Interesantno je promatrati kako u nas trenutno stoji sa stranačkim životom. On se – više ili još uvijek – ne dijeli na desni i lijevi, iako analitičari srednje struje zovu SDP lijevom, a HDZ desnom strankom. Jer, a to sada kažu već svi koji nisu ostali u okvirima samo duhovne obnove, njihove se ekonomske politike – koje su u krajnjoj instanci odlučujuće – ne razlikuju. Stranke nazovi-ljevice i stvarne desnice razlikuju se, dakle, još ili već samo “kulturološki”. Jedne i dalje zagovaraju duhovnu obnovu, što je kulturalizirani oblik zazivanja desne kontrarevolucije. Drugi bi je djelomično (bez da bitno dovedu u pitanje trodiobu na porodicu, građansko društvo i državu) – u ime građanskog liberalizma – obustavili. U ovu sferu smjestio se i naš tranzicijski posebni sukob povjesničara (Historikerstreit), u kojem su svi profesionalni historičari, gotovo beziznimno, na desnoj, revizionističkoj strani. U kojoj trenutno pobjeđuje ahistorijska konstrukcija nekog hrvatskog državotvornog antifašizma.
Tako da tzv. politika štednje, bolnih rezova, krvi, znoja i suza itd. i sl. biva od svih kojima je do sudjelovanja u saborskom i drugim, oko njega kružećim, funkcionarskim životima, proglašena jedinom mogućom. Realnom. Bez alternative. Oni koji to ne vide proglašavaju se populistima, što u sada i ovdje prerađenom kontekstu znači da njihov problem nije samo u davanju obećanja o boljem životu biračima – njihov je problem što su im obećanja neostvariva. Za razliku od toga, vlast je dvostruko utemeljena u realnosti. Ona ne daje obećanja (krv, znoj i suze su objektivna pojava trenutačne conditio humana, a njezin užitak ipak se realizira iz pravovremene spoznaje te nužnosti). K tome, vlast nešto što nije obećala, već se objektivno događa, ipak nekako subjektivno osnažuje. Izvršavajući ono što nema alternative, ona je ipak zaslužna za to da je ni u budućnosti neće biti.
Lako je primijetiti da naše novo jednoumlje nije ni samo naše, a ni baš novo. I ne začnemo li ga baš od zajedničarskog stoljeća sedmog, ipak je jasno da su “Hrvati” po samorazumijevanju skloni nacionalnom jedinstvu, od kojeg je baš “socijalističko jednoumlje”, recimo u obliku pluralizma samoupravnih interesa, bilo najveće dosadašnje povijesno odstupanje, a da globalno vladajuće jednoumlje predstavlja samo najnoviji model istog. Iako je istina o kokoši i jajetu upravo obrnuta od vladajuće. “Hrvati” su “ujedinjeni” da bi bili zajedno isporučeni kapitalu, a ne možda da bi se spram njega društveno organizirali. Današnje političke Hrvate pišemo u navodnicima i zato što su sljedbenici svojih slavnih predaka – Thatcher i Reagana – puno više negoli imaginarnih nacionalnih povjesnica.
Stranačka politička ponuda danas se, dakle, dijeli na “realiste” i “populiste”, a svi oni dio su istog kapitalo-parlamentarizma, u “svevlasti” kojeg je upravo pluralizam mantra svih društvenih odnosa. Pišući o partijnosti politike, ali ne kao ostatku socijalističkog mentaliteta, već baš kao o novoj krutoj realnosti tzv. tranzicije, beogradski filozof praksisovske orijentacije Andrija Krešić pisao je odmah 1990. i o novim granicama samoodređenja građana. Pitanje je toliko jednostavno da ga glavna struja dirigirane javnosti više i ne postavlja: koliko je u našoj stranačkoj demokraciji građanin subjekt, a koliko puki objekt, kojim manipuliraju stranke-subjekti? Točnije, njihova i od vlastite stranačke baze otuđena vodstva. Jer, stranačka politika, razglaba Krešić, je neki zasebni grupni pristup “državnim stvarima”, u kojem učestvuje debela manjina, a čije odluke obavezuju sve građane.
Dio građana trebao bi se samoinicijativno i ravnopravno udružiti u stranku. To znači da bi bilo demokratski da barem članstvo stranke bude autor stranačke organizacije i politike. No, realnost iskustva pri osnivanju, usvajanju programa i statuta, ponašanja pri izborima državnih organa, govori da je u životu sve suprotno od toga. Stranke osnivaju klanovi, otjelovljeni u nekoliko faktičkih inicijatora i samoproglašeni inicijativni odbor, koji onda nadzirano šire članstvo. Nedemokratski samopostavljeni inicijativni odbori pripremaju osnivački skup, programske i statutarne akte, pa i sastav vodstva. Sve se to onda izglasa kao svršen čin, pošto inicijatori selektirano dirigiraju raspravom. Sudbina svake današnje stranke čvrsto je u rukama rukovodstva (koje ne voli da ga tako zovu). Posredovanja pri osnivanju nastavljaju se i u redovnom funkcioniranju “nacrtanih” stranaka bez stvarne baze u društvu, u kojima ostaci osobnog političkog suvereniteta bivaju logikom dobrovoljnog ropstva prineseni na oltar “stranačke stvari”. Suverenitet građana tako se dvostruko – i kada nije i kada je član neke stranke – udaljava od njega, sileći ga da prihvati neke u biti oktroirane normativne akte.
No stranke, naročito ako su stvarno lijeve (znamo to iz teorije, ali i iz nekih nedavnih iskustava), ne moraju nastajati tako centralistički. One mogu biti začete i demokratskijim putem, nastajući spontanije (ali bitno sporije) iz raznih kružoka, plenuma, aktiva, klubova, udruženja, redakcija i drugih baznih organizacija građana, koji nisu zaluđeni turbo-osvajanjem vlasti pod svaku cijenu i odmah. Onda i programsko-statutarno profiliranje stranke može početi odozdo, od mnoštva srodnih ideja, koje se kasnije usklađuju i spajaju u koherentne cjeline, najprije na regionalnim, a onda i na zemaljskom (ili već internacionalnom) osnivačkom skupu stranke. Tako se članstvo može osjećati tvorcem stranke. Pa ipak, neposredna, unutarstranačka demokracija ima svoje granice. U jednom trenutku moraju se formirati posrednički organi i poslovi, makar samo u obliku koordinacija, redaktura i sl. U tom trenutku rađa se i opasnost da se izvorni, bazni koncept stranke više ne prepoznaje u njezinom konačnom profilu. No i do tog stupnja – da se ima što izdati – tek nam valja doći.
Pošto se tako usvojila politika i organizacija stranke, ona stupa u arenu stranačke politike, u kojoj se odigrava nadmetanje i osvajanje pristalica, ali i vlasti. Opasnost da se nadigravanja događaju samo stranačkim vodstvima, dok se obično članstvo pretvara u pasivnu navijačku skupinu, je velika. Željezna stega i voštani principi, koje si stranačka vodstva dozvoljavaju stalno kršiti – to je, uz javne i tajne nagodbe među strankama, svakodnevica većini ogađenog stranačkog političkog života.
Politička sloboda je podijeljena, ali su dijelovi podjele suviše nejednaki da bi se subjektivitet preokrenuo u korist građana. Opremljene profesionalnim timovima, stranke ovladavaju tuđim dušama, isključive su, zagrižene (naročito kada gube – vidi HDZ) u nametanju “jedinog” i “pravog” izbora u rašomonijadi stranačkih istina. Građanin kao fizičko lice, stranka kao pravno lice i stranačke vođe kao fizičke i pravne osobe, dijele suverenitet tako da većina ostaje podvlašćena, upravljana, manipulirana od manjine. Ovlašćivanje se za većinu završava kao razvlašćivanje. I koja je onda razlika između sada realizma i populizma? Pa ona je, kao i u slučaju “ljevice” i “desnice”, baš “kulturološka”, u stilu. Ekonomski centri koji diktiraju političkim životom ionako su već dobrim dijelom zadani izvan zemlje. I samo ih lijevi internacionalni pokret – pa i stranački organiziran – može kritički dosegnuti.
Izvor: Novosti
