I kad se trudi uskladiti se sa klimatskim potrebama, Hrvatskoj, čini se, jednostavno ne ide. Umjesto očuvanja bioraznolikosti i autohtonih sorti sjemena, ova zemlja štreberskim prepisivanjem briselskih odredbi redovito demonstrira nesposobnost pri osmišljavanju zakona: umjesto zaštite vlastite poljoprivrede, Hrvatska planira njezino novo osiromašenje.
Uzgajivači tradicijskih sorti povrća i voća u Hrvatskoj mogli bi se uskoro početi sastajati i surađivati u diskreciji, poput svingera ili sotonista. Na to ih, naime, upućuje vladin nacrt – zasad je riječ samo o namjeri – novog Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja. I nije da ćemo autohtone lokalne tipove salate braniti iz nekakvih folklornih razloga. Posrijedi je znatno veći ulog u kontekstu ekonomskom, socijalnom, ekološkom, zdravstvenom, a našao bi se i još poneki.
Mnogo se problemskih aspekata otvara tako pretpostavkom da bismo uskoro mogli jesti samo jednu vrstu rajčice ili češnjaka. Ako ste možda primijetili da se takva budućnost već odražava na rafovima većih trgovina, onda je to naprosto zato što agrarna industrija zaista konvergira prema dominantnim sortama, nalik sklonosti kapitala prema monopolima.
Zapamtit ćemo ovu usporedbu, ali da najprije raspetljamo to što je Ministarstvo poljoprivrede RH zamrsilo svojim zakonskim prijedlogom, izazvavši ogorčenje približno 80 udruga iz sektora. Ukratko prepričano, ono je zbog biljnih infekcija koje prijete žitaricama, kroz upotrebu necertificiranog i sanitarno nepouzdanog sjemenja, udarilo ograničenja na sve ostale kulture. Odnosno, najžilaviji čudaci moći će uzgajati što im bude drago, ali samo za vlastitu upotrebu, bez prava na komercijalni plasman. Također bi izuzeti bili tzv. ekološki proizvođači, oni koji su registrirani pod tim statusom, mada odmah treba reći da oni posjeduju svega oko sedam posto obrađenih površina u Hrvatskoj.
Svi ostali, ako im bude stalo do širenja starih kultivara, a žive od njihove prodaje, morat će proći složen i neizvjestan postupak prijave svog ploda u sortnu listu. Ili to, ili će se suočiti s obavezom sigurnosne dorade sjemenja, a ona pak podrazumijeva niz postupaka njegova čišćenja, mjerenja, dohrane, prskanja, pakovanja i etiketiranja. Ništa dakle što bi prosječan mali hrvatski proizvođač financijski preživio, pa da se poslije toga pohvali.
Aktivno smanjivanje bioraznolikosti
Proceduru javne rasprave o zakonskom prijedlogu na prelazu iz prošle u ovu godinu popratila je upravo babilonska graja aktera u sektoru, o čemu dobro svjedoči tumačenje jedne stručnjakinje za ovo područje na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Ugroženi proizvođači, mahom OPG-ovi, ipak se nisu dali smesti, pa je sam taj fakultet prije nekoliko dana izdao mišljenje o nužnosti boljeg pristupa materiji. Ministarstvo poljoprivrede i dalje ustraje na svojim rješenjima, premda ih ne uspijeva obraniti kao navodno opravdane i razumljive. No u igri je više razina problema, i svaku od njih bi zasebno trebalo uzeti u obzir.
Ako preskočimo navedeni etnosentiment, fakat je da bismo u nedostatku izbora, osuđeni na suženi te odreda uvozni sortiment, spali na razmjerno siromaštvo aroma i mirisa. Ipak, daleko od toga da se radi o nevolji tek olfaktivnog i gastronomskog tipa. Poznate su veze između raznovrsnosti biljne proizvodnje i zdravlja ljudi te ostalih životinja, a odnedavno i još malo poznatije.
S pandemijom koronavirusa sve češće se mogu čuti dokazi kako su razvoj i rasprostiranje širokog spektra patogenih mikroorganizama u izuzetnoj mjeri pospješeni čovjekovim suzbijanjem biodiverziteta. Jedan od vidova smanjivanja broja vrsta na planeti, biljnih kao i životinjskih, jest upravo forsiranje plantažnih te monokulturnih agroprodukcija na velikim površinama, koje polagano mijenjaju lica čitavih kontinenata. Primjetno je da se golemi dio tih biopogona tiče spomenutih povlaštenih žitarica, ključnih u prehrani ljudi, a naročito u rastućem uzgoju stoke radi mesa.
Nećemo posebno navoditi tu sad naveliko znanu argumentaciju, kao ni onu koja smjera na jednako kardinalan utjecaj modernog poljodjelstva na pogubne klimatske promjene. Bitno je samo naglasiti da se pravci tih udara – barem u RH, a uopće ne i svuda u npr. EU – kreću baš nacrtom Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja.
Business as usual: model političke lijenosti
Pogledajmo zato malo bolje otkud predlagatelju toga nacrta ideja i motiv za takvo dalekosežno štetno nastojanje. Udruge koje mu se protive, a i poneki aktivni političar među poljoprivrednicima, lako su ustanovili čiji bi interes morao biti na stvari. Jasno, tu se vraćamo na onu komparaciju agrarnog plodoreda s polazištima i odredištima kapitala. Velikim proizvođačima i tzv. oplemenjivačima sjemenja, a globalno ih je na sceni svega nekoliko, glavnu smetnju pri kroćenju tržišta čine sve uočljivije grupacije manjih proizvođača. A sve više potonjih slijedi zahtjeve novog vremena i nove društvene svijesti u pogledu klime i zdravlja, ali i ekonomije.
Hrvatska država vjerojatno je u ovom slučaju, još jednom po čistoj inerciji – business as usual – proslijedila diktat izvjesnih lobija s ekspoziturama u Bruxellesu. Teško je naći drugo objašnjenje za takvu ustrajnost domaće izvršne vlasti, kakvu ispoljava u ovoj raspravi. No s druge strane ona sad nailazi na masu preostalih očajnika iz neposredne proizvodnje, od onoga što je tvorilo nekoć dični hrvatski agrar.
U međuvremenu smo naučili da tržište nameće konkurenciju i odvojenim profilima u sektoru. Ratarski je lobi u Hrvatskoj zgazio stočare, a ne samo da su plinarski mešetari ugrabili Petrokemiju, ili globalni kraljevi šećera gotovo sve ovdašnje šećerane. Poljodjelci svugdje traže veća prava, svojevrsnu agrodemokraciju, tj. ona koja su ne tako davno imali. Borba za sjeme regulirano samo općekorisnim zaštitnim mjerama drži krucijalnu ulogu u tome. Uostalom, nije tek simbolička činjenica to da je kapitalizam začet, unatrag pola milenija i kusur, baš nepravednim prisvajanjem agrarnih resursa.
bilten
