Do samo prije nekoliko tjedana izgledalo je da ne postoji gumb kojim se gasi Kolinda Grabar-Kitarović, ali Andrej Plenković ipak ga je pronašao i s Pantovčaka više ne dolazi ništa što ugrožava njegovu vladavinu. No zadržao je predsjedničinu zaoštrenu politiku prema BiH i tu se oni slažu kao prst i nokat
Danas će se toga malo tko sjetiti, ali otponac za zaoštravanje hrvatske državne politike prema Bosni i Hercegovini povukla je još na početku mandata Kolinda Grabar-Kitarović. Doduše, u isto vrijeme izrekla je nekoliko bisera kao onaj da će Hrvatska pod njenim predsjednikovanjem postati jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, koji su zasjenili sve ostalo, pa i ovo. Ali u međuvremenu je zaoštrena politika Zagreba prema BiH postala zaglavni kamen novog starog nacionalizma u Hrvatskoj, što se plakatno jasno vidjelo na nedavnoj proslavi ‘rođendana’ Republike Srpske u Banjoj Luci, kojoj su prisustvovali najviši predstavnici Hrvata u BiH, ali, navodno greškom, i diplomatski predstavnici same Hrvatske. Tako je zatvoren krug spomenutog početnog otponca, kojim je Grabar-Kitarović napravila nešto što je presedanski odudaralo od dotadašnje hrvatske politike prema bosanskohercegovačkom susjedu. Tada je nova hrvatska predsjednica kurtoazno pozdravila njemačko-britanski plan za BiH, ali uz pakosnu primjedbu da on ne uvažava manjinski i deprivilegirani položaj Hrvata u BiH. Paf!
Svi dotadašnji predsjednici i premijeri, od Stipe Mesića i Ivice Račana nadalje, realno su procjenjivali da se Hrvatska devedesetih toliko iskompromitirala u BiH da se prema njoj mora ponašati obazrivo i s najdelikatnijim diplomatski pincetama u rukama. To je otprilike usporedivo s njemačkom politikom prema Izraelu, koju Berlin vodi s toliko opreza i skrupula da se do prije nekoliko godina nije mogla čuti ni najmanja kritika prema izraelskoj državnoj politici, ma kakva ona bila. Ali eto, Grabar-Kitarović prekršila je to nepisano pravilo i to, iz današnje perspektive gledano, s tipično trampovskim prezirom prema činjenicama. Spomenuti njemačko-britanski plan nazvala je naime u izbornoj kampanji ‘njemačko-francuskim’, što je i Ivo Josipović smatrao bezazlenim lapsusom, pa ju je u TV sučeljavanju samo blago ispravio. No to očito nije bio nikakav lapsus, nego rezultat kasnije potvrđene sklonosti hrvatske predsjednice da otvara teške, eksplozive teme na mokrom barutu nepoznavanja elementarnih činjenica. I naravno, u tom kontekstu naslušali smo se svega i svačega, pogotovo kada je umislila, ne bez osnove, da je neformalni vođa radikalne desnice, pa se već spekuliralo da želi preuzeti HDZ, znači ukloniti Andreja Plenkovića.
Ali dobro, u međuvremenu je shvatila da bez Plenkovića i stranačkog aparata kojim je on iznenađujuće suvereno ovladao ona nema izgleda obnoviti predsjednički mandat. I odonda gledamo drugu priču. Premijer i šef HDZ eliminirao je sve punktove otpora koji su mu dolazili s Pantovčaka, ali u jednom je, vidi, ostao u srdačnom suglasju s predsjednicom. To je hrvatska državna politika prema BiH, koju je Grabar-Kitarović prerovala otprilike kao veprovi udaljenija seoska gazdinstva, no Plenković je odlučio zadržati baš taj dio predsjedničine ostavštine. U svemu drugome on je tu ostavštinu prebrisao, pa više ne treba očekivati da predsjednica i dalje očijuka s proustaškom desnicom, da se suučesnički njuška s klerikalističkim udrugama kao u slučaju Istanbulske i Marakeške konvencije ili izbornog zakona, čak i da forsira inicijativu Tri mora. Pogotovo ne treba očekivati da opet šalje izazivačke i huškačke poruke Miloradu Pupovcu i SDSS-u, posebno nakon što je Plenković poslije najnovijih provokacija Ivana Penave pozvao vukovarskog gradonačelnika na noge u Zagreb i natjerao ga da poliže manje-više sve što je izlanuo u posljednje vrijeme.
Sve to najnovijim paktom Banski dvori – Pantovčak više ne dolazi u obzir, ali predsjedničina politika prema BiH, evo, ostaje, i to uz supotpis Plenkovića. Zašto, nije lako i jednostavno odgovoriti, ali po svemu sudeći premijer je svjesno odlučio ostaviti to sidro u staroj nacionalističkoj politici HDZ-a kako bi desno krilo stranke uvjerio da je on barjaktar kontinuiteta, a ne diskontinuiteta Tuđmanove politike. Istodobno, očito procjenjuje da su njegove briselske veze dovoljno snažne da središnjicu Evropske unije može uvjeriti da to neće eskalirati u nešto nalik hrvatskim iredentističkim ludostima iz devedesetih. Eto, zato incident koji je hrvatska strana napravila u Banjoj Luci nije bio slučajan, a po svemu sudeći ni mimo znanja hrvatskog premijera, pa sada prisustvujemo paradoksu da antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj buja, ali odnosi s bosanskim Srbima istodobno gotovo pa cvjetaju. Pritom ne treba vjerovati da Plenković ima naročitih simpatija za Milorada Dodika, naprotiv, odvaja ih provalija različitih stavova prema Evropi, ali mu objektivno odgovara jer se na vatri navodno neriješenog srpskog pitanja u BiH može podgrijavati i isto toliko navodno neriješeno hrvatsko pitanje u toj zemlji. Da stvar bude zanimljivija i škakljivija, u široj javnosti se uopće ne zna da postoji nešto čime bi službeni Zagreb, kada bi htio, mogao itekako zapapriti Banjoj Luci.
Godinu prije nego što je sklopljen Daytonski sporazum kojim je stvorena ovakva BiH, sklopljen je Washingtonski sporazum kojim je stvorena sadašnja Federacija BiH, a njime je predviđeno da će u nju, Federaciju, biti uključen i srpski entitet. To bi sasvim izmijenilo sliku BiH jer više ne bi bilo Republike Srpske, nego bi ona bila samo članica Federacije, a ova, znamo, nema nikakvih nacionalnih atributa kao sadašnji srpski entitet. Vraški zanimljivo. Ali u Zagrebu se nikada nije pojavila inicijativa da se to oživotvori, iako Hrvatska ima tu i službeno ključnu ulogu, jer za razliku od Daytonskog sporazuma koji su potpisale Srbija i Hrvatska, Washingtonski je potpisala samo ona. To će reći da bi se ona mogla pojaviti kao inicijator istinske federalizacije BiH i izlaska iz sadašnjeg neprirodnog stanja da je srpski dio BiH organiziran kao unitarna entitetska tvorevina, a bošnjačko-hrvatski kao federalna. Ali, rekoh, za to ne postoji nikakva volja. Službenom Zagrebu očito više odgovara sadašnje stanje u kojem će Republika Srpska opstati, a onda se za Hrvate u BiH iskamčiti položaj koji će biti sličniji sadašnjem srpskom entitetu nego u onom drugom, federalnom entitetu.
I tu su Plenković i Grabar-Kitarović očito na istoj valnoj dužini. Predsjednica ne vabi više sebi na Pantovčak pseudonarodnjačke i klerikalističke udruge, a za Penavine ispade nije pokazala ni toliko zanimanja da za njih zna, a kamoli da ih podržava. Ali za prošlotjednog posjeta Turskoj ponovila je, kao i Plenković, da Hrvati moraju birati sami svog predstavnika u Predsjedništvu BiH, iako u Ustavu BiH toga nema, nego se govori samo o hrvatskom, bošnjačkom i srpskom članu Predsjedništva. Pa ispada da oni zapravo žele da HDZ bira hrvatskog člana tog tijela, i to je ta ključna karika novog starog nacionalizma oko koje se predsjednica i premijer slažu kao prst i nokat.
portalnovosti
Danas će se toga malo tko sjetiti, ali otponac za zaoštravanje hrvatske državne politike prema Bosni i Hercegovini povukla je još na početku mandata Kolinda Grabar-Kitarović. Doduše, u isto vrijeme izrekla je nekoliko bisera kao onaj da će Hrvatska pod njenim predsjednikovanjem postati jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, koji su zasjenili sve ostalo, pa i ovo. Ali u međuvremenu je zaoštrena politika Zagreba prema BiH postala zaglavni kamen novog starog nacionalizma u Hrvatskoj, što se plakatno jasno vidjelo na nedavnoj proslavi ‘rođendana’ Republike Srpske u Banjoj Luci, kojoj su prisustvovali najviši predstavnici Hrvata u BiH, ali, navodno greškom, i diplomatski predstavnici same Hrvatske. Tako je zatvoren krug spomenutog početnog otponca, kojim je Grabar-Kitarović napravila nešto što je presedanski odudaralo od dotadašnje hrvatske politike prema bosanskohercegovačkom susjedu. Tada je nova hrvatska predsjednica kurtoazno pozdravila njemačko-britanski plan za BiH, ali uz pakosnu primjedbu da on ne uvažava manjinski i deprivilegirani položaj Hrvata u BiH. Paf!
Svi dotadašnji predsjednici i premijeri, od Stipe Mesića i Ivice Račana nadalje, realno su procjenjivali da se Hrvatska devedesetih toliko iskompromitirala u BiH da se prema njoj mora ponašati obazrivo i s najdelikatnijim diplomatski pincetama u rukama. To je otprilike usporedivo s njemačkom politikom prema Izraelu, koju Berlin vodi s toliko opreza i skrupula da se do prije nekoliko godina nije mogla čuti ni najmanja kritika prema izraelskoj državnoj politici, ma kakva ona bila. Ali eto, Grabar-Kitarović prekršila je to nepisano pravilo i to, iz današnje perspektive gledano, s tipično trampovskim prezirom prema činjenicama. Spomenuti njemačko-britanski plan nazvala je naime u izbornoj kampanji ‘njemačko-francuskim’, što je i Ivo Josipović smatrao bezazlenim lapsusom, pa ju je u TV sučeljavanju samo blago ispravio. No to očito nije bio nikakav lapsus, nego rezultat kasnije potvrđene sklonosti hrvatske predsjednice da otvara teške, eksplozive teme na mokrom barutu nepoznavanja elementarnih činjenica. I naravno, u tom kontekstu naslušali smo se svega i svačega, pogotovo kada je umislila, ne bez osnove, da je neformalni vođa radikalne desnice, pa se već spekuliralo da želi preuzeti HDZ, znači ukloniti Andreja Plenkovića.
Ali dobro, u međuvremenu je shvatila da bez Plenkovića i stranačkog aparata kojim je on iznenađujuće suvereno ovladao ona nema izgleda obnoviti predsjednički mandat. I odonda gledamo drugu priču. Premijer i šef HDZ eliminirao je sve punktove otpora koji su mu dolazili s Pantovčaka, ali u jednom je, vidi, ostao u srdačnom suglasju s predsjednicom. To je hrvatska državna politika prema BiH, koju je Grabar-Kitarović prerovala otprilike kao veprovi udaljenija seoska gazdinstva, no Plenković je odlučio zadržati baš taj dio predsjedničine ostavštine. U svemu drugome on je tu ostavštinu prebrisao, pa više ne treba očekivati da predsjednica i dalje očijuka s proustaškom desnicom, da se suučesnički njuška s klerikalističkim udrugama kao u slučaju Istanbulske i Marakeške konvencije ili izbornog zakona, čak i da forsira inicijativu Tri mora. Pogotovo ne treba očekivati da opet šalje izazivačke i huškačke poruke Miloradu Pupovcu i SDSS-u, posebno nakon što je Plenković poslije najnovijih provokacija Ivana Penave pozvao vukovarskog gradonačelnika na noge u Zagreb i natjerao ga da poliže manje-više sve što je izlanuo u posljednje vrijeme.
Sve to najnovijim paktom Banski dvori – Pantovčak više ne dolazi u obzir, ali predsjedničina politika prema BiH, evo, ostaje, i to uz supotpis Plenkovića. Zašto, nije lako i jednostavno odgovoriti, ali po svemu sudeći premijer je svjesno odlučio ostaviti to sidro u staroj nacionalističkoj politici HDZ-a kako bi desno krilo stranke uvjerio da je on barjaktar kontinuiteta, a ne diskontinuiteta Tuđmanove politike. Istodobno, očito procjenjuje da su njegove briselske veze dovoljno snažne da središnjicu Evropske unije može uvjeriti da to neće eskalirati u nešto nalik hrvatskim iredentističkim ludostima iz devedesetih. Eto, zato incident koji je hrvatska strana napravila u Banjoj Luci nije bio slučajan, a po svemu sudeći ni mimo znanja hrvatskog premijera, pa sada prisustvujemo paradoksu da antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj buja, ali odnosi s bosanskim Srbima istodobno gotovo pa cvjetaju. Pritom ne treba vjerovati da Plenković ima naročitih simpatija za Milorada Dodika, naprotiv, odvaja ih provalija različitih stavova prema Evropi, ali mu objektivno odgovara jer se na vatri navodno neriješenog srpskog pitanja u BiH može podgrijavati i isto toliko navodno neriješeno hrvatsko pitanje u toj zemlji. Da stvar bude zanimljivija i škakljivija, u široj javnosti se uopće ne zna da postoji nešto čime bi službeni Zagreb, kada bi htio, mogao itekako zapapriti Banjoj Luci.
Godinu prije nego što je sklopljen Daytonski sporazum kojim je stvorena ovakva BiH, sklopljen je Washingtonski sporazum kojim je stvorena sadašnja Federacija BiH, a njime je predviđeno da će u nju, Federaciju, biti uključen i srpski entitet. To bi sasvim izmijenilo sliku BiH jer više ne bi bilo Republike Srpske, nego bi ona bila samo članica Federacije, a ova, znamo, nema nikakvih nacionalnih atributa kao sadašnji srpski entitet. Vraški zanimljivo. Ali u Zagrebu se nikada nije pojavila inicijativa da se to oživotvori, iako Hrvatska ima tu i službeno ključnu ulogu, jer za razliku od Daytonskog sporazuma koji su potpisale Srbija i Hrvatska, Washingtonski je potpisala samo ona. To će reći da bi se ona mogla pojaviti kao inicijator istinske federalizacije BiH i izlaska iz sadašnjeg neprirodnog stanja da je srpski dio BiH organiziran kao unitarna entitetska tvorevina, a bošnjačko-hrvatski kao federalna. Ali, rekoh, za to ne postoji nikakva volja. Službenom Zagrebu očito više odgovara sadašnje stanje u kojem će Republika Srpska opstati, a onda se za Hrvate u BiH iskamčiti položaj koji će biti sličniji sadašnjem srpskom entitetu nego u onom drugom, federalnom entitetu.
I tu su Plenković i Grabar-Kitarović očito na istoj valnoj dužini. Predsjednica ne vabi više sebi na Pantovčak pseudonarodnjačke i klerikalističke udruge, a za Penavine ispade nije pokazala ni toliko zanimanja da za njih zna, a kamoli da ih podržava. Ali za prošlotjednog posjeta Turskoj ponovila je, kao i Plenković, da Hrvati moraju birati sami svog predstavnika u Predsjedništvu BiH, iako u Ustavu BiH toga nema, nego se govori samo o hrvatskom, bošnjačkom i srpskom članu Predsjedništva. Pa ispada da oni zapravo žele da HDZ bira hrvatskog člana tog tijela, i to je ta ključna karika novog starog nacionalizma oko koje se predsjednica i premijer slažu kao prst i nokat.
portalnovosti
