Nogomet nije ogledalo društva

Iz Svjetskog prvenstva se ne može naučiti ništa ni o nogometu, a kamoli o društvu.

Hrvatska nogometna reprezentacija je ostvarila nevjerojatan uspjeh na netom završenom Svjetskom prvenstvu u Rusiji. S obzirom na popularnost i društvenu važnost nogometa sigurno se radi o najvećem dostignuću domaćeg sporta. Tome je svjedočilo i medijsko praćenje, pogotovo od ulaska u četvrtfinale naovamo, kao i euforija na ulicama gradova. Sasvim očekivano, u posljednjih se desetak dana o ničemu drugome u javnosti nije pričalo i sve je bilo potisnuto u drugi plan.

To potiskivanje je, dakle, bila prilično normalna reakcija, no zanimljivo je iz društveno-kulturnog aspekta sagledati kako se odvijalo i kako je ono potisnuto ulazilo u načine razumijevanja, objašnjavanja i općenito tretmana uspjeha reprezentacije. Grupna faza i osminafinala još su, u medijima i na društvenim mrežama, predstavljali okvir u kojem se raspravljalo o eskapizmu i navodnoj političkoj naivnosti u pristajanju na potiskivanje društvenih problema zbog nogometa. Oni kojima je privremeno odlaganje problema u stranu predstavljalo problem upozoravali su da će pri takvim periodima gubitka pažnje, Vlada donijeti neke nepovoljne odluke ili da će se propustiti neka prilika za djelovanje.

Takav je pristup, neka derivirana verzija stare marksističke teorije o lažnoj svijesti, usprkos nastojanjima da prokaže političku naivnost zabludjelih navijača, zapravo sam ispao naivan. Ne zato što Vlada ne bi mogla donijeti neku nepopularnu mjeru, već zato što bi ju mogla donijeti i da se ne odvija Svjetsko prvenstvo. Organiziranje protiv određenih politika ne zasniva se na borbi za pomjeranje pažnje u desetodnevnom periodu. Radi se o itekako dugotrajnijem procesu. Međutim, prolaskom u polufinale, ukazivači na probleme su ionako izgubili pravo glasa.

Slučajnost i nasumičnost

Oni koji su smatrali da je Svjetsko prvenstvo, ili barem veliki uspjeh koji se nazirao, dovoljan razlog da se društvena pitanja maknu u stranu, imali su manje-više sličan stav o tim pitanjima kao i njihovi kasnije utišani oponenti. Aktualan primjer društvenog problema koji se stalno provlačio je bilo pitanje mirovinske reforme. Orkestrirani medijskom panikom i istupima raznih stručnjaka, svi su smatrali da Vlada “uzima naše novce”. Premda je riječ o skromnom i kontradiktornom pokušaju Vlade da makar djelomično sanira negativne učinke drugog mirovinskog stupa, prevladao je anti-korupcijski refleks. Eto, ponosni navijači hrvatske reprezentacije imaju više vjere u privatne strane mirovinske fondove, nego u hrvatsku Vladu, kad je riječ o njihovim mirovinama.

To nam simboličko proturječje otvara pogodnu ulaznu točku za spomenuta tumačenja nogometa iz perspektive društvenih problema. Naime, Svjetsko nas prvenstvo ne može puno naučiti o nogometu kao igri. Nogomet je svakako sport s izraženijom razinom slučajnosti i nasumičnosti u odnosu na ostale, a natjecanja poput ovih to dižu na ekstremnu razinu. Nekoliko je razloga tome. Za razliku od klupskog nogometa, treneri ovdje provode puno manje vremena s igračima i naprosto je gotovo pa nemoguće izgraditi obrasce i mehanizme igre kao u klubovima. Na primjer, na ovom prvenstvu je klubu sličio najviše Urugvaj i to zato jer im je izbornik na klupi već deset godina i jer im dva centralna stopera ionako igraju zajedno u Atletico Madridu.

Također, za razliku od klupskog nogometa, ovdje nema mogućnosti kupnje igrača koji ti nedostaje. Naprosto se igra s onim što ti je na raspolaganju. I možda i najvažniji faktor: veličina uzorka. Oni koji su ušli u polufinale odigrat će tek sedam utakmica. Na primjer, u najjačim europskim ligama igra se uglavnom 38 kola po sezoni. Ne samo što je broj utakmica veći i time se razina slučajnosti za krajnji ishod značajno reducira, već je natjecanje organizirano tako da svatko igra sa svakim. U slučaju Svjetskog prvenstva ždrijeb igra često presudnu ulogu i specifičan match-up određuje vjerojatnost prolaza i uspjeha. U klupskim natjecanjima u kojima postoji knock-out faza, poput Lige prvaka, osim samog finala, u prethodnim rundama se igraju po dvije utakmice čime se, također, u određenoj mjeri smanjuje učinak slučajnosti.

Prozivanje “izdajnika”

Zašto naglašavamo relevantnu razinu slučajnosti i nasumičnosti na ovakvim turnirima? Jer itekako otvara prostor za svakojaka tumačenja uspjeha reprezentacije, a često inspirirana mehanizmima tumačenja iz potisnute društvene svakodnevice. U prvom je redu bilo zanimljivo pratiti komentare po društvenim mrežama na one koji su igru reprezentacije pokušavali sagledati u čisto nogometno-analitičkom ključu. Tu prije svega mislim na mlađu gardu nogometnih analitičara s projekata poput Telesporta i Tribine.hr koji su u zadnjih par godina razinu medijske nogometne i sportske analize u Hrvatskoj podignuli manje-više s dna. Uz pokoju časnu iznimku, uglavnom smo bili osuđeni na laprdanja.

Dakle, svaka kritika koja je bila upućena izborniku Zlatku Daliću, stručnom stožeru i igračima, unatoč pobjedama, često je bila popraćena salvom uvreda: četnici, orjunaši, jugonostalgičari, mrzitelji svega hrvatskog, kako već ide ta svima poznata lista. I bilo je potpuno irelevantno što bi i sam Dalić kasnije priznao greške. Taj desničarski refleks nije izostajao. A posebno je bio zanimljiv u kontekstu optužbi prema onom dijelu navijačkog puka, prvenstveno prema navijačima Hajduka, koji ne navijaju za “repku” iz dobro poznatih razloga.

Ispod svakog članka koji se bavio tom temom ili donosio poruke na transparentima protiv Hrvatskog nogometnog saveza, pojavila bi se bujica komentara s istim sadržajem kao i u slučaju analiza, samo s bizarnijim konstrukcijama. Od teorija da Torcidom upravljaju djeca jugooficira do toga da Hajduk vode tajne sile koje žele uništiti “sve hrvatsko”. Ako ništa, možemo se samo nadati da će ovako ogoljena mizerija optužbi za jugonostalgiju i orjunaštvo onima koji su sada “optuženi” pokazati da te diskvalifikacije nemaju nikakvog smisla niti u drugim slučajevima.

Recepti za uspjeh

Osim klasične licence za nacionalističke eskapade, uspjeh reprezentacije su sa svojim društvenim teorijama zakačili i “ozbiljniji” igrači, oni koji se bave “pravim stvarima”. Tako je poznati kolumnist Indexa Goran Vojković uspjeh reprezentacije protumačio tako što u nogometu nema korupcije. I to piše nekoliko tjedana nakon što je Zdravko Mamić nepravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu i nekoliko dana prije nego što će Luka Modrić, svjedok na tom suđenju za kojeg se sumnja da je davao lažne iskaze, osvojiti nagradu, zasluženo, za najboljeg igrača prvenstva. O svim nivoima korupcije u nogometnom sustavu ne treba puno govoriti, ali naprosto frapira činjenica da bi svi tu korupciju vidjeli da je Modrićev penal u raspucavanju protiv Danske išao pet centimetara u desno.

Na sličnom tragu je i Nenad Bakić, Vojkovićev suborac u borbi protiv socijalističkog mentaliteta, koji se pita što možemo naučiti od nogometaša kako bi uspjehe ostvarili i na drugim planovima, pogotovo ekonomskom. Ne možemo ništa. Ovi su nogometaši uspjeh postigli unatoč tome kako je nogomet organiziran i kako funkcionira. Naprosto se radilo o izrazito talentiranoj generaciji kojoj se na ovom prvenstvu puno toga poklopilo, isto tako kao što se nije poklopilo 2008. godine i 2012. godine. A kao što se ne može ništa naučiti s terena, ne može se naučiti ništa ni iz konteksta u kojem su ti igrači stasali.

Igru reprezentacije medijski su pratile i priče o njihovom uspjeh i proboju iako su došli iz provincije, siromaštva ili izbjeglištva. Ono što se zaboravlja jest to da se model njihovog društvenog uspona ne može primijeniti na ostale životne sfere. U nogometu su klasne barijere niže i meritokracija izraženija. Naravno da će u reprezentaciji igrati obični dečko iz Slavonskog Broda i izbjeglica iz zadarskog zaleđa, a ne sin župana ili vlasnika hotela. Oni imaju druge puteve za ostvarivanje životnih ciljeva i nada. Koliko god da su ljudski razumljive identifikacije, pogotovo u doba društvenih mreža i “izravnije” komunikacije s igračima, one nisu recepti uspjeha.

Ekran za društvene želje

Drugim riječima, one bi možda i bile naznaka recepta kad bi se lišili druge dimenzije koja prati ovaj uspjeh: a to je priča o nužnom zajedništvu i ujedinjenju. To su nam nogometaši donijeli i to nam je bilo potrebno. Međutim, kao što svi nabrojani problemi iz kojih se pokušavao čitati uspjeh reprezentacije sugeriraju, Hrvatskoj u rješavanju tih problema trebaju sukobi, a ne zajedništvo. Normalno je da se ljudi zajedno vesele, ali eventualne uspjehe u drugim društvenim poljima neće donijeti nacionalno zajedništvo već jasne podjele. Kao npr. ona između navijača i nogometnog saveza.

Nogomet nije ogledalo društva. Nogomet je, pogotovo u slučajevim poput uspjeha na Svjetskom prvenstvu, ekran na koji se upisuju društvene želje. Ne može se putanja hrvatske tranzicije ispraviti tako lako kao što je Dalić ispravio igru protiv Rusije uvođenjem trećeg veznjaka, Marcela Brozovića, i tako stabilizirao igru. To ne znači da je veselje naroda nekakav eskapizam, već samo to da se iz nogometa ne mogu izvlačiti nikakvi recepti. Što se tiče društva, Svjetsko nas prvenstvo nije ničemu naučilo. Samo pratite HNL iduću sezonu pa ćete vidjeti.

 

bilten