Zgađen svim onim što se, oko njega ali i u njemu, događa, glavni junak, Krešimir Horvat, iz svoje će gradske redakcije krenuti na selo, tu mitsku Arkadiju gdje će ozdraviti i početi novi život. No, vrlo će se brzo pokazati, želje su jedno, a surova stvarnost nešto sasvim drugo, od tog izmaštanog sna u sukobu s javom neće preostati uskoro baš ništa. Predstava "Vučjak", prema istoimenoj drami Miroslava Krleže, premijerno je izvedena u zagrebačkom HNK na isti datum kada i praizvedba, davne 1923. godine. I tada je bila postavljena na pozornicu matične nacionalne kuće i trajala je kao i ova današnja - oko četiri sata. Novoga "Vučjaka", kao redatelj, potpisuje Ivica Buljan, čija zaokupljenost Krležom nije upitna.
"Čovjek se tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala." Negdje na tragu tih misli Miroslava Krleže, ali i one: "Život je otputovao na mrtvačkim kolima i, kao takav, on se opet jedanput pretvorio u ubojicu i grobara, koji živi to bolje, što je više smrti zadao" ukotvila se predstava "Vučjak". Premijerno je izvedena na isti datum kada i praizvedba, prije 91 godinu - "malograđanski događaj u tri čina sa predigrom i intermecom", tako se ova rana drama Miroslava Krleže (1893.-1981.) najavljivala na plakatu praizvedbe iz onoga doba, 1923. godine. Tada ju je na pozornicu matične nacionalne kuće tada postavio dr. Branko Gavella, scenograf je bio prof. Ljubo Babić, a predstava je kao i ova današnja trajala oko četiri sata. Novoga "Vučjaka", kao redatelj, potpisuje Ivica Buljan, čija zaokupljenost Krležom nije upitna.
"U ovom vremenu u kojem se nezaustavljivo guta memorija, u kojem se čini da se sve događa unatrag tjedan ili mjesec dana, u kojem ni mediji nisu više okrenuti u sondiranje sadašnjosti, a kamoli prošlosti, već samo izazivaju s nekim skandalima, pokušavamo pronaći uporište koje nas može povezati s prošlošću, ali i otvoriti put za budućnost, za što je Krležin 'Vučjak' idealan tekst", kaže Buljan. I dodaje kako smatra da je to, "iz scenarističke pozicije" možda i najsuvremeniji Krležin dramski tekst, u kojem se "miješaju pučka drama, s ljubavnim intrigama i seoskim društvenim životom, s prizorima sna."
Ljubavne intrige i seoski društveni život (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)
"Vučjak", dobro je poznato, smješten je negdje između ranoga, "punog buke i bijesa" mladoga Krleže, duboko Legendama zaronjenog u avangardu i teatar misterije i čuda i onoga što se obično naziva "zreli, ibzenovski period", dakle dramskog ciklusa o Glembajevima, kazališno, moglo bi se reći, najzaokruženijeg, najpotpunijeg. Stoga on i djeluje poput nekog "čudnovatog kljunaša" u teatru: spoj verističnog, s natruhama naturalizma, kazališnog komada klasičnog psihološko-realističnog pedigrea koji se tako, naposljetku, i igra, te sekvenci i prizora što nas odvode u neke druge kazališne vode što melju silinom svoje ekspresije, nesputane teatarske slobode i vizije nekog drugog svijeta, na granici s realitetom zbilje i fantazmagoričnošću snova.
Buljan to formulira ovako: "Vučjak je suvremeni prikaz neuroza i disfunkcionalnosti. Horvat bježi iz mreže nemogućih odnosa u redakciji – na selo, gdje misli da će razriješiti neurozu. A selo je mučno i vječno brešanovsko mjesto, gdje snage nesvjesnog udaraju u rudimentarnom obliku..." Ili, kako to primjećuje Alma Prica, koja igra, u punoj snazi svoje glumačke invencije, lik Marijane Margetićke iz tog mitskog predjela žudnje, čežnje i razočaranja, fantomskog sela Vučjak: "Treba tu dobiti bitku s likovima, ljudima-vukovima iz sela Vučjak, i ponekim čovjekom-vukom iz našeg malog velegrada."
Tu bitku s ljudima-vukovima Buljan započinje, uostalom kao i pisac, čije se kronologije događaja, gotovo pa do svakog zareza, redatelj obzirno drži, u redakciji, na pozornici kojom dominiraju jarko osvijetljena slova-poziv, poruka, moto, ako hoćete: "NA SELO". Iz te redakcije, zgađen svim onim što se, oko njega ali i u njemu, događa, glavni junak, Krešimir Horvat, krenut će na selo, tu mitsku Arkadiju gdje će ozdraviti i početi novi život. No, vrlo će se brzo pokazati, želje su jedno a surova stvarnost nešto sasma drugo, od tog izmaštanog sna u sukobu s javom neće preostati uskoro baš ništa.
Vrlo sigurna Nina Violić, u roli nesputane, skandalozne Alfa-ženke (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)
Prije više od trideset godina, u časopisu Forum (zima 1982.) Mirjana Miočinović odlično zapaža: "Povest Krešimira Horvata bila bi povest pojedinca koji ne može da pronađe modus vivendi u jednom skandaloznom svetu, ali ne samo krivicom tog i takvog sveta. Smirujuća, utešna (marksistička) pretpostavka, da bi se sve čovekove nedaće otklonile radikalnim preobražajem društva (sa izmenjenim sistemom proizvodnje i raspodelom dobara kao krunom svega), pada u vodu pred činjenicom da nema tih uslova i osobito, nema tih ciljeva koji nas mogu odvojiti od naše podsvesti, koji nas mogu spasti njenog destruktivnog učinka."
Svijet jeste strašan, ali strašni smo i mi, nedvosmislen je Krleža. Striktno pridržavanje izvornog dramskog predloška, onako kako to Buljan radi, dovodi do pomjeranja težišta predstave: mnogo važniji, sadržajno, ali i vremenski, postaje, upravo onaj dio oslonjen na ono veristično u tekstu, pa shodno tomu, usudio bih se reći, dobivamo Krležu više uronjenog u psihološki realizam, a zapostavlja se, po meni ključna odrednica drame, ona što se korijeni u avangardnom prosedeu. Neprestano insistiranje da se "Vučjak" pročita kao drama izbavljenja glavnog lika, u svijetu kojemu nije dorastao, bilo u gradu, u redakciji gdje najbolje uviđa sve mehanizme manipulacije, laži i obmana u velegradu, bilo na selu, gdje su ti odnosi mnogo prostiji, rudimentarniji, ali zato ništa manje pogubni za njegov opstanak i život, oduzimaju ovom komadu slojevitost i višeznačnost, oniričnost na kojoj također počiva.
U redakciji se najbolje uviđa sve mehanizme manipulacije, laži i obmana u velegradu (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)
Ulazimo vrlo detaljno u predjele svijesti, ali zagonetka podsvijesti i dalje ostaje enigma, tajna i misterij. Ne govorim o tome da Buljan ne ulazi u taj prostor sna i snoviđenja Krešimira Horvata, no poklanja mu daleko manje pažnje nego što zaslužuje u korpusu predstave u cjelini. To, poznajući njegov kazališni rad i onu sklonost teatru koji je spoj dramskog i postdramskog, performansa i hepeninga, zapravo začuđuje. Jer taj "bjesomučno-skandalozni san Krešimira Horvata", kako ga izvorno naziva Krleža, gotovo pa u potpunosti sažima sve dramske i pripovjedne silnice komada, u njemu se, čisto i bez ostatka, može dešifrirati sve ono što, duboko u podsvijesti, pokreće, lomi i trga Horvata, ali i likove vezane uz njega. Ovdje je na djelu san i java istodobno, ovdje se izriču neke od ključnih replika u komadu. Poput one Horvatove: "...iz mene – duboko iz najunutarnijega mene – izbija neka strašna negacija! Ja bih htio da živim, a, u isti mah, ja ne bih htio da živim!"
Da Krešimir Horvat bježi od samoga sebe iz ovoga je više nego očigledno, kao i iz njegovog krika: "A ja sam uvijek išao krivo, to ja i sam uviđam! Zato vi meni niste potrebni tu kao zorna obuka! Ali ja sam se patio! Ja sam se uvijek patio! I lijevo i desno, ja sam se uvijek patio! I uvijek i uvijek, i drugo nisam mogao!" Ta patnja glavnog junaka-nažalost samo u naznakama može se pročitati iz igre što nam je predočava mladi Silvio Vovk - ukorijenjena je u tom intermecu pred sam kraj krvavog raspleta daleko moćnije i transparentnije nego u verističkim prikazima života u gradu i selu kojima predstava obiluje.
Nestalo je to malo "Kraljevo" na koje taj halucinogeni san tako neodoljivo podsjeća (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)
"To je međuigra, nešto poput junakovog 'predsmrtnog pogleda' na ceo sopstveni život, kada mu se ovaj ukazuje šifrovan, jer je vreme prekratko i ikoničnost neophodna. I sad ga treba samo protumačiti... Taj Intermezzo furioso pravljen je dakle kao misterij, s figurama iz pasionskih drama koje su diskretno izmenjene, tek toliko koliko je potrebno da se u njih uklope egzemplarne figure socijalnog života u koji je čovek neminovno upleten." (Mirjana Miočinović) A to se u predstavi, bojim se, izgubilo, nestalo je to malo "Kraljevo" na koje taj halucinogeni san tako neodoljivo podsjeća, ta razuđenost i fantazmagoričnost utemeljena u realitetu, a objavljiva samo kroz snoviđenje ne dolazi do punog izražaja, Krleža tu gubi, onaj "čudnovati kljunaš" prometnuo se u običnog dabra.
"Vučjak" je velika, ansambl-predstava, nose je poznata glumačka imena Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Već spomenuta Alma Prica, tu je i vrlo sigurna Nina Violić, u roli nesputane, skandalozne Alfa-ženke, "mužače iz Amerike", pohotnice i zločinke Eve, tu je i vibrantni Bojan Navojec u ulozi Polugana, odlični Goran Grgić i Milan Pleština u plejadi likova što ih susrećemo u Vučjaku, odskače epizodna, mala, ali vrlo iznijansirana i izbrušena uloga Mitra Kristijana Potočkog. Buljan je majstor u radu s glumcima i to nije teško primijetiti. Predstavu prati i izuzetno vrijedna programska knjižica, ustvari publikacija esejističko-dokumentarne vrijednosti budući da donosi i originalni Krležin dramski rukopis "Vučjaka". U kojem nalazimo i dvije suprotive, a opet tako bliske misli o tome kako treba živjeti - Strelec: "Najvažnije je ovo: znati živjeti. Život je blagodat božja, i glavno je da čovjek zna da živi!" i Eva: "Svi su ljudi nesretni! Živjeti se mora! Svatko zna najbolje kako treba da živi!"
lupiga
