Tijekom i netom nakon predizborne kampanje za zagrebačke lokalne izbore predstavnici desnice žalili su se na medijski tretman. I to ne na tretman njih samih u vodećim medijima već na tretman Tomislava Tomaševića i platforme Možemo!. I bili su u pravu: Tomašević i platforma bili su svojevrsni ljubimci mejnstrim medija. S obzirom na “pristojan” nastup, aktivističku legitimaciju, antikorupcijski ton i dobrodošlu dozu “modernosti” u vidu naglaska na ekologiji tretman nije čudio. A i, valja naglasiti, s obzirom i na prljave igre konkurenata na desnici.
Takozvani “medeni mjesec” nije dugo trajao. Ne zato što je inicijalni tretman bio lažan ili licemjeran ili zato što su “možemosi” iznevjerili neka fundamentalna očekivanja koja su od njih imali mejnstrim mediji. Radi se samo o tome da se i u njihovom slučaju aktivirao standardni i gotovo pa jedini modus operandi suvremenog hrvatskog novinarstva. Vodeći mediji i njihova “najoštrija pera” krenuli su odmah u potragu za aferama. Jer nečega mora biti, jer politika tako funkcionira. Najsvježiji primjeri su nastojanja portala Index da pošto poto pronađe aferu u poslovima nove vlasti. Prvo su napravili “prijelomnu vijest” oko navodnog spornog kredita koji je sasvim legalan, e da bi jučer ustvrdili kako je vlast na jedno pročelničko mjesto izabrala “špijuna” iako ništa proceduralno sporno u tom izboru nema.
Cijeli igrokaz djeluje pomalo smiješno. “Možemosi”, na momente i posve karikaturalno, toliko vjeruju u transparentnost i stručnost da se libe postaviti “svoje ljude” na političke pozicije kao da se ne bave politikom. A mejnstrim mediji kopaju po tim odabirima gotovo pa razočarani što ničeg “političkog” nema. I upravo je u njihovoj ideji “političkog” jedan od ključnih problema ovdašnjeg novinarstva. Bjesomučna potraga za aferama je društveno korisna aktivnost, ali kad afere postanu okvir u kojem se razumije politika i kad politika nije ništa drugo nego redoslijed afera, onda više nemamo politiku. Gubimo moć opažanja i tumačenja odnosa moći u svakodnevnoj, “normalnoj” politici i ekonomiji. Jer dok nema afera onda se, valjda, sve odvija prema zaslugama. I da Možemo! ništa bitno ne napravi u svojoj političkoj putanji, ovo nehotično raskrinkavanje politički slijepog novinarstva ostat će značajan doprinos našem društvu i politici.
Drugi simptomatični moment u praksama našeg suvremenog novinarstva tiče se pulskog referenduma. Više smo puta ovdje pisali o čemu se radi tako da ne treba ulaziti u detalje. Osvrnut ćemo se samo na simptomatični moment. Naime, investitor u sporni hotelski projekt je srpski biznismen Dragan Šolak koji je ujedno vlasnik i medijske grupacije u kojoj se nalaze NovaTV i N1. Na oba ta televizijska kanala ne možemo čuti ništa o spornoj investiciji i referendumu, a u posljednjih gotovo pa pola godine na N1 nije gostovao nijedan član platforme Možemo! čiji je pulski ogranak prilično aktivan u borbi protiv izgradnje hotela. Posve je bjelodano da se provodi cenzura i da postoje granice “objektivnog” i angažiranog novinarstva kojima se, inače, upravo N1, nerijetko i zasluženo ponosio. Da parafraziramo Marxa: granica novinarstva je kapital sam.
Međutim, dok je reakcija “Šolakovih medija” razumljiva iz perspektive vlasnika, ostaje donekle nejasna reakcija ostatka medijske scene. Naime, o samom se sukobu i referendumu gotovo pa redovito izvještava, ali u prilično politički steriliziranom tonu. Kao da je riječ o još jednoj vijesti iz Istre: ima li gostiju, ima li tartufa, ima li referenduma? S obzirom na to da postoji konkurencija na medijskom tržištu ne bi li konkurenti trebali prokazati Novu i N1 kao licemjerne i nedosljedne medije? Zašto se izbjegava ovaj čisti volej? Nažalost, odgovor je prilično jednostavan: možda će se jednog dana vlasnik tog medija ili glavni oglašivač naći u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je prostor uz more gotovo jedini preostali vrijedan eksploatacijski resurs u državi, što vidimo i po najavi novog Zakona o pomorskom dobru, nema smisla davati podršku onima koji bi ga štitili. Iz nekog razloga “sve naše vruje” ipak nisu sve naše vruje.
Ni sve otkrivene afere ne mogu iskupiti novinarstvo čije domete određuje interes kapitala. I to ne samo zbog šutnje ili depolitizacije kao u pulskom slučaju već i zbog sustavne depolitizacije publike koja bi u investicijskim potezima trebala prepoznati ugrozu javnog interesa.
