Nevjerojatno ispadanje Hrvatske od Španjolske, kao i cijelo ovo krajnje neobično europsko prvenstvo, dobar je podsjetnik kako je nogomet, posebice u Europi, više od igre te počesto ima duboke društvene i političke dimenzije
Nogomet je svakako javna i kolektivna aktivnost, nabijena emocijama i usko vezana uz lokalne i nacionalne identitete, te stoga ima inherentan politički karakter. Navezanost europske kulture nogometnog navijanja uz lokalne i regionalne identitete upravo je jedan od razloga zašto je došlo do širokog odbijanja ideje elitnoga, zatvorenog klupskog natjecanja na kontinentalnoj razini, poznatog pod nazivom Europska superliga.
Više od kluba
Slogan Barcelone jest „više od kluba“ te je to svakako povijesno točno, budući da za vrijeme Francove diktature i suzbijanja manjinskih jezika i identiteta stadion Camp Nou bio jedno od rijetkih mjesta gdje se u javnosti mogao čuti katalonski, i to u obliku navijačkih pjesama. Odluka legendarnoga nizozemskog igrača Johana Cruijffa (međunarodno poznatiji u angliziranoj inačici Cruyff) da svoje treće dijete nazove Jordi po sv. Jurju, zaštitniku Katalonije, imala je duboke političke konotacije. Naime, za vrijeme frankizma katalonski su oblici imena bili nezakoniti, pa je mlađi Cruyff upisan pod tim imenom u očevom rodnom Amsterdamu.
Posljednjih godina, posebice nakon neustavnog referenduma o katalonskoj neovisnosti, odnosi Barcelone i Madrida krajnje su zategnuti, pa ipak, kada igra Španjolska, navija se zdušno u cijeloj državi. Međutim, prema važećim španjolskim propisima, igrači se moraju odlučiti hoće li igrati za Furiju, ili pak za katalonsku reprezentaciju koju FIFA ne priznaje. Premda igrači mogu biti načelno kažnjeni ako se odluče paralelno igrati za obje, nacionalnu i onu autonomne provincije, branič Barcelone Gerard Piqué je istodobno bio nastupao i za Španjolsku i za Kataloniju. Podsjetimo, inače, da su Katalonci i kapetan reprezentacije Busquets, kao i Dani Olmo, Gerard Moreno, Jordi Alba, Eric García te mnogi drugi članovi španjolske nogometne vrste.
Brexit i nogomet
Odnos nogometnih reprezentacija i identiteta kompleksan je i u Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednoj složenoj kraljevini na zapadnom dijelu europskoga kontinenta. U navlas svim sportovima koji su u toj državi važni (poput nogometa, ragbija, kriketa i slično), natječu se reprezentacije jedne od četiriju „domaćih nacija“ (home nations), a ne britanska nacionalna momčad. Godine 1984. zbog sve većeg problema s huliganizmom na stadionima i oko njih, ukinuto je Britansko domaće prvenstvo (British Home Championship), na kojemu se takmičile nogometne vrste Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske (izvorno Irske, prije podjele otoka).
Ovo natjecanje bilo je najstarije nogometno natjecanje međunarodnoga karaktera (izvorni naziv mu je bio British International Championship). Pobornici Brexita, kako prije, tako i poslije njega, često su vezani uz specifični engleski, a ne britanski identitet, te stoga svoj vizualni izričaj u javnome prostoru ponajviše nalaze kroz navijačku ikonografiju oko engleske nogometne reprezentacije. Nasuprot tome, Brexit je ponovno aktualizirao pitanje neovisne Škotske, što je pak otvorilo pitanje načina budućeg određivanja škotskog naspram britanskog državljanstva te posljedično i prava na igranje za škotsku nogometnu vrstu.
Reprezentacija i integracija
Za zapadnoeuropske države koje imaju kolonijalno naslijeđe ili su pak u proteklim desetljećima zbog velikog broja useljenika iz raznih bližih i daljih zemalja zadobile kulturno heterogen karakter, pitanje nacionalne reprezentacije u nogometu uvijek je i pitanje uspjele ili neuspjele integracije useljenika, ali i sposobnosti reprezentacije da predstavlja svu kompleksnost tih društava. Tako se u njemačkim medijima počesto raspreda o tome je li netko od igrača turskoga podrijetla 'dovoljno dobar' domoljub ili pak ima podvojenu lojalnost, ne pjeva njemačku himnu pred utakmicu i simpatizira Erdoğana.
Slične diskusije vođene su i u kontekstu galskih pijetlova, gdje se također nerijetko pozorno gleda jesu li svi nogometaši koji vuku korijene iz raznih kutaka bivšeg Francuskog Carstva 'dovoljno dobri' sinovi Republike. Kao svakako etnički najraznolikija reprezentacija na ovome prvenstvu općenito te među onima koji su se plasirali u završnicu, izdvaja se Švicarska. Kroz redove njene momčadi prelamaju se pak identitetski prijepori i sukobi s jugoistoka Europa, pa zato vijesti o švicarskoj vrsti ponekad prerastaju u rasprave o albanskim Kosovarima i sukobu Beograd-Priština.
