i ostale. Ne zato što fizika ili medicina nisu stvarne, već jer prestaješ vjerovati u institucije kao neutralne. Ako se mir može pretvoriti u suvenir, zašto bismo vjerovali da se istina ne može pretvoriti u prestiž? Ako se moral može kupiti ceremonijom, zašto se znanje ne bi moglo prodavati? A potom, možda je zemlja zaista ravna. A koronavirus zavjera vakserskih iluminata.
Galbraith je jednom rekao da moderni konzervativac traži najbolje opravdanje vlastite sebičnosti. O tome je riječ. Moćnici traže ceremonije vlastite egomanije. Nobel, počasni doktorati, akademije, izjave „u ime znanosti“, kulturne institucije koje se drže neutralno dok je društvo već pregaženo – sve iste kulise. Zato se ne treba zavaravati. Nije problem što je Nobel profaniran. Problem je što smo uopće mislili da je svet. Naivnost 2026. godine.
