Ekonomske mjere za spašavanje radnih mjesta koje je ove jeseni donijela hrvatska Vlada ponovno ne nude radnicima nikakvu realnu socijalnu zaštitu. Kao i one proljetos, i ove imaju agendu koju Hrvatska dosljedno provodi tridesetak godina.
U jeku novog vala pandemije koronavirusa, Vlada RH je prošli tjedan predstavila redefinirane Mjere za “očuvanje radnih mjesta”. Navodnici su produkt naše korekture, objasnit ćemo zašto. Da je vlada taj paket fiskalnih intervencija nazvala, recimo, Mjere za uvođenje drastičnije fleksibilizacije radnog zakonodavstva na mala vrata, ili Mjere za deregulaciju tržišta rada ispod žita, onda bismo to pisali baš ovako bez navodnika
No ajmo prvo službeno, prema generalijama: nakon prvih desetak milijardi kuna potpora u prethodnoj tranši javne krizne pomoći domaćem privatnom sektoru pogođenom drastičnim epidemiološkim restrikcijama, za narednu su fazu promijenjeni i neki uvjeti financiranja. Prije se dijelilo svima koji su izgubili najmanje 60 posto ranije bilježenog prometa, a sad će se pomagati i za 40 posto. Također, širi je krug privrednih djelatnosti koje mogu računati s potporom. Kriteriji su pored toga dodatno stupnjevani, te je pojačana stimulacija za daljnje skraćivanje radnog vremena, epidemiološki motivirano.
Potpore, međutim, u prvom se redu dodjeljuju i dalje prema broju zaposlenih radnika i trajanju njihova radnog vremena. No upada u oko da se u samom položaju radništva u tom kontekstu nije promijenilo ništa, mada je već proljetos bilo značajnih prigovora na njegov tretman po vladinoj politici. Ukratko rečeno, moglo se na njihovo ime uzimati potporu, pa ih se zatim svejedno otpuštati. Njihova radna mjesta nisu očuvana – ako to uopće treba naglašavati – kao ni taj javni novac.
Ništa nije slučajno
O tome i drugim vidovima zloupotrebe javnih potpora ovdje smo izvještavali početkom ljeta, te konstatirali da evidentni nered u sustavu dodjeljivanja kriznih milijardi kuna ipak nije bio slučajan. Sad bismo ga još teže mogli okvalificirati kao takvog. Vlada se nije obazirala na prigovor sindikata da bi pomoć trebalo uplaćivati direktno radnicima, ako je već zaista namijenjena održanju njihovih plaća, a pokazalo se da je mnogi poslodavci barem dijelom zadržavaju na svojim računima. Sad se pak glavna primjedba odnosi na činjenicu povećanog broja otkaza unatoč preuzetoj novčanoj potpori. Sindikati donekle ustrajavaju na stavu da poslodavci ne bi smjeli primati javnu potporu za jedne radnike, ako su upravo otpustili neke druge.
Naravno, sindikalni glas nitko previše ne uvažava, niti će htjeti bez rastućeg pritiska odozdo. To nije činjenica samo s aktualnim primjerom, nego konstantno pravilo. Već smo vidjeli da su radnici i u ovom slučaju prepušteni na (ne)milost gazdama, jer je odluka o mogućnostima otpuštanja uz preuzeti javni novac bila plasirana tek naknadno, urotnički diskretno.
Sindikalna vijest o hotelijerima koji nagovaraju zaposlene na neodređeno vrijeme da pristanu na poslovno uvjetovani otkaz, e da bi se pred novu sezonu lakše zapošljavalo na određeno, stoga nimalo ne iznenađuje. Radna mjesta ni u tom sektoru nisu očuvana, iako premijer Andrej Plenković trijumfalno uspoređuje stanje zaposlenosti prije i nakon sezone, ali ne kaže da je lanjske jeseni bila znatno veća. A daljnju fleksibilizaciju radničkih prava su poslodavci tražili i prije koronavirusa, mada je RH već godinama u samom vrhu – ili na dnu, kako se uzme – Europske unije prema udjelu prekarnih oblika rada. Tad su govorili da je to nužno zbog razvoja ukupne nacionalne ekonomije. Sad kažu da je to uvjet golog opstanka zemlje.
No u takvim svojim zadnjim namjerama uspijevaju tek s kriznim mjerama, onako kao što to kapital oduvijek dobro znade i s užitkom prakticira. Radno mjesto u kontekstu potpora koje se na njega pozivaju, služi samo kao politička legitimacija za alociranje javnog novca k privatnim poduzetnicima. Kriza je izlika za omogućavanje lakšeg davanja poslovno uvjetovanog otkaza. Privatni poduzetnici i liberalni ekonomsko-politički komentatori tako su veoma zadovoljni dizajnom novih potpora.
Antipolemika o radnicima
Inače, teško je sjetiti se kad su oni bili iole zadovoljni ili bar glasnije raspoloženi uslijed nekih strateških koraka državne ekonomske politike. U pravilu se naprosto drže taktike da je uputnije stalno grintati o socijalističkome mentalitetu, javnosektorskim uhljebima i šikaniranju privatnika. Simultano se prešućuju sve višedecenijske strukturne prilagodbe državne politike zahtjevima kapitala, a direktno na štetu rada. No riječ je o dva marketinška lica iste pojave. Iz istog razloga u Hrvatskoj se upravo mizeran javni prostor ostavlja za nasuprotne politike kakve posljednjih dvanaestak godina uzimaju maha u zapadnim sredinama. Nama glave radije filaju pričom da su tu posrijedi neke zastarjele, sramotne prakse.
A dok se ta društvena antipolemika upravlja toliko skučenim okvirom političke (dis)kreditacije, iz vidokruga iščezavaju i tek začete kontrateze. Odjednom nema više ni traga manevru domaće ekonomije prema obnovi robne proizvodnje, najavljenom u travnju. Ili nacionalizaciji drugog stupa mirovinskog osiguranja koji su otele privatne banke, te za kojim bi još nedavno bio posegnuo sam ministar financija RH Zdravko Marić.
Neće od toga ništa ni biti, kao ni od bolje pozicije radništva u ovim kriznim javnim potporama, bez rečenog poticaja iz smjera najširih slojeva i njihovih predstavnika. No politički ogled interesnih skupina okupljenih oko tog pitanja još uvijek traje, makar formalno i službeno. On potencijalno ustvari traje stalno, i dobro bi ga konačno bilo shvatiti kao otvoreni proces. Zasad jedino iz perspektive sindikata, doduše, pa njih treba pozvati na intenzivnije djelovanje u tom smjeru, uz dio parlamentarne opozicije. Samo oni su ti koji mogu svrhovito ukloniti one navodnike s početka ovog teksta, a na kojima ćemo u protivnom biti prinuđeni i dalje ovako mučno inzistirati.
bilten
