Dok se planet urbanizira najbrže ikada, državnu taktiku nadzora nad urbanom svakodnevicom prožima podmukao skup efekata bumeranga.
Dana 4. veljače 1976. Michel Foucault, uvaženi francuski teoretičar društva, oprezno je sišao na podij u krcatom auditoriju pariškog Collège de France u Latinskoj četvrti na južnoj obali Seine. Bilo je to peto u nizu od jedanaest predavanja naslovljenih "Il faut défendre la société" ("Društvo treba obraniti"), a ovaj put Foucault se usredotočio na odnose zapadnih društava i onih drugdje u svijetu. Tom prigodom otišao je korak dalje od svojih čuvenih teorijskih preutemeljenja načina na koji znanje, moć, tehnologija i geografski prostor zajedno podupiru razvoj suvremenih društvenih poredaka u zapadnim društvima, poduzevši jedan od svojih rijetkih izleta u raspravu o kolonijalizmu.
Međutim, umjesto da naprosto rasvijetli povijest kolonizacije svijeta od strane europskih sila, njegov je pristup bio inovativan. Preispitao je način na koji je formiranje kolonija podrazumijevalo čitav niz političkih, društvenih, pravnih i geografskih eksperimenata, koje je Zapad zatim ustvari preuzeo natrag u obliku nečega što je Foucault - možda pozivajući se na čuvenu raspravu Hanne Arendt o totalitarizmu - nazvao "efektom bumeranga". Kako je tada izjavio,
"mi nikada ne smijemo zaboraviti da je kolonizacija, iako je svojim tehnikama i svojim političkim i pravnim oružjima očito prenijela europske modele na druge kontinente, također imala znatan efekt bumeranga na zapadne mehanizme moći: na aparate, institucije i tehnike vladanja. Čitav niz kolonijalnih modela ponovo je prenesen na Zapad, a rezultat je bio taj da je Zapad mogao sam na sebe primijeniti nešto što je sličilo kolonizaciji, neku vrstu unutarnje kolonizacije."
Takvi "efekti bumeranga" imali su za cilj uređenje života stanovnika u vlastitoj zemlji kao i u inozemstvu - što je Foucault nazvao "bio-vladavinom" i "bio-politikom" - umjesto na obranu suvereniteta teritorija kao takvog. Foucault te pojmove nije baš razjasnio u detalje, i gotovo se i nije više dotaknuo kolonijalizma i postkolonijalizma. Međutim, njegova ideja o kolonijalnim efektima bumeranga veoma je snažna jer nadilazi tradicionalna poimanja kolonizacije i ukazuje na dvosmjernost procesa protoka ideja, tehnika i praksi vladanja između metropolitanskih središta kolonijalnih sila i prostora koloniziranih periferija. Takva perspektiva otkriva, na primjer, da su europski imperijalni gradovi bili daleko više od korisnika i nadzornih mjesta za organizaciju eksplicitno "kolonijalnih" ekonomskih tehnika pljačke i obezvlašćivanja putem brodskog prijevoza, plantaža, rudarstva, vađenja nafte ili ropstva. Bili su i daleko više od proizvoda ekonomskih procvata koji su popratili obradu i proizvodnju resursa dobivenih iz kolonija.
Od čuvenog Panoptičkog zatvora preko radikalnog prestrukturiranja Pariza pod vodstvom baruna Haussmanna izgradnjom bulevara koje se moglo lako nadgledati, pa sve do uvođenja otisaka prstiju: mnoge od velikih transformacija europskih gradova 19. stoljeća već su ranije iskušane u kolonijalnim gradovima i na periferiji. Kolonizirani gradovi i prostori također su tvorili zone za eksperimentiranje u kojima su zapadne sile mogle isprobati i istesati tehnike zračnog bombardiranja, masovnog zatvaranja u koncentracijske logore i genocidnog istrebljenja, postavivši time temelje za totalitarnu vladavinu i totalni rat u Europi 20. stoljeća.
Gradovi pod opsadom
Dok se naš planet urbanizira brže nego ikada, nov i podmukao skup efekata bumeranga prožima tkivo gradova i urbanog života. Taj novi militaristički urbanizam, nastao uslijed ekstremnih nejednakosti koje i sam reproducira, a koje niču poput gljiva poslije kiše dok se neoliberalna globalizacija širi svijetom, konstelacija je ideja, tehnika i normi sigurnosne i militarističke doktrine. Kao što sam pokazao u svojoj novoj knjizi "Gradovi pod opsadom", one su usko povezane s militariziranim i neokolonijalnim grabežom udaljenih resursa koji su nužni za održavanje bogatijih, zapadnjačkih gradova i urbanog stila života. Ovi se pak bešavno stapaju sa svjetovima popularne kulture, usredotočenim na militariziranu elektronsku zabavu, automobilnost i urbane stilove života organizirane pomoću novih tehnologija vojnog podrijetla. Sve to je pak vrlo blisko množenju nedržavnih pobuna koje prisvajaju upravo ta zdanja i komunikacije u gradovima kao sredstva za pokretanje vlastitog nasilja.
Tako se izraelski roboti dizajnirani da iz zraka podčine i ubijaju Palestince sada rutinski koriste u policijskim snagama Sjeverne Amerike, Europe i Istočne Azije. Privatni operateri američkih "supermax-zatvora" naveliko su uključeni u upravljanje globalnim arhipelagom, organizirajući zatvaranja i mučenja koja su se itekako namnožila od početka "rata protiv terorizma". Privatne vojne korporacije gotovo su sasvim preuzele ugovore za "ponovnu izgradnju" Iraka, baš kao i New Orleansa. Izraelska ekspertiza u kontroliranju stanovništva redovito se koristi kada treba planirati sigurnosne operacije uoči važnih samita i sportskih manifestacija. Navođeni projektili i privatne vojske služe osiguranju ključnih događanja, od Olimpijskih igara ili Svjetskih kupova do g20 i političkih samita. Policijske su snage u gradovima Zapada usvojile čak i strategiju "pucaj da ubiješ", razvijenu za suočavanje s bombašima samoubojicama u Tel Avivu i Haifi (proces koji je direktno doveo do toga da londonska antiteroristička policija uz dopuštenje države 22. srpnja 2005. ubije Jeana Charlesa de Menezesa).
U međuvremenu su agresivne i militarizirane policijske snage u situacijama javnih prosvjeda i društvene mobilizacije u Londonu, Torontu, Parizu ili New Yorku počele koristiti ista "neubojita oružja" kao i izraelska vojska u Gazi ili Jeninu. Uspostava "sigurnosnih zona" oko strateški važnih financijskih jezgri Londona i New Yorka podsjeća na tehnike koje se koriste u Zelenoj zoni Bagdada. A korporativne koalicije koje povezuju izraelske, američke i druge tvrtke i države prodaju širom svijeta mnoge od strategija koje se koriste kako bi se utvrdile enklave u Bagdadu ili na Zapadnoj Obali kao najmodernija i "u borbi testirana" "sigurnosna rješenja".
Ključno je napomenuti da su takvi efekti bumeranga, koji povezuju sigurnosnu i vojnu doktrinu u gradovima Zapada s onom na kolonijalnim periferijama, pojačani kulturnim geografijama koje podržavaju političku desnicu i ekstremnu desnicu, zajedno s ratno-huškačkim komentatorima unutar samih zapadnjačkih vojnih krugova. Oni obično smatraju da su gradovi kao takvi inherentno problematični prostori - glavna mjesta na kojima se koncentriraju činovi subverzije, otpora, mobilizacije, neposluha i prosvjeda koji predstavljaju izazov nacionalnim državama sigurnosti.
Budući da se svi mješoviti gradovi smatraju problematičnim prostorima, za razliku od ruralnih ili izvangradskih jezgri autentičnih nacionalnih zajednica, dolazi do znakovitih pomaka u prikazivanju gradova između kolonijalnih periferija i kapitalističkih središta. Tako su, na primjer, američki sigurnosni službenici uspostavu izoliranih enklava američkih vojnih snaga u Bagdadu od 2003. godine, izgrađenih po uzoru na izraelsku praksu, uglavnom opisivali kao izgradnju "ograđenih naselja" u američkom stilu. Kada je pak uragan Katrina razorio New Orleans krajem 2005. godine, američki vojni časnici obznanili su potrebu da se središte grada "preuzme" od "pobunjenika" u iračkom stilu.
Orijentalizam središta grada
Zatim, kao i uvijek, predodžbe o urbanom životu u koloniziranim zonama snažno su isprepletene s predodžbama o životu u gradovima kolonizatora. Ustvari, projekcija kolonijalnih tropa i primjera sigurnosti na postkolonijalne metropole u kapitalističkim jezgrama potaknuta je novim "orijentalizmom središta grada". On se oslanja na sliku koja je popularna među desničarskim sigurnosnim ili vojnim komentatorima, a koja imigrantske četvrti u zapadnjačkim gradovima smatra "zaostalim" zonama koje prijete političkom tijelu zapadnoga grada i nacije. U Francuskoj je, na primjer, poslijeratno državno planiranje nastojalo konceptualizirati projekte masovnog stanovanja u siromašnim predgrađima kao "gotovo periferijske" rezervate koji su, doduše, pridruženi metropolitanskim središtima zemlje, ali su od njih i udaljeni. Gorke uspomene na alžirske i druge antikolonijalne ratove prožimaju diskurs francuske ekstremne desnice o smiraju "bjelačke" moći i o "nesigurnosti" koju unose imigrantska predgrađa - a taj je proces doveo do dramatične mobilizacije snaga državne sigurnosti u glavnim imigrantskim stambenim kompleksima i oko njih.
Nemiri 2005. godine bili su samo posljednji u dugom nizu reakcija protiv sve veće militarizacije i osiguranja tog oblika interne kolonizacije i nametnute periferalnosti unutar onoga čemu je Mustafa Dikeç, geograf s Royal Hollowaya, nadjenuo ime "badlands" - "pustare" u kontekstu suvremene Republike Francuske.
Doista, miješanje terorizma i imigracije u diskursu suvremene desnice toliko je izraženo da se i jednostavni činovi migracije danas često osuđuju kao gotovo pa ratni. Taj diskurzivni pomak dobio je naziv "weaponization" (Cato, 2008) - pomak s naglaska na moralnoj obvezi gostoprimstva prema izbjeglicama u smjeru kriminalizacije ili dehumanizacije imigrantskih tijela kao oružja protiv navodno homogenih i etno-nacionalističkih uporišta nacionalne moći.
Tu se najnovije debate o "asimetričnom", "nerutinskom" ratovanju ili "ratovanjuu niskog intenziteta", gdje se ništa ne može definirati osim da političko nasilje nema konačne granice i konačnu definiciju, nelagodno stapaju u sve veću buku demonizacije koju dižu komentatori iz redova desnice i ekstremne desnice u gradovima Zapada koje karakterizira prisutnost dijaspore i sve izraženiji kozmopolitizam. Samuel Huntington, zaoštravajući tezu o "sukobu civilizacija", sada tvrdi kako je ugroženo i samo tkivo američke moći i nacionalnog identiteta, i to ne samo globalnim islamističkim terorizmom, nego i zato što ne-bjelačke i osobito latinoameričke skupine koloniziraju američka metropolitanska područja i dominiraju u njima (Huntington, 2005).
Nova ekonomija sigurnosti
S obzirom na dvosmjerno kretanje u ovim primjerima novog militarističkog urbanizma između zapadnih gradova i gradovima na kolonijalnim granicama, potaknuto instinktivnim antiurbanizmom nacionalnih država sigurnosti, nije nikakvo čudo što gradovi u u oba dijela svijeta počinju pokazivati zapanjujuće sličnosti, kao i sve očitije međusobne različitosti. U jednima i drugima se množe granice, ograde i kontrolne točke postavljene u vojnom stilu oko utvrđenih enklava i "sigurnosnih zona", koje se interpoliraju u širi i otvoreniji grad. Betonske barijere otporne na eksplozije, granični prijelazi s provjerom identiteta, kompjuterizirani video nadzor, biometrijski nadzor i kontrola pristupa po uzoru na vojne zone štite otoke utvrđenih enklava od izvanjskoga svijeta, koji se proglašava buntovnim, osiromašenim ili opasnim. Dok u slučaju kolonijalnih gradova to obuhvaća zelene zone, ratne zatvore, etničke i sektaške četvrti i vojne baze, u zapadnim središtima barijere se podižu oko financijskih četvrti, zonâ s veleposlanstvima, turističkih odredišta, kompleksa zračnih i vodenih luka, prostora za sportske manifestacije, zajednica s ograničenim pristupom i izvoznih zona.
Ključni aspekt je taj da se novi militaristički urbanizam održava pomoću nove ekonomije sigurnosti koja je u ubrzanom porastu. To podrazumijeva nekontrolirano množenje transnacionalnih industrijskih kompleksa koji spajaju vojne i sigurnosne tvrtke s onima koje se bave tehnologijom, nadzorom i zabavom; široki spektar savjetnika i industrija koje prodaju "sigurnosna" rješenja kao brze recepte za složene društvene probleme; i gomilu sigurnosnih i vojnih mislilaca koji tvrde da je ratno i političko nasilje danas uglavnom koncentrirano u u svakodnevnim prostorima i tokovima urbanog života.
Budući da nejasne i sveobuhvatne ideje o "sigurnosti" prožimaju i inficiraju praktički sve aspekte javne politike i društvenog života, ti novonastali industrijsko-sigurnosni kompleksi surađuju na visoko profitabilnim zadacima koji na nišan redovito uzimaju svakodnevne aktivnosti, prostore i oblike ponašanja u gradovima i komunikacije koji ih povezuju. Množenje ratova koji se zalažu za trajnu mobilizaciju i preventivni, sveprisutni nadzor unutar i izvan teritorijalnih granica znači da se imperativ "sigurnosti", kako je to formulirao Georgio Agamben, sada "nameće kao temeljno načelo državnog djelovanja".
Usred globalne ekonomske krize takozvane industrije "unutrašnje sigurnosti" - koju kritički komentatori ponekad točnije nazivaju "industrijom pacifikacije" - u vrtoglavom su usponu. Dok se američka post-9/11 paradigma "unutrašnje sigurnosti" širi svijetom, za tu industriju - koja je 2009. godina bila vrijedna 142 milijarde američkih dolara - očekuje se da će između 2010. i 2010. globalno vrijediti zapanjujućih 2,7 bilijuna. Stopa rasta iznosi između pet i 12 posto godišnje.
Prizor s otvorenja "Centra Cvjetni" u Zagrebu
Važno je napomenuti da se iste te konstelacije "sigurnosnih" tvrtki često bave i prodajom, uspostavom i vođenjem tehnika i praksi novog militarističkog urbanizma, kako u gradovima ratnih zona, tako i u onima "kod kuće". Glavna ugovorna strana za sigurnost londonske Olimpijade - G4S, poznatija pod starim nadimkom Group 4 - najveća je svjetska sigurnosna tvrtka i odličan primjer za našu temu. Osim ugovora vezanih za sigurnost Olimpijskih igara, koji su vrijedni 130 milijuna britanskih funti, ona upravlja i najvećim svjetskim sigurnosnim snagama - 630 tisuća ljudi - zaduženih za mnoštvo poslova koji se prenose na privatni sektor. Osigurava zatvore, centre za privremeni smještaj azilanata, naftovode i plinovode, uglednike, veleposlanstva i zračne luke (uključujući one u Doncasteru i Baghdadu) te infrastrukturu, djelujući u 125 različitih zemalja.
Prema mrežnoj stranici tvrtke G4S, ona je specijalizirana osobito za nešto što naziva "potporom životnom stilu poslovnog čovjeka u rizičnim sredinama" (što se vjerojatno odnosi na Bagdad, a ne na istočni London). Nakon što je 2008. godine kupila plaćeničku tvrtku ArmorGroup, sada upravlja velikim brojem sigurnosnih operacija u Iraku u stilu Blackwatera.
Novi militaristički urbanizam potajan je i podmukao. Njegovi sklopovi i efekti bumeranga operiraju izvan vidokruga demokracije i potkopavaju demokratsko pravo na političko neslaganje. Iznad svega, njegovi razni elementi djeluju u sprezi kako bi kriomice uspostavili novo poimanje "normalnog" urbanog života. Ono se zasniva na preventivnom nadzoru, kriminalizaciji političkog neslaganja, uništavanju srži građanskih prava i opsesivnom osiguravanju svakodnevnog života kako bi se poduprla društva u kojima vlada sve veća nejednakost. Stoga je prvi izazov za one koji se bore protiv takvih trendova pokazati kako oni nisu neizbježno u samoj prirodi stvari. Naprotiv, to su elementi šireg projekta fundamentalističkog tržišnog neoliberalizma koji, iako potpuno promašen i sasvim neopravdan, i dalje drma svijetom, budući da (još) nema potpuno sazrelog suparnika.
Izvor: h-alter
