Normalizacija fašizma: Tuče biskup Košić, ali ne tuče i Plenković

Priča o »dva totalitarizma« ili »dva nedemokratska režima« u Hrvatskoj je, jednostavno, povijesni revizionizam. Pokušaj da se dobro uhodanim mehanizmom izjednačavanja krivnje bolna povijesna pitanja stave pod tepih i umjetno utišaju i danas burne ideološke vatre iz davnog ratnog sukoba.

No, kad se »učiteljica života« gura pod tepih – a baš to se događa u Hrvatskoj od prvih dana njenog osamostaljenja – društvo često biva dugoročno ranjeno. Štoviše, povijesne utvare opterećuju živote generacijama.

Jednako bi bilo suludo da se priča o ratovima devedesetih svede na puki refren o »dva nacionalizma«, ili onaj poznati »tko nas bre, zavadi«. Makar kad je Hrvatska u pitanju, stvari su prilično jasne, i unutar čijih granica se rat vodio i tko je slao tenkove i tko je na njih bacao cvijeće. Agresija Miloševićeve Srbije, jasno, nimalo ne pravda zločine počinjene s hrvatske strane, no uzroci i posljedice tragičnih ratnih zbivanja potpuno su jasni.

Jednako je i sa Drugim svjetskim ratom i onim što je nakon njega uslijedilo.

»U« – pleter novog doba

Omiljena mantra aktualnih vladajućih političara s desnog centra u Hrvatskoj, ona o »dva nedemokratska režima«, tako je obično revizionističko pojednostavljivanje koje priječi osnovnu funkciju povijesti – onu da poučava, kako nove generacije ne bi ponavljaje greške prošlih. Dnevnopolitička uporabna vrijednost je razumljiva – izjednačavanjem komunističkog i ustaškog režima se zadovoljavaju vlastiti glasači, iziritirani koaliranjem s HNS-om i SDSS-om, a ujedno se izbjegavaju i klizave nijanse. Tita i Pavelića stavimo u isti koš i – mirna Bosna (ovdje ovu metaforičku izreku valja shvatiti metaforičkije nego igdje drugdje).

Rezultat takvog plitkog i zapravo kukavičkog politikanstva gledamo već više od dva desetljeća. Eksplozija »U«, »Za dom spremni«, crne uniforme i slične ustašonostalgičarske gluposti koštale su dosta još devedesetih na međunarodnoj sceni ovu zemlju. Ekstremistička skretanja su jedan od bitnih razloga zbog kojih nas je međunarodna zajednica gledala s podozrenjem, a vjerojatno bi i ulazak u EU bio brži i jednostavniji da nije bilo ovakve stigme.

Na unutranjem planu, odgojili smo generacije onih koji smatraju da su, ustaše, eto tek bili srčani borci za Hrvatsku. Tek u posljednjih sedam-osam godina politika se usudila, ali samo povremeno i tihim glasom, kazati da ZDS baš i nije prihvatljiv i da su ustaše bile i jesu sramota Hrvatske.

S druge strane, partizanski zločini su maksimalno demonizirani i napuhivani, a kršenjima ljudskih prava za vrijeme komunističkog režima pokušavaju se prekriti koncentracijski logori.

Sudbina obnovljenog spomenika Ivi Loli Ribaru u Zagrebu dosta jasno pokazuje što tu kome smeta. Ribar je ubijen 1943., u po' rata i sasvim sigurno nije imao nikakve veze sa zločinima na Bleiburgu, Golim otokom i »dejstvovanjem« tajnih policija u SFRJ.

Ivo Lola ne može biti simbol »drugog nedemokratskog režima«. Pa opet, već je dvaput pošaran sa simbolom koji bi povijesničari u dalekoj budućnosti mogli vezivati za Hrvate kao što mi danas vezujemo pleter – ušatim »U«.

Razotkrivajuća je ta priča oko Ribarove biste na više razina. Jer, osim što se njenim obnavljanjem Milan Bandić želi oprati pred antifašistima zbog preimenovanja Trga Maršala Tita, »U« na spomeniku čovjeku ubijenom 1943. jasno pokazuje da njegovom autoru i istomišljenicima ne smeta to što je u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću 45 godina na vlasti bila komunistička diktatura, ili što su se partizani na kraju rata osvećivali na protivničkim vojnicima i civilima.

Ekstremnoj desnici u Hrvata koju, ponovimo, odgajamo šutnjom i relativizacijom od prvog dana samostalnosti, smeta činjenica da se Ribar borio protiv domaćih fašista.

Plenković, Grabar-Kitarović i ostali kojima treba posebno povjerenstvo za povijest svojim postupanjem samo pothranjuju takav stav.

Košića prešutjeti, glasove sačuvati

A na sve to, očito, s odobravanjem gleda i majka Crkva. Uz mali ispravak. Njima doista smeta konstatacija da se Ribar borio protiv fašista. Jer, kako je rekao neki dan sisački biskup Vlado Košić, »ustaštvo nije bilo fašizam, nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i blaženi Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman«. Priznaje cijenjeni biskup i da su te postojbe branile Hrvatsku »svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima«, pa su se, eto, činili i zločini koje Crkva osuđuje – ali samo kao reakcija na brojne četničke i partizanske zločine. Košić, pače, traži i međunarodnu komisiju kako bi doznali što se stvarno dogodilo u Jasenovcu, te sugerira i nalaz te ekspertne internacionalne skupine – da Jasenovac nije »mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici«, već da je »istina sasvim suprotna«.

Heroj obrane Vukovara, Predrag Matić Fred, danas saborski zastupnik SDP-a je u sabornici stoga morao – braniti ustaše. »Nisu valjda ustaše džabe četiri godine klali, palili, ubijali, uništavali, pisali rasne zakone, nisu uzalud osnivali konc logore, tamanili Srbe, Rome, Židove, Hrvate neistomišljenike, pobijene bacali u jame, ulizivali se, ljubili skute i ruke Mussoliniju i Hitleru i trudili se biti veći fašisti od njih. I sad je netko odlučio jednom rečenicom to prebrisati i mrtvo hladno kazati kako ustaše nisu bili fašisti«, topio se od sarkazma Matić.

Priča o ustašama koji da nisu bili fašisti, nije naravno, ni prvi ni zadnji desničarski ispad biskupa Košića. Poznata je njegova skoro pa fetva na Božu Petrova krajem 2015. godine kad se nakratko činilo da bi ovaj mogao formirati Vladu sa SDP-om. Dočekao je na aerodromu povratnika iz Haaga, ratnog zločinca Darija Kordića i ustvrdio da ne priznaje presudu, a Plenkovića je žestoko prozvao i zbog formiranja Vlade s HNS-om, čiji je v.d. predsjednik Predrag Štromar kao prvi politički čin izabrao – odlazak na gay-paradu.
Blud, nemoral i partizanština.

Da se ne zavaravamo, Košić nije tek nestašni izolirani igrač radikalnije struje u Crkvi, koji se, eto, tolerira iako je »malo drugačiji«. Košić je, naime, prije nekoliko dana imenovan na čelo Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije.

Stoga je očito da se ista politika nastavlja; da će Crkva i dalje nježnije gledati prema ustašama, nego partizanima, bez obzira na povijesne činjenice i probleme koje je takav stav izazvao i izaziva državi za koju se, kažu, mole. Da će povijesni revizionizam i dalje biti politički program.

Državnik na čelu HDZ-a bi osobno i javno Košiću i U-nostalgičarima objasnio nekoliko stvari; i o Ribaru, i o Jasenovcu i o današnjoj Hrvatskoj. Politikant za volanom te stranke bi, međutim, nastavio priču o »dva nedemokratska režima«, Košića prešutio i šaku ekstremističkih glasova sačuvao.
A normalizacija fašizma ide dalje.

novilist