Šteta je, velika šteta za kakvu-takvu vjerodostojnost RH u EU i šire u svijetu što se njezini trenutni državni čelnici sve više nameću – i izvan balkanske regije – kao kreatori političke nestabilnosti, a ne mira i dobrosusjedske suradnje. Protivno formalnoj retorici o dobrosusjedstvu i detantu na rovitom tlu europskog Jugoistoka. Možda ipak ima nade? Zaiskrila je u nedjelju, u kultnoj HTV-ov emisiji „Nedjeljom u dva – Nu2“ Aleksandra Stankovića: darovao je srbijansku čokoladu svom ekskluzivnom gostu premijeru RH Andreju Plenkoviću, koji ju je pristojno primio. I, plus, priznao da mu nije mrska srbijanska čokolada Mony te da je njegov sin „jučer dobio za rođendan paket u kojem je bila i čokolada iz Srbije“. Pitanje za milijun eura: kako će tu javnu „veleizdaju“ primiti predsjednica RH i nije li njezin prisni prijatelj Velimir Bujanec nešto poslije 14 sati zatražio hitnu medicinsku intervenciju radi iznenadnog trokiranja srca?
Marijan Vogrinec
Hrvatskoj vanjskoj politici u sukreatorskom aranžmanu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića ne ide pa ne ide. Kiks za kiksom službenog Zagreba, koji kompromitiraju nadređenu mu demokršćansku agendu vladajuće politike već osjetno raštimane Unije, primorao je njemačku kancelarku Angelu Merkel da pozove na „prijateljski razgovor“ najprije Grabar-Kitarović, pa ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ivu Stiera i napokon samog premijera Plenkovića. Kad su predsjednica i premijer baš zafitiljili nasilnim guranjem bilateralnih problema Bijedne Naše pod oblandu općih problema EU-a i blokirali otvaranje tzv. kulturnog, manje važnog poglavlja 25. u postupku priključenja Srbije EU, a srbijanski premijer Aleksandar Vučić i izaslanstvo prosvjedno napustili Bruxelles, sam je američki potpredsjednik Joe Biden telefonom morao pitati Plenkovića „kakve to i zašto solo igrice igra RH na zapadnom Balkanu“.
Već koji sat potom je ministar Stier počeo izokola, kao mačak oko vruće kaše, obilno prosipati pepeo po glavama hrvatskih državnih prvaka: „Ma ne, Hrvatska ne želi praviti probleme Srbiji i BiH na njihovom putu u EU! Dapače, želi im pomoći svojim iskustvom u eurointegracijskim procesima. Čim dobijemo dodatno objašnjenje iz Bruxellesa da će Srbija ispuniti svoje obveze prema hrvatskoj manjini u svojoj zemlji, poglavlje 25. može se istog časa otvoriti i zatvoriti. Možda već prvih dana nakon Nove godine“. Prevedeno na prostonarodni jezik: malo smo se zaletjeli, oprostite, više nećemo smetati višim interesima velikih igrača na europskom Jugoistoku. Stierovo dodatno objašnjenje, što ga je potom višekratno ponovio i sam Plenković, tek je smokvin list za domaće oči kako CRO politika s državnog vrha Bijedne Naše ne bi morala polagati račun radikalnoj desnici, koja u očuvanju „nacionalnog interesa“ vidi svoj honorar za dovođenje HDZ-a opet na vlast.
A „nacionalni“ je „interes“, jelte, biti protiv Srbije u svako doba i na svakom mjestu, protiv svih i svakoga u BiH tko „ugrožava konstitutivnu ravnopravnost Hrvata kao najmalobrojnijeg i najugroženijeg naroda“. To krajnje simplificirano stajalište etničkih radikala u hrvatskom korpusu – i u Bijednoj Našoj i u BiH, pa i šire, u dijaspori – koje ne uvažava drugu mogućnost rješenja osim posebnog/trećeg hrvatskog entiteta u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ i svekoliko discipliniranje Srbije alatima članskog statusa u EU, odnosno srpske manjine u RH radikalizacijom tretmana, svako će malo i ubuduće dobivati negativnu ocjenu međunarodne zajednice. Prije svega Njemačke. Politički analitičar Denis Kuljiš se u HTV-ovom Studiju 4 narugao nacionalističkom egoizmu u povodu aktualnog pogoršanja odnosa Zagreba i Beograda: „Hrvati i Srbi važni su samo jedni drugima, a međunarodnoj zajednici uopće nisu važni“.
Jezik i politička pamet
Kad je, pak, o sudbini BiH riječ, taj vrući problem također će rješavati veliki svjetski igrači – ponajprije Washington i Moskva, pa na tom tragu Bruxelles i sve više Ankara, u dosluhu s Moskvom – a ne Zagreb, Beograd, Sarajevo, Mostar i Banja Luka. S tim treba biti načisto i „nacionalne interese“ prilagoditi umijeću mogućeg. A to je agenda dobrosusjedske suradnje i uzajamne pomoći naroda povijesno upućenih jednih na druge. Mitove prošlosti, teorije krvi i tla, fatamorgane „ponosa i slave“, revanšizam, osvetu, inate… valja razumno pospremiti u naftalin. Od toga se ne živi niti to može biti rasadnik za trenutnu ili buduću stabilnost/sigurnost svih na europskom Jugoistoku. Zajednička je potreba napredak, miran život jednih uz druge, a mržnja, podmetanja i ratovi nikad nikog nisu usrećili. Ne postoji sreća na tuđoj nesreći.
To, međutim, kako predsjednica Grabar-Kitarović tretira „nacionalni/državni interes“ Bijedne Naše nerijetko je u dijametralnoj opreci mirotvorstvu i suradnji. Nanosi štetu zemlji za koju je suodgovorna. Tko zna koji već put, opet je dvama nekontroliranim ispadima – slučajevi „srbijanska čokolada“ i „više tisuća džihadista iz BiH ugrožava sigurnost RH“ – izazvala međunarodni skandal, na obljetnicu najžešćeg napada JNA na Dubrovnik u Domovinskom ratu. Nije joj trebalo izvrgnuti se medijskom ruglu i političkom ismijavanju. Da je najprije ispekla, pa rekla, a ne obratno, ne bi je se sada stidjelo barem dvije trećine vlastitih sugrađana niti bi u očima političkog mainstreama u Srbiji i nehrvatskom dijelu BiH uvaljala svoju zemlju u blato. Očito je takvog kova da joj je jezik brži od političke pameti, a taština ne trpi savjetničku promišljenost.
Manje-više za to što je Grabar-Kitarović budalaštinom o „srbijanskoj čokoladi“ naudila ionako upitnom vlastitom dignitetu i uvjerljivosti žene koja navodno ne selektira ljude po etničkoj pripadnosti, spolu, rodu, vjeri ni prehrambene proizvode po mjestu izrade. Međutim, nije joj za progledati kroz prste što je pogoršala ionako nikakve bilateralne odnose RH sa Srbijom te izravno pridonijela pogoršanju položaja hrvatske manjine u toj zemlji. Slične je negativne posljedica prouzročila u BiH izjavom da je „više tisuća“ fanatičnih boraca-povratnika iz tzv. Islamske države u BiH ugroza sigurnosti RH. Jer, eto ih već pod crnim zastavama divlje jurišaju – jelte, Allahu ekber la ilahe illallahu Allahu ekber… – s obronaka Majevice, iz pravca Gornje Maoče, pedesetak kilometara od Županje, dakle jurišaju pregaziti Antemurale Christianitatis. I utemeljiti kalifat, još prije koju godinu zacrtan i na zemljovidu zapadnog Balkana!
Da to i jest istina, kao što nije, razumna državnica, diplomatkinja s osjećajem za mjeru to ni u snu ne bi dala na sva medijska zvona. Pa potom bila prisiljena muljati i neuvjerljivo se posipati pepelom. Predsjednica RH nije se smjela zgražati pred tv-kamerama nad činjenicom da je – uz vlastite fotošopirane fotografije, što je krajnje neukusno i neprilično – podijelila vrtićkoj djeci u Dubrovniku čokoladice Mony, regionalno poznate srbijanske konditorske industrije Pionir iz Subotice, kupljene u hrvatskim trgovinama i za darivanje zapakirane u hrvatskoj privatnoj tvrtci u Vukovaru. Njezina javna prijetnja istragom „podvale“ i sankcioniranjem „krivaca“ („Ne može predsjednica države razmotavati svaku čokoladu i provjeravati je li proizvedena u Srbiji“) zapravo je sugestija građanima da ne kupuju proizvode made in Serbia i poruka da su srbijanski slatkiši valjda otrovni za hrvatsku djecu.
Notorna je glupost i jedno i drugo. Tim više, jer se Kolinda Grabar-Kitarović prsi floskulama o učinkovitoj gospodarskoj diplomaciji kojoj, osobno, u dvije godine mandata nije pridonijela ni dva dolara u odnosu na devizni trošak svojih gotovo svakotjednih inozemnih putovanja – i u tu svrhu.
Oko 59.000 od do-ratnih blizu 100.000 hrvatskih duša u Srbiji – najvećim dijelom u pokrajini Vojvodini, na područjima Subotice, Sombora, Tavankuta… – neodgovornim je soliranjem o čokoladicama Mony dovela u neugodan, pa i sigurnosno opasan položaj u zemlji koja je njihova domovina. Nije i ne može biti u interesu RH da sama predsjednica države zagorčava život hrvatskoj manjini u drugoj zemlji! Što Grabar-Kitarović s 500 kilometara udaljene udobnosti Pantovčaka uopće zna o volji, željama, očekivanjima i stvarnim, dnevnim interesima svojih sunarodnjaka, kojima je Srbija – domovina? Ako im ne zna pomoći, zašto im odmaže? Kaže narod: lako je tuđim k….m gloginje mlatiti. Pa i predsjednici RH, bez grizodušja, poigravati se sudbinama obitelji, čiji su preci davnih dana zametnuli svoja ognjišta na tlu današnje suverene države Srbije, koji ju osjećaju kao svoj dom, lojalni su joj i žele u tom domu ljudsko mjesto i svojim potomcima. U razumijevanju i slozi s narodima koji žive s njima i oko njih, i osobito s većinskim srpskim narodom.
Prema podacima iz službenih hrvatskih izvora u Subotici, samo tri posto ili oko 1500 hrvatske djece u Srbiji pohađa škole na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. To je osobni odabir njihovih obitelji, a ne politička prisila iz Beograda ni alibi Zagrebu da zbog te činjenice blokira poglavlje 25. na putu Srbije u EU. Također, osobni je odabir srpskih roditelja što otprilike isti postotak srpske djece pohađa škole na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Hrvatskoj, koja je i njihova domovina. A Beograd zbog toga ne pravi Bijednoj Našoj probleme ni u bilateralnim odnosima niti pred međunarodnim institucijama. Društveno-politička klima – u Srbiji protuhrvatska, u RH protusrpska, što nije samo posljedica prošlog rata – prirodno čini svoje, a za asimilacijske procese koji s vremenom nužno otapaju manjinske unutar većinskih etničkih zajednica vrijedi i niz pragmatičnih zakonitosti prilagodbe životnoj sredini.
Te determinante vrijede za bilo koji dio globusa i za bilo koje manjinske etnicitete, a ne samo za tigrovu kožu nacionalnih manjina brdovitog Balkana te ne moraju imati osobite veze s destruktivnim politikama namjernog uništavanja etničkih skupina i njihovih posebnosti, jer ih se ne smatra bogatstvom različitosti. Neodgovorno je s političkog vrha RH tjerati mak na konac blokadom Srbije na poglavlju 25. zbog 1500 djece, kojoj nedostaju neki naslovi udžbenika na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili neka poglavlja nastavnih sadržaja. Taj se problem dade neusporedivo uspješnije riješiti tzv. tihom diplomacijom, suradnjom i dogovorom Zagreba i Beograda. I dobro su Angela Merkel i Joe Biden kazali trenutnim državnim prvacima RH: „Riješite svoje nesuglasice te vrsti bilateralno, jer to nije globalan europski problem“.
Manipulativne kategorije: nacija i vjera
Ili još bolje, dogovorom predstavnika hrvatske manjine i središnje srbijanske vlasti, uz možebitnu logističku pomoć stručnih institucija RH. Dobar je, kvalitativan pomak u tom smislu bio susret i zajednička deklaracija predsjednice RH i premijera Srbije Aleksandra Vučića neposredno uoči parlamentarnih izbora u Srbiji. Hrvatski su školarci u toj zemlji dobili dosta toga što dotad nisu imali. No, Zagreb zanemaruje tu činjenicu da hrvatski manjinski korpus u Srbiji nije jedinstven. Dio tih ljudi izjašnjava se Bunjevcima (npr. poznati glazbenik Zvonko Bogdan) ili čak Šokcima, imaju svoje posebne udruge, kulturne i političke vođe te svoje kanale/alate suradnje s državom. Zagreb ih sve smatra Hrvatima, a Bunjevce i Šokce pak „hrvatskim posrbicama“, ne pridaje im važnost, osim kad interpretira tu činjenicu kao namjernu, razjedinjujuću ujdurmu protuhrvatske Srbije.
A svi ti hrvatski, bunjevački ili šokački manjinci imaju pravo na svoj nacionalni osjećaj zbog kojeg se nikom ne moraju opravdavati. Ponajmanje Zagrebu. I svi oni žele isto: mirno, u slozi i međusobnom uvažavanju živjeti i s većinskim srpskim narodom i s ostalim etničkim manjinama u zajedničkoj domovini, Srbiji. Samozvani politikantski tutori iz tzv. matičnih država nisu dobrodošli. Dođu, odlaprdaju svoju demagogiju, a njihovi manjinski sunarodnjci i sutra moraju živjeti sa svojim susjedima. Nije svejedno kako će živjeti i zašto će ih netko ni krive niti dužne gledati poprijeko.
To vrijedi i za više od pola milijuna još preostalih konstitutivnih Hrvata u BiH, kojima već dva i pol desetljeća manipuliraju krajnje nesavjesni politički vođe te ih namjerno zavađaju s Bošnjacima i Srbima. Ove pak njihovi redikuli huškaju jedne na druge, u svim međunacionalnim inačicama, ali uvijek i uporno na štetu BiH kao jedinstvene, suverene, samoodržive i – demokratski suvisle države. Svi ti samozvanci što bazde po licemjerju i lažnom domoljublju begovski žive od stalnog podjarivanja straha u svom narodu od inoetničkih susjeda te opstoje na šovinističkim manipulacijama nacionalnim osjećajem. Neosjetljivi su na tuđu, ali i na nesreću vlastitog naroda. Nacija i vjera manipulativne su kategorije te se hiperbolički uzdižu na razinu najvećih svetinja i vrijednosti. Što nisu. Niti će ikad biti više od obmane deficitarnih znanjem. Političko srce nacionalističkih manipulanata interesno kuca ritmom esencijalnog koristoljublja, jer im jamči materijalnu dobrobit i nepotističku/klijentelističku moć.
Nije svejedno što će i kako javno zboriti Grabar-Kitarović i kako će se ponašati. Tim više, jer je suodgovorna s premijerom za operativno zdravlje tajne službe i vanjske politike, pa je za pretpostaviti da mora raspolagati provjerenim informacijama na osnovi kojih jednostavno ne smije govoriti bilo što, bilo kada i bilo gdje. Njezina bi riječ morala podrazumijevati državničku odgovornost i imati težinu istine i mudrosti. A to sve češće nije tako, što joj građani honoriraju drastičnim padom javnog rejtinga. Skliznuo je zadnjih dana na jedva 14 posto potpore, što je pet puta slabije od 75 posto podrške prethodniku Ivi Josipoviću, nakon jednakog proteka mandata. Taj će rejting, pretpostavka je, biti u daljnjem padu.
Inaugurativno proklamirana „predsjednica svih Hrvatica i Hrvata, građanki i građana RH“ od početka mandata napadno se ponaša kao predsjednica samo četvrtine žitelja Bijedne Naše. Onih s HDZ-ovim članskim iskaznicama te radikalnog dijela desne političke opcije i Katoličke crkve. Usto, nediplomatski kompromitira i Hrvatsku i sebe, gdje god stigne. To nisu preferencije za pozitivan rejting u javnosti, pa valjda zato, u napasti, mora dijeliti svoje nasmiješene, fotošopirane fotografije čak i vrtićkoj djeci.
U slučaju „srbijanska čokolada“ nije bilo mudrosti. Budalaština je naprosto imala eho rasizma. Bila je klip u kotače obostrano korisnoj trgovinskoj razmjeni RH sa Srbijom i medvjeđa usluga položaju hrvatske manjine u Srbiji. U slučaju opasne „islamističke ugroze RH“ iz BiH, pak, bila je šaka u oko sve lošijim odnosima Zagreba i Sarajeva, gdje si Banski dvori i Pantovčak uzurpiraju nepripadno pravo uredovati, miješati se u unutarnje stvari strane države, suverene i respektirane u međunarodnoj zajednici. U posljednje je vrijeme drastičan bio i slučaj uhićenja bivših pripadnika HVO-a u Orašju. „BiH je prioritet hrvatske vanjske politike“, uglas tvrde i predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković. Operativno, HDZ-ova hercegovačka logistika tome kumuje na daljinski upravljač iz Zagreba, pa se gotovo i ne skriva osjećaj da je Zagreb glavni grad b-h Hrvatima, mjesto rješavanja svih njihovih problema, a ne Sarajevo.
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
To je „nezamjenjiva/vječna“ HDZ-ova rukovodna „krema“ ovih dana demonstrirala svečanom proslavom 25. obljetnice formalno ukinute, a neformalno odložene u zlatnu pričuvu hrvatske paradržave HZ/HR Herceg-Bosne, koju je brzojavnom čestitkom podupro osobno hrvatski premijer Andrej Plenković. A vlada kao svoju izaslanicu poslala u Mostar Zdravku Bušić, zamjenicu ministra Davora Ive Stiera, sestru međunarodnog terorista Zvonka Bušića koji je rujna 2013. počinio samoubojstvo u obiteljskoj kući u Rovanjskoj, jer više nije želio „živjeti u Platonovoj pećini“. Indikativno? Itekako. Negativan doprinos političkom larpurlartizmu s hrvatske strane o, jelte, „bezodvlačnoj potpori jedinstvenoj državi BiH, budućoj članici EU-a“ ili licemjerna figa u džepu miru i zajedničkom životu Bošnjaka, Srba i Hrvata u jedinstvenoj državi triju ravnopravnih, konstitutivnih naroda i ostalih žitelja?
Sav taj mrak, manipulaciju istinom i zlo puzajućeg šovinističkog separatizma na svojoj je koži osjetila pred „organima reda pravne države“ u Mostaru glavna urednica portala Tačno.net Štefica Galić kad je, obavljajući profesionalnu zadaću informiranja javnosti, pokušala doznati tko je u povodu 25. obljetnice međunarodno ukinute paradržave HZ/HR Herceg-Bosne dao izvjesiti zastave te tvorevine na rasvjetne stupove uzduž glavne ulice u Mostaru.
foto: Fonet/AP
Pitanje je vremena, ovisno o ishodu političko-strateških pripetavanja SAD/NATO/EU-a i Rusije, uključujući turske i interese ostatka islamskog svijeta na području BiH, kada će RH – ostane li duže ovakva konstelacija vlasti, s ovakvom politikom vanjskih „prioriteta“ – zatražiti od Bruxellesa treći, hrvatski entitet. Buđenje HR Herceg-Bosne iz inducirane kome. Do tog je prijelomnog/povoljnog časa važno HDZ-u, radikalnoj desnici i istomišljenicima u Katoličkoj crkvi podjarivati loše tenzije u BiH, dramatizirati stanje i dnevno kukati o neravnopravnosti Hrvata, majorizaciji, iseljavanju. „Naočigled svijeta nestaje jedan narod“, vapi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. I onda izmišljotina predsjednice RH o „više tisuća“ fanatičnih džihadista dođe kao kec na jedanaest. Realno, zajedničku i stabilnu državu ne žele ni Dragan Čović, ni Milorad Dodik niti Bakir Izetbegović. Samo što to ne smiju otvoreno reći, pa demagogiziraju da ih pravi gazde sudbine bivše „Jugoslavije u malom“ zauvijek ne uklone sa scene.
Arijevci s Facebooka
Predsjednica Grabar-Kitarović je svojim ispadima u Dubrovniku nesmotreno dala šlagvort uvijek budnim vicmaherima, pa i ozbiljnim političarima da i nju i Hrvatsku uzmu na jezik: „Predsjednica hrvatska, čokolada srpska – ne ide to“, „Liječnici u Dubrovniku spasili dječaka koji je progutao srpsku čokoladu“, „Grabar-Kitarović je očito bila Pionirka“… A bila je pionirka. Na rodnoj Grobinšćini, s titovkom na glavi i crvenom maramom oko vrata. Titovke su odavno pod prašinom prohujalog vremena, zvijezda petokraka i srp i čekić također, a na njihovim su mjestima uskrsnuli ušato U, nacističke svastike, grafiti „Ubij Srbina“, „Za dom spremni“…
I bivša je pionirka stasala do te razine državničke moći da je junački izmjestila Titovu bistu iz predvorja svog ureda na Pantovčaku nekamo u mrak. Rupu u prostoru popunila je svojom kartonskom silhuetom u prirodnoj veličini. Njezini se fanovi mogu do mile volje fotografirati s kartonskom predsjednicom, ako gurnu glavu kroz rupu umjesto glave jednog od dvojice kartonskih licitar-gardista slijeva i zdesna. Je li taj malograđanski kič uvezla s kakve američke plaže, vrag će znati. Ozbiljniji se građani barem imaju čemu smijati, kao i nasmiješenoj predsjednici s fotošopirane fotke gurnute u ručice vrtićke djece. Sic.
Da se nisu zgrozili nad „kužnim“ srbijanskim čokoladicama neki arijevci na FB-u i u Dubrovačkim novinama, Grabar-Kitarović ne bi ni znala kakav je „otrov“ podijelila djeci. Prošla bi lišo. Kao što je sada prošla lišo nakon skandaloznog otkrića da je kuhinja Ureda predsjednice RH naručila četiri tone lososa (!?) i tu javnu nabavu oglasila u službenom državnom glasilu Narodnim novinama. Zgromilo ju je u susretu s novinarima pitanje tko će jesti tone skupocjene ribe dok u zemlji vlada siromaštvo, nema novca za pučke kuhinje, socijalne samoposluge zvone prazninom… Brže-bolje je stornirala narudžbu, vrijednu nevjerojatnih 400.000 kuna, a u slučaju blamaže s Pionirovim čokoladicama Mony ekspresno se ispričala javnosti i obećala poslati „nesretnoj“ djeci zamjenske čokoladice made in Croatia. Sic. Je li se trebala ispričati hrvatskoj manjini u Subotici, čiji pripadnici u Pioniru zarađuju kruh svojim obiteljima i kojima tvornica jamačno neće penalizirati plaće zbog njezinog rasizma, ali neće ih ni spasiti od nezasluženog prijezira drugova s posla, Srba i Mađara.
Hrvate u Pioniru i Subotici, konzularnom, “glavnom gradu“ te manjine u Srbiji, već je nekoliko puta moralo biti sram pred susjedima zbog neprimjerenog soliranja Kolinde Grabar-Kitarović. Srbijanski su mediji jedva dočekali njezin novi ispad diplomatskog analfabetizma, koji svaki put raspali u toj zemlji antihrvatsku histeriju. Ljudi čitaju, gledaju i slušaju. Svijet je globalno selo, još je šezdesetih godina prošlog stoljeća govorio komunikološki guru Herbert Marshall McLuhan. Srbijanski jastrebovi u mainstream politici prijete bojkotom hrvatske robe, koje je deset puta više na srbijanskom, nego srbijanske na hrvatskom tržištu. Ratni zločinac Vojislav Šešelj ceri se i paradira pred tv-kamerama s kutijom Kraševih bajadera: „Kolindici sam poslao celi šleper srpske čokolade i čim ga pojede, poslat će još“. Tjerala lisicu, istjerala Šešelja. Sic.
Kako će „slučaj čokolada“ djelovati na srbijanske potrošače? Hrvatski tajkun Ivica Todorić kupio je praktično svu relevantniju prehrambenu industriju u Srbiji, uložio gotovo milijardu eura i zaposlio tisuće radnika, među kojima i pripadnike hrvatske manjine, a mali zeleni očalinko – „Isplati se!“ – skakuće kao maskota trgovačkog lanca Idea. Hrvatski Konzum u Srbiji. Tko može hrvatske proizvode više zgaditi srbijanskim potrošačima i korodirati hrvatsku vanjskotrgovinsku bilancu od nedopečenih hrvatskih političara koji „ne znaju što govore“!? Ima li ičeg blesavijeg od sugestije, čak s vrha države, da hrvatska djeca ne trebaju jesti srbijansku čokoladicu Mony i da hrvatski građani ne trebaju u svojim trgovinama kupovati proizvode made in Serbia!? Makar ih spravljaju, eto, i hrvatski radnici u subotičkom Pioniru? Zašto bi onda srbijanski potrošači trebali išta kupovati u Todorićevim samoposlugama, u svojoj zemlji? Ili bilo koju drugu hrvatsku robu, na svom tržištu?
Poruka iz Beograda u tom je smislu više nego jasna: kako vi nama, tako ćemo i mi vama. Uzgred, srbijansko je tržište dvostruko veće od hrvatskog, a RH je u razmjeni ostvarivao suficit. Do ove godine kada je, tvrde statističari u Beogradu, Srbija na dobitku. Maloumna vanjskopolitička logika na gospodarsku štetu vlastite zemlje i standarda vlastitih građana jednostavno nema smisla. Kao što, za čije babe zdravlje, službeni Zagreb slično ekonomsko bezumlje prakticira prema svjetskom gigantu Ruskoj Federaciji. Pa što košta, košta. Budući da nema Boga koji će to platiti, platit će narod. Kao uvijek. A taj nesretni narod – u čije se ime laže i krade, jer je to u „njegovom interesu“, u koji se političari kunu i danju i noću – platit će i revanšističke ili osvetičke igre RH s blokadama Srbije na putu u Uniju. Ne samo u poglavlju 25. Igre koje narod niti igra niti želi, ali ih skupo plaća. Igrači se obično izvuku punih džepova.
foto: klix.ba
Sudeći po reagiranju službenog Sarajeva, pak, Grabar-Kitarović je prekasno shvatila da se predaleko zaletjela izmišljotinom o „više tisuća“ fanatičnih povratnika iz vojske tzv. Islamske države u BiH. S desne joj je obale Miljacke podrugljivo vraćena loptica. „Ako je riječ o nekoliko tisuća boraca, onda bi skoro svi ljudi u BiH bili na stranim ratištima“, tvrdi zamjenik ministrice obrane BiH Sead Jusić, ocijenivši izjavu Grabr-Kitarović zabrinjavajućom. „Ako je to točno, onda imamo ozbiljan problem, i mi u BiH i cijela regija. Ako nije točno, onda imamo još ozbiljniji problem.“ Ministar sigurnosti Dragan Mekić tvrdi da je „na stranim ratištima oko 140 osoba iz BiH od kojih je oko 50 poginulo“. Te se ljude obavještajno/sigurnosno prati, jer BiH ima zakon o zabrani odlaska svojih državljana na strane bojišnice. Koji daje rezultate. Zašto je hrvatska predsjednica udesetostručila broj islamskih fanatika koji su se „vratili u BiH“ s ratišta u Siriji, Iraku, Libiji… i „ugrožavaju sigurnost RH“?
O broju Hrvata, čak zaljubljenih žena (!?), što su potajice otišli boriti se pod crnom zastavom islamističkog kalifata na Bliskom istoku, o kojima su poimence pisali mediji, nije slova prozborila. A što će biti ako/kada se oni vrate u sela u okolici Siska, Velike Gorice, u sami Zagreb…? Zašto je prešutjela još veći broj Hrvata/ica koji su na svoju ruku otišli u Ukrajinu ratovati protiv „Rusa i srpskih četnika“? Samo zato što Bijedna Naša nema, kao BiH, paragrafe koji sankcioniraju odlazak njezinih državljana u tuđe ratove, u tuđim zemljama?
Kod Grabar-Kitarović nisu problem samo selektivno pamćenje i diplomatska zloba u odnosu na BiH i Srbiju nego jamačno i nekompetencija onih što ju opskrbljuju tajnim podacima obavještajno-sigurnosne naravi. U protivnom se ne bi sramotila aferama „srbijanska čokolada“ i „više tisuća džihadista u BiH“. Bit će ipak da je stanje SOA-e u najboljem redu, a predsjednici je RH pak više stalo do dramatiziranja političko-sigurnosnih prilika u BiH kako bi se ta država prikazala neodrživom u daytonskoj formi, a hrvatsko pitanje „prioriteta“ držalo na tihoj vatri separatističkog politikantstva, protivnog mainstreamu svjetske diplomacije.
Govorili jedno, rade drugo
„Nemojmo sada o brojkama, to nije važno“, pokušala je odvratiti pozornost Sarajeva od izmišljotine o „više tisuća“ islamista, „važna je sigurnost na ovom području.“ Nikog ozbiljnog nije uvjerila u to da HDZ-ova vlast i u RH i na daljinski upravljač u Mostaru ne provocira raspad jedinstvene države u korist tzv. trećeg entiteta. I premijer Andrej Plenković, i predsjednica RH Grabar-Kitrović i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier izrijekom su, nekoliko puta u prošlih mjesec dana, izjavili da je „BiH prioritet hrvatske vanjske politike“, jer je „ustavna obveza RH skrbiti za Hrvate izvan Hrvatske“. Da, ali ne tutorstvom, uplitanjem u državni integritet suverenih zemalja na način zbog kojeg je međunarodna zajednica ukinula tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu, a vodeće političke i vojne prvake procesuirala u Haagu. Šestorica, prvostupanjski osuđenih na 111 godina robije, još čekaju žalbeni pravorijek.
Šteta je, velika šteta za kakvu-takvu vjerodostojnost Bijedne Naše u Uniji i šire u svijetu, gdje ionako igra ulogu statista, što se njezini trenutni državni čelnici sve više nameću – i izvan balkanske regije – kao kreatori političke nestabilnosti, a ne mira i dobrosusjedske suradnje. Ni iz Srbije niti iz BiH, osim kad uzvraćaju u samoobrani, ne provociraju RH toliko svađalački, von oben i s toliko izazivačkog žara koliko iz Zagreba pršti preko Dunava na istok i preko Save na jug. Nepotrebno i kratkovido. Protivno formalnoj retorici o vanjskopolitičkom detantu na rovitom tlu europskog Jugoistoka. HDZ je pet prošlih godina oštro napadao SDP-ovu vladajuću koaliciju zbog „pogrešne politike prema susjedima“, a sada mu je samom, za manje od godine dana na vlasti, uspjelo još više zakomplicirati i zahladnjeti bilateralu i sa Srbijom i BiH te s Mađarskom i Slovenijom.
Očito su i premijeru Plenkoviću i predsjednici Grabar-Kitarović hitno potrebni novi savjetnici za vanjsku politiku, ali takvi koje će – slušati. U protivnom, piši kući propalo je. No, možda ipak ima nade? Iskru je u nedjelju upalio inteligentni HTV-ov novinar Aleksandar Stanković u svojoj kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva – Nu2“: darovao je srbijansku čokoladu svom ekskluzivnom gostu premijeru RH Andreju Plenkoviću, koji ju je pristojno primio. I, plus, priznao da mu nije mrska srbijanska čokolada Mony te da je njegov sin „jučer dobio za rođendan paket u kojem je bila i čokolada iz Srbije“. Pitanje za milijun eura: kako će tu javnu „veleizdaju“ primiti predsjednica RH i nije li njezin prisni prijatelj Velimir Bujanec nešto poslije 14 sati zatražio hitnu medicinsku intervenciju radi iznenadnog trokiranja srca?
tacno
Marijan Vogrinec
Hrvatskoj vanjskoj politici u sukreatorskom aranžmanu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića ne ide pa ne ide. Kiks za kiksom službenog Zagreba, koji kompromitiraju nadređenu mu demokršćansku agendu vladajuće politike već osjetno raštimane Unije, primorao je njemačku kancelarku Angelu Merkel da pozove na „prijateljski razgovor“ najprije Grabar-Kitarović, pa ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ivu Stiera i napokon samog premijera Plenkovića. Kad su predsjednica i premijer baš zafitiljili nasilnim guranjem bilateralnih problema Bijedne Naše pod oblandu općih problema EU-a i blokirali otvaranje tzv. kulturnog, manje važnog poglavlja 25. u postupku priključenja Srbije EU, a srbijanski premijer Aleksandar Vučić i izaslanstvo prosvjedno napustili Bruxelles, sam je američki potpredsjednik Joe Biden telefonom morao pitati Plenkovića „kakve to i zašto solo igrice igra RH na zapadnom Balkanu“.
Već koji sat potom je ministar Stier počeo izokola, kao mačak oko vruće kaše, obilno prosipati pepeo po glavama hrvatskih državnih prvaka: „Ma ne, Hrvatska ne želi praviti probleme Srbiji i BiH na njihovom putu u EU! Dapače, želi im pomoći svojim iskustvom u eurointegracijskim procesima. Čim dobijemo dodatno objašnjenje iz Bruxellesa da će Srbija ispuniti svoje obveze prema hrvatskoj manjini u svojoj zemlji, poglavlje 25. može se istog časa otvoriti i zatvoriti. Možda već prvih dana nakon Nove godine“. Prevedeno na prostonarodni jezik: malo smo se zaletjeli, oprostite, više nećemo smetati višim interesima velikih igrača na europskom Jugoistoku. Stierovo dodatno objašnjenje, što ga je potom višekratno ponovio i sam Plenković, tek je smokvin list za domaće oči kako CRO politika s državnog vrha Bijedne Naše ne bi morala polagati račun radikalnoj desnici, koja u očuvanju „nacionalnog interesa“ vidi svoj honorar za dovođenje HDZ-a opet na vlast.
A „nacionalni“ je „interes“, jelte, biti protiv Srbije u svako doba i na svakom mjestu, protiv svih i svakoga u BiH tko „ugrožava konstitutivnu ravnopravnost Hrvata kao najmalobrojnijeg i najugroženijeg naroda“. To krajnje simplificirano stajalište etničkih radikala u hrvatskom korpusu – i u Bijednoj Našoj i u BiH, pa i šire, u dijaspori – koje ne uvažava drugu mogućnost rješenja osim posebnog/trećeg hrvatskog entiteta u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ i svekoliko discipliniranje Srbije alatima članskog statusa u EU, odnosno srpske manjine u RH radikalizacijom tretmana, svako će malo i ubuduće dobivati negativnu ocjenu međunarodne zajednice. Prije svega Njemačke. Politički analitičar Denis Kuljiš se u HTV-ovom Studiju 4 narugao nacionalističkom egoizmu u povodu aktualnog pogoršanja odnosa Zagreba i Beograda: „Hrvati i Srbi važni su samo jedni drugima, a međunarodnoj zajednici uopće nisu važni“.
Jezik i politička pamet
Kad je, pak, o sudbini BiH riječ, taj vrući problem također će rješavati veliki svjetski igrači – ponajprije Washington i Moskva, pa na tom tragu Bruxelles i sve više Ankara, u dosluhu s Moskvom – a ne Zagreb, Beograd, Sarajevo, Mostar i Banja Luka. S tim treba biti načisto i „nacionalne interese“ prilagoditi umijeću mogućeg. A to je agenda dobrosusjedske suradnje i uzajamne pomoći naroda povijesno upućenih jednih na druge. Mitove prošlosti, teorije krvi i tla, fatamorgane „ponosa i slave“, revanšizam, osvetu, inate… valja razumno pospremiti u naftalin. Od toga se ne živi niti to može biti rasadnik za trenutnu ili buduću stabilnost/sigurnost svih na europskom Jugoistoku. Zajednička je potreba napredak, miran život jednih uz druge, a mržnja, podmetanja i ratovi nikad nikog nisu usrećili. Ne postoji sreća na tuđoj nesreći.
To, međutim, kako predsjednica Grabar-Kitarović tretira „nacionalni/državni interes“ Bijedne Naše nerijetko je u dijametralnoj opreci mirotvorstvu i suradnji. Nanosi štetu zemlji za koju je suodgovorna. Tko zna koji već put, opet je dvama nekontroliranim ispadima – slučajevi „srbijanska čokolada“ i „više tisuća džihadista iz BiH ugrožava sigurnost RH“ – izazvala međunarodni skandal, na obljetnicu najžešćeg napada JNA na Dubrovnik u Domovinskom ratu. Nije joj trebalo izvrgnuti se medijskom ruglu i političkom ismijavanju. Da je najprije ispekla, pa rekla, a ne obratno, ne bi je se sada stidjelo barem dvije trećine vlastitih sugrađana niti bi u očima političkog mainstreama u Srbiji i nehrvatskom dijelu BiH uvaljala svoju zemlju u blato. Očito je takvog kova da joj je jezik brži od političke pameti, a taština ne trpi savjetničku promišljenost.
Manje-više za to što je Grabar-Kitarović budalaštinom o „srbijanskoj čokoladi“ naudila ionako upitnom vlastitom dignitetu i uvjerljivosti žene koja navodno ne selektira ljude po etničkoj pripadnosti, spolu, rodu, vjeri ni prehrambene proizvode po mjestu izrade. Međutim, nije joj za progledati kroz prste što je pogoršala ionako nikakve bilateralne odnose RH sa Srbijom te izravno pridonijela pogoršanju položaja hrvatske manjine u toj zemlji. Slične je negativne posljedica prouzročila u BiH izjavom da je „više tisuća“ fanatičnih boraca-povratnika iz tzv. Islamske države u BiH ugroza sigurnosti RH. Jer, eto ih već pod crnim zastavama divlje jurišaju – jelte, Allahu ekber la ilahe illallahu Allahu ekber… – s obronaka Majevice, iz pravca Gornje Maoče, pedesetak kilometara od Županje, dakle jurišaju pregaziti Antemurale Christianitatis. I utemeljiti kalifat, još prije koju godinu zacrtan i na zemljovidu zapadnog Balkana!
Da to i jest istina, kao što nije, razumna državnica, diplomatkinja s osjećajem za mjeru to ni u snu ne bi dala na sva medijska zvona. Pa potom bila prisiljena muljati i neuvjerljivo se posipati pepelom. Predsjednica RH nije se smjela zgražati pred tv-kamerama nad činjenicom da je – uz vlastite fotošopirane fotografije, što je krajnje neukusno i neprilično – podijelila vrtićkoj djeci u Dubrovniku čokoladice Mony, regionalno poznate srbijanske konditorske industrije Pionir iz Subotice, kupljene u hrvatskim trgovinama i za darivanje zapakirane u hrvatskoj privatnoj tvrtci u Vukovaru. Njezina javna prijetnja istragom „podvale“ i sankcioniranjem „krivaca“ („Ne može predsjednica države razmotavati svaku čokoladu i provjeravati je li proizvedena u Srbiji“) zapravo je sugestija građanima da ne kupuju proizvode made in Serbia i poruka da su srbijanski slatkiši valjda otrovni za hrvatsku djecu.
Notorna je glupost i jedno i drugo. Tim više, jer se Kolinda Grabar-Kitarović prsi floskulama o učinkovitoj gospodarskoj diplomaciji kojoj, osobno, u dvije godine mandata nije pridonijela ni dva dolara u odnosu na devizni trošak svojih gotovo svakotjednih inozemnih putovanja – i u tu svrhu.
Oko 59.000 od do-ratnih blizu 100.000 hrvatskih duša u Srbiji – najvećim dijelom u pokrajini Vojvodini, na područjima Subotice, Sombora, Tavankuta… – neodgovornim je soliranjem o čokoladicama Mony dovela u neugodan, pa i sigurnosno opasan položaj u zemlji koja je njihova domovina. Nije i ne može biti u interesu RH da sama predsjednica države zagorčava život hrvatskoj manjini u drugoj zemlji! Što Grabar-Kitarović s 500 kilometara udaljene udobnosti Pantovčaka uopće zna o volji, željama, očekivanjima i stvarnim, dnevnim interesima svojih sunarodnjaka, kojima je Srbija – domovina? Ako im ne zna pomoći, zašto im odmaže? Kaže narod: lako je tuđim k….m gloginje mlatiti. Pa i predsjednici RH, bez grizodušja, poigravati se sudbinama obitelji, čiji su preci davnih dana zametnuli svoja ognjišta na tlu današnje suverene države Srbije, koji ju osjećaju kao svoj dom, lojalni su joj i žele u tom domu ljudsko mjesto i svojim potomcima. U razumijevanju i slozi s narodima koji žive s njima i oko njih, i osobito s većinskim srpskim narodom.
Prema podacima iz službenih hrvatskih izvora u Subotici, samo tri posto ili oko 1500 hrvatske djece u Srbiji pohađa škole na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. To je osobni odabir njihovih obitelji, a ne politička prisila iz Beograda ni alibi Zagrebu da zbog te činjenice blokira poglavlje 25. na putu Srbije u EU. Također, osobni je odabir srpskih roditelja što otprilike isti postotak srpske djece pohađa škole na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Hrvatskoj, koja je i njihova domovina. A Beograd zbog toga ne pravi Bijednoj Našoj probleme ni u bilateralnim odnosima niti pred međunarodnim institucijama. Društveno-politička klima – u Srbiji protuhrvatska, u RH protusrpska, što nije samo posljedica prošlog rata – prirodno čini svoje, a za asimilacijske procese koji s vremenom nužno otapaju manjinske unutar većinskih etničkih zajednica vrijedi i niz pragmatičnih zakonitosti prilagodbe životnoj sredini.
Te determinante vrijede za bilo koji dio globusa i za bilo koje manjinske etnicitete, a ne samo za tigrovu kožu nacionalnih manjina brdovitog Balkana te ne moraju imati osobite veze s destruktivnim politikama namjernog uništavanja etničkih skupina i njihovih posebnosti, jer ih se ne smatra bogatstvom različitosti. Neodgovorno je s političkog vrha RH tjerati mak na konac blokadom Srbije na poglavlju 25. zbog 1500 djece, kojoj nedostaju neki naslovi udžbenika na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili neka poglavlja nastavnih sadržaja. Taj se problem dade neusporedivo uspješnije riješiti tzv. tihom diplomacijom, suradnjom i dogovorom Zagreba i Beograda. I dobro su Angela Merkel i Joe Biden kazali trenutnim državnim prvacima RH: „Riješite svoje nesuglasice te vrsti bilateralno, jer to nije globalan europski problem“.
Manipulativne kategorije: nacija i vjera
Ili još bolje, dogovorom predstavnika hrvatske manjine i središnje srbijanske vlasti, uz možebitnu logističku pomoć stručnih institucija RH. Dobar je, kvalitativan pomak u tom smislu bio susret i zajednička deklaracija predsjednice RH i premijera Srbije Aleksandra Vučića neposredno uoči parlamentarnih izbora u Srbiji. Hrvatski su školarci u toj zemlji dobili dosta toga što dotad nisu imali. No, Zagreb zanemaruje tu činjenicu da hrvatski manjinski korpus u Srbiji nije jedinstven. Dio tih ljudi izjašnjava se Bunjevcima (npr. poznati glazbenik Zvonko Bogdan) ili čak Šokcima, imaju svoje posebne udruge, kulturne i političke vođe te svoje kanale/alate suradnje s državom. Zagreb ih sve smatra Hrvatima, a Bunjevce i Šokce pak „hrvatskim posrbicama“, ne pridaje im važnost, osim kad interpretira tu činjenicu kao namjernu, razjedinjujuću ujdurmu protuhrvatske Srbije.
A svi ti hrvatski, bunjevački ili šokački manjinci imaju pravo na svoj nacionalni osjećaj zbog kojeg se nikom ne moraju opravdavati. Ponajmanje Zagrebu. I svi oni žele isto: mirno, u slozi i međusobnom uvažavanju živjeti i s većinskim srpskim narodom i s ostalim etničkim manjinama u zajedničkoj domovini, Srbiji. Samozvani politikantski tutori iz tzv. matičnih država nisu dobrodošli. Dođu, odlaprdaju svoju demagogiju, a njihovi manjinski sunarodnjci i sutra moraju živjeti sa svojim susjedima. Nije svejedno kako će živjeti i zašto će ih netko ni krive niti dužne gledati poprijeko.
To vrijedi i za više od pola milijuna još preostalih konstitutivnih Hrvata u BiH, kojima već dva i pol desetljeća manipuliraju krajnje nesavjesni politički vođe te ih namjerno zavađaju s Bošnjacima i Srbima. Ove pak njihovi redikuli huškaju jedne na druge, u svim međunacionalnim inačicama, ali uvijek i uporno na štetu BiH kao jedinstvene, suverene, samoodržive i – demokratski suvisle države. Svi ti samozvanci što bazde po licemjerju i lažnom domoljublju begovski žive od stalnog podjarivanja straha u svom narodu od inoetničkih susjeda te opstoje na šovinističkim manipulacijama nacionalnim osjećajem. Neosjetljivi su na tuđu, ali i na nesreću vlastitog naroda. Nacija i vjera manipulativne su kategorije te se hiperbolički uzdižu na razinu najvećih svetinja i vrijednosti. Što nisu. Niti će ikad biti više od obmane deficitarnih znanjem. Političko srce nacionalističkih manipulanata interesno kuca ritmom esencijalnog koristoljublja, jer im jamči materijalnu dobrobit i nepotističku/klijentelističku moć.
Nije svejedno što će i kako javno zboriti Grabar-Kitarović i kako će se ponašati. Tim više, jer je suodgovorna s premijerom za operativno zdravlje tajne službe i vanjske politike, pa je za pretpostaviti da mora raspolagati provjerenim informacijama na osnovi kojih jednostavno ne smije govoriti bilo što, bilo kada i bilo gdje. Njezina bi riječ morala podrazumijevati državničku odgovornost i imati težinu istine i mudrosti. A to sve češće nije tako, što joj građani honoriraju drastičnim padom javnog rejtinga. Skliznuo je zadnjih dana na jedva 14 posto potpore, što je pet puta slabije od 75 posto podrške prethodniku Ivi Josipoviću, nakon jednakog proteka mandata. Taj će rejting, pretpostavka je, biti u daljnjem padu.
Inaugurativno proklamirana „predsjednica svih Hrvatica i Hrvata, građanki i građana RH“ od početka mandata napadno se ponaša kao predsjednica samo četvrtine žitelja Bijedne Naše. Onih s HDZ-ovim članskim iskaznicama te radikalnog dijela desne političke opcije i Katoličke crkve. Usto, nediplomatski kompromitira i Hrvatsku i sebe, gdje god stigne. To nisu preferencije za pozitivan rejting u javnosti, pa valjda zato, u napasti, mora dijeliti svoje nasmiješene, fotošopirane fotografije čak i vrtićkoj djeci.
U slučaju „srbijanska čokolada“ nije bilo mudrosti. Budalaština je naprosto imala eho rasizma. Bila je klip u kotače obostrano korisnoj trgovinskoj razmjeni RH sa Srbijom i medvjeđa usluga položaju hrvatske manjine u Srbiji. U slučaju opasne „islamističke ugroze RH“ iz BiH, pak, bila je šaka u oko sve lošijim odnosima Zagreba i Sarajeva, gdje si Banski dvori i Pantovčak uzurpiraju nepripadno pravo uredovati, miješati se u unutarnje stvari strane države, suverene i respektirane u međunarodnoj zajednici. U posljednje je vrijeme drastičan bio i slučaj uhićenja bivših pripadnika HVO-a u Orašju. „BiH je prioritet hrvatske vanjske politike“, uglas tvrde i predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković. Operativno, HDZ-ova hercegovačka logistika tome kumuje na daljinski upravljač iz Zagreba, pa se gotovo i ne skriva osjećaj da je Zagreb glavni grad b-h Hrvatima, mjesto rješavanja svih njihovih problema, a ne Sarajevo.
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
To je „nezamjenjiva/vječna“ HDZ-ova rukovodna „krema“ ovih dana demonstrirala svečanom proslavom 25. obljetnice formalno ukinute, a neformalno odložene u zlatnu pričuvu hrvatske paradržave HZ/HR Herceg-Bosne, koju je brzojavnom čestitkom podupro osobno hrvatski premijer Andrej Plenković. A vlada kao svoju izaslanicu poslala u Mostar Zdravku Bušić, zamjenicu ministra Davora Ive Stiera, sestru međunarodnog terorista Zvonka Bušića koji je rujna 2013. počinio samoubojstvo u obiteljskoj kući u Rovanjskoj, jer više nije želio „živjeti u Platonovoj pećini“. Indikativno? Itekako. Negativan doprinos političkom larpurlartizmu s hrvatske strane o, jelte, „bezodvlačnoj potpori jedinstvenoj državi BiH, budućoj članici EU-a“ ili licemjerna figa u džepu miru i zajedničkom životu Bošnjaka, Srba i Hrvata u jedinstvenoj državi triju ravnopravnih, konstitutivnih naroda i ostalih žitelja?
Sav taj mrak, manipulaciju istinom i zlo puzajućeg šovinističkog separatizma na svojoj je koži osjetila pred „organima reda pravne države“ u Mostaru glavna urednica portala Tačno.net Štefica Galić kad je, obavljajući profesionalnu zadaću informiranja javnosti, pokušala doznati tko je u povodu 25. obljetnice međunarodno ukinute paradržave HZ/HR Herceg-Bosne dao izvjesiti zastave te tvorevine na rasvjetne stupove uzduž glavne ulice u Mostaru.
foto: Fonet/AP
Pitanje je vremena, ovisno o ishodu političko-strateških pripetavanja SAD/NATO/EU-a i Rusije, uključujući turske i interese ostatka islamskog svijeta na području BiH, kada će RH – ostane li duže ovakva konstelacija vlasti, s ovakvom politikom vanjskih „prioriteta“ – zatražiti od Bruxellesa treći, hrvatski entitet. Buđenje HR Herceg-Bosne iz inducirane kome. Do tog je prijelomnog/povoljnog časa važno HDZ-u, radikalnoj desnici i istomišljenicima u Katoličkoj crkvi podjarivati loše tenzije u BiH, dramatizirati stanje i dnevno kukati o neravnopravnosti Hrvata, majorizaciji, iseljavanju. „Naočigled svijeta nestaje jedan narod“, vapi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. I onda izmišljotina predsjednice RH o „više tisuća“ fanatičnih džihadista dođe kao kec na jedanaest. Realno, zajedničku i stabilnu državu ne žele ni Dragan Čović, ni Milorad Dodik niti Bakir Izetbegović. Samo što to ne smiju otvoreno reći, pa demagogiziraju da ih pravi gazde sudbine bivše „Jugoslavije u malom“ zauvijek ne uklone sa scene.
Arijevci s Facebooka
Predsjednica Grabar-Kitarović je svojim ispadima u Dubrovniku nesmotreno dala šlagvort uvijek budnim vicmaherima, pa i ozbiljnim političarima da i nju i Hrvatsku uzmu na jezik: „Predsjednica hrvatska, čokolada srpska – ne ide to“, „Liječnici u Dubrovniku spasili dječaka koji je progutao srpsku čokoladu“, „Grabar-Kitarović je očito bila Pionirka“… A bila je pionirka. Na rodnoj Grobinšćini, s titovkom na glavi i crvenom maramom oko vrata. Titovke su odavno pod prašinom prohujalog vremena, zvijezda petokraka i srp i čekić također, a na njihovim su mjestima uskrsnuli ušato U, nacističke svastike, grafiti „Ubij Srbina“, „Za dom spremni“…
I bivša je pionirka stasala do te razine državničke moći da je junački izmjestila Titovu bistu iz predvorja svog ureda na Pantovčaku nekamo u mrak. Rupu u prostoru popunila je svojom kartonskom silhuetom u prirodnoj veličini. Njezini se fanovi mogu do mile volje fotografirati s kartonskom predsjednicom, ako gurnu glavu kroz rupu umjesto glave jednog od dvojice kartonskih licitar-gardista slijeva i zdesna. Je li taj malograđanski kič uvezla s kakve američke plaže, vrag će znati. Ozbiljniji se građani barem imaju čemu smijati, kao i nasmiješenoj predsjednici s fotošopirane fotke gurnute u ručice vrtićke djece. Sic.
Da se nisu zgrozili nad „kužnim“ srbijanskim čokoladicama neki arijevci na FB-u i u Dubrovačkim novinama, Grabar-Kitarović ne bi ni znala kakav je „otrov“ podijelila djeci. Prošla bi lišo. Kao što je sada prošla lišo nakon skandaloznog otkrića da je kuhinja Ureda predsjednice RH naručila četiri tone lososa (!?) i tu javnu nabavu oglasila u službenom državnom glasilu Narodnim novinama. Zgromilo ju je u susretu s novinarima pitanje tko će jesti tone skupocjene ribe dok u zemlji vlada siromaštvo, nema novca za pučke kuhinje, socijalne samoposluge zvone prazninom… Brže-bolje je stornirala narudžbu, vrijednu nevjerojatnih 400.000 kuna, a u slučaju blamaže s Pionirovim čokoladicama Mony ekspresno se ispričala javnosti i obećala poslati „nesretnoj“ djeci zamjenske čokoladice made in Croatia. Sic. Je li se trebala ispričati hrvatskoj manjini u Subotici, čiji pripadnici u Pioniru zarađuju kruh svojim obiteljima i kojima tvornica jamačno neće penalizirati plaće zbog njezinog rasizma, ali neće ih ni spasiti od nezasluženog prijezira drugova s posla, Srba i Mađara.
Hrvate u Pioniru i Subotici, konzularnom, “glavnom gradu“ te manjine u Srbiji, već je nekoliko puta moralo biti sram pred susjedima zbog neprimjerenog soliranja Kolinde Grabar-Kitarović. Srbijanski su mediji jedva dočekali njezin novi ispad diplomatskog analfabetizma, koji svaki put raspali u toj zemlji antihrvatsku histeriju. Ljudi čitaju, gledaju i slušaju. Svijet je globalno selo, još je šezdesetih godina prošlog stoljeća govorio komunikološki guru Herbert Marshall McLuhan. Srbijanski jastrebovi u mainstream politici prijete bojkotom hrvatske robe, koje je deset puta više na srbijanskom, nego srbijanske na hrvatskom tržištu. Ratni zločinac Vojislav Šešelj ceri se i paradira pred tv-kamerama s kutijom Kraševih bajadera: „Kolindici sam poslao celi šleper srpske čokolade i čim ga pojede, poslat će još“. Tjerala lisicu, istjerala Šešelja. Sic.
Kako će „slučaj čokolada“ djelovati na srbijanske potrošače? Hrvatski tajkun Ivica Todorić kupio je praktično svu relevantniju prehrambenu industriju u Srbiji, uložio gotovo milijardu eura i zaposlio tisuće radnika, među kojima i pripadnike hrvatske manjine, a mali zeleni očalinko – „Isplati se!“ – skakuće kao maskota trgovačkog lanca Idea. Hrvatski Konzum u Srbiji. Tko može hrvatske proizvode više zgaditi srbijanskim potrošačima i korodirati hrvatsku vanjskotrgovinsku bilancu od nedopečenih hrvatskih političara koji „ne znaju što govore“!? Ima li ičeg blesavijeg od sugestije, čak s vrha države, da hrvatska djeca ne trebaju jesti srbijansku čokoladicu Mony i da hrvatski građani ne trebaju u svojim trgovinama kupovati proizvode made in Serbia!? Makar ih spravljaju, eto, i hrvatski radnici u subotičkom Pioniru? Zašto bi onda srbijanski potrošači trebali išta kupovati u Todorićevim samoposlugama, u svojoj zemlji? Ili bilo koju drugu hrvatsku robu, na svom tržištu?
Poruka iz Beograda u tom je smislu više nego jasna: kako vi nama, tako ćemo i mi vama. Uzgred, srbijansko je tržište dvostruko veće od hrvatskog, a RH je u razmjeni ostvarivao suficit. Do ove godine kada je, tvrde statističari u Beogradu, Srbija na dobitku. Maloumna vanjskopolitička logika na gospodarsku štetu vlastite zemlje i standarda vlastitih građana jednostavno nema smisla. Kao što, za čije babe zdravlje, službeni Zagreb slično ekonomsko bezumlje prakticira prema svjetskom gigantu Ruskoj Federaciji. Pa što košta, košta. Budući da nema Boga koji će to platiti, platit će narod. Kao uvijek. A taj nesretni narod – u čije se ime laže i krade, jer je to u „njegovom interesu“, u koji se političari kunu i danju i noću – platit će i revanšističke ili osvetičke igre RH s blokadama Srbije na putu u Uniju. Ne samo u poglavlju 25. Igre koje narod niti igra niti želi, ali ih skupo plaća. Igrači se obično izvuku punih džepova.
foto: klix.ba
Sudeći po reagiranju službenog Sarajeva, pak, Grabar-Kitarović je prekasno shvatila da se predaleko zaletjela izmišljotinom o „više tisuća“ fanatičnih povratnika iz vojske tzv. Islamske države u BiH. S desne joj je obale Miljacke podrugljivo vraćena loptica. „Ako je riječ o nekoliko tisuća boraca, onda bi skoro svi ljudi u BiH bili na stranim ratištima“, tvrdi zamjenik ministrice obrane BiH Sead Jusić, ocijenivši izjavu Grabr-Kitarović zabrinjavajućom. „Ako je to točno, onda imamo ozbiljan problem, i mi u BiH i cijela regija. Ako nije točno, onda imamo još ozbiljniji problem.“ Ministar sigurnosti Dragan Mekić tvrdi da je „na stranim ratištima oko 140 osoba iz BiH od kojih je oko 50 poginulo“. Te se ljude obavještajno/sigurnosno prati, jer BiH ima zakon o zabrani odlaska svojih državljana na strane bojišnice. Koji daje rezultate. Zašto je hrvatska predsjednica udesetostručila broj islamskih fanatika koji su se „vratili u BiH“ s ratišta u Siriji, Iraku, Libiji… i „ugrožavaju sigurnost RH“?
O broju Hrvata, čak zaljubljenih žena (!?), što su potajice otišli boriti se pod crnom zastavom islamističkog kalifata na Bliskom istoku, o kojima su poimence pisali mediji, nije slova prozborila. A što će biti ako/kada se oni vrate u sela u okolici Siska, Velike Gorice, u sami Zagreb…? Zašto je prešutjela još veći broj Hrvata/ica koji su na svoju ruku otišli u Ukrajinu ratovati protiv „Rusa i srpskih četnika“? Samo zato što Bijedna Naša nema, kao BiH, paragrafe koji sankcioniraju odlazak njezinih državljana u tuđe ratove, u tuđim zemljama?
Kod Grabar-Kitarović nisu problem samo selektivno pamćenje i diplomatska zloba u odnosu na BiH i Srbiju nego jamačno i nekompetencija onih što ju opskrbljuju tajnim podacima obavještajno-sigurnosne naravi. U protivnom se ne bi sramotila aferama „srbijanska čokolada“ i „više tisuća džihadista u BiH“. Bit će ipak da je stanje SOA-e u najboljem redu, a predsjednici je RH pak više stalo do dramatiziranja političko-sigurnosnih prilika u BiH kako bi se ta država prikazala neodrživom u daytonskoj formi, a hrvatsko pitanje „prioriteta“ držalo na tihoj vatri separatističkog politikantstva, protivnog mainstreamu svjetske diplomacije.
Govorili jedno, rade drugo
„Nemojmo sada o brojkama, to nije važno“, pokušala je odvratiti pozornost Sarajeva od izmišljotine o „više tisuća“ islamista, „važna je sigurnost na ovom području.“ Nikog ozbiljnog nije uvjerila u to da HDZ-ova vlast i u RH i na daljinski upravljač u Mostaru ne provocira raspad jedinstvene države u korist tzv. trećeg entiteta. I premijer Andrej Plenković, i predsjednica RH Grabar-Kitrović i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier izrijekom su, nekoliko puta u prošlih mjesec dana, izjavili da je „BiH prioritet hrvatske vanjske politike“, jer je „ustavna obveza RH skrbiti za Hrvate izvan Hrvatske“. Da, ali ne tutorstvom, uplitanjem u državni integritet suverenih zemalja na način zbog kojeg je međunarodna zajednica ukinula tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu, a vodeće političke i vojne prvake procesuirala u Haagu. Šestorica, prvostupanjski osuđenih na 111 godina robije, još čekaju žalbeni pravorijek.
Šteta je, velika šteta za kakvu-takvu vjerodostojnost Bijedne Naše u Uniji i šire u svijetu, gdje ionako igra ulogu statista, što se njezini trenutni državni čelnici sve više nameću – i izvan balkanske regije – kao kreatori političke nestabilnosti, a ne mira i dobrosusjedske suradnje. Ni iz Srbije niti iz BiH, osim kad uzvraćaju u samoobrani, ne provociraju RH toliko svađalački, von oben i s toliko izazivačkog žara koliko iz Zagreba pršti preko Dunava na istok i preko Save na jug. Nepotrebno i kratkovido. Protivno formalnoj retorici o vanjskopolitičkom detantu na rovitom tlu europskog Jugoistoka. HDZ je pet prošlih godina oštro napadao SDP-ovu vladajuću koaliciju zbog „pogrešne politike prema susjedima“, a sada mu je samom, za manje od godine dana na vlasti, uspjelo još više zakomplicirati i zahladnjeti bilateralu i sa Srbijom i BiH te s Mađarskom i Slovenijom.
Očito su i premijeru Plenkoviću i predsjednici Grabar-Kitarović hitno potrebni novi savjetnici za vanjsku politiku, ali takvi koje će – slušati. U protivnom, piši kući propalo je. No, možda ipak ima nade? Iskru je u nedjelju upalio inteligentni HTV-ov novinar Aleksandar Stanković u svojoj kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva – Nu2“: darovao je srbijansku čokoladu svom ekskluzivnom gostu premijeru RH Andreju Plenkoviću, koji ju je pristojno primio. I, plus, priznao da mu nije mrska srbijanska čokolada Mony te da je njegov sin „jučer dobio za rođendan paket u kojem je bila i čokolada iz Srbije“. Pitanje za milijun eura: kako će tu javnu „veleizdaju“ primiti predsjednica RH i nije li njezin prisni prijatelj Velimir Bujanec nešto poslije 14 sati zatražio hitnu medicinsku intervenciju radi iznenadnog trokiranja srca?
tacno
