Novinarstvo nikada nije bilo niti će biti posao koji je lako raditi. U borbi za javni interes novinari, posebice oni koji se bave dubinskim istraživačkim pričama, često moraju navigirati između želja urednika i medijske kuće za koju rade, očekivanja publike, nametnute cenzure i autocenzure, vrijeđanja i omalovažavanja profesije, tužbi te, nažalost, i fizičkih napada. Pritom su često i potplaćeni za razinu odgovornosti s kojom se svakodnevno suočavaju u objavi svojih tekstova. Mnogi na tom putu posustanu, shvaćajući u nekom trenutku da im zbog stresa kojem su izloženi mentalno i fizičko zdravlje pate.
U uređenim demokratskim sustavima, poput Norveške, Danske ili Švedske, vladajuće strukture svjesne su važnosti koju novinarska profesija ima te sustavno rade na tome da se novinarima osiguraju poluge koje će im pomoći pri informiranju javnosti te razotkrivanju kriminala, licemjerja, ksenofobije i suočavanju društva sa samim sobom. Društvo poput Hrvatske u kojem političari redovno verbalno ponižavaju novinare i novinarsku profesiju, a određene skupine društva novinare nazivaju “stranim agentima”, “plaćenicima”, “dnovinarima” ili “crvima” zasigurno ima velikih problema s razumijevanjem toga koliko dobro novinarstvo pridonosi njegovom razvoju. No, takva percepcija velik dio svoje geneze ima u onome što narodu oko novinarstva poručuju političari, posebice oni na vlasti.
“Vlada predstavlja prijetnju medijskim slobodama”
Da je tomu tako potvrđuje i posljednje izvješće Reportera bez granica. Hrvatska je prema njihovom Indeksu slobode medija pala s 42. na 48. mjesto. U izvješću detaljnije navode kako Vlada ne štiti novinare protiv tužbi i organiziranog kriminala. Ističu kako raditi kao novinar u Hrvatskoj može biti opasno jer su novinari često mete uznemiravanja. “Fizički napadi, prijetnje i kibernetsko nasilje predstavljaju velik problem s nedovoljnim odgovorom vlasti”, ističe ta nevladina organizacija. Ono što bi cijelo društvo trebalo zabrinuti jest idući zaključak Reportera bez granica: “I sama Vlada predstavlja prijetnju medijskim slobodama”.
U takvoj analizi nisu usamljeni. Organizacija Media Freedom Rapid Respons za Hrvatsku navodi iduće: “Stanje slobode medija u Hrvatskoj postalo je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da su od sedam praćenih verbalnih napada pet počinili članovi Vlade ili javni službenici. Premijer Andrej Plenković diskreditirao je novinare u javnim raspravama zbog njihovog kritičkog izvještavanja o njemu i njegovoj strani”. Ta analiza je u obzir uzimala razdoblje od siječnja do lipnja ove godine, a nakon toga je bilo još sličnih, ako ne i gorih incidenata.
Javnost je nedavno šokirao ministar demografije iz kvote Domovinskog pokreta, inače po zanimanju vjeroučitelj, Ivan Šipić. Nezadovoljan reakcijama na svoju konferenciju za medije na kojoj nije rekao ništa o mogućim demografskim mjerama – osim da će ih predstaviti na drugoj konferenciji – Šipić je napisao nepismenu objavu na svom Facebook profilu u kojem se prikazao kao žrtva novinara. Još gore od toga, Šipić je u objavi ustvrdio da je kolumnist i književnik Ante Tomić 2014. zaslužio da ga se degutantno napadne.
“Posebno ističem komunističkog gojenca Antu Tomića, poznatog kao ‘kanta novinar’. Jer, dobio je upravo ono što mu njegov izričaj ‘slobodnog novinara’ i medijski prostor zaslužuje. Kantu.
Da je ovo vrijeme njegovog ‘školovanog bravara’, odgovornog za pokolje stotina tisuća Hrvata, baš se pitam bi li tada imao prostora i ‘slobodnog novinarstva’ pisati takve gadosti i pljuvati po komodu kako mu padne šeširu na pamet. Jer, ispod šešira osim jednog pokušaja omalovažavanja najvažnije teme u državi, nema ništa. Tako da, ‘kanta’ novinaru poručujem da će doći dan kada će više vrijediti ono što je u kanti dobio od njegovih ‘slobodnih bravura’. Nećete slomiti!”, napisao je Šipić. U svakoj normalnoj državi ovakva objava, u kojoj jedan ministar de facto poziva na linč medijskog djelatnika, bila bi razlog za ostavku i povlačenje iz javnog života. U Hrvatskoj je sve ostalo na reakciji Hrvatskog novinarskog društva (HND).
Premijer s ambicijama glavnog urednika
Katkada na razini birtijaškog teoretičara zavjera, a katkada s pozicije žrtve – neshvaćenog prosvjetitelja koji je vlastitim rukama u Hrvatsku donio vreće novca iz EU fondova – Plenković je napade na medije pojačao kada su u njima osvanuli transkripti poruka koje su razmjenjivale bivše HDZ-ove uzdanice Josipa Rimac (sada Pleslić), i Gabrijela Žalac – ponajprije u aferi “Softver”, a u kojima se spominjao i stanoviti “AP” čiji inicijali neodoljivo podsjećaju na one hrvatskog premijera.
Portal Telegram je tako lani u siječnju izvijestio kako se u prepisci o preplaćenom softveru za Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU tadašnja ministrica Žalac žali tadašnjoj državnoj tajnici u ministarstvu uprave Rimac zbog odluke Državne komisije za kontrolu javne nabave da poništi prvi natječaj na kojem je ona željela pogurati tvrtku svojeg prijatelja. U razgovoru o softveru koji je uslijedio par dana kasnije Žalac piše Rimac: “Ali gle. Ovo će bit po mom. Što prije”. “Sutra ćemo dogovoriti s AP, i složimo mi kontru”, replicirala je Rimac.
Nekoliko dana kasnije tjednik Nacional objavio je sporne poruke koje su sa, sada već bivšim šefom uprave Hrvatskih šuma, Krunoslavom Jakupčićem, izmjenjivali Plenkoviću bliski ljudi. Primjerice glasnogovornik Vlade, Marko Milić, od Jakupčića je tražio informacije vezano uz okolnosti zaposlenja svog prijatelja Nike Dujmovića. Afera je dobila ime “SMS”. Pritisnut činjenicom da je koji mjesec ranije Gabrijela Žalac od strane Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) optužena u aferi “Softver”, s nizom drugih HDZ-ovaca, te novim aferama koje su u medijima tih dana iskakale kao iz paštete i ogoljavale truli korupcijski sistem unutar njegovih mandata, Plenković je odlučio da je napad najbolja obrana.
Napad je najbolja obrana
Tako je u već od ranije poznati narativ o tome da njemu i HDZ-u smještaju oporba i predsjednik Republike Zoran Milanović, nakon sjednice Vlade ubacio i niz kritika na račun Nacionala:
“Neki politički tjednik tu večer kad izlazi ignorira Petrinju, nema ni retka, nula, zero, nijedne rečenice nema o nastupu poglavice u Petrinji (misleći na predsjednika Republike – op.a.) i sramotnih stavova koji ruiniraju vanjskopolitički kredibilitet Hrvatske. Toga nema, nego ide operacija spašavanja našega poglavice. Kako? Tako da iz fioke izvučemo poruke koje jedna druga medijska kuća ima pet mjeseci. Koja je to provjeravala, koja nije objavila ništa. Tako da skrenu pozornost jer su čak i oni vidjeli da je lapsus tako velik kao Himalaja, da ne možemo to spasiti nikako nego da prebacimo teret na HDZ. To je bit konteksta tema – netema… To nije nikakvo nepristrano, neovisno, slobodno novinarstvo…”
Faktograf je tada pisao kako je riječ o vrlo jasnom obrascu koji se kod Plenkovića ponavlja: kad se istaknuti članovi HDZ-a nađu pod ozbiljnom sumnjom u korupcijske radnje, premijer odgovara tvrdnjom da je u pitanju zavjera kojom ga se pokušava svrgnuti s vlasti. Iako takvoj interpretaciji stvarnosti rado pribjegava, nikad nije javnosti predočio ikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje teorije.
“Mislite da se članci ili teme u medijima nameću spontano?”
Da hrvatski premijer suštinski ne razumije ili ne želi razumjeti demokraciju i ulogu medija u njoj, ali zato ima ozbiljne ambicije da uređuje što mediji objavljuju, lani u travnju upozorio je i kolega Jasmin Klarić s Telegrama. Povod članka bila je izjava premijera u Požeško-slavonskoj županiji povodom Dana te županije. Nakon održanih sastanaka stao je pred medije i izjavio iduće:
“Što vi mislite da se članci ili teme u medijima nameću spontano? Vi sjednete na kavicu na kolegij i ničim izazvani bez ičijeg inputa, bez ičijeg briefa, bez ijedne PR agencije kojoj je netko dao lovu i rekao hajde sada vi bacite to sve u eter i samo ćemo o tome govoriti. O čemu mi pričamo, pa nismo budale”. Upitan tko to nalaže, kazao je: “Ljudi s nekim interesom, koriste ljude koji se profesionalno bave time da neke teme nameću u medije i onda to lifraju medijima, a onda vi to prenosite. I onda agencije za ispitivanje mnijenja gledaju je li smjer države dobar.”
Ovakve skandalozne izjave premijera članice EU-a, a koji je svojevremeno kotirao i za funkciju unutar EU Komisije, Klarić je komentirao ovako: “Andrej Plenković se jučer, prozivajući medije, jasno p(r)okazao kao čovjek koji ne samo da nije materijal za najviše dužnosti u Europskoj uniji, nego kao otvorena prijetnja vrijednostima te zajednice. Hrvatski premijer iskreno i dubinski ne razumije što je to demokracija. Nje, naime, nema bez slobodnih medija. A slobodni mediji su upravo oni koji bez inputa, bez PR agencija i bez briefova, ničim izazvani i spontano, uz kavicu, dogovaraju što će i kako objavljivati.”
Ukratko, premijer kojem je u dva mandata desetak ministara te niz ostalih dužnosnika moralo otići ili zbog sumnji u koruptivne radnje ili zbog toga što su doslovno uhvaćeni s rukama u pekmezu, a čemu su redovno kumovali istraživački tekstovi u medijima, odlučio je da vrijeme da te novinare kojima se, prema njemu, imputira što će pisati – postavi tamo gdje on želi da oni budu – odnosno da pišu što im on kaže. Od trenutka kada je to odlučio gurati kao narativ, premijer postaje sve osorniji u svom ophođenju prema medijima – ali je pritom povukao i druge, konkretnije poteze.
Izmjenama zakona protiv medija
U srpnju prošle godine u javnost je tako procurio radni nacrt novog Zakona o medijima koji je premijer Plenković najavio „kao doprinos jačanju hrvatske demokracije“. Uz ostalo, nacrt je predviđao posebno vijeće koje bi odlučivalo tko je uopće novinar u Hrvatskoj i donosilo bitne odluke ključne za razvoj i financiranje novinarstva u Hrvatskoj; vlasnik medija mogao bi odbiti objaviti tekst bez ikakvog objašnjenja; novinari bi urednicima morali otkrivati svoje izvore, a opće informativni portali trebali su dobiti posebne subvencije – samo pod uvjetom da imaju svoje tiskano izdanje. To je bila jasna poruka redakcijama Index.hr-a, Telegrama i ostalih portala koji su se usudili pisati o aferama koje uključuju visokopozicionirane HDZ-ovce.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Hrvoje Zovko, tada je rekao kako u Društvu smatraju da je radni materijal Zakona o medijima “opasan i da je u startu njegova intencija potkopati novinarske slobode u Hrvatskoj, ono malo što je ostalo”. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek na kraju je reterirala pa je radni nacrt povučen.
Premijer se potom dosjetio novog načina kako da osujeti dolazak informacija do novinara: kažnjavanjem onih koji odaju informacije iz istraga novinarima, a u prvoj verziji nije bila propisana ni iznimka za novinare. Nakon velikog otpora takvim zakonskim izmjenama, odustalo se od kažnjavanja novinara te se zadržalo „samo“ na kažnjavanju onih koji im daju informacije iz istraga. Te izmjene Kaznenog zakona je premijer u siječnju ocijenio „jako dobrima“. Na konferenciji za medije o toj temi izjavio je iduće: „Imam dojam da smo toliko toga učinili, a vi to ne prenosite na portalima. U naslov nešto izvučete pa stavite tri točkice, a ono bitno izostavite“. Upravo su te izmjene Kaznenog zakona nešto što u svojim izvješćima kao negativno po slobodu medija ističu iz Reportera bez granica.
“Klika lijevih medija koji nas ruše”
Na sve se ovo nadovezala i snimka sa zatvorenog sastanka koju je snimio jedan član HDZ-a i dostavio Nacionalu. U jednom trenutku na toj snimci Plenković se čudi zašto mediji ne napadaju Milanovića te pritom jasno kaže kako misli da ga mediji dogovorno žele srušiti:
“Umjesto da ga svi razore, da ga mediji ne prate, izoliraju ga, da mu na presicu ne dođe nitko. Shvaćate? Nema te kulture dovoljno u hrvatskom političkom prostoru da prepozna kakve se katastrofalne demokratske anomalije trenutno zbivaju. I kaos informacijski. Jer ova klika lijevih medija, pet ključnih medija koji nas ruše, a njega ne diraju ili ga dižu… To je Nacional, to je N1, to je Index, to je 24 sata i to je Telegram”. Pritom je nabrojane medije etiketirao kao “osovinu zla”. Nakon objave snimke redakciji Nacionala je stigla anonima prijetnja. Kada su novinari premijera pitali osjeća li se odgovornim, uz konstataciju da se u prijetećoj poruci medije kvalificira kao “osovinu zla” i koristi isti jezik koji je i sam koristio, on im je odgovorio kako “on osuđuje sve prijetnje novinarima te da poštuje njihov rad i njihove slobode”.
Portal Telegram premijera je posebno živcirao kada je njihovu novinarku Doru Kršul istraživanje o korupciji na zagrebačkom Geodetskom fakultetu dovelo do Ministarstva kulture i medija i Nine Obuljen Koržinek. Kako bi u toj aferi zaštitio svoju ministricu, koju je nazvao “suhim zlatom”, premijer je napao Kršul tvrdeći kako njezin rad “nije novinarstvo”, već je “politički motiviran” i “plod protuzakonitih radnji”.
“Tezu o istraživačkim novinarima, koje ljudi iz sustava godinama filaju informacijama iz istraga, nije istraživačko novinarstvo. To je deal… Oni kojima se sustavno lifraju dokumenti iz sustava, oni nisu istraživački novinari, nego imaju deal s nekim iz sustava”, izjavio je 2. svibnja premijer Plenković. Time se nastavio na ranije izjave ministrice kulture i medija koja je 8. studenog 2023. sedmomjesečno detaljno istraživanje Dore Kršul okarakterizirala kao “maliciozno”. Pritom je dodala i kako je Kršul “namjerno objavila netočne informacije”. Takav narativ odmah je osudilo i Hrvatsko novinarsko društvo.
I premijera i ministricu je na kraju demantirao Europski ured javnog tužitelja (EPPO), koji je potvrdio cijeli niz Telegramovih višemjesečnih otkrića. Među uhićenima, pod sumnjom za korupciju zbog zlouporabe europskog novca za 3D skeniranje kulturne baštine nakon potresa 2020., bio je i bivši pomoćnik ministrice Obuljen Koržinek.
Problem su i tužbe
Takvo ponašanje premijera daje krila i drugim političarima, ali i raznoraznim moćnicima, da napadaju novinare. Oni, uz verbalne napade s namjerom ponižavanja, kao oružje u ratu protiv novinara često koriste i tužbe. Nedavno objavljeno istraživanje Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo (CMT), u suradnji s HND-om, pokazalo je da su mediji i novinari od 2016. pa do prošle godine bili suočeni s najmanje 259 tužbi koje su imale dva ili više indikatora strateških tužbi protiv javne participacije (SLAPP- Strategic Lawsuits against public participations -op.a.).
Riječ je o tužbama koje se koriste kao sredstvo zastrašivanja i sprječavanja pojedinaca i/ili organizacija koji izvještavaju i informiraju javnost o temama od opravdanog i javnog interesa. Kako navode iz CMT-a, krajnji ciljevi takvih tužbi su “cenzura i ostvarenje odvraćajućeg učinka na sve treće osobe glede prenošenja kritike ili određene poruke koja je od javnog interesa.”
U svrhu istraživanja, iz Centra su analizirali 1 333 sudskih postupaka s općinskih i županijskih sudova u predmetima protiv medija i novinara iz razdoblja od 2016. do 2023. godine. Kod detektiranja SLAPP tužbi, istraživači CMT-a su se vodili s osam indikatora. U analizi ne spominju jesu li naišli na tužbe koje su zadovoljile sve indikatore, ali navode da su u 40 posto građanskih i kaznenih predmeta pronašli najmanje jedan, a u pola od tih najmanje dva indikatora da je riječ o SLAPP-u.
Indikatori za SLAPP tužbe
Da bi se tužba okarakterizirala kao SLAPP, tužitelj mora biti moćan pojedinac, lobistička organizacija, korporacija i/ili državno tijelo koji podnose tužbu protiv tuženika koji je izrazio kritiku i/ili prenio određenu poruku o pitanju koje je od javnog interesa, ali je istovremeno neugodno za tužitelja. Tužitelj pritom ima snažniji financijski ili politički položaj od tuženika, njegova tužba je “prekomjerna, neproporcionalna ili nerazumna”, tužbeni zahtjev je relativno visok (za potrebe projekta CMT je kao relativno visoko postavljen iznos naknade štete uzimao iznose od 2 000 eura pa nadalje), a postupak se odnosi na temu od javnog interesa.
U obzir se uzima i to je li tužitelj protiv medija ili novinara podnio više tužbi za istu ili povezanu stvar, je li pokušavao birati za sebe najpovoljniji sud, je li pokušao odgoditi ročišta i je li u sudskom postupku predložio dokaze koji nisu nužnii, već su isključivo predloženi kako bi se postupak odugovlačio, a čime bi se povećali sudski i odvjetnički troškovi, kao i troškovi zateznih kamata.
“Odštete u korist sudaca 70 posto veće”
Na temelju navedenih indikatora, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo zaključio je kako je njihovo istraživanje pokazalo da u hrvatskom pravnom sustavu “postoji evidentan problem sa strateškim tužbama protiv javne participacije te da hrvatski pravni sustav ne uspijeva u dovoljnoj mjeri spriječiti upotrebu parničnih postupaka za takvu svrhu.”
Ističu da su glavni faktori koji pomažu ostvarivanju SLAPP ciljeva vrlo dugo trajanje postupaka do pravomoćnosti odluka (preko 4 godine do pravomoćnosti); nepostojanje orijentacije za dodjelu odšteta za duševnu bol nanesenu člancima u medijima; visoki traženi iznosi odšteta za duševnu bol u sporovima protiv medija u odnosu na praksu i mjerila za nanesenu duševnu bol u drugim slučajevima (u prosjeku 9 300 eura, a problem su i zatezne kamate); mogućnost nametanja obaveze objavljivanja teksta cjelokupne presude na trošak tuženog te praksa dodjeljivanja iznimno visokih odšteta kada se kao privatni tužitelji javljaju suci.
Ovo posljednje je izrazito zabrinjavajuće za percepciju neovisnosti pravosuđa.
“Ono što pada u oči je da su osuđujuće presude u korist sudaca, po odštetama, znatno veće nego u drugim presudama. Tako je medijan dosuđenih iznosa sucima više nego dvostruko veći od medijana svih presuda, a prosjek je preko 70 posto veći”, upozorio je CMT.
Tu valja spomenuti kako je predsjednik Županijskog suda u Osijeku, sudac Zvonko Vrban, tužio portal Telegram u pet tužbi zbog tekstova Drage Hedla o njegovoj imovini. U svakoj je tražio po 150 tisuća kuna odštete. Vrbana je 2022. godine ugledno udruženje nevladinih organizacija (CASE), među kojima su Europska federacija novinara i Europski centar za slobodu novinarstva, proglasilo najvećim pravosudnim bullyjem u Europi.
U svemu ovom negativnom, djelomično pozitivna vijest za novinare i medije je da drugostupanjski sudovi često snižavaju naknade šteta koje su dodijelili prvostupanjski sudovi. To pak govori u korist ideje koju je ranije prezentirao predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić – da se “SLAPP tužbe rješavaju samo pred županijskim sudovima koji bi takve predmete vodili u prvom stupnju”. Međutim, ta ideja je za sada ostala samo idejom.
Državna tajnica: “To mi je nova tema”
Inače, 6. svibnja 2024. godine, stupila je na snagu Direktiva (EU) 2024/1069 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o zaštiti osoba uključenih u javno djelovanje od očito neosnovanih tužbi ili zlonamjernih sudskih postupaka (“strateške tužbe usmjerene protiv javnog djelovanja”). Direktiva je obvezala države članice Europske unije da do 7. svibnja 2026. godine usklade svoje nacionalno zakonodavstvo, administrativne i druge mjere s odredbama Direktive.
Implementaciju te Direktive morat će provesti Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije. Međutim, kada je na predstavljanju analize u HND-u o dinamici te implementacije upitana državna tajnica u tom ministarstvu, nestranačka Fadila Bahović, ona je samo kratko odgovorila kako “joj je ta tema nova jer je i sama tek nedavno imenovana državnom tajnicom” te da je u fazi “osnivanje radne skupine o tom pitanju”. Inače, radna skupina za ovo pitanje već je od ranije postojala u Ministarstvu kulture i medija. Prvi put su se sastali još u srpnju 2021. godine.
Serijski tužitelji
U sklopu ranije navedenog istraživanja analizom sudskih odluka identificirani su i tzv. “serijski” tužitelji, njih 12, koji često podnose tužbe protiv medija i novinara, koristeći iste ili slične argumente i zahtijevajući istu visinu naknade štete.
“Većinu tužbi protiv medija pokreću fizičke osobe za koje bi se moglo zaključiti da su moćni pojedinci, poput političara, saborskih zastupnika, sudaca, a tražene naknade su relativno visoke u kontekstu ekonomskih prilika u Republici Hrvatskoj”, zaključuju iz CMT-a.
Temu serijskih SLAPP tužitelja iz ove analize detaljno je analizirao kolega Saša Paparella. On navodi kako su učestali SLAPP tužitelji u razdoblju od 2016. do 2023. bili javni servis HRT, bivši ministar branitelja Mijo Crnoja, nepravomoćno osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš, Sveučilište u Zagrebu u mandatu rektora Damira Borasa, istražitelj ratnih zločina Nikola Kajkić, osuđeni gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović, osuđeni bivši premijer Ivo Sanader, general Marinko Krešić, bivša ravnateljica Daruvarskih toplica Mira Zakora, kirurg Vladimir Herak, Josip Neferović, otac bivšeg gradonačelnika Požege, manekenka Tatjana Dragović/ex Ivanišević te njen bivši partner Goran Ivanišević. Tu su i konzervativna aktivistica Željka Markić, kao i bivši ministar poljoprivrede i potpredsjednik vlade te aktualni optuženik Ureda europskog javnog tužitelja, Tomislav Tolušić.
“Najviše potencijalnih SLAPP tužbi, njih 18, podnio je Milijan Brkić, bivši ratni zapovjednik specijalne policije i djelatnik Sigurnosno obavještajne agencije, a u analiziranom razdoblju glavni tajnik, kasnije i potpredsjednik HDZ-a, te potpredsjednik Hrvatskog Sabora. Brkić je najčešće tužio zbog ‘duševnih boli’, ‘javnog sramoćenja’, te ‘velikih neugodnosti u svom svakodnevnom životu i radu’. U većini slučajeva je, po špranci, zahtijevao 40.000 kuna odštete.”, navodi Paparella.
Na tribini u HND-u novinar 24 sata Ivan Pandžić izjavio je kako je Brkić dok je bio dio vlasti, kao potpredsjednik Sabora, “uglavnom dobivao pravomoćne presude, a otkad više nije na funkciji ih gubi”. Izjava dovoljno govori sama po sebi. On kao rješenje predlaže da se pojedini suci specijaliziraju za medije.
Kleveta i uvreda i dalje u kaznenom zakonu
Unatoč tome što HND godinama inzistira da se kleveta i uvreda izuzmu iz kaznenog zakona, to se još nije dogodilo pa tužitelji koriste priliku da novinare tuže i po toj osnovi. Doduše, istraživanje je pokazalo da je broj takvih predmeta u manjini. Tužitelji često koriste i priliku da uz to što tuže i medij koji je objavio članak, tuže i autora teksta privatno.
Primjerice, Damir Boras, u vrijeme dok je bio rektor Sveučilišta u Zagrebu, u listopadu 2020. je zbog jednog te istog teksta, o ljetovanju Borasa s obitelji u Dubrovniku, protiv novinarke portala Telegram, Dore Kršul, podigao dvije tužbe – kaznenu i građansku. U kaznenoj tužbi bivši zagrebački rektor novinarku je teretio za klevetu, a u građanskoj od nje, dakle od novinarke, a ne od nakladnika – tražio odštetu od 20 000 kuna zbog duševnih boli nanesenih tekstom.
Faktograf je kontaktirao Kršul koja nam je objasnila kako je Boras nepravomoćno izgubio građansku tužbu, ali je na nju uložio žalbu.
“Što se tiče kaznene tužbe i nju je nepravomoćno izgubio, ali mi ta presuda još nije dostavljena. No, očekujem da će se Boras i na nju žaliti”, kazala je Kršul za Faktograf.
Kako je ranije izvještavao Telegram, serijal o dubrovačkim boravcima rektora Borasa napisan je “sukladno svim pravilima novinarske struke i etike… Rektor se ni na jedan upit nije odazvao i ponudio svoju stranu priče”. Dakle, Kršul u pravnoj neizvjesnosti živi već gotovo četiri godine samo zato što se bavi istraživačkim novinarstvom.
Inače kolegicu Kršul je 2017. godine verbalno napao već spomenuti Boras nazvavši ju “nezavršenom studenticom, u dobi od 27 godina”, i kao osobu “koja svojim tobožnjim otkrivanjem afera, Sveučilištu nanosi zlo”. Početkom 2023. godine HND je također morao reagirati i braniti Doru Kršul. Naime, zbog toga što je istraživala korupciju i kriminal na zagrebačkom Prehrambeno – biotehnološkom fakultetu tadašnja dekanica Jadranka Frece je kolegicu Kršul mjesecima vrijeđala putem dopisa svog odvjetnika.
